Tito proveo 15 dana sa Sofijom Loren! (FOTO)

Mesio joj je štrudlu sa jabukama, premda nije bio neki kuvar.

Josip Broz Tito je za vreme svoje vladavine ugostio mnoge svetske zvezde poput Elizabet Tejlor, Sofije Loren i Ričarda Bartona. Svi oni su se divili jedno drugom, a i na Jovanku Brozsu ostavili dobar utisak, priča Nada Budisavljević, sestra Jovanke Broz. Ona u knjizi Žarka Jokanovića ”Moja sestra Jovanka Broz”, otkriva zanimljivosti iz života Josipa Broza Tita i prve dame SFRJ.

Doživotnog predsednika su za vreme njegove vladavine posećivale mnoge filmske zvezde iz inostranstva i njemu je to izuzetno prijalo, a i Jovanki. “Jednom mi je Tito dao da pročitam pismo koje mu je napisao Ričard Barton. Htela sam da vidim kako Barton piše. Pisao ga je rukom. To je za mene bilo jako interesantno.

A u pismu koje je Barton napisao Titu nakon filma Sutjeska (Barton je igrao Tita), rekao je da mu je nelagodno jer ga svi ljudi gledaju, odmeravaju i upoređuju sa Titom i da on oseća da pomalo gubi u tom poređenju”, rekla je Nada.

Tita je posetila i čuvena glumica Sofija Loren. Bila je njegov gost na Brionima 15 dana. Nada kaže da je tom prilikom italijanska diva dovela i svog sina koji je tada imao samo godinu i po dana. Došla je sa jednom švajcarskom dadiljom i bila je u vili “Jadranka”, tamo gde su prvo oni bili.

Svaki dan je dolazila na plažu da se kupa. Tito i Jovanka su sve vreme bili tu za vreme njene posete. “Svakog dana je telefonirala Karlu Pontiju. Kosu je prala destiliovanom vodom i stavljala je maslinovo ulje kao pakovanje. I ta njena kosa je bila veličanstvena. A kada bi je slikali uvek je okretala profil koji je bio lepši. To su te male tajne velikih majstora kuhinje. Sofija Loren je jako volela da kuva.

Posle je izdala knjigu “Sofija u kuhinji, s ljubavlju”. Tako nekako. I ona je pripremala sosove za špagete. Pošto se pravila velika količina tih sosova, sećam se da je u to stavljala teleće, svinjsko meso i pršutu, ali kada sam čula da ide i osam kilograma svežeg paradajza, bila sam iznenađena. I to je stvarno bilo veličanstveno. Pravi specijalitet. I onda smo svi to jeli, svi zajedno, bilo je božanstveno”, seća se Jovankina sestra.

Nada kaže da je Tito za Sofiju pravio zagorsku štrudlu. On je uživao da to radi, bio je tu i neki kuvar, ali Tito je to radio. Pravio je štrukle, štrudlu sa jabukama. Lično je razvijao testo na tom stolu, motao. Uživao je u tome. Ne znam baš da li je tačno znao koliko baš čega tu ide ili mu je kuvar u tome pomagao, ali je sam sve to mesio i pekao.

“Za razliku od njega, Jovanka uopšte nije uživala u kuvanju, morala je kasnije da kuva kada je ostala sama. Inače, ona nije kuvala Titu dok su bili zajedno. To nije bio njen fah, ali je volela da jede. Svašta je volela da jede, bila je sladokusac”, kaže njena sestra.

Ako je ovaj čovjek metalostrugar, onda ja nisam kraljica Velike Britanije

Lik i delo Josipa Broza Tita ostaju da žive među narodima raspale Jugoslavije kao primer da je na ovim prostorima moglo i drugačije da se živi i radi, te da nacionalističko ludilo u koje smo dobrovoljno potonuli pre tri decenije nije jedina moguća stvarnost. Uprkos svim osporavanjima, Tito svakim danom postaje sve življi, a bogato nasleđe njegove epohe tek treba da bude proučeno. Mnogi su govorili o Titu, a mi donosimo mali izbor najzanimljivijih izjava

Sandro Pertini, bivši predsjednik Italije: On je poslednji među velikanima drugog svetskog rata koji odlazi pošto je bio prvi u borbi za ostvarenje i odbranu nezavisnosti svog naroda. on je dobio sve bitke u kojima je sudjelovao kao protagonist, izgubio je samo poslednju – onu protiv smrti. osećam se duboko ožalošćen jer sa Titom gubim prijatelja kojeg sam smatrao drugom po borbi i uverenju.

Lordan Zafranović, režiser: Jednostavno se ta epoha 20. stoljeća ne može zamisliti bez imena Tita. To je ogromna historijska ličnost koja je obilježila ne samo naš prostor nego cijeli svijet.

Hašim Kučuk Hoki, pjevač: To je čovjek koji je bio natprirodno pametan i jak, koji je uspio da ove današnje hajvane, Balkance, drži 50 godina u miru.

Abdulah Sidran, književnik: Čak i da je danas sto puta bolje nego sto jeste, i dalje je sto puta gore nego u Titovo vrijeme.

Rade Šerbedžija, glumac: Onome ko ne zna koliko je dobro živeo pod Titom, ja pomoći ne mogu!

Bata Živojinović. glumac: Imao sam tu privilegiju da budem sa drugom Titom na Brionima. Takva su vremena bila. On je želeo da se druži sa glumcima i ja sam bio počastvovan njegovim pozivom. Voleo me je jer sam uglavnom igrao komandante u ratnim filmovima. Od preko trista, koliko sam ih snimio, bilo ih je trideset jedan partizanskih. “Breza” je bio dobar film. Tu sam igrao Zagorca a Tito je po majci odatle vukao korene. Dva meseca sam među njima učio melodiju tamošnjeg govora. Posle premijere on mene oslovi “Zagorac”. Ja mu kažem: “Druže Tito, nisam ja Zagorac, ja sam Šumadinac”! A on na to kaže: ”Meni je to isti kurac!

Veljko Bulajić, režiser: Apsolutno je u ratu bio briljantan komandant partizanskog pokreta. Odličan ratnik. Naravno, Stari je imao i pobeda i poraza. Na kraju krajeva, u finalu je pobedio. On je pobednik. Možete da ga volite ili ne volite. Što se mene tiče, neka svako izabere kako hoće.

Sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnoga značenja usporedivu s Titom: Predrag Matvejević

Predrag Matvejević, književnik: Sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnoga značenja usporedivu s Titom.Stevo Karapandža, kuhar: Nadaleko poznati kuvar kaže da je nekoliko puta kuvao za Tita, da je uvek sve savršeno funkcionisalo i da je Titov protokol imao puno poverenje u njega. Dobijao sam pohvale od Titovog protokla. Sećam se da je dva puta slavio Novu godinu u hotelu „Interkontinental“ u Zagrebu. Bilo je lako kuvati za njega, jer je Tito bio jednostavan. Voleo je obična, narodna jela. Sećam se da smo mu jednom prilikom rano ujutru, kada je išao u lov, spremali i škembiće. Voleo je i kolače od kukuruznog brašna.

General Džafer Nimeiri, bivši predsjednik Sudana: Vi ste maršal, a ja sam vaš vojnik!

Ričard Nikson, predsjednik SAD: Tito je lider koji ima svoju boju, smisao za humor i sjajno pamćenje; on je izvrstan sudija ljudskih karaktera i on se nas, Amerikanaca, ne boji!” “Pod njegovim rukovodstvom Jugoslavija je postala jedna od najcjenjenijih i najuglednijih zemalja u svijetu. Ona je veličine naše Luizijane – a ko u svijetu zna za Luizijanu, a za Jugoslaviju znaju svi. Ona je iskreni prijatelj Sjedinjenih Američkih Država.

Sofija Loren, glumica: Takvu jednostavnost nikad nisam doživjela ni pri jednom susretu sa slavnim ljudima.

Raif Dizdarević, bivši predsjednik predsjedništva SFRJ: Prvo hoću da kažem: ne mislim i nikada nisam mislio da je Tito bezgrešan. Mislim da i Tito nije mislio da je bezgrešan. Svjedok sam tog vremena, znam kako je Tito mijenjao svoje stavove kada oni nisu položili historijski ispit. Nisam ni za kakvu glorifikaciju, ali jesam zato da prvo vidimo ono što je valjalo i što je nesumnjiva historijska vrijednost pa da onda govorimo i o onome što nije valjalo. Znate, Titova je veličina bila i u tome što je umio – ja sam ga slušao – da iznese kritiku koja je u suštini samokritika. Umio je da se koriguje, a to je velika osobina

Elizabeta II, britanska kraljica: Ako je ovaj čovjek metalostrugar, onda ja nisam kraljica Velike Britanije.

Dr Kenet Kaunda, predsjednik Zambije: Pokret nesvrstanih donio je mnogo toga za promjenu odnosa u svijetu u korist slobode, pravde, mira, ravnopravnosti. On je mnogo donio i mojoj zemlji. Stvaranje pokreta nesvrstanih zemalja je bitan doprinos razvoju misli čovječanstva. Zbog svega toga hvala Vam kao osnivaču pokreta.

Margaret Tačer, premijerka Velike Britanije: Tito je bio jedinstvena ličnost savremene istorije.

Indira Gandi, premijerka Indije: Otišao je jedan od velikih ljudi našeg doba, stvaralac istorije. Tito je, pre svega, bio izuzetno ljudsko biće. Ne može se, međutim, deliti njegova javna i privatna ličnost. On je imao izuetnu snagu i pokušavao je da ostvari savršenstvo.

Tito je, pre svega, bio izuzetno ljudsko biće: Indira Gandi

Enriko Berlinguer, sekretar italijanske komunističke partije: Ovde, pri odavanju poslednje počasti Titu, prisutne su delegacije, gotovo sve na najvišem nivou, i tako reči iz celog sveta. Mislim da to nije samo izraz poštovanja koje ceo svet oseća. ne samo izraz potrebe da se Titu izrazi zahvalnost zbog onoga što je on predstavljao. Ovako visoki nivo delegacija može se tumačiti i kao želja da se sledi Titovo delovanje i učenje, koje je on ostavio svetu, kao svoju zalogu, zalažući se za saradnju između država bez obzira na razlike.Ahmet Seku Ture, bivši predsjednik Gvineje:Za nas Tito nije umro. Narodi sveta dele ideale koje je on otelotvorio. On će nastaviti da živi kroz sve narode sveta. Svaki put kada narodi budu izvojevali neku pobedu, mi ćemo znati da je to i Titova pobeda.

Antonio Ramaljo Janeš, bivši predsjednik Portugala: Odajem najdublje poštovanje onome koji je bio jedan od najvećih i najlucidnijih državnika ovoga veka.

Vili Brant, bivši kancelar Njemačke: Pokret nesvrstanih je, bez sumnje, izgubio veliku ličnost, koja, pored svih ostalih osobina, obeležava i sam početak nesvrstanosti. On je bio poslednji živi osnivač pokreta. Sve se to događa u vreme kada je nesvrstanost, kao princip, kao politika, cenjena više nego ikad ranije. To je Titovo zaveštanje.

Marko Vešović, književnik: Pamtim i da sam, kad sam odlazio kući, pred zgradom Skupštine vidio čovjeka koji je nosio veliku Titinu sliku. Meni je Tito ubio oca informbirovca, ali nisam zaboravio da sam ga od tog trenutka počeo malo drukčije gledati. Docnije, nije se jednom dešavalo, kad vidim šta radi demokratska ološ koja Titu naziva diktatorom, da javno kažem: “Đe si, diktaturo, stope ti ljubim!“

Džasper Ridli, književnik: Nikad u istoriji toliko svetskih državnika i vođa nije prisustvovalo jednoj državnoj sahrani. Bilo ih je mnogo više nego na sahrani kraljice Viktorije u Londonu 1901. godine, pa čak i više nego na sahrani Džona Kenedija ili Vinstona Čerčila.  Prisustvovali su toj sahrani četiri kralja, trideset i jedan predsednik države, šest prinčeva, dvadeset dva premijera vlada i četrdeset i sedam ministara inostranih poslova. Stigli su iz 128 zemalja i iz svih krajeva svijeta, s obe strane dva bloka zaokupljena hladnim ratom supersila, i iz svih neutralnih nesvrstanih zemalja.

U Titovoj državi Vojislav Šešelj je uspio i doktorirati, a mi u njegovoj ne bismo mogli ni da dišemo: Izet Sarajlić

Jova Radovanović, muzičar: Tito je bio veseo i komunikativan čovek. Voleo je muziku, svirao je klavir, a jednom je pokušao da izvuče tonove i iz mog saksofona. Toliko nas je cenio da nas je pozvao na večeru u svoju rezidenciju dan pre odlaska na operaciju noge u Ljubljanu. Za stolom su bili samo generali, njegova porodica i mi. Tada smo ga poslednji put videli. Ubrzo posle toga je umro. I danas mi odzvanja rečenica koju je uputio “Sedmorici mladih”: “Ćujte, boga mu, dećki, sedam Srba, a tako dugo zajedno”! Nad tim bi mogli da se zamisle političari koji sada vode našu zemlju.Ranko Bugarčić, bivši upravnik Kuće cvijeća: Pa nekada je dnevno u proseku dolazilo po pet i po hiljada ljudi. Prvi strani državnik koji je došao da položi cveće na Titov grob bio je američki predsednik Džimi Karter. To je bilo u junu mesecu osamdesete godine. Od tada pa do danas je u Kući cveća bilo od 16 do 18 miliona ljudi koji su odali poštu Josipu Brozu.

Izet Sarajlić, književnik: Kakav god da je bio, bio je šef najsretnije jugoslovenske države. U toj državi Vojislav Šešelj je uspio i doktorirati. A mi u njegovoj ne bismo mogli ni da dišemo.

Venčanje partizanke Jovanke (28) i maršala Tita (60) uzburkalo svet! Evo zašto

Tito bio je obučen u belu uniformu sa zlatnim oznakama čina. Njegova supruga, lepa preplanula brineta, imala je na sebi haljinu od bordo satena. Izlazeći prvi put pred strance, gospođa Broz nosila je o vratu zlatnu ogrlicu, dok je na haljini imala broš sa dijamantima, izveštavala je agencija Rojters

Malo je ko znao da su se Josip Broz Tito i Jovanka Broz tajno venčali 15. aprila 1952. godine nedaleko od Iloka. Prema rečima Iločana, venčanje je bilo tajno i održano je u Titovoj vili na Pajzošu (Dunavka) koja se nalazi između Šarengrada, Bapske i Iloka.Posle je službeno, u knjigama, bilo zavedeno u matičnom uredu u Šarengradu (malo selo u Hrvatskoj). Iločani kažu da svi oni znaju za to venčanje i kako im to nije nova informacija. Ne znaju koliko je gostiju bilo na venčanju, ali veruju da je na njemu bio samo uzak krug ljudi.

Vila na Pajzošu zapravo je bila vojna ekonomija, a pre toga i zemljište grofa Eltza. Reč je o imanju od stotinak hektara, na kojem se nalaze vinogradi, šume i nekoliko lovačkih kuća, razni objekti, vila, vinoteka i lovište.

Tamo je bio sagrađen i heliodrom pa je Tito često znao tamo da navrati i helikopterom. Iločani kažu da je obožavao da lovi u tom lovištu koje je bilo ograđeno, a da je za te potrebe divljač naterivana.

“Znali smo da je tamo bilo to venčanje, ali ga se ne sećamo. Ipak smo mi tamo počeli kasnije da radimo. Radili smo svoj posao i nismo nikad nikoga ništa pitali o njemu. Znam samo da nigde u kući nisu bile postavljene bilo kakve fotografije koje bi podsećale na to venčanje”, rekla je Rozalija Džalto koja je u Dunavki sa suprugom Mijom bila domar.

Seća se i vinoteke sa više od 2.000 boca vina, bačava rakije, ali i jakog obezbeđenja koje je u vili bilo kad bi je Tito posećivao. Za supružnike kaže da su bili dobri prema njima i da su se uvek lepo ophodili. Nisu imali često prilike za razgovor, ali Tito bi ih uvek kada bi ih video, pozdravio, pitao kako su, šta se radi i slično. Seća ih se i da su se često šalili i smejali.

Da su Tito i Jovanka sklopili brak strani novinari u Beogradu saznali su iz pozivnice za prijem u čast visokog gosta iz Britanije.

Vest o Titovom venčanju sa Jovankom primljena je u svetu kao prvorazredna senzacija. Gotovo da nije bilo lista u Evorpi ili Americi, koji na udarnoj strani nije ovom događaju posvetio veliku pažnju.

Agencija Rojters ovako je opisala prvo zajedničko pojavljivanje Tita i Jovanke:”Beograd, 19. septembar 1952. – Na prijemu koji je priređen u čast britanskog ministra inostranih poslova Idna u Belom dvoru maršal Tito bio je obučen u belu uniformu sa zlatnim oznakama čina. Njegova supruga, lepa preplanula brineta, imala je na sebi haljinu od bordo satena. Maršal i supruga primili su goste u predvorju Dvora, bivšoj rezidenciji princa Pavla. Izlazeći prvi put pred strance, gospođa Broz nosila je o vratu zlatnu ogrlicu, dok je na haljini imala broš sa dijamantima. Crne kose okruživale su njen lik i bile začešljane u vidu punđe.”

Dan ranije (18. septembar 1952.) Rojters je iz Beograda emitovao sledeći izveštaj:

“Jugoslovenska direkcija za informacije stavila je danas na raspolaganje prve slike gospođe Jovanke Broz, supruge maršala Tita. Kao što se vidi na snimcima, to je crnomanjasta žena, lepa i dobro građena. Na jednoj fotografiji vidi se kako šeta kraj jezera sa maršalom Titom i njegovim devetogodišnjim sinom od bivše žene, Aleksandrom. Gospođa Broz je približno istog rasta kao i maršal koji je visok nepunih pet stopa i šest palaca”.

Vilijam Gejlmor, novinar njujorškog “Dejli kompasa”, ovim rečima opisao je Jovankinu udaju za Tita:

“Vest da je maršal Tito, u svojoj 60. godini uzeo nevestu od 28 godina, Jovanku Budisavljević, možda je za mnoge iznenađujuća. Budući da sam se s njima upoznao i dugo razgovarao, ja nisam nimalo iznenađen. Josip Broz Tito, bez obzira na ulogu koju igra na međunarodnoj pozornici i na njegov dramatičan uspon na vlast, jedan je od najimpresivnijih ljudi koje sam ikada sreo. Ja mogu sasvim da razumem što jedna mlada žena, 32 godine mlađa od njega, nalazi da je on veoma privlačni primer vladalačke virilnosti nasuprot njegovih 60 godina. Čak i njegovi neprijatelji priznaju da je on čovek magnetske snage, sa očima koje su blage i proročke i širokim ramenima ispod plavosede, grivaste kose. On se lako smeje i ima mekan somotast osmeh. Tito je ličnost koja može da inspiriše ljude i privuče žene”.

Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče

Lik i delo Josipa Broza Tita ostaju da žive među narodima raspale Jugoslavije kao primer da je na ovim prostorima moglo i drugačije da se živi i radi, te da nacionalističko ludilo u koje smo dobrovoljno potonuli pre tri decenije nije jedina moguća stvarnost. Uprkos svim osporavanjima, Tito svakim danom postaje sve življi, a bogato nasleđe njegove epohe tek treba da bude proučeno. Mnogi su govorili o Titu, a mi donosimo mali izbor najzanimljivijih izjava

Mišo Kovač: Govore da je Tito bio diktator, a ja tvrdim da to nije istina. On nije bio diktator, nego su oni što su ga okruzivali od njega učinili – Boga! Zvali su me osam puta da mu pjevam, ja sam se svaki put izvukao i nisam otišao tom našem drugu Bogu. Nečcinim zbog toga od sebe heroja niti zamjeram onima koji su mu pjevali. Svatko je radio ono što je htio. Ja sam vjerovao i vjerujem u pravog Boga, a u Boga koji se zvao Josip Broz nisam vjerovao. Ni u njegov komunizam. S tim da nikad neću kazati da sam bio proganjan, da su mi zabranjivali odlazak u crkvu, da nisam smio nositi križ na lančiću oko vrata… Ni Tito ni njegova komunistička vlast nisu me dirali, odlazio sam u crkvu kad sam htio, otkad znam za sebe, nosim križ oko vrata… I nije mi falila ni dlaka s glave. Bio sam popularan od vrha Slovenije do dna Makedonije, da sad kažem kako sam zbog svog hrvatstva bio ugnjetavan, to bi bila laž.

Miroslav Krleža: Teško je reći sto će biti i kako će biti poslije Tita. Ovaj prostor ostaje ono što je uvijek bio – prostor trenja, ili dodira, ako hoćete, ali uvijek prostor pretenzija jačih suvereniteta. Ne treba nikada zaboraviti da se velike sile, ako ne ratuju, ali i kad ratuju među sobom, uvijek nagađaju preko glava malih naroda. Tito je postao ono što je postao upravo zato jer je o tome imao preciznu svijest, jer je o tome trajno vodio računa i jer je znao neutralizirati nagodbe pa, dozvolile, i diktate velikih na račun malih. U tom je smislu učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. Ali Hrvati, kažem vam, nisu toga svjesni….

Marijan Beneš, bokser: Sreli ste Tita? – Jesam, dva puta. Tile je bio laf. Kada su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?” Ja sam mu rekao: “Niste ni vi, druže Tito, viši.” Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću – i radnik i rudar i čistač ulica i liječnik. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjoj Luci.

Bruno Langer, pjevač: Za razliku od mnogih drugih, mi smo imali poruku, a to znači da nismo živeli u mraku. Naprotiv. Mogli smo slobodno da govorimo i još slobodnije da se krećemo. Onaj ko sada priča da smo u socijalizmu za vreme Tita bili nečim sputavani, taj priča najobičnije gluposti i tvrdim da je najobičniji lažov.

Helmut Schmidt, bivši kancelar Njemačke: Tito je najuspješniji političar suvremene Evrope.

Stipe Šuvar, političar: Tito je bio jedini Hrvat, južni Slaven, koji je ušao u svjetsku povijest i u njoj ostao. Bio je najslavniji vođa antifašističkog ustanka u samome srcu Europe. Titovi partizani bili su pravi anđeli prema onome što su u Drugome svjetskome ratu činili ustaše, četnici i belogardejci koji danas partizane optužuju za zločine. Titovo ime i djelo najviše dovode u pitanje njegovi narodi – Hrvati i Srbi, dok je njegovo ime u svjetskoj povijesti zauvijek upisano zlatnim slovima. Zanimljivo je da se nekih navodnih velikana, a koji su umrli prije godinu dvije, nitko više ni ne sjeća. Mislim da to dovoljno govori o Titovoj veličini.

Žan Pol Sartr: Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije.

Gabi Novak: Puno puta sam pjevala pred Titom,gotovo uvijek kada je dolazio u Zagreb. Jedne Nove godine pjevali smo mu Tereza, Arsen i ja… Odlično je igrao, krasno! Bio je strašno komunikativan, sve nas je mnogo volio. Čim odu uzvanici, s nama bi se zabavljao, pričao viceve, sve do pet, šest, sedam ujutru! Mi bismo već popadali od umora – a on bi ujutru naručio viski, zapalio „havanu“ i sjeo za klavir. Svirao je, sjećam se, Šopena…

Nenad Čanak: Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče.

U bivšoj SFRJ radnik je bio gospodin s osmijehom na licu, a evo na što je sve imao pravo …

Mnogi se još uvijek dobro sjećaju Jugoslavije i Jospia Broza Tita, a kao glavni razlog navode poseban odnos države prema radnicima, koji su bili maksimalno zaštićeni.

Povijest govori kako radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u Jugoslaviji. A zašto, dokazat će i nekoliko činjenica koje se u današnje vrijeme nalaze van granica mogućeg.

Onda nitko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po svojoj osobnosti.

Nisu bile rijetke priče ljudi koji su od kvalificiranog radnika došli do direktora jedne radne organizacije. Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene prehrane ili na kioscima koje su prodavale uglavnom kobasice i hrenovke.

U SFRJ se smatralo normalnim da zaposlenicima bude plaćen topli obrok. Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koju su ljudi koristili za ručak u gore spomenutim restoranima.

Subote i nedjelje su bile neradne, osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala da se radi i za dane vikenda. A za godišnje odmore, tu su uglavnom bila radnička odmarališta a u koja se opet išlo preko organizacije sindikata.

Moglo se platiti na rate tijekom godine, pa je taj obiteljski godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih radničkih odmarališta.

Plaće su uglavnom bile isplaćivane gotovinski, i to u firmama. Novac se nalazio u kuvertama. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski pregledi bili su obavezni za sve.

Kada bi netko od radnika u mirovini umro, automatski je to za pokojnog značilo i besplatan sprovod. Ako bi umro za vrijeme radnog vijeka u istu firmu zaposlili bi istovremeno nekoga od najužih članova obitelji kako bi mogli od nečega živjeti.

Čini se da je onda radnik bio gospodin, plaća mu gospodska a na licu se uglavnom ocrtavao osmijeh i nekakav poseban žar…

TITOV BUNKER Ovo je bila jedna od najčuvanijih vojnih tajni Jugoslavije

Tajna čuvana više od 50 godina

Planina Zlatar koja se nalazi u blizini Konjica, desetinama godina je čuvala najveću državnu vojnu tajnu bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Po službenoj dužnosti, samo četiri komandanta su znala za postojanje bunkera, pored radnika koji su birani pažljivo i koji su morali potpisati Ugovor o šutnji. Gledajući s vana, vidite samo tri obične kuće okružene prirodom. Međutim, te tri kuće su više od 50 godina skrivale tajnu o najvećem vojnom objektu, trećem po značaju u bivšoj SFRJ.

Namjena bunkera

Bunker je sagrađen kao sklonište za predsjetnika Tita, njegovu porodicu i bliže saradnike u slučaju atomskog rata. Također, funkcionisao bi kao centar vojnih operacija (skloništa za Štab vrhovne komande). Ovaj objekat koji podsjeća na labirint, sa svojih više od 100 prostorija bi obezbijedio nesmetan život 350 ljudi u periodu od 6 mjeseci.

Prvi dio

Maskirni dio se sastoji od tri objekta: nadzorne rezidencije, objekta za uže osiguranje bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i objekta u kojem je trebalo biti smješteno osoblje za tehničku podršku.

Drugi dio

Iza troje metalnih vrata debljine 1,20m se nalazi tunel koji Vas vodi u srce atomskog skloništa dubine 280 m i dužine 202 m. Zidovi tunela su izrađeni ručno od drveta. Cijeli objekat osvjetljava 6.000 neonki.

Treći dio

Posljednji dio bunkera je atomsko sklonište napravljeno u obliku potkovice. Štićeni dio objekta je podijeljen na 12 blokova. Najznačajniji su: komunikacija, Titov blok, klima, cisterne za naftu i voda.

Idealni uslovi za život

U slučaju opasnosti od nuklearnog udara bunker je bio spreman primiti 350 osoba iz najvišeg vojnog i političkog vrha bivše SFRJ. Oni su mogli boraviti tu šest mjeseci bez ikakavog kontakta sa vanjskim svijetom, jer se u njemu nalazi sve što je potrebno za normalan život. Temperatura u bunkeru je između 21 i 23 stepena celzija, a vlažnost zraka od 60 do 70 posto, što predstavlja idealne uvjete za život. Iz objekta postoji prinudni izlaz koji nije ucrtan na mapi. Vodi na brdo iznad objekta visine 170 metara, kojim možete doći do relejnog čvorišta na planini Zlatar.

SFRJ Ratno Vazduhoplovstvo 1945-1991

Ratno vazduhoplovstvo i protivazdušna odbrana (skr. RV i PVO) ili Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana, bilo je jedan od tri vida Jugoslovenske narodne armije, namijenjeno za zaštitu i prevlast u zračnom prostoru, kao i za podršku kopnenim i ukupnim oružanim snagama SFRJ. Formalno je osnovana 21. maja 1942. godine, tijekom Narodnooslobodilačke borbe, a sa raspadom SFR Jugoslavije, nestalo je u izvornom obliku i transformiralo se u nove ratne avijacije, 1992. godine, po novostvorenim državama.

U razdoblju 1945-92. godine, RV i PVO razvijalo se u skladu sa konceptom razvoja JNA, u duhu suvremene avijacijske naučne misli i tehnološkog razvoja u svijetu. Istovremeno, razvijani su i usavršavani vlastiti kadar, visoko školstvo i doktrina primjene RV PVO u suvremenim uvjetima. Oslonac na vlastite snage je imao prioritet, te su realizirani rezultati u razvoju snažnog RV PVO, s jakom vlastitom tehnološkom bazom, o čemu svjedoči i izvoz oko 200 primjeraka vojnih aviona iz vlastitog razvoja i proizvodnje.

Tokom Drugog svjetskog rata, glavni zadatak RV, bio je borba protiv okupatora i njihovih suradnika, za oslobođenje zemlje i za uspostavljanje društvenog poretka, projektiranog od Komunističke partije Jugoslavije. Neposredno po završetku rata, zadaci su se sveli na očuvanje uspostavljenog poretka i zaštitu od inozemne intervencije.

Kako se služila vojska u JNA?

PRIČA o povratku obveznog vojnog roka već je neko vrijeme aktualna, a u javnosti se ponovno natežemo oko toga radi li se o nečem što je potrebno današnjoj mladeži ili besmislici koja će nas na kraju koštati i pritom ne dati apsolutno nikakve rezultate.

Postoje i oni koji žive u uvjerenju da je služenje vojske nešto što je nužno, ali ne u trajanju koje je predloženo (tri do četiri tjedna preko ljeta). Upravo oni ističu služenje u JNA kao sjajan primjer kvalitetnog “omuževljenja” mlitavih klinaca. Naime, još prije dvije godine doznali smo da se Hrvati rado prisjećaju služenja u JNA.

Upravo smo zato odlučili iskopati nekoliko zanimljivosti kako bismo se nostalgično osvrnuli na ta “muževnija” vremena.

ONO i DSZ

Prije nego bi vas na duže vrijeme otpremili u kasarne diljem bivše Juge, postojalo je nešto što se nazivalo Općenarodna obrana i društvena samozaštita ili skraćeno ONO i DZ ili samo Obrana i zaštita.

U svakom slučaju radilo se o klasičnom širenju ratne doktrine, a budući da neprijatelj “nikad nije spavao”, školarci su imali pripreme u vidu obuke koja je uključivala stavljanje gas maske, priprema eksploziva, bacanje bombi, pucanje i priprema za vojnički život jednom kad obuku uniformu.

Front

Jugoslavenska Narodna Armija imala je svoje službeno glasilo i zvalo se Front. U tjedniku ste tako mogli pročitati niz zanimljivosti, od toga tko nastupa na Armijskom muzičkom festivalu, preko reportaža s raznoraznih natjecanja i šetnja gradovima bivše Jugoslavije, ali i tekstove o tome kako se zaštititi od “bijele smrti” ili zašto je automatska puška M-70 u samom vrhu “svjetskih dostignuća”.

Oproštajka

Budući da je kod naroda s ovih prostora i dan danas prošireno uvjerenje da vojska dječake pretvara u muškarce (nešto kao ispit zrelosti), mladići su u vojsku ispraćani uz prava slavlja što je, budimo realni, imalo daleko više smisla nego je to bio slučaj u posljednjim fazama odlaska u HV kada biste se opraštali od prijatelja koje ste vidjeli već za dva tjedna, po prvom slobodnom vikendu.

A ako ste (pogotovo u ranijoj fazi) baš imali nesreću da vas dohvati jedan od zeznutijih rodova, u vojsci biste proveli tri godine.

Uniforma

A kad bi iza sebe ostavili rodni kraj, civilni život, dugu kosu, bradu i brkove, mladi vojnici dobivali bi uniformu u kojoj bi proveli narednih 12 mjeseci.

Svečana obaveza

Nakon što ste prvi krug zaklinjanja odradili još kao pionir, po dolasku u vojsku čekalo vas je i polaganje “svečane obaveze”, a tom ste prilikom obećavali da ćete “razvijati bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti”. Jer ništa ne kaže “bratstvo i jedinstvo” kao gomila naoružanih muškaraca koje pripremate za rat. Ukratko, obećali ste da ćete poginuti i ne postavljati suvišna pitanja.

Kulturni šok i “upoznaj svoju zemlju da bi je više volio”

Budući da su vojnici iz različitih krajeva bivše Juge najčešće završavali u kasarnama koje su se nalazile na najudaljenijim dijelovima bivše države, slogan “upoznaj svoju zemlju da bi je više volio” dobivao potpuni smisao jer mala je šansa da bi mladić iz Križevaca ikada imao prilike, ali i razlog upoznati Kikindu. No, u isto vrijeme, to je kod mnogih izazivalo i kulturni šok.

Ne samo da bi to izazivalo probleme s lokalnim stanovništvom koje nije gledalo blagonaklono na nove zavodnike njihovih djevojaka već su i mnogi upravo u vojsci imali prilike upoznati polupismene i nepismene mladiće iz tzv. “pasivnih krajeva” (zaostali dijelovi države daleko od civilizacije) koji prije dolaska u vojsku možda nikada nisu vidjeli umivaonik ili WC školjku.

Suhi dnevni obrok aka SDO

Svatko tko je imao prilike okusiti život vojnika Jugoslavenske Narodne Armije vjerojatno se dobro sjeća SDO-a, suhog dnevnog obroka koji su vojnici dobivali prilikom odlaska na teren (ili kod generalnog čišćenja kuhinja u kasarni), a uključivao je konzervu sardine, konzervu graha s kobasicom ili đuveč (rizi-bizi), glukoza, KVIK bombone, dva pakiranja najtvrđeg dvopeka u povijesti čovječanstva i vrećicu instant čaja.

DRNČ

Ukratko, DRNČ ili “deterdžentski rastvarač naslaga čađi” koristio se za čišćenje osobnog naoružanja, ali ista riječ koristila se i za čorbe koja se vojnicima posluživala u nedostatku kvalitetnijeg jela. Izraz se i kasnije zadržao i danas se uglavnom odnosi na nešto izuzetno nekvalitetno, najčešće hranu.

JNA tetovaže

Iako je pojam JNA tetovaža nešto što se vezalo uz sve vojnike koji su vojsku služili u vrijeme JNA, njima su ruke najčešće unakazivali vojnici iz ruralnih krajeva koji bi uz “JNA” tetovažu ukrasili i prigodnim datumom, imenom djevojke ili crtežom puške, sidra ili nečeg sličnog. Uglavnom, ako niste pokupili triper (trišu u Nišu) ili stidne uši, očajna tetovaža vjerojatno je vaš najružniji podsjetnik na boravak u vojsci.

Nakon devedesetih, tetovaže su se masovno pretvarale u nešto drugo pa je JNA postalo “BOJNA” ili “ONA”.

Pribor za jelo

A ovako je u JNA izgledao pribor za jelo. Jest da hrana često nije bila “na razini”, ali nakon što dan provedete bauljajući divljinom, vaša gastronomska letvica može se drastično spustiti.

Ovaj legendarni video

Neki će video prepoznati po scenama koje su korištene u spotu grupe Let 3 za pjesmu “Ženu varam”, ali radi se o pravom dragulju čiste ludosti. Stoga, vrijeme je da naučite koliko zulufi trebaju biti dugi, kako pravilno koristiti čačkalicu i je li u redu da oficir gradom baulja noseći vrećice.

Oni koji su imali “čast” proći vojnu obuku u bivšoj vojsci vjerojatno pamte jednu od, kako se ističe, “najbesmislenijih komandi”. Ideja je bila da se nakon toga istog trena bacite na zemlju, a ovisno o tome je li slijeva ili zdesna, vi se uvijek bacate na suprotnu stranu. Pa ako bomba eksplodira s vaše desne strane, vi se, pretpostavljate, bacate na lijevu.

Uglavnom, vojnici bi često završavali u lokvama ili u blatu.

Vojničke priče

Bez obzira na to koliko odlazak u vojsku smatrali smislenim ili besmislenim, činjenica jest da svi oni koji su imali prilike iskusiti odlazak u vojsku do današnjeg dana imaju barem nekoliko šaljivih ili dramatičnih priča iz tog perioda. Dovoljan je jedan pogled na forume i tamo ćete pronaći gomilu iskustava onih kojima je to vjerojatno bio i prvi susret s vršnjacima iz različitih dijelova Jugoslavije što je vjerojatno i razlog zbog kojeg su priče o tim vremenima najčešće lišene klasičnog prepucavanja na potezu Hrvati-Srbi-Bosanci-Albanci.

I za kraj…

A da sve ovo ne bi postalo još jedno romantično veličanje vojne sile ili besmislena jugonostalgija, nemojmo zaboraviti da sve ovo mačističko kurčenje i zveckanje oružjem ima samo jedan ishod i da se na kraju sve ponovno svede na gomilu preplašenih klinaca koji čekaju metak i bore se za sumnjive ideale starih guzonja koji će svoju djecu sigurno pospremiti što dalje od ratišta.

TITO JE OVOM JAHTOM IŠAO NA SASTANAK SA KRALJICOM I ČERČILOM: Olupina luksuznog broda na kojem su se gostili holividski glumci postaje muzej na vodi! (FOTO)

Titova jahta “Galeb”, na kojoj su se nekada okupljale holivudske zvezde i svetski lideri, biće pretvorena u muzej na vodi.

Toj jahti, usidrenoj u riječkoj luci je, uprkos svemu, dat novi život, ocenjuje AP i ističe da će lokalne vlasti obnoviti jahtu u okviru projekta od 5,4 miliona evra, koji će početi s primenom 2019. godine.

Jahta je zahvaćena rđom, a nameštaj u nekada luksuznim salonima je polomljen, ukazuje agencija i ističe da je brod dva puta potonuo od kada je izgrađen 1938. i da je trebalo da ide na otpad.

U svojim najboljim danima, jahta je ugostila holivudske zvezde i oko 70 svetskih lidera, a bivši jugoslovenski predsednik iskoristio ju je kako bi rekom Temzom došao na istorijski sastanak sa nekadašnjim britanskim premijerom Vinstonom Čerčilom, dodaje AP.

Odluka o pretvaranju “Galeba”u muzej razgnevila je hrvatske nacionaliste, a mnogi Titovi kritičari priželjkivali su uništenje tog simbola njegovog života u raskoši, navodi AP.

‘BILI SMO NA VRHU VOJNE INDUSTRIJE’: Kako je uništen gigant bivše Jugoslavije koji je proizvodio za Airbus i Boeing

Tvornica “Soko” iz Mostara u bivšoj je Jugoslaviji bila industrijski gigant sa šest tisuća radnika koji su radili za Boeing i Airbus. Danas je, kažu oni koji su u njoj nekad radili, “samo misaona imenica”, a na prostoru na kojem se nekad nalazila tek je sajmište.

“Soko” je izgrađen 1949. godine i njime je počela inustrijalizacija Hercegovine. Proizvodio je čak 16 različitih svojih tipova zrakoplova, ali i helikoptere te raznu vojnu opremu. Paralelno s tim razvijana je i proizvodnja za civilni sektor, pa su se tako proizvodili od klime rashladnih uređaja do montažnih kostrukcija. Za “Soko” su radile i brojne druge tvrtke s područja bivše Jugoslavije, a on je izravno proizvodio za Boeing, Douglas, British Aerospace, Airbus, Dassault Aviation, De Havilland Canada, Sikorsky i mnoge druge.

Avion J-22 Orao razvijan je u suradnji sa rumunjskom avioindustrijom INCAS i danas leti. Super uspješni projekt holikoptera Gazellea s francuskim Aérospatialeom doveo je Soko do vrhova vojne industrije. Sve ovo praćeno je visokim standardima kvalitete i certifikatima o kojima današnje tvrtke s ovih prostora mogu samo sanjati. Mnogi i danas lete.

Civilni sektor doslovno je radio sa cijelim svijetom, od montažnih sela za naftaše po Sibiru, hokejaških stadiona u Češkoj i Slovačkoj, do objekata u Iraku i Južnoj Americi. Godišnji promet Sokola mjeren je milijardama dolara.

Sindikat u bici za pokretanje proizvodnje

Onda je došao rat i sve ono što je donio, jedan dio tehnike odvukla je JNA kad se povlačila, ali su sačuvani dijelovi proizvodnih kapaciteta i ljudski kapital. Time je ipak ostala osnova koja je sigrno mogla biti baza jedne velike ili puno malih tvrtki metalne industrije. Prepoznali su to tamošnji sindikalisti koji su 1998. krenuli u bitku za ponovno pokretanje proizvodnje.

“Pokušavali smo, tražili, borili se. Nema vrata na koja nismo pokucali, od evropskih sindikata, tripartitnih sastanaka sa sindikatima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sindikatom Herceg-Bosne koji je tada postojao, išli do vrha države u Sarajevu, ali sve se svelo samo na obećanja i riječi ‘bit će’ i ‘još nije vrijeme’. U sedam-osam godina samo po pitanjima prava radnika Sokola i pokušaja da se nešto konkretno napravi na polju obnove tvrtke bili smo u Sarajevu bar trideset puta, da ne kažem o pokušajima na drugim adresama, stotine aktivnosti, ali povratka u Soko nije bilo, ni pojedinačno, ni grupno”, priča za nas portal. Salko Džoklo koji je 15 godina prije rata radio u tvornici i nakon rata predvodio borbene sindikaliste.

Ističe kako su u svojoj borbi bili svjesni da neće moći pokrenuti tvornicu onakvu kakva je bila, ali i činjenice da mogu raditi puno toga drugoga u njoj jer su imali relativno očuvanu tvornicu i ljudski kapital.

“Tko je jamio, jamio je”

Na razumijevanje nisu naišli ni kod tadašnjeg vodstva Sokola niti kod vladajućih u Sarajevu. “Njih to nije zanimalo, i uvijek me pogodi ona ‘tko je jamio, jamio’ i to se odnosi isto i na HDZ i na SDA, prešutni dogovor, što imaš ti, to je tvoje, što imam ja, to je moje. Danas je ispalo da oko Sokola nitko nema ništa, da je sve propalo. Dolje je sad carinska uprava, Uprava za indirektno oporezivanje, dva tri mala proizvodna pogona, ali nema niti 0,5 posto onog što je nekad bilo”, priča sindikalist koji je svoju bitku završio 2012. kao i njegove kolege. U međuvremenu, kaže, nestalo je ljudi koji su ostarjeli ili umrli, a time i šanse da se nešto napravi.

“Politika nikad neće napraviti auto ili traktor, to rade ljudi, politika ne može napraviti niti kariolu, to rade ljudi od struke, a oni izumiru”, kaže zaključujući: “Soko je danas misaona imenica”.

SUPERTAJNI PROJEKAT JNA: Jugoslavija razvijala avion bolji od F-16, Dolanc sve sprečio!

Ispitivanje NA, sa engleskom firmom “British aerospace”, pokazalo je da je naš avion u bliskoj vazdušnoj borbi bolji od američkog F-16

U junu 1991. na Pariskoj izložbi aviona “Burže” komandant Jugoslovenskog rat­nog vazduhoplovstva, general Zvonko Jurjević saopštio je partnerima iz Francuske avio-industrije da Jugoslavija definitivno odustaje od razvoja i proizvodnje višenamen­skog nadzvučnog aviona NA.

Da nikome nije bilo lako, pa ni jugoslovenskom generalu Savi Pustinji, direktoru programa NA, prenose u opsežnoj priči za Novosti.

Ideja je rođena 1982, a u trenutku kada je NA obustavljen na njemu je radilo više stotina vrhunskih stručnjaka. Bilo je planirano da prvih pet prototipova (tri jednoseda i dva dvoseda) polete 1995, a da serijska proizvodnja počne 1999. Za potrebe Jugoslovenskog vazduhoplovstva predviđena je nabavka 200 letelica NA, do 2009. godine, vazduhoplovna industrija SFRJ je spremala kadrove i tehnologije za proizvodnju, a partneri iz Francuske i Engleske zbog odnosa cene i kvaliteta jednomotornog aviona smatrali su da bi bilo moguće prodati do 500 primeraka.

Jugoslovenska privreda je za potrebe proizvodnje NA trebalo da otvori oko 100.000 radnih mesta, a troškovi celog projekta bili su procenjeni na skromnih četiri milijarde dolara.

Pre desetak dana, u izdanju Generaštaba VS pojavio se dvotomni Zbornik radova o 100 godina srpskog vazduhoplovstva. U prilogu o razvoju NA general Sava Pustinja, čovek koji je vodio program ovog aviona, piše o stanju tehničke pameti na ovim prostorima pre skoro tri decenije.

U Vazduhoplovnotehničkom institutu već 1987. godine postojao je lokalni “internet”, integrisan na tada napredni američki računar procesor VAKS 8.700 (jedini izvan zapadnih zemalja). Institut je umrežio optičkim kablovima svoje projektantske kapacitete i laboratorije, sva važnija radna mesta. Uspostavio je i ntegrisan sistem za projektovanje i istraživanje, ugradio savremeni i moćni softver. Bili su operativni aerotuneli.

Ispitivanje NA, koji je 1986. idejno projektovan u saradnji sa “Marcel Dassaulta” u Parizu i sa engleskom firmom “British aerospace”, pokazalo je da je naš avion u bliskoj vazdušnoj borbi bolji od američkog F-16 u svih 10 simuliranih početnih uslova borbe.

Za dejstvo vazduh-zemlja, NA je planiran kao redak avion iz tog doba koji bi na ciljeve mogao da dejstvuje i sa distance od 50 kilometara u vazdušnom prostoru.

Francuska firma Snecma je razvila motor M-88Y, gde je Y bila oznaka za Jugoslaviju. Sedište pilota je projektovano nagnuto, tako da pilot može lakše da podnosi opterećenja u manevru. U institutskoj laboratoriji bila je u funkciji simulaciona kabina pilota, koja omogućava upravljanje glasom. Predvi­đena je još tada GPS i inercijalna navigacija aviona, a pilot je na viziru kacige imao sliku leta i događanja u vazduhu i zemlji.

General Pustinja je danas u 78. godini. Penzionisan je 1996. Bez čemera priča o propaloj prilici da nadzvučni višenamenski avion lansira našu zemlju u svet tehnološki srednjerazvijenih i dodaje da jugoslovenski nadzvučni avion nije bio crtež i fikcija, već program sa udarenim temeljima, koji je ubijen glupošću, zlobom i sebičnošću, kao, uostalom, i cela zemlja.

Godine 1986. u biroima u Parizu i Beogradu stručnjaci iz naše zemlje i Francuske, odnosno Engleske, radili su zajedno. Idejnim projektom je obuhvaćeno devet varijanti za avion jednosed i dve za dvosed, napredne četvrte generacije. Ranije, Francuzi su razvili svoj avion “rafal”, na kojem su verifikovali najnaprednije tehnologije, a NA se naslanjao na njega, te je rizik bio sveden na minimum.

– Saradnja između naših stručnjaka sa Francuzima i Englezima bila je na vrhunskom nivou – nastavlja general. – Šef razvoja Marcel Dassaulta, gospodin Bone, dolazio je u Beograd, bio je ubeđen da smo na odličnom putu. Hvalio je naše inženjere koji su radili u Parizu. Koliko nam je verovao svedoči podatak da sam ja bio jedan od nekoliko ljudi iz celog sveta kome je omogućeno da uđe u laboratorije gde su se ispitivale svemirske letelice. U Beogradu, Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Trsteniku, Pančevu… osvajana je proizvodnja svega što je istraživano i projektovano u našem Žarkovu. A onda se desio slom.

Ugovor o nastavku saradnje na razvoju i proizvodnji sa Francuzima bio je usaglašen i napisan i samo je ostalo da Predsedništvo SFRJ 1989. da saglasnost za potpis.

– Bio je jul te godine, strašna vrućina – seća se sagovornik.– U Žarkovu smo čekali dolazak članova Predsedništva SFRJ uvereni da je sve pod kontrolom. Na naše zaprepašćenje Stane Dolanc pri obilasku nije hteo ni da se popne na sprat pri obilasku institutskih kapaciteta. Josipa Vrhovca i Staneta Dolanca NA uopšte nije interesovao, što nisu ni prikrivali.

Ovako je svijet dočekivao Tita, Kad smo bili netko i nešto

4. Maja 1980. Tito je preminuo u bolnici u Ljubljani, a na njegovu je sahranu došlo više od 200 najviših dužnosnika i poznatih osoba iz 127 zemalja. Iz svijeta podijeljenog Hladnim ratom došli su državnici oba bloka. Na sahrani je bilo oko 700 tisuća ljudi, što je čini jednom od najposjećenijih pogreba nekog državnika u 20. stoljeću.

Točan datum njegova rođenja nije poznat, ali se rođendanom smatra 25. Maja 1892., kada je tijekom njegove vladavine slavljen tzv. Dan mladosti. Rođen je u Zagorju, u Kumrovcu. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, ranjen je i zarobljen 1915. u Rusiji. U njegovoj biografiji spominje se da je tamo sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji.

Filmska biografija

Nakon toga se 1920. vratio u Kraljevinu SHS te odmah postao članom Komunističke partije. 1937. postao je i njenim sekretarom. U Drugom svjetskom ratu predvodio je Partizanski pokret te su, pod njegovim vodstvom, partizani ne samo oslobodili velika područja od Nijemaca i Talijana, nego i proveli komunističku revoluciju.

Tito je na čelu Jugoslavije proveo 35 godina tijekom kojih je od te balkanske države uspio napraviti snažnu i vrlo utjecajnu zemlju. Sam je bio vrlo utjecajan, posebice u međunarodnim odnosima, osnovavši Pokret nesvrstanih u sklopu kojega je uspješno balansirao između zavađenih hladnoratovskih strana.

Međutim, stanje u unutarnjoj politici bilo je nešto teže jer se Jugoslavija ipak sastojala od više republika koje su se s vremenom postajale sve nezadovoljnije statusom unutar Federacije te se sve više pokušavale izboriti za nacionalne interese. Stanju unutar države nisu pomagali ni represija te zatvaranje neistomišljenika. Jedna od najcrnjih mrlja na njegovu ugledu je “križni put” tj. pokolj ustaša, domobrana, četnika, Nijemaca i drugih kod Bleiburga i na putu kroz Jugoslaviju 1945. Različiti povjesničari različito pišu o broju žrtava, ali sigurno je da ih je stradalo više desetaka tisuća.

Njegovu smrt povjesničari smatraju početkom kraja Jugoslavije.

ROĐENI STE U SFRJ? Ova priča će vas ganuti: “Nekada su ove stvari bile normalne. Pozdrav generacijo i živeli!”

Nekad i sad! Priča u kojoj je na živopisan način predstavljeno odrastanje u ex Jugi, i stvari koje su nekada smatrale normalnim, a danas su nezamislive, evociraće uspomene svih koji su rođeni 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina.

Tekst vam prenosimo u celosti, a možda će vas upravo on naterati da se na trenutak prisetite nekih srećnijih vremena.

“Prvo, preživeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je bolela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes…

Kao deca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rošulama…

Pili smo vodu iz creva za zalivanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Delili smo flašicu kokte, kole ili nare sa našim prijateljima i niko nije umro zbog toga.

Jeli smo mlečne sladolede, beli hleb i pravi puter, pili kokte, nare koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali napolju…

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po ceo dan, žmurke, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dečja mašta bila u stanju da smisli, sve dok se nije upalila ulična rasveta koje ionako nije bilo previše.

Neretko nas niko nije mogao naći po ceo dan, pa je i roditeljski šamar bio deo vaspitanja a bez zlostavljanja u porodici. I nikad nije bilo problema.

Provodili smo čitave dane praveći trkačke daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica.

Naučili smo kako da rešimo problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Mi prijatelje nismo dodavali nego ih vremenom sticali.

Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i vaspitača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole.

Mi nismo imali playstation, nintendo, x-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne, kompjutere, internet, chat rooms. Mi smo imali prijatelje i mi smo išli napolje i družili se s njima!

Padali smo s drveća, znali se iseći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strelom, gradili tvrđave od snega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživeli bez posledica!

Vozili smo se biciklom ili peške, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!