nedjelja, 31. srpnja 2016.

OVAKO JE STVORENA TITOVA JUGOSLAVIJA: Pročitajte odluku koja je uticala na živote miliona ljudi







Zasedanje je održano u noći 29. novembra 1943. godine, u gradu Jajce u današnjoj Bosni, koje je u to doba već tri meseca bilo pod kontrolom partizana. Odluke na tom sastanku promenile su sudbine miliona Jugoslovena.

Dan Republike je obeležavao godišnjicu Drugog zasedanja AVNOJ-a 29. novembar 1943. kada su predstavnici partizanskog pokreta otpora proglasili federalno uređenje Jugoslavije sastavljene od šest republika i ustavotvornu skupštinu FNRJ 29. novembra 1945.

Tog dana Tito je postao „Maršal Jugoslavije”, a kralju Petru Drugom Karađorđeviću zabranjen je povratak u zemlju. Poništene su odluke jugoslovenske vlade u izgnanstvu.




Reportaža iz Beograda: Pogledajte kako se živjelo u Jugoslaviji









Dok su žene kratile kosu, muškarci su je puštali. Preferirala se vlažna frizura s puno briljantina jer gela nije bilo. U ženskim ormarima bezuvjetno je morao visjeti barem jedan komplet Coco Chanel. Suvremenija ulična moda, u fazi odrastanja svakoga klinca bivše Jugoslavije, nalagala je da se posjeduje i barem jedan par legendarnih bijelih borovskih startasica koje se “nikako nisu smjele miješati s kineskim šangajkama”.

Za društvo iz kraja

Kuhinje su mirisale po “omraženom” zagorjelom mlijeku, a kinodvorane, plesnjake i partijske sastanke ispunjavao je opori miris srebrnog bora zapakiran u zelenu bočicu istoga oblika. Pojava legendarnog Pina Silvestra 80-ih označila je “konačni raskid s balkanskom zaostalošću”. S ekskurzija su se slale razglednice: “Draga kevo, javljam ti se s izleta. Inače, danas je nedjelja pa smo se prošetali do partizanske bolnice Franja koja se nalazi iznad gradića Cerkno... Toliko. Primite puno pozdrava. Zdravo”.

To je samo djelić izložbe “Živio život”, postavljene u središtu Beograda, u nekadašnjoj Robnoj kući na dva kata, koja najmanje dvije generacije stanovnika bivše Jugoslavije vraća kroz mirise, okuse i druga osjetila u bezbrižan život od 1950-ih do 1990-ih.

– Ovo je izložba za društvo iz kraja – u šali je najkraće opisuje njezin autor, Beograđanin Živko Maletković.

Ni u jedan direktorski ili službenički ured s drvenim ormarima do stropa nije se moglo zakoračiti, a da u njemu nije visjela Titova slika. Za glomazni drveni stol sjedalo se u smeđu spužvastu, na rukohvatima uvijek pohabanu fotelju. Dok je službenicima prvi dnevni “zadatak” bio popiti kavu, direktor je u uvjetima radničke samouprave imao više glavobolje nego privilegija – morao je balansirati između Komiteta i Radničkog saveza.

 U svakoj smjeni vjenčanje

Omladinci su tada odlazili na ORA-e – omladinske radne akcije. Spavali su u zelenim šatorima, nosili prepoznatljive majice bez rukava uz natpise poput “ORA Sava 1960”. Grupe su se izmjenjivale svakih 28 dana kako bi raščišćavale ruševine, obnavljale pruge, putove, nasipe... Redovito se jelo četiri puta na dan, a na meniju međuobroka bio je nezaobilazni Mesni doručak.

Iako su brigade na samom početku brojile više muškaraca nego žena, godinama se omjer podebljao u žensku korist. Druženja su potom prerastala i u brakove. Svjedoče o tome i novinski napisi, poput jednog iz Večernjaka “U svakoj smjeni – jedno vjenčanje”. ORA je uvijek završavala proglašenjem najboljeg omladinca kojemu je dodijeljena značka “Udarnik”.

 – Taj je sistem imao pripadnost. Sa sedam godina si postajao pionir, poslije omladinac pa student. Sa svakim novim korakom u životu nekamo si pripadao – prisjeća se autor.

Revolucija je u to vrijeme stigla otvaranjem prvih supermarketa. Kupci su u njima slobodno mogli prošetati između polica, sami izabrati ono što žele kupiti i to odložiti u žičane košarice s crvenom drškom. Građani svoje oduševljenje nisu mogli skriti, ali su tada i komentirali: “Narod će sve ovo pokrasti! Pa, roba je na izvol’te! Biraj!” Na policama nije bilo stranih proizvoda. Kupovalo se samo “domaće”. Mlijeko u tetrapaku plave boje u obliku piramide, u smeđoj bočici losion poslije brijanja Brion koji je koristio “ozbiljan radni čovjek, uvijek umjereno zabrinut zbog situacije”, Solea, krema za svako doba. Jele su se Kraševe napolitanke Novela i keks Bambi Plazma. S Bambijeve prve ambalaže kupcu se poručivalo: “Kvalitetan keks je zamjena za meso.” S dupkom punim košaricama odlazilo se potom do velikih crvenih metalnih blagajni s ispupčenim brojevima po kojima je prodavačica udarala iz sve snage da bi se natiskao račun i otvorio pretinac s novcem. Svaki dodir s tipkama svojim je zvukom parao uši.

– Jao, mama, vidi ovo! Zdenka sir. Nisam ga voljela, a mlijeko u tetrapaku si mi svaki dan donosila s posla – oduševljeno je uskliknula 37-godišnja Jelena iz Beograda koja je zajedno sa svoje dvoje djece, sedmogodišnjom Majom i petogodišnjim Danilom, te 64-godišnjom majkom Desankom ugledala prostor nekadašnjeg supermarketa.

Umjesto današnjih kafića odlazilo se tada sjesti u gradsku kavanu ili predahnuti “nakratko” u obližnju krčmu otvorenu na prvom uličnom uglu. Stolovi su se ondje prekrivali uobičajenim kariranim stolnjacima. Uglovi su se često popunjavali šareno osvijetljenim džuboksima s ponudom “trendovskih” pjesama. Izbor je tih godina često “padao” na legendarnog Ivu Robića i njegovu “Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka...” uz čije su se taktove na plesnjacima isključivo mogli otplesati “stiskavci”. No, dinari su se ubacivali i kako bi se čulo poznato zviždanje iz filma “Most na rijeci Kwai”.

Trosjed i fotelje s čupavcima

– Nekome je potrebno dvije litre votke da uđe u depresiju, a nekome su dovoljne dvije Cockte pa da uđu u nostalgiju – rezimirao je pogledavši ovu izložbu jedan posjetitelj.

 Dok u susjedstvo nisu stigli prvi crno-bijeli televizori marke EI koji su zauzimali počasno mjesto na regalima kombiniranih soba u kojima je glavna pozicija pripadala trosjedu i dvjema foteljama prekrivenim najčešće bijelim čupavcima, sjedilo se uz radioprijamnike, slušalo prijenose i navijalo “za svoje”. Nije u to vrijeme prošla nijedna nogometna utakmica, a da svi nisu poskočili kada je komentator Mladen Delić uzviknuo: “Ljudi, je l’ to moguće? Moguće, moguće.” Zadovoljstvo se nije skrivalo ni kada je koševe tricama punio Dražen Petrović, a direktom ili krošeom protivnike na pod obarao boksač Mate Parlov.

– Sviđa mi se ideja. Donio sam bijeli šal Ćire Blaževića koji ga je zbog toga izvadio iz sefa, boksačke rukavice Mate Parlova, dres Dražena Petrovića, kapicu vaterpolista Ratka Rudića s Olimpijskih igara iz Moskve 1980. godine. Goran Bregović dao mi je svoje cipele koje će, također, biti izložene – kaže hrvatski glumac i redatelj Dejan Aćimović, koautor izložbe “Živio život”.

Eksponate je obogatio i statuom koju je dobio Zdravko Čolić kada je prodao svoju milijuntu ploču.

Dok su mladići popodneva provodili gurkajući se uz svjetleće i bučne flipere slušajući Idole, Plavi orkestar, Disciplinu kičme, Nenu Belana i njegove Đavole... Davorin Popović uglazbio je svoju “priču o velikoj ljubavi prema anonimnoj djevojci iz Sarajeva” u “Bacila je sve niz rijeku”. Školsko zvono prekidalo je mir u učionici poredanoj s drvenim klupama čiji su đaci ne trepćući zurili u veliku katedru s globusom iza koje je na zidu visjela zelena ploča. Po njoj su se matematički računi i prva slova redovito učila pisati škripavim kredama. Ispod stolova su se “dodavali” i ispunjavali učenički leksikoni s već klasičnim pitanjima: “Imaš li simpatiju?”, “Koja ti je boja najdraža...?”

– Ovo je međunarodna izložba jer su sve republike sada samostalne države. Izbjegli smo političku konotaciju i pokazali ono što je upečatljivo po nama. Uspjeli smo kod ljudi izazvati emocije i osvojiti sve generacije posjetitelja. Ostalo nam je eksponata za još 1000 kvadrata prostora koji sada nisu stali – opisao je Živko iza kojega je ekipa s od oko stotinu asistenata koja je više od godinu dana neumorno skupljala i tragala za stvarima “iz toga doba”.

 Nastavak na jesen

 Točan broj izloženih predmeta još je nepoznat jer se oni tek sada popisuju. No, Robnom kućom Beograd u samo dva tjedna od njezina “novoga” otvorenja prošetali su se posjetitelji iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije. Ovakav postav “Živio život” zadržat će se do kraja srpnja, dok se za jesen priprema nastavak. Materijala ne nedostaje. Kroz njega će se obuhvatiti još jedno područje “boljega života” – gospodarstvo.

 – Došli smo do nekih frapantnih informacija pregledavajući reklamne filmove pojedinih firmi u tome razdoblju. Tako smo došli do podatka da je, primjerice, “14. oktobar” iz Kruševca 1988. godine izvezao bagera i rovokopača u vrijednosti 280 milijuna američkih dolara – iznio je autor prikupljene činjenice napominjući kako su, zbog velikog interesa publike, već počeli i s pregovorima da prvi dio izložbe “Živio život” krene na “turneju”. Jedna od mogućih postaja do kraja godine bio bi Zagreb, a interes su pokazali i Slovenci, pa čak i Austrijanci, Nijemci... Neumorni su i kolekcionari koji im se svakodnevno javljaju, kao i građani donoseći stvari kako bi se dopunila izložba sa svim detaljima “bezbrižnog života običnog čovjeka”.

Radne akcije











Tamo se udarnički radilo, sa velikim entuzijazmom, spajala se omladina sa sela i iz grada, intelektualna i radnička, svih nacionalnosti i vera. Deo njihovog zajedničkog života tokom tih par meseci pored rada, činila je i zabava, sport, druženja i takmičenja u svim oblastima. Akcijaši su bili organizovani u brigadama, obično po 100 učesnika, podeljeni u čete. Svaka brigada je imala svoju zastavu na kojoj je bilo izvezeno obeležje. Ustajalo se veoma rano i radilo prvi deo dana, a popodne se boravilo u naselju, gde su se osim legendarnog druženja, organizovale i razne korisne aktivnosti. Postojale su razni kursevi, od fotografije do vožnje, sportske aktivnosti, ali i politička predavanja. Uveče su se priredjivale čuvene brigadirske večeri i logorske vatre.


Za izuzetno zalaganje, na kraju svake akcije, zaslužni brigadiri dobijali su udarničke značke, što je bila velika počast i priznanje. Brigadirske bluze, tzv brigadirke su bile u modi, nosile su se i po završetku akcije, sa ponosom, i sa obaveznim vezenim amblemima brigade na desnom rukavu i bedževima. U SFRJ se obeležavao i Dan Omladinskih radnih akcija. Bio je to 1.april, ustanovljen u znak sećanja na početak prve velike Savezne radne akcije, izgradnje pruge Brčko-Banovići, koja je završena 22 dana pre roka, 7.novembra 1946.godine. Dobra tradicija akcijaštva potrajala je do 1990.godine, i do danas nije obnovljena. Postojala je takodje i tradicija mini-radnih akcija, zajedničkog dobrovoljnog rada učenika u školama; nekoliko puta godišnje organizovane su radne subote kada se uredjivalo školsko dvorište i okolina, skupljao se stari papir ili se išlo na jednodnevnu ispomoć u javnim ili poljoprivrednim radovima. Tada su drugarstvo, solidarnost i patriotizam bili na ceni.

A sve je počelo još u vreme Drugog svetskog rata, kada su omladinci pomagali borcima, dobavljajući im hranu i odeću, brinuli o ranjenicima, izvodili poljoprivredne radove i obnavljali infrastrukturu, koliko su mogli. Tokom vremena ove akcije su bile sve masovnije i organizovanije. Po završetku rata, Tito je pozvao omladinu da uzme učešća u obnovi razrušene zemlje, što je masovno prihvaćeno. Krenulo se sa ogromnim entuzijazmom, sa malo ili nimalo mehanizacije i opreme, u oskudnim uslovima smeštaja i ishrane, ali sa optimističkim pogledom u budućnost, pod sloganom "Nema odmora dok traje obnova". Izmedju 1946. i 1952.godine organizovane su velike Savezne radne akcije: pruge Brčko-Banovići, Šamac-Sarajevo i Doboj-Banja Luka, autoput Bratstvo-Jedinstvo od Zagreba do Beograda, početak gradnje Novog Beograda, hidrocentrale Jablanica, Zvornik, Vlasina i Mavrovo, fabrike "Lola Ribar", "Magnohrom", "Krušik", "Raška", železare u Zenici i Nikšiću, itd.

Od 1952.godine radne akcije dobile su lokalni karakter, gradjeni su putevi, mostovi, škole, domovi kulture, uredjivalo se priobalje, i slično. Beogradsku Adu ciganliju izgradili su akcijaši… Od 1958.godine nastavilo se sa izgradnjom autoputa Bratstvo i Jedinstvo. 1963.godine taj obimni posao je završen, uz učešće preko 250.000 brigadira koji su za nepunih šest godina povezali Ljubljanu sa Djevdjelijom.

Tokom narednog perioda omladina se okupljala na velikim radnim akcijama tokom kojih je izgradjena Jadranska magistrala, pruga Beograd-Bar, hidrocentrala Djerdap, savski nasip u Zagrebu, obnovili su se zemljotresom razrušeni Skoplje i Banja Luka…Javne ličnosti su često posećivale radne akcije i uzimale učešća u radovima, pa je tako ostalo zabeleženo i svojsko zalaganje celokupne postave "Bijelog dugmeta" na ORA Kozara 76…


Pesma radu

Drugarska se pesma ori
pesma koja slavi rad
srce gromko nek nam zbori
da nam živi, živi rad!!!
Podignimo u vis čela
mi – junaci rada svog,
naša biće zemlja cela,
da nam živi, živi rad!
U divljaka luk i strela,
željeznica, selo i grad,
to su naših ruku dela,
da nam živi, živi rad!!!

Smrt i sahrana Josipa Broza Tita










Titovoj sahrani, koja je održana 8. maja u Beogradu, prisustvovalo je 211 delegacija iz 128 zemalja sveta i zvanično je najposećenija sahrana nekog državnika u istoriji. Tito je sahranjen u bivšoj zimskoj bašti svoje rezidencije, tzv "Kući cveća" i njegov grob je posetilo preko 17 miliona ljudi.

Josip Broz Tito preminuo je u nedelju 4. maja 1980. godine u 15:05 časova na Klinici za srce i krvne sudove Kliničkog centra u Ljubljani. Umro je svega tri dana pre svog 88-og rođendana (7. maja).

Dan 4. maj je bila je nedelja, vikend. Uobičajeni televizijski program je prekinuo tada crn ekran na 30 sekundi. Nakon toga, Miodrag Zdravković tada već određen glavni spiker Televizije Beograd je pročitao sledeću izjavu uživo na nacionalnoj televiziji:

"Umro je drug Tito. To su večeras saopštili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, radničkoj klasi, radnim ljudima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije."




Iza ovog kratkog uvoda sledio je proglas.

U zajedničkom Proglasu Predsedništva SFRJ i Predsedništva CK SKJ se navodi:

"Teška bol i duboka tuga potresa radničku klasu, sve radne ljude i građane SFR Jugoslavije, svakog našeg čoveka, radnika, intelektualca, pionira, vojnika, majku i devojku... Čitav ljudski vek Tito je borac za interese i istorijske ciljeve radničke klase i svih radnih ljudi, za najplemenitije ideale i težnje naših naroda i narodnosti. Tito je naš najdraži drug. Sedam decenija goreo je u revolucionarnom radničkom pokretu. Šest decenija jačao je redove jugoslovenskih komunista. Više od četiri decenije vršio je na najdostojniji način najodgovorniju dužnost u našoj Partiji. Bio je herojski vođa u velikoj narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Tri i po decenije stajao je na čelu naše socijalističke države i uveo našu zemlju i našu borbu za novo ljudsko društvo u svetsku istoriju, iskazajući se i potvrđujući i sam kao naša najveća istorijska ličnost."

Ova vest saopštena je građanima Jugoslavije, oko 18:50 časova, odmah posle sednice najvišeg rukovodstva zemlje. Saopštenja su izdavana putem televizije i radija, a u toku večeri izašla su i vanredna izdanja skoro svih dnevnih novina.

Nedeljom popodne, državna televizija emitovala je obično fudbalske utakmice u domaćem prvenstvu. Te noći bio je zakazan derbi u Splitu između "Hajduka" i "Crvene zvezde" koji je trebalo da bude emitovan uživo na nacionalnoj televiziji. Tokom direktnog prenosa, kada je meč bio u 41. minutu, tri čoveka su ušla u teren stadiona Poljud signalizirajući sudiji da prekine meč. Gradonačelnik Splita Ante Skataretiko je uzeo mikrofon i objavio vest o Titovoj smrti. Usledile su masovne scene kolektivne žalosti, svi čak i igrači među kojima i Zlatko Vujović koji je seo na travu plačući. Igrači oba tima i sudije su postrojeni da održe minut ćutanja. Kada je oficijelni spiker na stadionu rekao "Neka počiva u miru", ceo stadion od 50.000 navijača spontano je počeo da peva pesmu: "Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvog puta nikad ne skrenemo". Posle ovog utakmica nije nastavljena ali je ponovljeni meč odigran kasnije.

Sledećeg dana, 5. maja, Plavim vozom iz Ljubljane u Beograd je, u poslepodnevnim časovima, stigao kovčeg sa posmrtnim ostacima Josipa Broza. On je smešten u aulu Skupštine Jugoslavije, gde su državni funkcioneri, i građani u mimohodima, odavali počast jugoslovenskom šefu države. Mimohodi su bili organizovani po radnim organizacijama i svi zaposleni su bili obavezni da idu u mimohod. U redu na ulazak u skupštinu se čekalo i po 15 časova. Mnogima je od stajanja pozlilo, ali su dobro organizovane lekarske ekipe brzo reagovale.

7. maja, preko 200 stranih delegacija poklonilo se kovčegu Josipa Broza u saveznom parlamentu. Odavanje pošte je završeno u 8 časova ujutro 8. maja.

U podne, nakon počasne straže koju su činili članovi Predsedništva SFRJ i Predsedništva CK SKJ, Titov kovčeg je iznelo 8 admirala i generala JNA. Nakon govora Stevana Doronjskog, pogrebna kolona je krenula Ulicom kneza Miloša i Bulevarom Oktobarske revolucije do Muzeja "25. maj". Poslednji govor održao je Lazar Koliševski ispred Kuće cveća i tribine postavljene za strane državnike. Uz zvuke Internacionale, kovčeg je unet u Kuću cveća nakon 15:00. Televizija koja je sve vreme vršila prenos, nije pokazala trenutak spuštanja kovčega, pa su se pojavile sumnje da li je Josip Broz tu zaista sahranjen.

Sledeća dilema koja se ubrzo pojavila je zašto kao komunista nema zvezdu petokraku na grobu.

Sledećih desetak godina svakog 4. maja u 15:05 su se širom SFR Jugoslavije uključivale sirene i svako bi bio obavezan da minutom ćutanja na mestu gde se zatekao oda poštu.


Titovoj sahrani, prisustvovale su 124 zvanične državne delegacije, na čijem se čelu nalazilo 38 šefova država (kraljeva i predsednika), 5 prinčeva, 7 potpredsednika republika, 6 predsednika parlamenata, 10 predsednika vlada, 3 potpredsednika vlada, 12 ministara inostranih poslova, 20 članova vlada i 21 državni funkcioner.

Dan Republike







Nakon završetka rata, 1945. godine, 29. novembar se slavio kao Dan Republike i bio jedan od najvećih praznika u nekadašnjoj SFRJ. Proslavljao se dva neradna dana uz svečane akademije u glavnim gradovima republika bivše države, deljenje ordenja, počasne plotune i mnoge druge manifestacije.

Đaci prvaci su dobijali crvene pionirske marame, plave kape i pionirske knjižice. Tog dana su uz polaganje Pionirske zakletve, postajali pioniri. Studenti i omladinci dobijali su partijske knjižice. Država je povodom Dana republike od 1964. godine dodeljivala Nagradu AVNOJ, najviše priznanje najistaknutijim pregaocima. Nagrada je dodeljivana sve do kraja 20. veka.

Za taj dan se na trpezi obavezno moralo naći pečenje, podvarak, sarma...

Obeležavanje 29. novembra kao Dana Republike prestalo je sa raspadom SFRJ u svim njenim republikama, osim u Srbiji, gde se slavio do 2002. godine.

STROGO ČUVANA TAJNA JNA: Vanzemaljci su bili u SFRJ!

Bivša Jugoslavija je pedesetih i šezdesetih imala sve potrebne sastojke za uverljivi mit o vanzemaljcima - od detaljno opisanih susreta sa bićima iz drugih galaksija, preko tajnih baza, fotografija i zavera, pa sve do manastirskih freski iz 14. veka koje prikazuju nepoznata bića u letelicama








Mirna noć nad Titogradom. Iznad planine Rumije lete piloti u Galebovima. Početak je osamdesetih i reč je o standardnim vežbama jer se u blizini nalazi pilotska škola JNA. Svake večeri se ovde obučavaju budući piloti. Letovi su rutinski i kratki, pomalo i dosadni, a onda se jedno veče preko radioveze čuo prestravljen glas: “Vuk, Vuk. Ponavljam, Vuk”.


Šifra Vuk – govori uzbuđeno pilot i naglo ponire na visinu ispod tri hiljade metara.

Na nebu se odmah pojavljuju MiG-ovi 21. Telefonom se bude komandiri vazduhoplovnih snaga. Opšta je uzbuna i piloti već drže prste na obaraču.



Naredba glasi: “Obaraj sve što leti iznad tri hiljade metara. Bez upozorenja!”

Na horizontu se pojavljuju narandžasti, brzi i nepredvidljivi leteći objekti. MiG-ovi kreću prema njima, ali oni naglo nestaju u daljini. Jedan od pilota uspeva da prati svetlost i ulazi u albanski vazdušni prostor. Ima ga na nišanu i traži dozvolu za pucanje.



Za vreme trećeg leta, negde oko ponoći 1987. godine, baš kod Bakanjca počinje haos.

– Noć je bila zvezdana, a let ugodan pa sam se opustio i preko komandne table nadgledao svog učenika kome je dobro išlo – priča Prepušt.


U jednom trenutku mu se učenik uzbuđeno obratio.

- Šta je ovo sa leve strane – pitao ga je učenik. Prepušt diže pogled i ugleda neverovatni prizor. Na samo pedesetak metara je ugledao narandžastu elipsu koja se kretala prema njima.




Galeb se u tom trenutku nalazio na visini od 3.600 metara, a instruktor je procenio da se NLO kretao brzinom od oko 900 kilometara na sat.

Naglo skreću jer je najvažnije bilo da izbegnu sudar. Galeb se sada nalazi na visini ispod tri hiljade metara, a Prepušt gleda u dno nepoznate letelice. Ovoga puta svetli crvenom bojom.

Instruktor je rekao učeniku da nikome ne prijavljuje ono šta je video jer je možda reč o iluziji, ali kada su sleteli u Pulu već su ih čekali istražitelji koji su ih razdvojili i zatražili da svako od njih napiše svoj izveštaj.


Stručnjaci za NLO tvrde da je respektabilna dugogodišnja legenda o vanzemaljcima u Jugoslaviji počela sa spisima koje je sakupilo Odeljenje za svemirska pitanja osnovano odmah nakon Drugog svetskog rata.

Bivša Jugoslavija je pedesetih i šezdesetih imala sve potrebne sastojke za uverljivi mit o vanzemaljcima od detaljno opisanih susreta sa bićima iz drugih galaksija, preko tajnih baza, fotografija i zavera, pa sve do manastirskih freski iz 14. veka koje prikazuju nepoznata bića u letelicama. Imali smo čak i vlastiti slučaj Rozvel u kojem je, po uzoru na orginalni američki, u Sloveniji pao jedan leteći tanjir, nakon čega je usledila obdukcija mrtvog vanzemaljca izvađenog iz nje.

(Telegraf.rs / Izvor: jutarnji.hr)


TRAGEDIJA ZBOG KOJE JE PLAKALA CIJELA JUGOSLAVIJA: Da se ne zaboravi, Zdravko Čolić joj posvetio pjesmu!








Podatke o samom događaju u stanu istražni organi su prikupili iz saslušanja i svjedočenja koja je dalo osam osoba. Kažemo osam jer je, pored sedam izjava, svjedoka data i još jedna – u bolnici je progovorila i Milica.

Tog jutra, u ponedjeljak 2. septembra, Milica se pozdravila sa roditeljima, pokupila nešto stvari i krenula u Kruševac. Stigla je oko sedam i petnaest ujutru, svratila u stan a potom otišla u školu. Pošto je u školu stigla mnogo ranije prije časa razrednog stariješine, imala je vremena da malo prošeta, što je i učinila. U Kruševcu je bila gužva, od mnoštva đaka koji su išli na upis prvog školskog dana. Upravo time su i bili stimulisani pomenuti zlikovci, koji su izašli u grad sa namjerom da u stan dovedu neku od učenica. U međusobnom razgovoru, oni su učenice koje dolaze u Kruševac u jesen, radi škole, potcjenjivački zvali: „jesenčići“.Mladići su se obreli u glavnoj ulici grada, između spomenika i Crkve Svetog Đorđa.

U jednom momentu pažnju im je privukla lijepa djevojka, tamnokestenjaste kose, koja je naišla sama, razgledajući izloge. Kretala se istom ulicom, od fontane prema Spomeniku kosovskim junacima. Bila je to Milica. Oni je do tada nisu poznavali. Poslije kraćeg domunđavanja, pala je odluka da joj priđu. Jedan od njih se odvojio, te ju je sustigao i zaustavio poslije pređenih 15-tak koraka. Odmah ju je zamolio da mu učini uslugu i iz određenog stana pozove njegovu djevojku Draganu, koju on sam ne može da pozove jer su njeni roditelji strogi. O sebi je ostavio utisak kao o bezazlenom i dobronamjernom mladiću. Sve to je učinio tako lukavo i prepredeno da Milica nije posumnjala u njegove loše namjere. Ne sluteći da se radi o podmukloj prevari, voljna da pomogne drugome, Milica je pristala, te su se okrenuli i pošli prema fontani koja se nalazi ispred Crkve Svetog Đorđa, a u nastavku prema soliteru. Milica je usput mladiću rekla odakle je. Teško je oteti se utisku da se ovdje radilo o već više puta oprobanom triku. Prema spontanoj i sinhronizovanoj radnji ovih mladića, očigledno je da su dobro poznavali tok prevare. Dakle, plemenita i dobronamjerna djevojka je nasjela i pristala da mu pomogne i oni su krenuli zajedno. Objesni mladići nisu mogli da sanjaju da je ovo bezazleno dijete (visoko svega metar i šezdeset jedan centimetar) – Milica Kostić za njih bio najnesrećniji izbor koji su mogli da naprave.

Dok je prvi mladić pošao sa Milicom prema zgradi, drugi koji je prethodno sve ovo pratio, zaključio je da je Milica pristala i da prevara uspijeva. Zato je požurio da pripremi klopku, tj. da obezbijedi nesmetano uvođenje djevojke u stan. Pojavivši se žurno pred zgradom, sreo je maloljetnog druga (koga su ostavili da ih sačeka) govoreći: „brže, brže“, i naglasivši da ide njihov prijatelj i „vodi djevojku“! Istraga je kasnije dokazala da je maloljetnik bio saglasan sa planom.

Čim su žurno ušli u stan, stariji je isključio zvonce na ulaznim vratima i objasnio maloljetnom kako će postupiti kada djevojka zakuca na vrata. Odmah zatim je ušao u kuhinju i glasno pustio muziku na gramofonu kako bi postigao buku. Za to vrijeme njihov drug je doveo Milicu pred vrata stana i rekao joj da pokuca. Kad je ona to učinila, maloljetnik joj je otvorio vrata i na njeno pitanje da li tu stanuje Dragana, odgovorio potvrdno i dodao da se ona nalazi u prvoj sobi desno i da može da uđe i pozove je. To je rekao uvjerljivo i odmah poslije toga je pošao prema kuhinji smatrajući da se dobro snašao. Kad je Milica zakoračila u hodnik, tj. u predsoblje stana, za njom je toga trenutka utrčao i njen pratilac, koji je do tada bio iza njenih leđa, na stepeništu, i pratio događaj. Poslije ovoga je za nju nastao pakao.

Kada su zatvorena spoljna vrata, Milica je shvatila da je prevarena, pa je pokušala da izađe iz stana. Pokušala je da se vrati, da pobjegne, ali je u tome spriječena jer joj pratilac to nije dozvolio već ju je, uhvativši je oko pasa, iz hodnika, silom ugurao u spavaću sobu.

U zaključanoj sobi, mladić koji je Milicu silom uvukao, saopštio joj je šta hoće i zbog čega je dovedena. Zahtijevao je od nje da se sa tim saglasi, da se skine, jer nema drugog izlaza.

Međutim, Milica je to kategorički odbijala moleći da to ne čini i da je pusti. Napasnik se na sve ovo nije obazirao, već je i dalje uporno nastojao da Milicu prinudi, uz istovremene pokušaje da joj skine odjeću. Ona se i dalje protivila, a on je bio uporan. Na njegovu drskost odgovorila je plačem, moleći ga da je pusti iz sobe.

U jednom momentu, usljed njene upornosti, prvi nasrtljivac se malo pokolebao i, izlazeći nakratko iz sobe u hodnik, prokomentarisao ostalima da treba da je puste. Riječi su bile sljedeće:

“Nevina je, neću da je diram“.

U prethodnim minutima Milica je učinila sve što je mogla da razmekša srca zločinaca i da probudi njihovu savjest. Sve vrijeme je plakala i djetinje ih molila, ali nije vrijedilo. Shvatila je da ova preklinjanja i molbe neće pomoći. Shvatila je da monstrumi neće odustati.

Iz pozicije iz koje nije bilo moguće izaći, a u nemogućnosti da i dalje pruža otpor, odlučila se na bjekstvo. Znala je da će je više muškaraca silovati. Riješena da im to ne dozvoli, iskoristivši trenutak kada je ostala sama u sobi, Milica je sa 11. sprata skočila kroz prozor.

Razgovor između Milice i inspektora Dobrivoja Stefanovića, koji sa nakon toga odigrao u bolnici, tekao je ovako:

“Pitao sam je: “Gdje si bila?“

Milica je rekla: “Bila sam u školi. Sa drugaricama…“ Trebalo je da imaju nešto – kao pismeni. (riječ je svakako o upisivanju prvog dana školske godine) Poslije ovoga je izgubila svijest.

Zatim se opet probudila i rekla: “Išla sam sa nekim dečkom do jedanaestog sprata da pozovem njegovu djevojku.“

Ja sam je pitao: “A što si ti išla?“

Rekla je: “Taj dečko mi je rekao da ta djevojka ima stroge roditelje i da je samo pozovem.“

Tada je opet zaspala.

Poslije par minuta se probudila i rekla: ’Bili smo na jedanaestom spratu.’Pitao sam: “Kako znaš?“

Rekla je da je, pošto je izašla, vidjela na liftu.

Pitao sam je: “Da li si sama skočila ili te je neko gurnuo?“

Rekla je: “Ja sam sama skočila kroz prozor.“

Pitao sam: “Zašto?“

Rekla je: “Nisam više mogla da izdržim… Jedino sam na taj način mogla da sačuvam svoju čast.“

Potom je pala u duboku komu.“

Ispred bolnice bila je gužva. Porodica, školski drugari, osoblje, sugrađani – svi su čekali da vide hoće li se hrabra djevojka probuditi iz kome. Nažalost, desilo se najgore.

U četvrtak četvrtog septembra mala Milica je izdahnula tačno u podne.Ovo što ste pročitali bile su njene posljednje riječi.

Nakon toga, prema riječima stanovnika tog kraja, svake godine u vrijeme Miličinog stradanja u predjelu 11. sprata zgradu je oblijetalo jato bijelih golubova. 2008. godine je Rubinova kula imala požar baš na 11. spratu.


OVO ĆE NOSTALGIČARE POTPUNO RAZNEŽITI: Kako su izgledala bezbrižna letovanja u staroj Jugoslaviji!







Apsolutno svi pamtimo letovanja iz detinjstva. To uzbuđenje kad bismo ranom zorom sa roditeljima kretali na put da, osim gužve, izbegnemo i vrućine.

Naime, tada u automobilima nije bilo klime, a putovanje do mora trajalo bi beskonačno. Bukvalno. Stojadini i jugići bili su neverovatno spori, a nije bilo ni auto-puta zbog čega bi put, koji danas prevalimo za par sati, trajao ceo dan.

Obavezna oprema za more bile su gumene sandale za plažu s metalnom kopčom koja bi zarđala nakon dva dana kupanja, a oni malo stariji nosili su borolete. Ipak, za veče smo imali posebnu obuću, pa bi se po rivi redovno šetali u espadrilama. Njih i još nekih stvari prisetili smo se u ovom malom podsetniku na nekadašnja letovanja.

1. Ovako nekako je izgledao put


2. Vozili smo stojadine, fiće i jugiće...
Put na more trajao je jako dugo i naravno nije bilo klime u autu



3. Kad bi napokon, nakon 100 godina stigli, na plaži se nismo skidali iz boroleta
Ultimativne gumene sandale za plažu




4.  A svi klinci su nosili one jeftine neudobne sandale od Jugoplastike (koje bi odmah zarđale).

Nakon par dana kupanja kopča na remenu bi postala smeđa.


5. Tipična morska terasa je izgledala ovako nekako (i u nekim mestima se to još uvek nije promenilo).
Neizostavne žute plastične stolice.


6. Stvari na plažu smo nosili u plastičnim cegerima.

Sunčanje u toplesu.


7. Po rivi smo se šetali u espadrilama.

Danas su opet u modi.


8. Kad nismo bili na plaži izgledali smo otprilike ovako

Svi muškarci izgledali su isto.


9. A hteli smo da izgledamo ovako. 


10. Mirisali smo na ovo.

Jedan od najpopularnijih mirisa osamdesetih.


Ovako je Jugoslavija izgledala u očima Amerikanaca 1964. godine (Video)







“Beograd je glavni grad, a Zagreb drugi grad po veličini, Sarajevo, Dubrovnik… Sve ovo i više o zemlji koja je stara koliko i Troja”, kaže se u filmu iz 1964. godine.

“Da li je to francuska rivijera? Turska? Austrija? Švajcarska? Rim? Ne, sve je to Jugoslavija, prelijepo mjesto koje privlači turiste u Evropu”, ovim riječima počinje film američke produkcije, koji je zapravo reklama kompanije Pan Am za letove ka Jugoslaviji.

Jugoslavija je tada bila jedina komunistička država u koju je letio Pan Am za vrijeme Hladnog rata.U videu se objašnjava da Beograd ima i aerodrom, te da je na samo nekoliko sati od SAD.
“Puni kafići ukazuju da je ovaj grad opušten, pa zato ne čudi što ovdje važi poslovica jutro je pametnije od večeri”, može se čuti u ovom filmu.


Jugoslavija i dalje postoji na benzinskoj pumpi u Italiji









Na parkiralištu benzinske pumpe u italijanskom gradu Udina stoji zanimljiv znak upozorenja na kojem se nalazi i zastava bivše Jugoslavije sa natpisom 'pažnja'.

Naime, znak upozorava turiste na sumnjive prodavače 'kojekakvih artikala', među kojima su satovi, ogrlice, tranzistori...

Pumpa se nalazi pored autoputa koji vodi prema svjetski poznatim skijalištima u Alpama.

Na prostoru bivše Jugoslavije živi oko 1,8 miliona stanovnika manje nego 1991.









Na prostoru bivše Jugoslavije, prema aktuelnim statističkim podacima, trenutno živi manje za oko 1,8 miliona stanovnika nego prije posljednjeg popisa održanog po republikama bivše SFRJ 1991. godine. 

U bivšoj SFRJ 1991. godine živjelo je 23.542.815 stanovnika, dok trenutno u nekadašnjim bivšim jugoslovenskim republikama živi oko 21,8 miliona stanovnika.

Naime, u bivšim jugoslovenskim republikama (izuzev Kosova) trenutno živi 19.921.197 stanovnika, procjenjuje se da trenutno na Kosovu živi oko 1,8 miliona stanovnika. 

Istovremeno, prema posljednjim podacima s popisa 2011, na Kosovu je živjelo 1.739.825 stanovnika, bez podataka za opštine Leposavić, Zubin Potok i Zvečan gdje je nastanjeno uglavnom srpsko stanovništvo.

Najviše stanovnika prema statističkim podacima u odnosu na 1991. nedostaje na teritoriji Srbije 722.335. 

Naime, na prostoru uže Srbije i Vojvodine prema popisu iz 1991. godine živjelo je 7.836.728 stanovnika, dok sada, prema procjenama, na toj teritoriji obitava 7.114.393 stanovnika. 

I ako se uzme podatak da prema procjenama na Kosovu trenutno živi 1,8 miliona stanovnika to je za oko 150.000 manje nego prema popisu iz 1991. godine. Naime, tada je na prostoru Kosova živjelo 1.954.747 stanovnika.

Dakle, ako se saberu podaci na prostoru Srbije sa Vojvodinom i Kosovom trenutno na tom području živi oko 880.000 osoba manje nego prema popisu iz 1991. godine.

Bosna i Hercegovina trenutno ima 549.690 stanovnika manje u odnosu na popis iz 1991. godine. 

Tada je u BiH živjelo 4.377.083 stanovnika, dok prema sadašnjim procjenama obitava 3.827.343 stanovnika.

Do velikog pada broja stanovnika došlo je i u Hrvatskoj 545.028. 

Naime, prema popisu iz 1991. u Hrvatskoj je živjelo 4.760.344, dok trenutno na području sadašnje države živi prema procjenama 4.225.316 stanovnika.

Istovremeno, Slovenija je nekadašnja bivša jugoslovenska republika koja je zabilježila najveći rast stanovništva i to za 100.268. 

Prema podacima sa popisa iz 1991, na teritoriji Slovenije je živjelo 1.962.606 stanovnika, dok ih je prema podacima od početka ove godine 2.062.874.

Do blažeg rasta broja stanovnika došlo je i u Makedoniji i to za 35.208 osoba. 

Prema podacima popisa iz 1991. godine, na teritoriji Makedonije je živjelo 2.033.964 osobe, dok prema podacima s kraja prošle godine procjenjeuje se da ih ima 2.069.172.

Simboličan rast broja stanovnika zabilježila je i Crna Gora, i to za 6.832. 

Prema popisu iz 1991. u Crnoj Gori je živjelo 615.267 stanovnika, dok se trenutno taj broj procjenjuje na 622.099. 

Kako je sedamdesetih izgledalo ljetovanje u Jugoslaviji? (VIDEO)






Na portalu MyCentury.tv još se prošle godine pojavio zanimljiv video stranih turista koji su 1978. snimili posjet Jugoslaviji.

Kanal prikuplja arhivske snimke kao što su one iz SSSR-a i bivše Jugoslavije, a cilj je podijeliti te snimke sa širom publikom kako bi oživjeli uspomene na minula vremena, prenosi N1.

Ovog se puta radi o snimkama s ljetovanja jedne britanske porodice koja je kasnih sedamdesetih proputovala jugoslavenske bisere Jadrana – Dubrovnik, Kotor, Neum, Ploče, ali su 'svratili' i u Mostar.




Narod želi mir, ali političari igraju kao pred rat u Jugoslaviji







U Ukrajini, a posebno u njenim istočnim dijelovima, već nekoliko mjeseci traje kriza i tenzije su na najvišem nivou od kada je sa vlasti svrgnut ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič.

Ipak, zanimljivo je da u toj zemlji, koja je prema nekima na rubu rata, živi i radi i nekoliko desetina državljana Bosne i Hercegovine, koji kako kažu i pored krize ne planiraju da napuštaju Ukrajinu.

Jedan od njih je i Dragan Popović, rođeni Banjalučanin, koji trenutno živi u Nikolajevskoj oblasti udaljenoj 100 kilometara  od Odesse na jugu Ukrajine. U razgovoru za Anadolu Agency je kazao kako u djelu zemlje gdje on živi sa porodicom nema nikakvih problema.

“Živimo na jugu Ukrajine u Nikolajevskoj oblasti koja je blizu Odesse i oko 60 kilometara udaljena je od Krima. Udaljeni smo oko 500 kilometara od gradova na istoku gdje je kriza najveća. Ali ovdje kod nas se ne osjeti politička kriza i život se odvija normalno, škole rade, javne ustanove isto tako. Inače,  ovo je dio Ukrajine gdje se uglavnom priča ruski dok je ukrajinski jezik prisutan samo u javnim ustanovama”, rekao je Popović.

Ističe kako u Ukrajini ima firmu i gdje posluje već oko osam mjeseci. Vjeruje da neće biti velikih sukoba u cijeloj Ukrajini.

“Ovdje sam sa porodicom i suprugom i ne planiramo da idemo iz Ukrajine. Imamo i stan. Mislim da će se situacija smiriti ili će ostati kakva je i do sada bila”, kazuje ovaj državljanin BiH napominjući kako neće doći do velikog rata u zemlji.

“Kao stranac u ovoj zemlji, mislim da Sjedinjene Američke Države (SAD) vrše veliki pritisak na Ukrajince, a posebno na aktuelnu vladu koja, znamo kako je došla na vlast. Ovdje vlada otvoreni rat između SAD-a i Rusije, ali mislim da će se događaji zadržati na sadašnjem nivou i ostat će kako jeste”, smatra on.

Popović priča i kako su obični građani Ukrajine zbunjeni i „mnogima nije baš jasno šta se dešava u zemlji“.

“Ono što se desilo u Odessi je bila klasična provokacija da se uvuku u rat i da se izazovu sukobi. I zato su obični Ukrajinci u potpunosti zbunjeni i ne znaju šta im se to dešava, dezorijentisani su. Ali većina njih nikada i nije voljela Ruse, to je dobro poznata stvar”, kazuje Popović dodajući da većina Ukrajinaca misli da su žrtva političkih igara velikih svjetskih sila:

“Većina običnih građana u Ukrajini smatra da su žrtva velikih svjetskih sila SAD-a i Rusije i njihovih političkih igara, nadmudrivanja i prepucavanja. Obični narod želi mir i svjesni su i znaju šta se sve dešavalou bivšoj Jugoslaviji i na Balkanu 1990-tih godina kada je rat počeo”, rekao je Popović.

Napominje da je već kontaktirao ambasadu BiH, Srbije i Hrvatske, koji su mu dali podršku i svu potrebnu konzularnu pomoć.

“Već sam stupio u kontakt sa ambasadom BiH u Mađarskoj i dobio sam podršku od njih. Javio sam im se za svaki slučaj kako bi bio u kontaktu s njima. U razgovoru sa ambasadorom i osobljem u ambasadi shvatio sam da u cijeloj Ukrajini ima oko 20 do 30 naših građana, uglavnom u Kijevu. Ovdje na jugu Ukrajine naši su rijetkost”, ističe Popović.

Još jedan Bosanac koji živi u Ukrajini je i Muhamed Hrnjić. Od 1992. godine živi u Dnjepropetrovsku u centralnom djelu Ukrajine. On je za Anadolu Agency (AA) kazao da i u centralnom djelu zemlje nema većih problema i tenzija.

“Ovdje je stanje normalno i nema nikakvih problema, ali je na istoku zemlje mnogo teže i opasnije. Ako bude opasno možda bi i napustili Ukrajinu, ali ovdje sam od 1992. godine, kada sam iz Austrije došao u Ukrajinu. Ovdje sam sa porodicom i imamo stan. Sada bi mi bilo teško sve to napustiti”, rekao je ovaj Bosanac koji u Ukrajini radi u građevinskoj firmi.

Napominje kako obični Ukrajinci žele jedinstvenu zemlju i ne žele sukobe ali kaže i da političari igraju svoju igru i da je nemoguće predvidjeti šta će se desiti.

“Obični narod je za jedinstvenu Ukrajinu. Ali neko je angažovao te kriminalne grupe i narkomane, kojih ima nekoliko stotina, da prave nemire i da izazovu sukobe u Ukrajini. Oko 70 posto Ukrajinaca ne voli previše Ruse i ne žele biti dio Rusije. Samo mala manjina, među kojima su uglavnom starije osobe, imaju tu nostalgiju za Sovjetskim savezom, isto što kod nas neki imaju za Jugoslavijom. No, to je bilo i nema od tog više ništa”, ocijenio je Hrnjić iz Kladnja u razgovoru za Anadolu Agency.

Zemlje bivše Jugoslavije tonu u dužničko ropstvo







Svim zemaljama bivše Jugoslavije prijeti dužničko ropstvo zbog javnog duga od 90 milijardi eura, ocijenio je danas slovenački list Dnevnik. 

''Javni dug zemalja bivše Jugoslavije iznosi 90 milijardi eura, dok je prije raspada Jugoslavije iznosio oko 20 milijardi. Sve te zemlje, osim Slovenije, polako klize u dužničko ropstvo ukoliko ne preduzmu hitne i stroge mjere'' -  piše list. 

Dnevnik navodi da je trenutno rekorder u javnom dugu Slovenija sa 28,8 milijardi eura, ali je bruto domaći proizvod (BDP) najveći od svih tih država, tako da ima mogućnost da ga otplati. 

''Javni dug Slovenije porastao je na 71,7 posto BDP-a, a procjenjuje se da će ove godine dostići 81 posto.

Ove godine javni dug Slovenije će porasti na 28,8 milijardi eura, ili 80,9 posto BDP-a, a to je skoro četiri puta više u poređenju sa 2008. godinom, prije izbijanja globalne finansijske krize'' - naveo je list. 

Na drugom mjestu je Hrvatska s dugom od 28,7 milijardi eura. Slijedi Srbija s dugom koji je prešao 20 milijardi eura ili 63,3 posto BDP-a.

Ministarstvo finansija Srbije saopštilo je ove nedjelje da je javni dug Srbije na kraju marta iznosio je 20,507 milijardi eura, što je 62,3 posto BDP-a. U martu je javni dug povećan za 109 miliona eura. 

BiH ima javni dug od 5,5 milijardi eura, Makedonija od 2,7 milijardi eura i Crna Gora od 1,7 milijardi eura. 

Saradnik Instituta za tržišno istraživanje Saša Đogović izjavio je da zemlje bivše Jugoslavije polako tonu u dužničku krizu jer je raspad bivše države "destruktivno uticao na industriju, proizvodnja je smanjena i značajno je pala konkurentnost u privredi i preduzećima". 

''Tržišta u Aziji i Africi su izgubljena'' - zaključuje Đogović, a prenosi slovenački Dnevnik.

Bračni par čuvao milion jugoslovenskih dinara za crne dane







Bračni par Stjepan i Kata Ivinčec iz Turopolja u Hrvatskoj nije šokirao samo svoju porodicu nego i cijeli kraj dajući svojoj djeci 1,2 miliona starih jugoslovenskih dinara koje su, kako kažu, za crne dane čuvali u jastuku ne znajući da taj novac danas više ne vrijedi, prenosi zagrebački Večernji list. 

Slušajući svoju snahu i sina kako razgovaraju o crnim danima koji su došli jer ne primaju plate nekoliko mjeseci, a sjetvu bi trebalo obaviti na vrijeme, 90-godišnji Stjepan pozvao je svoju 85-godišnju suprugu Katu da mu donese njegov jastuk od kojeg se nijesu godinama odvajali.

Zaprepašćeni i u nevjerici, ukućani su ostali bez daha gledajući kako djeda i baka iz jastuka vade hrpu starih jugoslovenskih dinara.

"Nekad se imalo i moglo štedjeti. Nemojte se bojati, nećemo mi biti gladni. Imaćemo za sjetvu i za život", uporan je bio bračni par ne shvatajući čemu se čude njihovi ukućani.  


petak, 29. srpnja 2016.

Jugoslaviju smo gradili s pjesmom i niko nije postavljao pitanje 'ko je ko'








"Državo daj šansu ovoj generaciji mladih vidjećeš da su spremni kao i mi ako vide da je to put u bolje sutra", poručeno je na Svečanom saboru akcijaša i volontera Srbije.

Na skupu povodom Dana omladinskih radnih akcija u dvorani Doma sindikata u Beogradu učesnici Omladinskih radnih akcija (ORA) su istakli da je njih, pored ideologije nakon Drugog svjetskog rata, sedamdesetih godina nosila i vjera u bolje sutra.

Nakon intoniranja himne Srbije nekadašnji „omladinci-udarnici“ su zapjevali himnu „Hej Sloveni“, a gotovo punom dvoranim prolomilo se i Jugoslavija, Jugoslavija!

Organizatori skupa, četvrtog sabora učesnika radnih akcija su istaki da „to bolje sutra im se i ostvarivalo, neki su gradeći fabrike gradili sebi radna mjesta“.

„Od 500 hiljada učesnika radnih akcija 80 hiljada je prošlo kroz razne obuke i otišlo na radna mjesta. Ima li Sbija za tim potrebu, ima sigurno. Srbijo nađi šansu omladina će to sigurno iskoristiti“, jedna je od poruka ljudi koji su učetsvovali u izradnji bivše Jugoslavije. 

Predsjednik Skupština Udruženja učesnika omladinskih radnih akcija i volontera Srbije Stevan Stojanović je u obraćanu „drugovima i drugaricama brigadirima“ podsjetio da je i Dom sindikata u Beogradu izgradila omladina dobrovoljnim radom i istakako da je ovo Udruženje izradilo program javnog dobrovoljnog rada za izlazak iz ekonomske, privredne i moralne krize Srbije.

On je naglasio da programa javnih dobrovoljnih radova može biti osnova za razvoj Srbije jer se bazira na prirodnim resursima i ljudskim potencijalima i da program reindustrijalizacije koji predlažu podrazumjeva organizovan proces uključivanja mase radničkih porodica čiji su hranioci izopšteni iz ranije industrije u pravcu ruralnih sredina.

Stojanović je poručio da akcijašima ne može biti svejedno u čijim su rukama objekti koje je izgradila omladina dobrovoljnim radom i da rentu tih objekata prisvajaju pojedinci.

„Otvaranje procesa demokratski funkcionalno rasporeda radno sposobnog stanovništva je put i šansa za rešavanje pretećeg daljeg rasta nezaposlenosti i masovnog osiromašenja porodica.To je i šansa da se kod građana pobuđuje nada da se svak svojim radom može poboljšati život za sebe i svoju porodicu“, rekao je Stojanović.

On je rekao da se bore za očuvanje historijske istine o doprinosu radnih akcija i da je osnova za to monografija „To su naših ruku djelo“ i otvaranje muzeja radnih akcija.

Uz druženje i pjesmu izgradili zemlju

Učesnici radnih akcija rado evociraju uspomene na te dane i ističu da se najradije sjećaju druženja gdje niko nije postavljao pitanje „ko je ko“.

Potpukovnik u penzijij Jovan Labus je sa već 18 godina bio akcijaš i gradio prugu Doboj-Banjaluka i zgradu Studentskog grada i SIV-a na Novom Begradu sa Kosovskom omladinskom brigadom 1949. godine.

„Tada je bio zanos omladine, gavni motiv je bio izgradnja zemlje, društva. To je bio pun elan radilo se punom parom. Tad se radilo, nije se postavljalo pitanje ni jednog ni drugog. Spavali smo na daskama, nije bilo problema i uvijek se išlo i radilo uz pjesmu“, sjeća se on i dodaje da bi današnja omladina teško bila spremna da poput tih generacija obnovi i izgradi zemlju.

„Veliki je preobražaj omladine i uticaj zapada, sve se više okreće zabavama, kojekekvom luksuzu i svi misle da neko drugi treba da im donese. Treba sami da rade i donesu“, poručuje Labus i naglašava da je bio u brigadi gdje su bili Srbi i Albanci i niko nije postavljao pitanje „ko je ko i do koga je ko“.

Ivković Predrag je učesnik 12 radnih akcija širom Jugoslavije sedamdesetih godina, među kojimaje izgradnja hidroelektarene Đerdap i autoputa „Bratstvo i jedinstvo“, kaže da se nimalo ne kaje što je dio svog života ugradio u svoju zemlju i dodaje da bi to ponovo učinio.

„Učešće na radnim akcijama predstavlja najlepši dio moga života koji nikako ne mogu zaboraviti. Današnju omladinu treba usmjeriti u pravcu kao što su i bili“, rekao je on dodavši da u okviru udruženja postoje i akcijaši-mladi volonteri.

„To su naših ruku delo“

Na skupu je predstavljena knjiga „To su naših ruku delo“ autora Slobodana Ristanovića. Kako je poručeno na skupu to je jedinstven „spomenik“ dobrovoljnog omladinskog rada i poslije ovog djela ništa neće biti isto kada je ova tema u pitanju.

Monografija "To su naših ruku dela",  prikazuje radne oakcije i sadrži više od 3 hiljade fotografija u periodu od 1947-1990. godine. Knnjiga predstavlja sakupljenu historiju akcijaša preko isječaka iz omladinskih novina i dnevnika učesnika akcija.

"U 50 godina postojanja radnih akcija  učestvovalo je više od dva miliona omladinaca koji su svom narodu više od 130 miliona radnih sati", rekao je autor monografije Slobodan Ristanović dodavši da su učesnici radnih akcija probijali brda, zaustavljali brze rijeke i gradili fabričke hale.

Na izložbi fotografija iz doba radnih akcija evocirane su uspomene kaka su Omladinske radne akcije (ORA) izradile stotine kilometara pruga i puteva, palate, fabrike...

„O ruk ORA“, „Tito, fabrika, plan“, „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas“, „Auto-put bratsvo i jedinstvo-dar omladine narodu, partiji i Titu“, neki su od naslova galerija, nekadašnjih parola omladinskih akcija iz perioda zadnjih SFRJ ali ona poput „Niz zrno žita okupatoru“, „Svak po džak za Sandžak“, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

Akcijaši su u Beogradu izgradili nekadašnju palatu sabeznog izvršenog vijeća(SIV) - sada Palata Srbija, Hotel "Jugoslavija" Metropol“, „Studentskog grada, most "Gazela", terazijski tunel.

U Jugoslaviji su izgardili 16 pruga među kojima su Brčko-Banovići, Doboj-Banja Luka, Nikšić-Titograd (Podgorica), a učestvovali su i u izgradnji četiri hidroelektrane, dijelova autoputa "Bratstvo i jedinstvo" i realizaciji mnogih drugih projekata.