Dvadeseto stoljeće je čovječanstvu donijelo dva rata s višemilijunskim ljudskim žrtvama. II. svjetski rat je završio upotrebom najgoreg oružja koje je čovjek ikad proizveo – atomskom bombom. Nemilosrdno i neselektivno, nuklearno oružje je stalna prijetnja civilizaciji. Raspad blokovske podjele svijeta je donekle ublažio prijetnju od nuklearnog rata, ali prije točno pola stoljeća stvari su bile bitno drugačije. Godine 1962., svijet je bio na rubu nuklearnog sukoba, izbjegnutog samo zbog toga što su diplomati bili uporniji od generala. Od tada, svjetske sile započinju sa izradom scenarija koji predviđaju razvoj događaja u slučaju pretvaranja Hladnog rata u pravi rat. Jedan od tih scenarija je uključivao Bosnu i Hercegovinu – Sovjetska invazija na Jugoslaviju.
Logično je bilo očekivati sovjetsku invaziju nakon Titovog sukoba sa Staljinom 1948., ali najveća mogućnost ovog događaja se pojavila '60-ih godina za vrijeme nešto umjerenijeg Nikite Hruščova. To je bilo burno desetljeće u svjetskoj politici, dok je u Jugoslaviji obilježeno političkim padom Aleksandra Rankovića, šefa jugoslavenskih tajnih službi. Sovjetski savez je 1956. izvršio invaziju na Mađarsku, a 1968. na Čehoslovačku, te je tako dokazao da ne dopušta zastranjivanje u politici. Jugoslavija je 1948. izmakla direktnoj sovjetskoj kontroli i u politici dvaju lagera je smatrana ničijom zemljom, ali opskrbljenom oružjem obiju strana. Razlog i povod za invaziju nije toliko bitan dio scenarija, koliko je bitno da su i Zapad i Jugoslavija i Sovjetski savez imali isplanirane detalje što raditi u slučaju njegova ostvarenja. Najveća mogućnost invazije se pojavila '60-ih godina kada Tito po drugi put odbija Sovjetski savez i priključenje Istočnom bloku. Napetosti između SAD-a i SSSR-a su također bile na vrhuncu, a Jugoslavija je bila poželjan teritorij za dokazivanje moći.
Napad je trebao nastupiti sa sjevera, sjeveroistoka i istoka, točnije iz Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Jugoslavenska vojna doktrina je predvidjela ovu mogućnost i razvila je vlastiti sustav obrane temeljen na partizanskom ratu protiv snaga nacističke Njemačke u II. svjetskom ratu. Gerilskim ratom protiv Sovjeta Opštenarodna odbrana i Društvena samozaštita su vidjele JNA kao vojsku koja će podnijeti prvi i najteži udarac pri invaziji, dok su kao nositelji kasnije borbe određene brojne manje jedinice u sastavu teritorijalnih obrana svake republike. Ove jedinice bi ratovale neovisno jedna o drugoj, a napadi bi se neselektivno vršili na neprijateljske jedinice, prometnu infrastrukturu i industrijske pogone. Odlučujuću ulogu u ovom ratu su imala topografska obilježja Jugoslavije. Još '40-ih godina Jugoslavija je započela s izgradnjom više vojnih postrojenja širom zemlje. Osim brojnih bunkera, kolokvijalno poznatih i kao "Titovi bunkeri", građeni su i vojni aerodromi, vojne tvornice i slično. Među njima vrijedi izdvojiti bunker kod Konjica ili vojni aerodrom Željava kod Bihaća. Smatralo se da bi se snage Sovjetskog saveza i njihovih satelita bez većih problema probile kroz ravnice Slavonije i Vojvodine, a JNA je bila zadužena da podnese prvi udarac, ali i formira obrambenu liniju uz Savu i Dunav.
Ove rijeke se i nalaze na samom rubu Dinarida koji su predviđeni kao teren za dugotrajno ratovanje. Jugoslavensku strategiju su očekivali i Sovjeti, pa su kao prvi potez u invaziji pripremili padobransko iskrcavanje duž Dinarida kako bi pokušali spriječiti formiranje gerilskih oružanih jedinica. Ova taktika se pokazala uspješnom u savezničkoj invaziji na Normandiju kada su brojni padobranci iskočili u pozadinu njemačkih linija neposredno pred iskrcavanje vojnika i vojne tehnike na francuske plaže. Slavonija kao Bjelorusija Nakon desanta, Sovjeti su planirali Blitzkrieg kroz ravničarske krajeve do Save i Dunava gdje su i očekivali početak pravog otpora. Istovremeno, bugarske snage sa istoka su imale u planu zauzimanje centralne Srbije, čime bi sjeverni i istočni dio zemlje bili de facto zauzeti. Ovaj vid napada je kopija njemačke invazije na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. s izuzetkom napada iz pravca Italije.
Vojna strategija iz II. svjetskog rata bi također bila korištena formiranjem klinova koji bi iza sebe ostavili manje neprijateljske formacije. Klinovi su korišteni u sovjetskoj reconquisti iz 1945. kada su za samo nekoliko tjedana zauzeti ogromni prostori Bjelorusije, Poljske i istočne Njemačke. Jedan od tih klinova je iz Mađarske trebao krenuti prema sjevernom Jadranu, kako bi se odsjekao sjeverozapadni dio zemlje od ostatka. Uz već zauzetu Srbiju i sjeverni dio Hrvatske, očekivano je da bi se većina ratovanja vodila u Bosni i Hercegovini i duž hrvatske obale. Formiranje prosovjetske vlade i napad na Albaniju Tito je 1948. odstranio većinu kadrova koji su ostali vjerni Staljinovoj politici. Među njima je bilo narodnih heroja, visokih vojnih dužnosnika, pa čak i načelnik generalštaba JNA Arso Jovanović koji je poginuo pri pokušaju prebjega u Rumunjsku.
To ipak ne bi značilo da bi Titovi kadrovi ostali vjerni njegovoj politici i nakon sovjetske invazije, pa se u ovom scenariju nameće i formiranje prosovjetske jugoslavenske vlade, dok bi invazija bila opisana kao narodna revolucija i vraćanje korijenima. Nesumnjivo je i da bi među brojnim, međusobno neovisnim, jugoslavenskim gerilskim jedinicama došlo do defetizma koji bi ih približio ideološkom manevru i predaji Sovjetima. S obzirom na lokaciju, očekivano je da bi Beograd brzo pao, a zauzimanju bi prethodilo teško bombardiranje koje je trebalo dovesti do demoraliziranja vojske i stanovništva s ciljem smanjena otpora u gusto naseljenoj urbanoj sredini. To je još jedan primjer iz II. svjetskog rata kada su njemačke snage po objavi rata Kraljevini Jugoslaviji 6. travnja 1941. izvršile bombardiranje Beograda. Vlada s Titom bi već bila negdje na sigurnom, a u Beogradu bi ostali niže rangirani tehnički kadrovi. Formiranje prosovjetske vlade bi vjerojatno preuzeo netko od tih kadrova ili bi uslijedio povratak osoba koje su emigrirale nakon 1948. Osim Tita, samo je još jedan istočnoeuropski komunistički vođa okrenuo leđa Sovjetima i krenuo prema vlastitoj viziji komunizma. To je bio albanski vođa Enver Hoxha. Za razliku od Jugoslavije koja je '60-ih bila relativno otvorena i prema Zapadu i prema Istoku, Albanija je bila nepristupačna i zatvorena zemlja.
U takvom odnosu snaga, Jugoslavija nije trebala strahovati za sovjetski napad iz Albanije. Ipak, jedan od koraka po sovjetskom napadu je i jugoslavenska invazija na Albaniju. Ovaj korak je osmišljen kako bi se osiguralo zaleđe vojsci u povlačenju, ali i kao pokušaj kontroliranja Otrantskih vrata i blokiranju pristupa Jadranu sovjetskoj mornarici. Reakcija Zapada Za razliku od Čehoslovačke i Mađarske, Jugoslavija nije bila članica Varšavskog pakta, te ni službeno nije bila dijelom sovjetske interesne sfere. Zbog toga se očekivala i potpuno drugačija reakcija Zapada prema ovom napadu. Jugoslavenska vojna doktrina je teoretski predviđala kako bi u slučaju napada na državu svaki strani vojnik na tlu zemlje trebao biti smatran neprijateljskim vojnikom. U ovom scenariju, to ne bi bio slučaj. Već je spomenuto kako se obrana od Sovjetskog saveza planirala na osnovu partizanskog rata protiv nacističke Njemačke u II. svjetskom ratu. Iako je ovaj način borbe donio rezultate, on ne bi bio uspješan da se Njemačka istovremeno nije borila protiv Sovjeta na istoku i angloameričkih saveznika na zapadu Europe. To znači da bi se u slučaju sovjetske invazije očekivalo uključivanje zapadnih sila u rat...
