Posljednje godine svoga postojanja JNA je dočekala s najmanjim brojnim stanjem ljudstva u svojoj povijesti. Prvi siječnja 1990. mirnodopska JNA imala je 275 341 čovjeka od čega: 25101 oficira, 19165 podoficira, 539 vojnih službenika, 2027 vojnika po ugovoru, 38423 civila na službi u Armiji i 189855 vojnika i pitomaca škole pričuvnih časnika. Po ratnom ustroju imala je 1058378 ljudi.
Po zapadnoj vojnoj terminologiji vojna oblast je bila u razini skupine armija, a u ratu se sastojala od nekoliko korpusa i drugih operativnih sastava, samostalnih taktičkih postrojbi JNA i partizanskih divizija, postrojba TO-a dvije ili više republika i pridodanih postrojba. U siječnju 1991. nakon intenzivnih organizacijsko – ustrojbenih promjena, Komanda 5. vojne oblasti je pod svojim zapovjedništvom imala: pet korpusa i 65 izravno podređenih postrojba i ustanova. Većina postrojba bila je R – klasifikacije s minimalnim brojnim stanjem. Strategijska skupina na Jadranskom pomorskom vojištu sastojala se od Flote, vojnopomorskih sektora i postrojba Kopnene vojske i TO-a.
Korpus je bio operativna postrojba: početkom 1991. u JNA ih je bilo 20 od kojih 17 u kopnenoj vojsci i tri u RV-u i PVO-u. Brojna stanja korpusa bila su različita , ovisno o tome jesu li bili na prvom ili drugome strategijskom pojasu. U 5. vojnoj oblasti najmanje ljudi – 3597 – imao je Riječki korpus, a najviše – 10 882 – pripadnika imao je Ljubljanski korpus. U razini korpusa bili su vojnopomorski sektori i Flota. Početkom 1991. njihova su brojna stanja bila u rasponu od 2181 pripadnika u Vojnopomorskom sektoru Boka, do 4100 ljudi u Vojnopomorskom sektoru Šibenik. Flota je početkom 1991. imala 2124 pripadnika.
Divizija kopnene vojske bila je najviša taktička razina, koja je s planom Jedinstvo poslana u prošlost. Do kraja 1990. ugašene su sve divizije kopnene vojske osim 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije u užoj Srbiji. Glavne snage divizije bile su tri mehanizirane brigade. Prema ratnom ustroju imala je oko 15000, a prema mirnodopskom do 6000 ljudi. U JNA su postojale i partizanske divizije osnovane po uzoru na partizanske snage iz Drugoga svjetskog rata, koje su postupno zamijenile nekad brojne brdske brigade. Bez obzira na zvučno ime divizije, radilo se o postrojbama koje su u bojnim mogućnostima bile osjetno slabije od pješačke ili motorizirane brigade JNA. Sve su bile ratne postrojbe, pa su kao takve do rujna 1991. bile nevažne u općem odnosu snaga u Sloveniji i Hrvatskoj.
Glavna snaga JNA bila je Kopnena vojska koja je s planom Jedinstvo prešla ili prelazila na brigadni sustav. Početkom 1990-ih godina najbrojnija brigada u JNA bila je motorizirana brigada. U toku 1990.-1991. pješačke brigade su uglavnom preimenovane u motorizirane. Brojno stanje im je ovisilo izravno o klasifikaciji. Na području 5. vojne oblasti u A-klasifikaciji najmanja je bila 13. proleterska motorizirana iz Ilirske Bistrice sa 1757 ljudi, a najbrojnija 228. motorizirana brigada iz Postojne sa 2370 ljudi.
Iako su brigade motoriziranog pješaštva bile najbrojnije u JNA, u sukobu sa Slovenijom i Hrvatskom Armija je u najvećoj mjeri uporabila oklopno -niziranih i oklopnih brigada logičan odabir za uporabu u zapadnim jugoslavenskim republikama. Početkom 1990. Armija je imala 11 mehaniziranih brigada, od kojih je sedam bilo A, tri B i samo jedna R-klasifikacije. Za usporedbu, JNA je u A-klasifikaciji u pješaštvu imala samo pet od 33 motorizirane brigade i dvije od 20 pješačkih brigada. U istom razdoblju Armija je imala šest oklopnih brigada, sve u B-klasifikaciji. Brojna stanja bila su u prosjeku oko 1400 do 1500 ljudi za mehaniziranu i nešto manje za oklopnu brigadu. mehanizirani rod. Oprema i naoružanje – oklopljena bojna vozila, pretežno A-klasifikacija i povoljan mirnodopski razmještaj načinili su od mehaniziranih i oklopnih brigada logičan odabir za uporabu u zapadnim jugoslavenskim republikama. Početkom 1990. Armija je imala 11 mehaniziranih brigada, od kojih je sedam bilo A, tri B i samo jedna R-klasifikacije. Za usporedbu, JNA je u A-klasifikaciji u pješaštvu imala samo pet od 33 motorizirane brigade i dvije od 20 pješačkih brigada. U istom razdoblju Armija je imala šest oklopnih brigada, sve u B-klasifikaciji. Brojna stanja bila su u prosjeku oko 1400 do 1500 ljudi za mehaniziranu i nešto manje za oklopnu brigadu.
U 1980-im godinama JNA je imala trojni sustav klasifikacije koji je određivan na temelju brojnog stanja i broja bataljuna i divizijuna A – klasifikacije. A – klasifikaciju imale su postrojbe popunjene od 60 do 100 posto, B od 15 do 60 posto i R do 15 posto. Brigade A – klasifikacije morale su imati najmanje 4, a rodovske brigade 3 A – bataljuna, brigade B – klasifikacije 2 ili 3 bataljuna – divizijuna, a rodovske brigade 2 i iznimno 1 bataljun A – klasifikacije. Bataljuni (divizijuni) A – klasifikacije morali su biti 100 posto popunjeni prema mirnodopskoj formaciji. U ratu je klasifikacija nestajala, sve postrojbe nakon potpune mobilizacije postajale su ratne postrojbe. Veći postotak mirnodopske popune značio je bržu mobilizaciju postrojbe u slučaju rata.
Uz brigade, u JNA je bio veći broj pukova, no oni su uglavnom bili postrojbe za potporu. Od 1990. puk u JNA je pretežno bio postrojba za vezu, (topničku, protuoklopnu, protuzračnu) i različite vrste bojnog osiguranja (inženjerija, ABKO), odnosno postrojba koja načelno nije bila na i prvoj crti, već u drugome bojnom redu, ili koja je po dijelovima pridodavana postrojbama u dodiru s protivnikom.
Tvrdnja da je JNA po veličini i naoružanju bila treća ili četvrta vojska u Europi toliko puta je ponovljena da se drži vjerodostojnom ocjenom. Prema broju oružja, stvarno je bila treća ili četvrta, ali među komunističkim vojskama Europe. Po podacima jednog uglednoga britanskog časopisa (The Military Balance, The International Institute for Strategic Sudies) koji se često navode i koji najvećim dijelom nisu bili točni, JNA je 1991. imala: 1850 srednjih tenkova, 13 lakih tenkova, 240 izvidničkih oklopnih vozila, 490 bojnih vozila pješaštva, 500 oklopnih transportera, 1934 artiljerijska oruđa većeg kalibra (od 105 mm naviše), oko 3000 minobacača 120 mm i 3400 minobacača 82 mm, 1799 protuoklopnih topova, 449 zrakoplova i 190 helikoptera, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca i topovnjača, 14 torpednih čamaca i 79 ostalih brodova. Treba reći da je 1990. godine znatan dio naoružanja bio zastario i da je u pojedinim segmentima (zrakoplovstvo, veza i inženjerija npr.) JNA osjetno zaostajala za vojskama Zapada. U kopnenoj vojsci nije imala rakete zemlja-zemlja većeg dometa, u zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani zrakoplove za elektroničko djelovanje, leteće radare, sustave za elektroničko prepoznavanje i protuzračne raketne sustave dometa većeg od 100 kilometara. U Ratnoj mornarici nedostajali su suvremeni raketni brodovi i podmornice s raketnim i drugim naoružanjem velikog dometa. Za razliku od promidžbenih tvrdnji, vojni vrh nije dvojio o kvaliteti i stanju oružja koje je imala JNA. U siječnju 1989. u informaciji Generalštaba oružanih snaga, razine državne tajne, JNA je ocijenila da oružje koje ima zaostaje za jednu do dvije generacije za naoružanjem koje imaju susjedne zemlje. Politički put Jugoslavije, prvo čvrsto uz SSSR, potom čvrsto protiv njega uz približavanje Zapadu, pa opet približavanje Istoku, bili su razlozi zbog kojih je JNA bila rijetko viđena mješavina oružja i opreme. S iznimkom Albanije, u logističkom pogledu bila je vjerojatno najzahtjevnija vojna organizacija u Europi. Ni nakon 45 godina od svršetka Drugoga svjetskog rata, JNA nije postigla standardizaciju kakvu su imale vojske Zapada i Istoka. U devedesete je godine ušla s tri različita kalibra za pješačko oružje (ostali su imali dva), a s drugim vrstama oružja stanje je bilo još kompliciranije. U topništvu je vladala prava šuma kalibara. Vojske Zapada i Istoka imale su po tri, odnosno četiri kalibra (105, 155 i 203 mm odnosno 122, 130, 152 i 203 mm), a JNA je imala svih šest. Uz kupljena, JNA je u pojedinim razdobljima po licenci proizvodila dio oruđa od kojih su neka s obzirom na predložak bila poboljšana. Po gruboj procjeni JNA je 1990. imala oko 2400 topničkih oruđa kalibra od 105 mm i više. Slično je stajala i s protuoklopnim topništvom u kojemu je koliko-toliko moderan bio samo top od 100 mm. Protuoklopnih lansirnih kompleta i oruđa imala je oko 4000. Oruđe s najvećim dometom u JNA bila je zastarjela sovjetska raketa zemlja-zemlja Luna, s kojom je (12 lansera) bila naoružana 389. raketna artiljerijska brigada iz Banjaluke. Prema ratnom ustroju JNA je trebala imati 3109 tenkova i 1822 borbena vozila pješaštva, odnosno oklopna transportera, a po mirnodopskom ustroju 1444 tenka i 1012 borbenih vozila pješaštva. Pretpostaviti je da je 1991. imala najmanje 2800 tenkova i oko 1400 borbenih vozila pješaštva i oklopnih transportera. Za primjer, 5. vojna oblast je 1989. imala 966 od ustrojbenih 997 tenkova, dok je oklopnih transportera odnosno borbenih vozila pješaštva imala 562 od ustrojbenih 737. Protuzračna obrana postrojba i područja u oružanim snagama (JNA i TO) imala je u naoružanju više od 12 000 topničkih oruđa i raketnih lansera od čega je 63% otpadalo na topništvo, a 37% na raketne lansere. Oko 50% raketnih lansera i 21% topništva bilo je trofejno i zastarjelo.
Ratno zrakoplovstvo je od 1960-ih godina razvijano po zahtjevu da ima 400 bojnih aparata. Lovačka avijacija je imala 167 bojnih zrakoplova od 16 modernih lovaca MIG-29, a ostalo su bili zastarjeli lovci MIG-21 čega je 77 bilo njihova najbolja varijanta, tip BIS. Glavninu zrakoplovstva činili su zastarjeli podzvučni jurišnici Jastreb i Orao i solidni školski zrakoplov Supergaleb koji je korišten i kao lovac-bombarder. Peti korpus RV-a i PVO-a u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imao je u naoružanju 152 letjelice od čega 45 aviona MIG-21 u lovačkoj i izvidničkoj varijanti i 56 lovaca bombardera Jastreb i Orao, 44 helikoptera i sedam transportnih zrakoplova AN-26.
Nema komentara:
Objavi komentar