Sovjetska invazija na Jugoslaviju?

Završetkom Drugog svjetskog rata Jugoslavija je ušla u „Istočni“ blok. Međutim, već 1948. dolazi do sukoba Tito-Staljin što je rezultiralo izbacivanje Jugoslavije iz Informbiroa. Jugoslavija je tada suočena s prijetnjom sovjetske intervencije, međutim zapadne sile izdašno pomažu Jugoslaviju gospodarski i vojno s ciljem da pokažu ostalim istočnoeuropskim zemljama da se šizma isplati.

Jugoslavija tada razvija svoju inačicu društvenog i političkog sustava, samoupravni socijalizam koji se razlikovao u tome što je bio baziran na društvenom vlasništvu, za razliku od državnog vlasništa kako su bili formirani sustavi u ostalim socijalističkim zemljama. Na vanjskopolitičkom polju, Jugoslavija zajedno sa Indonezijom, Egiptom i Indijom osniva pokret nesvrstanih, pokret koji je zamišljen kao udruženje zemalja koje se ne žele svrstati u bilo koji blok.

Tako je Josip Broz Tito na izuzetno osjetljivom geopolitičkom prostoru na kojem se nalazila Jugoslavija vješto balansirao između Istoka i Zapada.

Vojna doktrina u SFRJ bila je bazirana na principima DSZ (društvena samozaštita) i ONO (opće-narodna obrana), a ukratko se ogledala u slijedećem: JNA je bila regularna vojska koja bi na svojim plećima trebala izdržati prvotni udar agresije. Republike su, nakon ustava iz 1974., imale na raspolaganju Teritorijalnu obranu (TO) koja je trebala biti uvezana u sve vidove društvenog života (npr.: tvornice bi raspolagale oružjem koje bi u slučaju agresije radnici uzeli u cilju obrane). Ovakav vid vojne doktrine obuhvaćao je potpunu mobilizaciju gotovo svakog tko može nositi i pucati iz oružja. Svi obrambeni vojni planovi SFRJ bili su usmjereni prema napadu od strane Varšavskog pakta, dok se smatralo da intervencija NATO snaga ne predstavlja realnu opasnost, tj. da su minimalne šanse da do toga dođe (tek krajem 80-ih mijenja se radikalno plan i okreće se planu obrane od potencijalne agresije NATO snaga što će se kasnije pokazati kao priprema za agresiju srbizirane JNA usmjerenu na Hrvatsku i BiH). Ratna doktrina se oslanjala na iskustvo partizana iz Drugog svjetskog rata – pošto se znalo da Jugoslavija ne može pružiti realan otpor sovjetskim tenkovskim divizijama u ravničarskim dijelovima SFRJ (Slavoniji i Vojvodini), čekalo bi se da agresor forsiranjem Save prijeđe u područje dinarskog planinskog masiva gdje bi se s neprijateljem ratovalo gerilski poput partizana iz Drugog svjetskog rata.