Iako vrlo bolestan i star, Josip Broz Tito, nakon dviju svojih velikih državničkih turneja iz druge polovice 1977. (Sovjetski Savez, DNR Koreja i NR Kina u kasno ljeto, odnosno Francuska, Portugal i Alžir u jesen), posjetio je i najjaču kapitalističku silu na svijetu – Sjedinjene Američke Države. Kod američkog predsjednika Cartera, i njegovih najbližih suradnika, bio je od 7. do 9. ožujka 1978., piše Globus.
Strane tajne službe dobro su znale da je Tito već pri kraju života. Tadašnji potpredsjednik SAD-a Walter Mondale ovim se riječima osvrnuo, mnogo godina poslije, na taj Titov posjet Americi: »Bio je organiziran veliki prijem, ali se već tada vidjelo da on više ne vodi zemlju...«
Hrvatska politička emigracija Tita je u Americi dočekala protujugoslavenskim demonstracijama u New Yorku i Washingtonu, a na pola stranice New York Timesa (od 5. ožujka 1978.) objavljen je i proglas Hrvatskog narodnog vijeća, što ga je osobno sastavio Mate Meštrović, tadašnji suradnik, a budući (od 1982. do 1991.) predsjednik Izvršnog odbora HNV-a.
Meštrović je nepunih mjesec dana uoči Titova dolaska u SAD zajedno sa svojim kolegom i prijateljem Bogdanom Radicom odaslao i vrlo povjerljivo pismo Zbigniewu Brzezinskom, savjetniku za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera. To je pismo datirano 17. veljače 1978., a upućeno je na adresu ureda Brzezinskog u Bijeloj kući u Washingtonu.
Sastanak na Petoj aveniji
Upravo se ta »klapa« - Mate Meštrović, Bogdan Radica, Zbigniew Brzezinski i Philip E. Mosely – sastala u privatnome Meštrovićevu stanu na Petoj aveniji 1056 u New Yorku 26. listopada 1968., kad je Meštrovića posjetio najpoznatiji jugoslavenski disident (tada upravo pušten iz zatvora) Milovan Đilas. Bio je to, zapravo, ručak što ga je Meštrović priredio za svog starog znanca Đilasa i njegovu suprugu Šteficu, pa mu se učinilo zgodnim da tom jedinstvenom susretu prisustvuju i njegovi kolege sveučilišni profesori Brzezinski i Mosely. S tim da je Brzezinski već tada bio i »nešto više«: na Sveučilištu Columbia vodio je specijalni istraživački Institut za pitanja komunizma, a usto je, od 1966. do 1969., bio i član Vijeća za planiranje politike u State Departmentu.
Meštroviću se s tog njihova zajedničkog ručka najviše usjeklo u pamćenje to što se Brzezinski nikako nije dao uhvatiti na unaprijed pripremljenu Đilasovu udicu. Đilas je, naime, istupio s tezom (očito su ga za nju dobro preparirali Titovi ljudi, prije nego što je dobio putovnicu i krenuo na put) da Rusi, tj. Sovjeti, rade Jugoslaviji o glavi i da je tako reći pitanje trenutka kada će je napasti. Pritom je čak Đilas zatražio i odgovarajuću pomoć od Amerike i Zapada. No, Brzezinski je odlučno otklonio bilo kakvu mogućnost da bi SSSR u dogledno vrijeme izvršio invaziju na Jugoslaviju, kazavši da to, jednostavno, nije logično, piše Globus .
Izvor : http://novayugoslavia.blogspot.mk/
Nema komentara:
Objavi komentar