nedjelja, 31. siječnja 2016.

Samohodno oruđe M36



Samohodno oruđe M36 nastalo je tokom Drugog svetskog rata kao odgovor na nove modele nemačkih teških tenkova i predstavlja lep primer moći američkog vojno-industrijskog kompleksa da u kratkom vremenskom roku odgovori na potrebe evropskog ratišta. Razvoj i nastanak ovog vozila možemo pratiti još od maja 1940. kada je armija SAD (Sjedinjene Američke Države) nakon brzog sloma Francuske postala svesna karaktera budućeg rata. Sasvim je bilo jasno da će oklopne snage, bar kada je reč o kopnenim operacijama , imati odlučujući značaj. 



General Džordž Maršal načelnik generštaba američke vojske, već je u maju naredio preduzimanje potrebnih mera kao odgovor na uočene pretnje. Jedna od odluka bila je i razvoj i proizvodnja velike količine protivtenkovskih sredstava. Nije odmah bilo jasno u kom pravcu treba usmeriti napore. Ubrzo se došlo do zaključka da je potrebno iza prvih linija imati mobilne PT (protivtenkovske) topove, koji bi se mogli suprostaviti oklopnim klinovima, odnosno velikoj koncetraciji oklopnih vozila koja su probila prvu liniju odbrane čiji su oslanac činili vučni PT topovi. Tragom ideje da su Francuzi relativno uspešno koristili PT topove montirane na standardne vojne kamione, amija SAD je relativno brzo razvila vozila M6 i M9 koja su predstavljala skromna rešenja male borbene vrednosti. Dalji napori, nakon niza prototipova i koncepcija su doveli do SO (samohodno oruđe) M18 i M10.

.Nakon rata bataljoni sa M10 vozilima su rasformirani, sa namerom da njihovu ulogu preuzmu tenkovi. Manji broj vozila je isporučen saveznicima. M36, kao perspektivnije sredstvo je zadržan u naoružanju, ali je najvećim delom takođe isporučen saveznicima: Južnoj Koreji, Francuskoj, Danskoj, Turskoj, Italiji, Pakistani, i što je posebno zanimljivo za taj period istorije, Jugoslaviji, koja je primila najveću količinu. M36 je uzeo učešća u mnogim lokalnim sukobima. U korejskom ratu se pokazao kao veoma efikasan protiv severnokorejskih T-34. U indijsko - pakistanskom ratu, Pakistan je upotrebio bar dva puka sa M36, zajedno sa tenkovima M47 i M48. Početkom devedesetih JNA je još uvek u formaciji udarnih mehanizovanih brigada zadržala M36, te su uzeli učešća u borbama koje su sledile u sastavu svih novoformiranih vojski i oružanih formacija.




.Sporazum o vojnoj pomoći Jugoslaviji, formalno je zaključen 14. novembra 1951 i trajao je do 12. decembra 1957. god. U početnom delu tog perioda JNA je primila 399 samohodnih oruđa M36, od čega je samo manji broj bio verzija M36B1. Septembra 1953. na pregovorima u SAD na krajnje nerealnoj listi potraživanja JNA bilo je čak 1.254 SO M36. Značaj i obim vojne pomoći može se videti i na osnovu činjenica da je novim artiljerijskim sredstvima prenaoružano 8 kompletnih divizija i formirano više samostalnih artiljerijskih i samostalni PO pukova. Pre isporuke vojne pomoći, korpusi i armije nisu imali svoje samostalne artiljerijske jedinice, odnosno svi samostalni pukovi / divizioni bilu su direktno podčinjeni Vrhovnoj komadi. Samohodna oruđa M36 nakon isporuke dodeljena su: (a). Pešadijskim pukovima prenaoružanih divizija, po jedna baterija od 6 vozila, a ovakva divizija je imala i PO divizion, koje je pored komande, komandne baterije imao još tri samohodne baterija sa 18 M36. (b). 



Oklopnim brigadama iz sastava oklopnih divizija dodeljena je po jedna baterija od 4 M36 (ili 2 beteije SO M18). (c). Samostalni samohodni PO pukovi, podčinjeni komandama korpusa i armija bili su baterijskog sastava, sa komandom, komandnom baterijom, pozadinskim delovima i 4 baterija sa po 6 M36. Krajem pedesetih JNA je raspolagala sa 2.400 PO topova, od čega je oko 640 bilo samohodno. Ratne rezerve za ova samohodna artiljerijska PO sredstva bile su 1.150.000 metaka. Pored svih napora tadašnja artiljerija je zaostajala za sličnim jedinicama drugih država. Jedna studija Uprave artiljerije iz tog perioda, pruža podatke da je težina plotuna art. puka američke armije 1.584kg, sovjetske 1.632.kg, a prenaoružane divizije JNA 612 i neprenaoružane samo 324kg. Krajem sedamdesetih u popisu oklopnih vozila navode se i po 42 M36B1 i 347 M36.

S 300




S-300 (NATO naziv: SA-10 Grumble) je porodica ruskih sistema protivzračne odbrane srednje dalekog dometa.

Verzije

Postoje brojne verzije ovog sistema s različitim raketama, s brojnim modernizacijama radara, te sistemima otpornosti na mamce, trenutno postoje 3 porodice.

S-300P


Slovački S-300P sistemi
S-300P je prva verzija S-300 sistema uvedena u operativnu upotrebu 1978. godine.[1] Tokom 1987. bilo je aktivno više od 80 ovih sistema, naročito u području Moskve. S-300P jedinica se satoji također iz radarskog sistema 36D6, lansirnog vozila 5P85-1. Također sastavni dio sistema je radar 76N6 za detekciju na niskim visinama.

Za pripremu ovog sistema za lansiranje trebalo je više od jednog sata vremena.[2] Minimalna nadmorska visina angažmana rakete je 25 metara nadmorske visine. Modernizivane S-300P verzije nose oznake S-300PT-1 i S-300PT-1A.

S-300PS/S-300PM sistemi uvedeni su u upotrebu 1985. i to je jedina verzija s nuklearnom bojevom glavom. Ova verzija je uvedena u upotrebu sa modernim lansirnim vozilom, komandnim vozilom i radarom koji su bazirani na MAZ-7910 8x8 kamionu. Ova verzija je bila opremljena raketom 5V55R s produženim dometom od 90 km, te poluaktivnim radarskim navođenjem. Postojali su samohodna i vučena lansirna vozila. Vučena verzija je poznata pod oznakom 5P85T. Mobilne verzije nose oznake 5P85S i 5P85D.

Slijedeća modernizacija je poznata pod oznaka S-300PMU je uvedena u operativnu upotrebu 1992. za potrebe izvoza. Verzija koristi noviju i manju bojevu glavu 5V55R sa poluaktvnim radarskim termalnim navođenjem koja se koristi kod 48N6 raketa.

Ukupno je proizvedeno oko 3000 S-300P lansera i 28.000 raketa.


S-300F


S-300F na ratnom brodu Maršal Ustinov.
S-300 Fort brodska verzija je uvedena u upotrebu 1984. godine kao S-300P verzija sa novim 5V55RM projektilom razvijena od Alteira sa produženim dometom 7–90 km i brzinom do 4 macha. Brodska verzija koristi 3R41 Volna radar, te se navodi poluaktivnim radarskim sistemom. Prvi brodovi sa S-300 raketama su bili razarači klase Kara, razarači klase Slava, raketne krstarice klase Kirov. Izvozna verzija je poznata pod nazivom Rif.

S-300FM


S-300FM je druga brodska verzija S-300 sistema instslirana samo na raketne krstarice klase Kirov, te sa novim projektilima 48N6. Uvedena je u operativnu upotrebu 1990. sa povećanom brzinom projektila od 6 macha pa do maksimalne brzine 8.5 macha, povećana je težina bojeve glave na 150 kg, domet 5–150 km, te visina leta od 10 metara do 27 km. Ova verzija ima mogućnost presretanja balističkih projektila kratkog dometa. Izvozna verzija se zove Rif-M. Dva Rif-M sistema kupila je Kina 2002. te ih postavila na Type 051C razarače.



S-300V

S-300V Antey-300 (NATO naziv SA-12 Gladiator/Giant) je verzija koju proizvodi Antey, a ne Almaz. Sufiks V označava riječ vojska što predstavlja namjenu kopnenoj vojsci. Ovakav tip PVO sistema je prvenstveno namijenjen za eliminaciju neprijateljskih balističkih, krstarećih raketa namijenjen kao zamjena za zastarjele 2K11 Krug sisteme. Ovaj sistem ima domet oko 75 km, dok Giant verzija ima domet do 100 km.

Iako je zasnovan na principima S-300 sistema, S-300V je za razliku od standardnog S-300 sistema baziran na gusjenicama što mu pruža veću mobilnost na terenu. S-300V daje veći naglasak u antibalističkoj borbi sa 9M82 raketama. Bataljon S-300V se sastoji od komandne jedinice, radarske jedinice i šest lansirnih jedinica.



S-300PMU-1



S-300PMU-1 (NATO naziv SA-20 Gargoyle) je uveden u upotrebu 1992. sa novim i većim 48N6 raketama, sistem je baziran na performansama mornaričkog S-300FM sistema. S-300 sistem koristi 9M96E1 i 9M96E2 rakete, ovi projektili su znatno manji od ostalih. 9M96E1 ima domet do 40 km, a 9M96E2 domet do 120 km. Kretanje u zraku raketa obavlja pomoću gasnog pritiska a ne zakrilaca.

S-300PMU-2

S-300 PMU-2 je uveden u operativnu upotrebu 1997. godine i ima nešto veći domet od 195 km nego S-300PMU-1.

S-400
S-400 Triumf (ranije poznat kao S-300PMU-3, NATO naziv SA-21 Growler), uveden u operativnu upotrebu 1999. Sistem ima znatno veće projektile i domet od 400 km. Posebno je dizajniran kako bi se suprostavio stealth tehnologiji i predstavlja najnapredniju verziju S-300 sistema.

S-300VM
S-300VM (Antey 2500) je modernizacija S-300V sistema. Sistem se sastoji od novog komandnog vozila, novog radara 9S15M2, 9S15MT2E i 9S15MV2E. Sistem Antey 2500 je namijenjen izvozu, 2 sistema je kupila Venecuela 2012. godine.

Mig 29




Lovačke karakteristike aviona MiG-29 su naglašene prvenstveno respektivnim asortimanom raketnog naoružanja, koje dolazi do punog izražaja zahvaljujući prvenstveno jedinstvenom integrisanom sistemu za otkrivanje, praćenje, zahvat i gađanje ciljeva – realizovanog kroz princip fuzije senzora. Takav princip je prisutan i na familiji aviona Su-27. Jedini operativni zapadni lovački avion sa sličnim spektrom senzora je američki F-14D, ali njemu nedostaje laserski daljinomer karakteristika ruskih migova i suhoja.

Kroz projekat aviona MiG-29 i dalje se oživotvoruje nekadašnja sovjetska krilatica: "leteti brže od svih, leteti dalje od svih i najviše nositi". Doduše, sada je ona nešto modifikovana i mogla bi se parafrazirati kao: "manevrisati brže od svih, manevrisati energičnije od svih, prvi pogoditi cilj". MiG-29 je jedini ruski avion koji je ušao u naoružanje NATO- pakta kroz nemačko ratno vazduhoplovstvo - Luftvafe. U maju 1995. godine MiG-29 je uključen i u borbeno dežurstvo NATO-vazduhoplovnih snaga. Krajem 1997. godine SAD su od Republike Moldavije kupile 21 avion MiG-29 za svoj tim "Red Eagles" za obuku američkih pilota na ruskim avionima.

Po spoljašnjem obliku MiG-29 ima sličnosti s američkim avionima sedamdesetih godina - F-14, F-15, F-16 i F-18, ali i sa sovjetskim (ruskim) avionom Su-27. Ipak, detaljnim razmatranjem konfiguracije aviona se može uočiti, da je on veoma različit u odnosu na svoje zapadne rivale: široko razmaknuta dva vertikalna repa, debeo strejk, uzgonski trup i široko razmaknuti motori. Kao elemenat borbene žilavosti i preživljavanja protiv raketa zemlja-vazduh (Z-V) i raketa vazduh- vazduh (V-V) MiG-29 je od samog početka razmatran kao dvomotorac, bez obzira što se svesno moralo prihvatiti povećanje i mase i cene aviona.





Aktuelna su stalna međusobna optuživanja poznatih svetskih aerodinamičkih škola o "krađi" projektnih rešenja. Međutim, to su ipak bizarna "prepucavanja", jer svi projektanti veoma dobro znaju, da je "trnovit put do zvezda" pa tako i od ideja do konkretne primene nekog aerodinamičkog ili konstrukcijskog rešenja. Sve nove ideje se podvrgavaju dugotrajnim i detaljnim ispitivanjima u aerotunelima i na demonstracionim avionima. U stvari, slična aerodinamička rešenja proizilaze iz sličnih zahteva naručilaca, pa su kod projektanata neizbežna slična razmišljanja, slični prilazi, pa i slična rešenja za istovetne probleme!



Stapanje krila sa trupom i strejkovi daju optimalan doprinos stvaranju maksimalno mogućeg uzgona. Sam doprinos trupa u stvaranju uzgona iznosi oko 40%. Zahvaljujući aerodinamičkoj konfiguraciji avion je optimiziran za let na velikim napadnim uglovima - oko 26 stepeni. To omogućuje pilotu, da maksimalno koristi stvoreni uzgon za manevrisanje, izraženo kroz povećanje ugaone brzine zaokreta i kroz smanjenje radijusa zaokreta. Potreba za velikim uzgonom trupa je dovela do upotrebe široko razmaknutih motora, što takođe povećava borbenu žilavost aviona. Naime, mala je verovatnoća, da će pogodak jednog motora IC-raketom dovesti do uništenja ili do prekida rada drugog motora.


Istovremeno, takvim rasporedom motora je ostavljeno dovoljno prostora za podvešavanje podtrupnog rezervoara za gorivo od 1.500 litara. U praksi se pokazalo, da MiG-29 može da leti, da izvrši zadatak i da sleti s jednim motorom! Možda će se neko odmah zapitati: "Ako je to tačno, zašto se onda MiG-29 srušio na izložbi u Parizu?" U Parizu 1989. godine pilot Anatolij Kvočur je "izgubio" jedan motor zbog upada ptice, a udes je bio neizbežan, zato što se otkaz motora desio na kraju faze leta aviona minimalnom brzinom na velikom napadnom uglu. Kao posledica takvog leta maksimalni otkloni aerodinamičkih upravljačkih površina nisu bili dovoljni da stvore aerodinamičke sile kojima bi se moglo kontrirati osnosimetričnom potisku s ispravnog motora, koji je radio na režimu dopunskog sagorevanja ("forsaža"). U svakom slučaju to je bio šokantan događaj, koji je stručnjacima bio jasan i razumljiv, ali je zlonamernima to bio ponovno "dobar" argument za kritiku kvaliteta ruske tehnike. Srećom, i ovde je do izražaja došla ona mudra narodna izreka "u svakom zlu ima i dobrog" - potvrđena kroz visoku pouzdanost izbacivog sedišta K-36D, koje je pilotu spasilo život u gotovo nemogućim uslovima.


Dva vertikalna repa su veoma pažljivo pozicionirana i dimenzionisana, a efikasnost im je poboljšana ugradnjom malih generatora vrtloga na pito-cevi. (Potrebno je napomenuti, da je američko RV imalo problema sa pojavom naprslina u korenu vertikalnih repova aviona F/A-18 zbog udara vrtloga sa strejkova. Jedno vreme su avioni F/A-18 čak bili i prizemljeni. Problem je otkriven simulacijom strujanja oko aviona i repova pomoću kompjuterske aerodinamike). Strejkovi (u ovom slučaju koreni produžeci krila) generišu stabilizirajuće vrtloge, koji obezbeđuju let na velikim napadnim uglovima, potpomažu stabilizaciju vazdušne struje i usmeravaju vazdušnu struju u uvodnike vazduha.
Kabina aviona MiG-29 pokazuje bitne razlike između koncepcije projektovanja letelica na Istoku i na Zapadu. Osim gornjeg prikazivača (HUD), ostali deo opreme kabine je klasičan i prepoznatljiv iz sedamdesetih godina.




 Neki bi odmah rekli: "Eto, to je dokaz da je MiG-29 "inferiorniji" u odnosu na F-16, F/A-18 i Mirage 2000". Istina je, međutim, mnogo komplikovanija nego što to na prvi pogled izgleda. Najpre treba sesti u kabinu aviona MiG-29 i doživeti šta znači "ruska integracija" - tj. funkcionisanje sistema HUD-radar-optoelektronski senzori- -nišan na pilotskoj kacigi u stvarnim uslovima leta. S druge strane, logika projektovanja kabine aviona MiG-29 je podređena pilotima aviona MiG-21 i MiG-23. Naime, MiG-29 je prvenstveno bio namenjen njima - ljudima kojima je unutrašnjost kabine trebalo da bude odmah poznata, a istovremeno značajno osavremenjena. Dakle, preobuka pilota s aviona MiG-21 i MiG-23 na MiG-29 je bila laka i brza - s akcentom na upoznavanju karakteristika stabilnosti i upravljivosti i novog navigacijsko-nišanskog sistema.
Kod aviona F-16 i F/A-18 pilot sedi "na vrhu" trupa u kabini kapljastog oblika, koja obezbeđuje odličnu vidljivost od 360 stepeni. Pilot na avionu MiG-29 sedi dublje u kabini, tako da mu se okvir kabine nalazi u visini ramena. Zbog toga je pogled napred-dole i bočno-dole delomično ograničen površinama trupa i nosa aviona.



U konstrukciji aviona MiG-29 su primarno primenjeni metali (legure aluminijuma, čelici i legure titanijuma) i delomično kompoziti - na sekundarnim delovima strukture (na krajevima krila, na nosu aviona, na antenama) - što je gotovo istovetno kao i kod vrhunskih zapadnih aviona treće generacije.
Za samozaštitu od IC-raketa i radarski navođenih raketa MiG-29 u korenim produžecima vertikalnih stabilizatora ima ugrađen sistem za izbacivanje IC-mamaca i protivradarskih patrona. Novije verzije aviona imaju ugrađen i aktivni radarski ometač.

Lastovo JNA -Ratna Mornarica Decembar 1989-1990






SabreF-86

North American F-86 Sabre je Američki podzvučni lovac presretač. Razvijen je u kasnim 40-ima te je jedan od najproizvedenijih zapadnih lovaca tijekom Hladnog rata.



Razvoj

Unatoč činjenici da američka ratna mornarica nije željela lovački avion sa strjelastim krilima, North American je paralelno nastavio razvoj projekta "Model NA-140", za koji će se naknadno zainteresirati američko ratno zrakoplovstvo. Zahvaljujući tome u svibnju 1945. North American je dobio ugovor za razvoj i proizvodnju tri prototipa novog lovačkog aviona kojeg je američko ratno zrakoplovstvo označilo kao XP-86. Zahtjevi ratnog zrakoplovstva bili su veliki:

Tražio se lovački avion srednjeg dometa i vrlo velike brzine od čak 600 milja na sat (965 km/h).
Zahvaljujući neugodnim iskustvima s prijašnjim projektima sličnih lovaca od samog se početka tražilo da novi lovac ima kabinu pod pritiskom, hidraulički pokretane upravljačke površine i radarski ciljnik za šest teških strojnica kalibra 12,7 mm.

Kako se je projekt NA-134/FJ-1 "Fury" pokazao kao loš lovac, projektanti North Americana su odlučili na projektu NA-140/XP-86 krenuti bitno drukčijim smjerom. I dok je oblik trupa donekle ostao isti, XP-86 je dobio strjelasta krila koja su mu omogućila siguran let i pri visokim podzvučnim brzinama. Kako XP-86 nije trebao djelovati s nosača zrakoplova dobio je nešto duži i bitno lakši trup sa znatno jednostavnijim i lakšim stajnim trapom. Manja masa značila je veću maksimalnu brzinu uz manju potrošnju goriva.


Dizajn (F-86A)

Proizvodnja i početni problemi
Razvoj novog aviona tekao je dobro, tako da je već 20. lipnja 1945. dovršen prvi drveni model u prirodnoj veličini. Ali tada je došao zastoj uzrokovan s više različitih problema. Jedan je bio nedostatak dovoljno snažnog i pouzdanog turbomlaznog motora koji bi XP-86 mogao potjerati do zahtijevanih brzina.

Drugi je problem bio još veći i bilo ga je teže riješiti kako otkloniti probleme stabilnosti tijekom leta malim brzinama uzrokovanim nedovoljnim uzgonom strelastog krila. Rješenja svojih problema, dizajneri su našli na već spominjanom Me 262 - zakrilca koja su se automatski spuštala pri letu malim brzinama.

Zahvaljujući Boeingovom inženjeru Georgeu Schaireru, koji je odmah nakon završetka rata u Njemačkoj proučavao Messerschmitt Me 262 i druga tamošnja rješenja vezana uz problematiku uporabe strjelastih krila, North Americanovi su projektanti već potkraj 1945. uspjeli obaviti početna ispitivanja u zračnom tunelu. Ispitivanje u zračnom tunelu umanjenog modela lovca XP-86 u omjeru 1/23, s krilima pod kutom od 35 stupnjeva i njemačkim rješenjem sa zakrilcima, pružilo je obećavajuće rezultate. Zbog toga je američko ratno zrakoplovstvo 1. studenog 1945. dopustilo nastavak razvoja XP-86 sa strjelastim krilima.

Zapravo je prvih sedam napravljenih XP-86 imalo zakrilca skinuta s njemačkih Messerschmittova 262.


Izmjene

Kako je razvoj projekta napredovao tako su rađene i mnogobrojne promjene. Krila su produžena, a vertiklani stabilizator, koji je po originalnom projektu bio uspravan, zakošen je za 35 stupnjeva prema natrag. Promijenjen je i položaj zračnih kočnica koje su sa krila premještene na stražnji dio trupa. U trupu je, odmah nakon krila, napravljen "procjep" na kojem se odvajao na dva dijela kako bi se mehaničarima olakšao pristup motoru. Slično kao i na FJ-1 zadržan je usisnik u nosu s po tri teške strojnice sa svake strane. Preuzet je i kapljičasti oblik kabine jer je pružao vrlo dobar pogled na sve strane.

subota, 30. siječnja 2016.

Antifašisti obilježili 74. godišnjicu Igmanskog marša: Rekordan broj gostiju iz cijele bivše Jugoslavije (FOTO)






Nakon dolaska oko 1.500 učesnika Igmanskog marša na Veliko polje na Igmanu, mnogobrojne delegacije položile su vijence i cvijeće na spomen obilježje pripadnicima Prve proleterske brigade koja je 28. januara.1942. godine stigla do ovog mjesta, javlja Anadolu Agency (AA). Centralnom obilježavanju 74. godišnjice Igmanskog marša prisustvovalo je oko 15.000 osoba, koji su na Veliko polje uglavnom stigli autobusima. Također, ove godine zabilježen je i rekordan broj gostiju iz inostranstva. Igmanski marš je jedan od najvažnijih partizanskih pohoda na prostorima bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu.





 Nakon dolaska učesnika marša, delegacije boračkih udruženja iz Beograda, Užica, Bajine Bašte, Makarske, zatim delegacije iz Slovenije, delegacija SUBNOR-a Kantona Sarajevo, položile su vijence i cvijeće na spomen – obilježju pripadnicima Prve proleterske brigade koja je 28. januara1942. godine, krećući se prema slobodnoj teritoriji u Foči, stigla do ovog mjesta na planini Igman. Sjećanje na legendarni marš evocirao je Albin Pibernik, učesnik Igmanskog marša 1942. godine. Kako je kazao, njegova majka se smrzla. “Da je onda bilo ovako vrijeme bilo bi mnogo drugačije. Drugačija je klima, društvo, ljudi… Gazili smo, ne po putevima, nego po travi i tamo su bile bare na kojima se stvarao led. Ja sam tri ili četiri puta išao na Igmanski marš. Meni je drago da omladina, ljudi poštuju to na ovoj način”, poručio je Pibernik. Prema riječima predsjednika Organizacionog odbora Igmanskog marša Ibrahima Durme, na obilježavanju se nalazi oko 15.000 osoba. Ističe da je ove godine prisutan rekordan broj gostiju iz inostranstva, oko 1.200.




Tu je, kako kaže, udruženje „Barigaldi“ iz Italije, te drugih susjednih država. Što se tiče zemalja iz regije najbrojnije su delegacije iz Slovenije i Srbije, zatim iz Hrvatske i Crne Gore. Obilježavanju su prisustvovali gosti iz Podgorice, Dubrovnika, Makarske, Velenja, Ljubljane, Beograda, Kragujevca, Bajine Bašte, Užica. “Ovo je Jugoslavija u malom. Mi smo presretni da ljudi ovdje ne pitaju ko je koje vjere. Danas su ljudi došli da svojim revoltom pokažu kako osjećaju antifašizam. Mi smo presretni i danas smo zaista ispunili sve ovo što smo radili do danas. 





Sve je pokazano danas najljepšom slikom sa Igmana koja je mogla da označi antifašizam na ovom prostoru”, poručio je Durmo. Izidor Čebron (91) na obilježavanje iz Slovenije dolazi već nekoliko godina. “Lijepo je ovdje, ima mnogo mladih ljudi. Lijepo je da ono što smo mi nekada ostvarili oni sada produže”, rekao je Čebron. Zdenko Duplančić je također je jedan od učesnika Drugog svjetskog rata. “Meni pričinjava zadovoljstvo da vidim da ovoliko naroda poštuje našu narodno-oslobodilačku borbu, posebno brigadu. Mi smo na zalasku svog života i ako mladi ljudi budu dosljedno pratili naš rad ne bi trebalo da bude problema”, kazao je Duplančić

petak, 29. siječnja 2016.

Automatska puška M77 B1





Automatska puška M77 B1 funkcioniše na Kalašnjikov principu, odlikuje je efikasan i pouzdan sistem bravljenja, koji onemogućava opaljenje pre nego što dođe do potpunog zabravljivanja.
Pouzdanost funkcionisanja u različitim klimatskim i terenskim uslovima je potvrđena strogim metodama ispitivanja u skladu sa vojnim standardima.
Dugotrajnost i  visoka preciznost je postignuta izradom cevi postupkom hladnog kovanja.
Skrivač plamena raspršuje barutne gasove i smanjuje blesak plamena čime se maskira položaj oružja.
Regulator paljbe ima tri položaja: jedinična, rafalna, ukočeno.
Mehanički nišani sa tricijumskim cevčicama obezbeđuju mogućnost nišanjenja u uslovima slabe vidljivosti.
Obloge cevi i kundak su izrađeni od kvalitetne bukovine.
Tromblonski nišan ulazi u sastav kompleta ili je integralni deo gasne komore, a tromblonski nastavak je sastavni deo kompleta oružja.
Svo automatsko oružje Zastava oružja u kalibru 7,62 x 51 mm koristi isti metalni okvir kapaciteta 20 metaka.




Sastav kompleta:


Automatska puška M77 B1
4 rezervna okvira
Remnik
Pojačnik trzaja za manevarsku municiju
Tromblon
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje

Automatska puška M70 AB3





Automatska puška M70 AB3 je nastala modifikacijom M70 AB2, kako bi se obezbedio prihvat podcevnih bacača granata sa ruskim tipom veze - model BGP 40 mm. 
Funkcioniše na principu pozajmice barutnih gasova, sistem bravljenja je rotirajući zatvarač, tako konstruisan da je onemogućeno opaljenje pre nego što dođe do potpunog zabravljivanja.
Pouzdanost funkcionisanja u različitim klimatskim i terenskim uslovima je potvrđena strogim metodama ispitivanja u skladu sa vojnim standardima. 
Dugotrajnost i  visoka preciznost je postignuta izradom cevi postupkom hladnog kovanja.
Dobra ergonomska rešenja, sa odličnom izbalansiranošću masa i kompenzator odskočnog ugla, obezbeđuju blag trzaj i laku kontrolu vatre.
Regulator paljbe ima tri položaja: jedinična, rafalna, ukočeno.
Mehanički nišani sa tricijumskim cevčicama obezbeđuju mogućnost nišanjenja u uslovima slabe vidljivosti.
Obloge cevi su izrađene od kvalitetne bukovine, a kundak je metalni preklapajući
Sve automatske puške Zastava oružja u kalibru 7,62 x 39 mm koriste isti metalni okvir kapaciteta 30 metaka.




Sastav kompleta:


Automatska puška M70 AB3
4 rezervna okvira
Remnik
Pojačnik trzaja za manevarsku municiju
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje

Automatska puška M70 B3





Automatska puška M70 B3 je nastala modifikacijom M70 B1, kako bi se obezbedio prihvat podcevnih bacača granata sa ruskim tipom veze - model BGP 40 mm. 
Funkcioniše na principu pozajmice barutnih gasova, sistem bravljenja je rotirajući zatvarač, tako konstruisan da je onemogućeno opaljenje pre nego što dođe do potpunog zabravljivanja.
Pouzdanost funkcionisanja u različitim klimatskim i terenskim uslovima je potvrđena strogim metodama ispitivanja u skladu sa vojnim standardima. 
Dugotrajnost i  visoka preciznost je postignuta izradom cevi postupkom hladnog kovanja.
Dobra ergonomska rešenja, sa odličnom izbalansiranošću masa i kompenzator odskočnog ugla, obezbeđuju blag trzaj i laku kontrolu vatre.
Regulator paljbe ima tri položaja: jedinična, rafalna, ukočeno.
Mehanički nišani sa tricijumskim cevčicama obezbeđuju mogućnost nišanjenja u uslovima slabe vidljivosti.
Obloge cevi i kundak su izrađeni od kvalitetne bukovine.
Sve automatske puške Zastava oružja u kalibru 7,62 x 39 mm koriste isti metalni okvir kapaciteta 30 metaka.




Sastav kompleta:


Automatska puška M70 B3
4 rezervna okvira
Remnik
Pojačnik trzaja za manevarsku municiju
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje

Automatska puška M70 B1





Automatska puška konstruisana na Kalašnjikov principu, tokom 40 godina od nastanka, se koristi u vojnim snagama širom sveta. I dalje je veoma aktuelna jer je potvrdila svoju pouzdanost u svim klimatskim i terenskim uslovima.
Dugotrajnost i  visoka preciznost je postignuta izradom cevi postupkom hladnog kovanja.
Sistem bravljenja je tako konstruisan da je onemnogućeno opaljenje pre nego što dođe do potpunog zabravljivanja, čime je osigurana sigurnost strelca.
Dobra ergonomska rešenja, sa odličnom izbalansiranošću masa i kompenzator odskočnog ugla, obezbeđuju blag trzaj i laku kontrolu vatre.
Regulator paljbe ima tri položaja: jedinična, rafalna, ukočeno.
Mehanički nišani sa tricijumskim cevčicama obezbeđuju mogućnost nišanjenja u uslovima slabe vidljivosti.
Obloge cevi i kundak su izrađeni od kvalitetne bukovine.
Tromblonski nišan je integralni deo gasne komore, a tromblonski nastavak je sastavni deo kompleta oružja.
Sve automatske puške Zastava oružja u kalibru 7,62 x 39 mm koriste isti metalni okvir kapaciteta 30 metaka.
Na pušku se može montirati podcevni bacač granata u kalibru 40 mm, model BGP 40mm M70. 




Sastav kompleta :


Automatska puška M70 B1
4 rezervna okvira
Remnik
Pojačnik trzaja za manevarsku municiju
Tromblon
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje

Mitraljez M07 - 12.7x108 /.50 Browning





Mitraljez M07 je varijanta mitraljeza M87 prilagođena ugradnji na vozila, letelice ili druga transportna sredstva.
Formira se postavljanjem mitraljeza M87 na kolevku, za koju je vezan stubni nosač. Mitraljez ima ugrađen polužni mehanizam za upravljanje i okidanje.
Konstrukcija mitraljeza obezbeđuje pouzdano funkcionisanje, bez zastoja,  u svim klimatskim i terenskim uslovuma.Funkcioniše na principu pozajmice barutnih gasova, sa poprečno klinastim zatvaračem kao sistemom bravljenja.
Cev je izrađena metodom hladnog kovanja, a unutrašnjost cevi je hromirana, što obezeđuje dugotrajnost sa nepromenjenim balističkim karakteristikama.
Cev se brzo i lako demontira sa mitraljeza, tako da je u ekstremnom režimu korišćenja moguće njeno brzo hlađenje ili zamena rezervnom.  
Punjenje mitraljeza vrši se iz redenika, smeštenog u municijsku kutiju, kapaciteta 60 metaka.
Čaure nakon opaljenja se izbacuju  napred, čime je povećana bezbednost strelca i ljudstva u njegovom okruženju.
Skrivač plamena na ustima cevi raspršuje barutne gasove i smanjuje blesak plamena, čime se maskira položaj oružja.
Zavisno od namene, mitraljez se, sa odgovarajućom kolevkom, može ugraditi na različite tipove borbenih sredstava.




Sastav kompleta :


Mitraljez M07
Rezervna cev
36 kratkih redenika za 10 metaka
3 municijske kutije
Rezervni delovi
Alat
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje
Sanduk za pakovanje

Mitraljez M87 Brodski - 12.7x108 / .50 Browning





Mitraljeza M87 - brodska varijanta se formira postavljanjem mitraljeza M87 na obrtno postolje koje se nalazi na nosaču u obliku zvona.
Ugradnja na plovilo ili vozilo se ostvaruje vijčanom vezom nosača sa podlogom. Brza i laka promena položaja po visini se ostvaruje elevacionim mehanizmom u obrtnom postolju. 
Konstrukcija mitraljeza obezbeđuje pouzdano funkcionisanje, bez zastoja,  u svim klimatskim i terenskim uslovuma. Funkcioniše na principu pozajmice barutnih gasova, sa poprečno klinastim zatvaračem kao sistemom bravljenja.
Cev je izrađena metodom hladnog kovanja, a unutrašnjost cevi je hromirana, što obezeđuje dugotrajnost sa nepromenjenim balističkim karakteristikama.
Cev se brzo i lako demontira sa mitraljeza, tako da je u ekstremnom režimu korišćenja moguće njeno brzo hlađenje ili zamena rezervnom.  
Punjenje mitraljeza vrši se iz redenika kapaciteta 60 metaka smeštenog u municijsku kutiju.
Čaure nakon opaljenja se izbacuju  napred, čime je povećana bezbednost strelca i ljudstva u njegovom okruženju.
Skrivač plamena na ustima cevi raspršuje barutne gasove i smanjuje blesak plamena, čime se maskira položaj oružja.





Sastav kompleta :


Mitraljez M87 - brodska varijanta
Rezervna cev
36 kratkih redenika za 10 metaka
3 municijske kutije
Rezervni delovi
Alat
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje
Sanduk za pakovanje

Mitraljez M87 - 12.7x108 mm / .50 Browning






Mitraljez M87 je licencni proizvod baziran na sovjetskom NSV-u, najboljem teškom mitraljezu koji je ikada napravljen.
Funkcioniše na principu pozajmice barutnih gasova, sa poprečno klinastim zatvaračem kao sistemom bravljenja.
Konstrukcija mitraljeza obezbeđuje pouzdano funkcionisanje, bez zastoja,  u svim klimatskim i terenskim uslovuma.
Cev je izrađena metodom hladnog kovanja, a unutrašnjost cevi je hromirana, što obezeđuje dugotrajnost sa nepromenjenim balističkim karakteristikama.
Cev se brzo i lako demontira sa mitraljeza, tako da je u ekstremnom režimu korišćenja moguće njeno brzo hlađenje ili zamena rezervnom.  
Punjenje mitraljeza vrši se iz redenika, smeštenog u municijsku kutiju, kapaciteta 60 metaka.
Čaure nakon opaljenja se izbacuju  napred, čime je povećana bezbednost strelca i ljudstva u njegovom okruženju.
Skrivač plamena na ustima cevi raspršuje barutne gasove i smanjuje blesak plamena, čime se maskira položaj oružja.
Zavisno od namene, mitraljez se, sa odgovarajućom kolevkom, može ugraditi na različite tipove borbenih sredstava.




Sastav kompleta :


Mitraljez M87
Rezervna cev
36 kratkih redenika za 10 metaka
3 municijske kutije
Rezervni delovi
Alat
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje
Sanduk za pakovanje

Mitraljez M86




Mitraljez M86 je namenjen za ugradnju na tenkovskova i borbena vozila kao spregnuti mitraljez. Okidanje bez direktnog kontakta sa mitraljezom ostavaruje se aktiviranjem elektrookidača. Mehaničko okidanje je omogućeno potiskivanjem poluge na elektrookidaču.
Funkcioniše na principu pozajmice barutnih gasova i sistem bravljenja je rotirajući zatvarač.
Cev se izrađuje metodom hladnog kovanja, a ubutrašnjost cevi je hromirana, što garantuje njenu dugotrajnost i postojane balističke karakteristike. U ekstremnim režimima korišćenja, radi hlađenja, cev se  brzo i lako demontira i zamenjuje rezervnom.
Regulator barutnih gasova, osigurava pouzdano funkcionisanje u svim klimatskim i terenskim uslovima.
Skrivač plamena na ustima cevi raspršuje barutne gasove i smanjuje blesak palamena čime se maskira položaj oružja.
Mitraljez nema mehaničke nišane zbog svoje primarne namene.
Punjenje mitraljeza vrši se iz redenika koji se smešta u municijsku kutiju kapaciteta 250 metaka.



Sastav kompleta :


Mitraljez M86
Redenik za 250 metaka
Kutija za redenik 250 metaka
Rezervni delovi
Alat
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje
Sanduk za pakovanje

Mitraljez M84





Mitraljez M84 je namenjen upotrebi u pešadijskim jedinicama i karakteriše ga odlična preciznost na velikim daljinama,  tronožno postolje obezbeđuje lako prilagođavanje različitim terenskim uslovima.
Funkcioniše na principu pozajmice barutnih gasova, sa rotirajućim zatvaračem kao sistemom bravljenja.
Cev je izrađena tehnikom hladnog kovanja, a unutrašnjost cevi je hromirana, što garantuje njenu dugotrajnost i postojane balističke karakteristike. U ekstremnim režimima korišćenja, radi hlađenja, cev se  brzo i lako demontira i zamenjuje rezervnom.
Zadnji nišan sa preklapačem i regletom obezbeđuje brzo zauzimanje daljine gađanja i preticanje, čime se postiže precizno nišanjenje na statičke i pokretne ciljeve.

Regulator barutnih gasova, osigurava pouzdano funkcionisanje u svim klimatskim i terenskim uslovima.

Skrivač plamena na ustima cevi raspršuje barutne gasove i smanjuje blesak palamena čime se maskira položaj oružja.
Punjenje mitraljeza se obavlja iz redenika smeštenog u municijsku kutiju, kapaciteta 100 i 250 metaka. 

Mitraljez M84 bez tronožnog postolja - puškomitraljez M84 




Sastav kompleta :


Mitraljez M84
Redenik za 250 metaka
Kutija za redenik 250 metaka
Redenik za 100 metaka
Kutija za redenik 100 metaka
Remnik
Pojačnik trzaja
Rezervni delovi
Alat
Pribor
Uputstvo za rukovanje i održavanje
Remnik za postolje
Remnik za vezu municijske kutiije sa postoljem
Sanduk za pakovanje

četvrtak, 28. siječnja 2016.

Snimak razmjene vojnika iz ‘93.: Sretno momci, čuvajte se (VIDEO)





Nema tog Coppole, Tanovića, Kubricka… koji bi na bolji način mogao prikazati svu besmislenost rata kao što to pokazuje snimak razmjene iz mjesta Kasatići kod Hadžića obavljene prije 23 godine, 25. januara 1993. a koji se može naći već neko vrijeme na YouTubeu.
Snimak pokazuje vojnike Armije BiH i Vojske RS koji se susreću na sredini sela kako bi razmijenili zarobljene, i jednog poginulog. Iako bi se očekivalo da se nakon borbi u srušenom selu koriste oštre riječi, dijalog poprima zanimljiv tok.
“Ginemo ovdje zbog politike Alije i Radovana…’
“Vjeruj mi, staće ovo, pićemo opet skupa u kafani…”
“- Imaš cigaru?
– Imam. Da sam znao da ćeš ti biti, ponio bih ti šteku…”
U jednom momentu, predstavnik VRS koji kaže da je iz Zenice, kako bi sve proteklo ‘u redu’, konstatuje kako su svi na nišanu ‘Prage’. Nakon što su dogovorili sljedeću razmjenu, na momenat ‘sprijateljeni’ ljuti protivnici se razilaze, uz obostrani pozdrav:
“Sretno momci, čuvajte se…”








srijeda, 27. siječnja 2016.

Srđan Aleksić BALKANSKI HEROJ

Srđan Aleksić bio je bosanskohercegovački Srbin iz Trebinja, glumac amater i plivačka nada, poznat po tome što je izgubio život braneći sugrađanina Bošnjaka od batinanja.




Biografija

Srđan Aleksić rođen je u Trebinju. Otac Rade je bio košarkaški trener. Majka mu je rano umrla, a brat poginuo u udesu motornim zmajem, iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja.

Srđan se amaterski bavio glumom za šta je dobio i više nagrada, a nastavio je glumiti i u toku rata, u predstavi San ratne noći. Također je bio pionirska plivačka nada bivše Jugoslavije. Bio je juniorski rekorder u plivanju. U ratu je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, a umro je 27. januara 1993. godine.


Smrt


Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost". Ostajući dosljedan osnovnih ljudskih vrlina, Srđanov otac, Rade je, na dan sahrane na prepunom groblju smogao snage i obratio se prisutnim:

"Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i moga Srđa, nadam se da će ovo zlo da i stane... Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti..."
Jedan od napadača na Srđana, poginuo je tokom rata, dok su ostali osuđeni na dvadeset i osam mjeseci zatvora.



Poslije rata

Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.

Ulica Velikih drveta u Sarajevu je petnaest godina nakon Srđanove smrti nazvana po njegovom imenu. U obrazloženju je navedeno: "Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život ne bi imao smisla".

Prolazu u Zmaj-Jovinoj ulici u Novom Sadu je nazvan po Srđanu i tu je postavljena spomen-ploča u njegovu čast, također i u Pančevu postoji prolaz koji nosi ime Srđana Aleksića.

Alen Glavović danas živi u Švedskoj, oženjen je i ima dvoje djece. Svake godine posjeti Trebinje, Srđanov grob i njegovog oca.

Godine 2007.-e RTS (Radio televizija Srbije) snimila je i emitovan dokumentarni film o Srđanu Aleksiću. Film nosi naziv `SRĐO`.

Trebinjsko pozorište Slovo je 28. decembra 2008. godine izvelo memorijalni performans "Epilog" koji je govorio o životu Srđana Aleksića. Srđan je za života bio član ovog pozorišta. Komad je režirao Predrag Ćurić, a uloga Srđana je pripala mladom srbijanskom glumcu Al Droubi Kristianu.

Posthumna odlikovanja

Na Dan državnosti Republike Srbije, 15. februara .2012 [3] Srđan Aleksić je posthumno odlikovan zlatnom medaljom Miloš Obilić za ispoljenu hrabrost i djelo ličnog herojstva, jer je 1993. godine kao Srbin iz Trebinja ustao u zaštitu komšije Bošnjaka od svojih sunarodnika.

subota, 23. siječnja 2016.

Automat M92




Automat M92 je lako i kompaktno automatsko oružje konstruisano na Kalašnjikov principu.
Odlično izbalansirano sa blagim trzajem potvrdilo je svoju pouzdanost u različitim klimatskim i terenskim uslovima.
Funkcioniše na principu pozajmice barutnih gasova, sa rotirajućim zatvaračem kao sistemom bravljenja:
Sigurnost strelca je osigurana sigurnosnim sistem koji onemogućava opaljenje pre nego što je oružje potpuno zabravilo.
Cev je izrađena postupkom hladnog kovanja, čime je osigurana njena dugotrajnost.
Skrivač plamena maskira položaj strelca.
Regulator paljbe ima tri položaja: jedinična, rafalna, ukočeno.
Obloge cevi su izrađen od kvalitetne bukovine, a kundak je metalni preklapajući.
Hranjenje se obavlja iz okvira kapaciteta 30 metaka, koji je istovetan za svo automatsko oružje kalibra 7,62 x 39 mm proizvedeno u Zastava oružju.







Sastav kompleta :


Automat M92
4 rezervna okvira
Remnik
Pojačnik trzaja za manevarsku municiju
Pribor
Uputstvo za
rukovanje i održavanje

S 55



U svetskoj istoriji S-55 smatra se jednim od začetnika vertikalnog manevra, jer je ta letelica tokom Korejskog rata primenjena u prvim desantima izvedenim u realnim borbenim okolnostima. U našoj istoriji, to je prvi helikopter izrađen u domaćoj industriji na osnovu strane licence. Kroz JRV i PVO prošlo je 45 primeraka britanske i domaće proizvodnje. 


S-55 uopšteno 

U završnici Drugog svetskog rata i prvim poratnim godinama američke oružane snage koristile su helikoptere koji su u to vreme rađeni u firmi "Sikorski", jer su uvidele njihovu prednost. U toj fabrici su se posle rata proizvodile letelice S-51 sa tri putnika. Taj limit nosivost američke oružane snage želele su da prevaziđu i da stvore mašine pogodne za prevoz odeljenja od deset ljudi. Zato su u "Sikorskom", 01.05.1949.godine, odlučila da od konstruktora zatraže da u roku od samo sedam meseci stvore novu letilicu. Motor su smestili u veliko kućište na nosu letilice koja podseća na balon. Iza se nalazio prostor za teret ili putnike. Posada se morala smestiti visoko iznad motora. Konstruktori su poštovali rokove i prvi prototip se našao u vazduhu 10. novembra 1949. godine, a prvi serijski primerci predati su američkim oružanim snagama 1950. godine. 


U "Sikorskom" su za novu letilicu izabrali oznaku S-55, a u RV i KoV SAD dodelili su joj oznaku N-19 i ime Chicksaw (Čiksou). U mornarici SAD i Obalskoj straži, prema njihovom sistemu označavanja, te letelice nazvali su HO4S, a marinci HRS. Posle unifikacija sistema označavanja u sva četiri vida oružanih snaga SAD, 1962.god. ukinute su stare oznake i uvedena nova UH-19. 
Porodica S-55 ima istorijsku ulogu u oblikovanju taktičke primene helikoptera 1953. poslednje ratne godine u Koreji. Tamo su S-55 bili prvi helikopteri korišćeni u prevozu desanata, prvi su sleteli u dubinu protivnikove teritorije, prvi prevozili oštećene letilice i vozila kao podvesni teret. Leteli su na zadacima prevoza ranjenika i učestvovali u izvlačenju oborenih članova posade aviona. 

Jugoslovenski model 


Deset S-51 Mk 1B bili su prvi helikopteri JRV koji su uvedeni u naoružanje 1954. godine. Poslužili su kao osnova za razvoj prve jedinice za novom vrstom letilica 27.helikopterske eskadrile. Na S-51 obučeni su piloti i tehničari a na vežbama su stečena početna iskustva u primeni. U narednom koraku predviđeno je da se nabave veće letilice kako bi se pratila iskustva iz lokalnih ratova sa vertikalnim manevrom. Godine 1957, za proveru je nabavljen jedan primerak S-55 serije jedan sa motorom PW-1340-57, kakv su u "Vestlandu" ugrađivali na HAR Mk1 za britansku mornaricu i HAR Mk2 za vazduhoplovstvo. U evidenciji JRV dobio je broj 11551. Taj unikatni S-55 (u zvaničnim dokumentima JRV ne koristi se britanski prefiks W) najpre je bio u Vazduhoplovnom opitnom centru radi verifikacionih ispitivanja mogućnosti letilice. U Centru su ustanovili kako S-55 može do 50 km udaljene tačke prevesti pet pešadinaca ili 590 kg korisnog tereta leteći na visini od 500 fita (152m), brzinom leta od 76 nautičkih milja (140,8 km/h). Za prevoz i povratak u bazu potrebna su mu 42,5 minuta. 
U to vreme su u komandi vida razmatrani i planovi za nabavku velike količine tih letilica. U nekim dokumentima pominjala se procena potreba i za 300 komada. Prema predlozima plana razvoja vida iz 1958.god. predviđala se izrada S-55 na osnovu letilice po programu nazvanom "Soko-IV". U nekoliko različitih modela razvoja predviđala se nabavka 100 ili 200 helikoptera S-55. Krajem pedesetih godina, paralelno sa velikom reorganizacijom vida i preimenovanjem u RV i PVO, donete su odluke o nabavci početne količine gotovih S-55 u dve varijante - u osnovnoj S-55-5 i protivmornaričkoj S-55-7, i naknadno osvajanje licence za motor u domaćim fabrikama. Za finalistu je izabrana fabrika "Soko" iz Mostara, a za motore i transmisiju fabrika "21.maj" iz Rakovice. 


Za pokretanje domaće proizvodnje sa Britancima su 1959.god. ugovorene početne nabvke od šest gotovih S-55, zatim 12 komada setova za montažu, 30 gotovih motora i 12 u delovima za montažu. Prvi primerci primljeni su u novembru i decembru 1960.god. Bili su to S-55-5 sa evidincijskim brojevima od 11700 do 11703 i S-55-7 11900 i 11901. U vreme kada su uvedeni u naoružanje iz SSSR-a su već pridošli Mi-4 dvostruko veće nosivosti i 20% nižoj ceni. Iako je prednost bila na strani Mi-4, zbog ambicije da se razvija domaća industrija nastavilo se sa radom po licenci S-55. 
Nova tehnološka rešenja predstavljala su veliki izazov za domaće fabrike, ali one su zadatak savladale po cenu velikog kašnjenja. "Soko" je 1961.god. u eskadrile predao pet S-55, 1962. četiri komada, 1963. nisu imali ni jedan finalizovan S-55, 1964. završena su tri, 1965. dva, 1966. devetnaest komada i u poslednjoj godini proizvodnje 1967 pet komada. Po varijantama, montirana su od britanskih delova ili izrađena 34 S-55 (ev.br. 11704 do 11737) i četiri S-55-7 (ev.br. 11902 do 11905). 
Prvobitno je trebalo da se izradi 90 komada, ali se odustalo od nastavka proizvodnje zbog potpune zastarelosti letilice. Naime, odluka o nabavci S-55/7 doneta je u vreme kada se ta letilica već nalazil u zaostatku u tehnološkom pogledu i kada su Britanci već imali "seriju tri" sa gasnom turbinom. Naknadno se pkazalo da S-55 ima ozbiljnih konstuktivnih nedostataka, limitirane performanse, a zbog gašenja matične proizvodne linije nabavka rezervnih delova pretvorila se u noćnu moru. 




Operativna upotreba
 

Prvi primerak S-55, ev.br. 11551 iz VOC-a su prosledili 27.helikopterskoj eskadrili, a tom jatu se pridružio i S-51. Jezgro pilota obučavano na dva modela "Sikorskog" oktobra 1960 našla se u sastavu 107.puka iz Niša (tek preformiranog iz lovačko-bombarderske jedinice naoružane avionima F-47D "Tanderbolt"), prvom helikopterskom puku u istoriji JRV. U sastavu puka bile su tri eskadrile - dve sa Mi-4, pristiglim iz SSSR-a, i 782.eskadrila sa S-55. U početku su u njoj bili S-55 ev.br. 11551, ali i šest S-55 pristiglih iz Vestlanda novembra i decembra 1960.god. 
Već u prvim mesecima službe pokazalo se da S-55 ima velikih tehničkih nedostataka. Kvarovi su bili česti - lomile su se usisne i izduvne cevi, pucao ventilatorski usmerivač vazduha, lomila kvačila motora. 
Kako su S-55 bili u odnosu na Mi-4 znatno taktičko-tehničkih karakteristika, dobili su pomoćnu školsku namenu - na njima su se od 1962 u 782.eskadrili obučaali piloti helikoptera. Osim obuke, S-55 pružili su pomoć civilnom stanovništvu. Posade 782.eskadrile učestvovale su u otklanjanju posledica u Skoplju 1963.god. U jednoj neobičnoj akciji otklonili su rizik od velikih poplava u Pomoravlju - dok je helikopter S-55 lebdeo mehaničari su bacali dinamit na ledene ploče na reci Moravi. 
Kada je u naoružanju vojske broj helikoptera S-55 povećan sa primercima iz "Sokola" 782.eskadrila dostigla je pun formacijski broj od 12 komada tih letilica. U vreme preformacije JRV i PVO 1964.god, devet S-55 i tri S-55-7 iz 782.eskadrile predati su u sastav tek formirane 784.eskadrile u Mostaru (od 1968 bazirana na heliodromu Divulje). Ona se nalazila u sastavu 97.puka pomoćne avijacije (od 1968.god 97.avijacijske brigade) namenjene za podršku Ratnoj mornarici. U početku se S-55-7 nisu koristili za namenske zadatke jer, iako su imali konstrukciju prilagođenu ugradnji sonara, nisu posedovali taj uređaj. Naime, Amerikanci su zbog Berlinske krize i obnove odnosa Beograda i Moskve odlagali snabdevanje JNA sofisticiranim uređajima. Sonari AN/AQS-4D konačno su 1970.god. ugrađeni na čtiri S-55-7, a na peti primerak tek naredne. U praksi se sonari nisu dobro pokazali. Puštali su vodu tokom uranjanja i imali su vrlo limitiran domet. 
Obuka pitomaca VVA, od 1964 do 1968, provodila se u 782.eskadrili na aerodromu u Mostaru, na helikoipterima S-55, sve do zamene sa Mi-2. 
U Nišu su od 1967 do 1973.god S-55 leteli u 783.eskadrili. U njenom sastavu bilo je od četiri do osam S-55. 
Odeljenje od pet do šest S-55 nalazilo se od 1967 do 1970.god. na aerodromu u Zemunu u 890.eskadrili za vezu Komande RV i PVO. Po dva S-55-5 sledovala su štabna avijacijska odeljenja Komande 11.divizije PVO u Zemunu i 15.diviziju PVO na aerodromu Pleso. U praksi se u tim odeljenjima nalazio jedan S-55. Pukovi VVA, stacionirani u blizini mora, imali su po jedan S-55-5/7 za STS. Bili su to 185.puk na sa aerodroma u Puli, 105.puk sa "Zemunika" i 172.puk sa "Golubovaca". 
Kriza oko održavanja S-55 krajem šesdesetih godina bila je prouzrokovana nedostatkom rezervnih delova i kašnjenjem usvajanja remonta u zavodu "Jastreb" u Zemunu. Veće količine rezervnih delova uvezene su tek 1970.god iz Francuske. Godine 1971 u "Sokolu" su počele popravke rotora, a u "Jastrebu" kvačila. Remontnu krizu ubrzala je relativno intezivno korišćenje tih helikoptera (1969.god S-55-5 leteli su prosečno 134 sati, a S-55-7 130 časova) i kratak resurs motora od samo 250h. Zato se 1971 u "Jastrebu" nalazilo 12 komada na remontu. Od 42 S-55/7 sredinom te godine u letnom stanju bila su 22, a ostali su čekali na remont ili popravke. Tri komada su rashodovana da bi poslužili kao izvor rezervnih delova. U rashod su za delove 1972.god otišla dva S-55-5 i jedan S-55-7. 
Rezervni delovi, posebno ležajevi za motore, ostali su glavni problem, pa su 1972 od planiranih jedanaest remontovane samo tri mašine. Konačno su svi S-55 povučeni iz naoružanja 1974.god. Preostali helikopteri korišćeni su kao mete na poligonima i učila u školama. Jedan S-55-5 čuva se u muzejskoj zbirci na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu. 




TT karakteristike 

- pogonska grupa : S-55 ev.br. 11551 - motor Pratt & Whitney Wasp R-1340-40 snage 410 kW (600 KS), S-55-7 - Alvis Leonides Major 755/1 motor snage 552 kW (750 KS), rezervoar za gorivo - 470 kg. 
- dimenzije : prečnik nosećeg rotora 16,16 m, dužina 19,1 m, visina 4,07 m 
- masa : prazan sa uljem 2710 kg, normalna u poletanju 3270 kg, maksimalna u poletanju 3630 kg, dodatni teret za S-55-7 predstavljali su 351 kg podeljen na 141 kg za sonar, 160 kg za dva rukovaoca sonara i 50 kg za plovke 
- preformanse : maksimalna brzina na nivou mora 176 km/h, brzina krstarenja 139 km/h, dolet S-55-5 485 km, S-55-7 560 km, trajanje leta 3,5h, vrhunac lebdenja sa uticajem zemlje 2400 m, vrhunac lebdenja bez uticaja zemlje 1200 m. 
- nosivost : tri člana posade, 850 kg tereta (realna nosivost 360kg) ili do 10 vojnika ili do 8 putnika ili do 6 ranjenika na nosilima, hidraulična dizalica nosivosti 180 kg dužine sajle 20 m. 



Naoružanje 

Prva iskustva JRV i PVO sa raktnim naoružanjem na helikopterima stečena su na S-55. U VOC-u su 1966.god. primenili S-55 ev.br.11700 sa dva bočna nosača za dva lansera nevođenih raketnih zrna FFAR 2,75 inča (VVRS 69,8 mm). U inventaru JRV i PVO bile su velike količine tih raketa predviđenih za naoružanje lovačkih aviona F-86D. Piloti su u početku na gađanjima sa S-55 imali problema da održe nišansku tačku u toku od 3 sekunde ali su posle posebnih vežbi i to savladali. 
Na drugom primerku S-55 ev.br.11701, 1970 na bočne nosače postavljene su lansirne šine za čtiri POVR 9M14 "maljutka", koje su u to vreme masovno uvođene u naoružanje JNA. 
U VOC-u se pkazala da se S-55 ne može koristiti kao platforma za POVR zbog jakih vibracija. Zato su oba naoružana helikoptera S-55 vraćena na osnovni standard. Kako JRV i PVO nisu odustali od namere da se "maljutka" gađa iz vazdušnog prostora, to je ostvareno tek na "Gazeli", letelici znatno viših performansi od S-55.

Tokom deset godina serijse proizvodnje "Sikorski" je izradio 1067 S-55 u vojnim varijantama za potrebe američkih oružanih snaga i za tridesetak korisnika širom sveta. Od 1964, male serije tih aviona i rezervni delovi izrađivani su u privatnoj fabrici "Orlando" u mestu Sanford, na Floridi. U toj fabrici izrađeno je nekoliko neobičnih derivata S-55 među kojima se posebno istakao QS-55 agresor-leteća meta napravljena tako da iz vana podseća na standardni borbeni helikopter Varšavskog pakta Mi-24. Takve letelice korišćene su za obuku američkih oružanih snaga. 


Po licenci, 550 helikoptera S-55 izrađeno je u britanskom "Vestlandu", francuskom "Sud-Istu" i japanskom "Micibušiju". Francuski primerci prošli su vatreno krštenje u Alžiru, u borbi protiv gerile, naoružani sa oruđima kalibra 20mm, 12,7mm i 7,5mm i dva lansera nevođenih raketnih zrna. Helikopteri S-55 nisu imali snage za toliki teret, pa su na kraju uglavnom imali samo mitraljez za samoodbranu.