HRVATSKA, DALJ: Mjesto gdje Srbi i Hrvati žive bez ikakvih problema i gdje postoje i dvojezične table

Piše: Branimir Bradarić

Na desnoj obali Dunava, 15-ak kilometara uzvodno od Vukovara, smjestilo se selo Dalj. Već na prvi pogled, prema prepoznatljivoj arhitekturi i širokim ulicama, selo ne odudara od ostalih slavonskih sela u Hrvatskoj. No, mještani ponosno kažu kako nema niti manjeg sela niti značajnijeg susreta dvoje državnika posljednjih godina. Naime, nedavno je upravo u Dalju održan susret predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Srbije Aleksandra Vučića.

Dalj je naselje bogato različitostima. Prema službenim podacima u Dalju živi oko 4.000 stanovnika, ali je ta brojka po svima, ipak, manja. Naime, posljednjih godina dobar dio mještana je odlučio otići trbuhom za kruhom u neke druge dijelove Hrvatske, Srbiju ili pak treće zemlje. Dalj je i mjesto s većinskim srpskim stanovništvom ali i „burnom i krvavom“ prošlosti. I danas su mnogim mještanima još u svježem sjećaju stradanja iz 1991. godine. Bilo je tu i ubojstava, silovanja, ratnih zločina… U prilog tome govori i spomenik poginulim redarstvenicima, pripadnicima Zbora narodne garde i Civilne zaštite koji se nalazi ispred zgrade policijske postaje.

Dalj, 25 godina od ratnih stradanja je još jedno u nizu slavonskih sela opterećenim uobičajenim svakodnevnim problemima. O ratu i ratnih stradanjima se ne priča mnogo, ali se ona ne zaboravljaju. Po medijima se ne piše o „selu slučaju“, međunacionalnim sukobima, incidentima, skidanju ili kidanju dvojezičnih natpisa… I sami mještani kažu kako se zapravo u ovome selu živi skladno i ne gleda tko je koje nacionalnosti, kakva ima krvna zrnca, koje je vjeroispovijesti…

„Ma, živi se normalno. Kod nas se ne gleda tko ide u koji kafić, tko se s kim druži, priča, ide na kavu… Ipak, svi mi jako dobro znamo tko je tko, ali se to ne potencira. Smatram kako je to zapravo jedini mogući način života. Mislim kako bi mnogi iz iskustava Dalja imali što da nauče“, kaže nam Milan S. iz Dalja s kojim smo razgovarali ispred jedne od lokalnih prodavaonica.

Dobri odnosi Srba i Hrvata

Za sebe kaže kako ne krije da je srpske nacionalnosti, ali i isto tako niti da u obitelji ima niz članova koji su Hrvati. Kaže kako je to uobičajeno te da veliki broj obitelji je „detaljno izmiješan“ tako da je bilo kakvo razvrstavanje po nacionalnosti smiješno. Dodaje kako on i sam ima nekoliko prijatelja Hrvata s kojima se svakodnevno posjećuje i druži. Uobičajena je pojava da jedni druge posjećuje za Božiće, Uskrse i druge vjerske običaje. Isto tako uobičajena pojava je i da se jedni drugi pomažu što se moglo vidjeti i tijekom ovogodišnje žetve.

„Svima, bez obzira na nacionalnost, najveći problem je nedostatak posla. Odlaze nam djeca jer u Dalju i okolici ne mogu pronaći posao. Odoše za Njemačku, Irsku… Odlaze svi bez obzira na nacionalnost i to također pokazuje da nema razlika. Kada bi bilo više posla, vjerujem kako bi i život bio puno bolji za sve, bez obzira radi li se o Srbinu, Hrvatu, Mađaru ili nekome četvrtom", kaže Milan.

Slično razmišlja i Tomislav L., Hrvat koji se srdačno pozdravio s Milanom. I on ukazuje na problem nedostatka posla koji pogađa sve jednako bez obzira na nacionalnost. Potvrđuje i riječi svoga prijatelja kako u Dalju nema incidenata.

„I kad je ranijih godina bilo nekih par sitnijih slučajeva, za njih su bili odgovorni dečki koji više ne žive u selu. Osudili su ih svi, i Hrvati i Srbi“, započeo je priču Tomislav.

Podsjeća kako je tijekom Domovinskog rata izgubio nekoliko članova obitelji, te da je i sam bio branitelj, ali i da ga to ne smeta da se druži sa Srbima.

„Meni je bitno kakav je tko čovjek, a ne tko je koje nacionalnosti“, ističe Tomislav.

Dvojezične ploče

Upitali smo ga i za postavljene dvojezične napise širom sela, za koje kaže kako mu ne smetaju.

„Bilo je malo u početku čudno vidjeti ploču s natpisom ulice s imenom i prezimenom nekoga od ubijenih policajaca da piše na latinici i ćirilici. U početku nam je to bilo čudno, ali više nije. Navikli smo“, kaže Tomislav.

S obzirom na zastupljenost Srba u Dalju, koji pripada Općini Erdut, dvojezičnost je prisutna od 1997. godine. Od tada su svi napisi institucija napisani dvojezično. Tijekom 2009. godine postavljene su i ploče s natpisima ulica na latinici i ćirilici. To je tada izazvalo određeni revolt kod mještana, ali se situacija ubrzo smirila tako da natpisi i dalje stoje.

„Bunili su se ljudi, a posebno oni čiji su članovi obitelji smrtno stradali za vrijeme rata. Rekao sam im tada da je za sve njih zapravo najveći spomenik to što neka od ulica u Dalju nosi ime po njihovom sinu, bratu, ocu… kao i da čitaju ono pismo koje žele. Takav je zakon i tu se ništa ne može. Mi smo još u vrijeme progonstva donijeli odluku da o imenima ulica u selu tako da je svaki od ubijenih policajaca dobio „svoju ulicu“. Na isti način i ja gledam ulicu Zdravka Kovčalije“, kaže nam Ivan Kovčalija koji je u vrijeme Domovinskog rata bio zapovjednik policije u Dalju.

Govoreći o sadašnjosti kaže da je situacija dobra i da nema incidenata. Potvrđuje riječi svojih sumještana prema kojima je najveći problem svih u selu nedostatak posla i činjenica da im odlaze mlade osobe „trbuhom za kruhom“.

„Mještanima najviše smetaju podgrijavanja i pametovanja odozgo i ta politička strančarenja. Mi ovdje živimo normalno. Jedni drugima pomažemo, družimo se… Među Srbima koji su otišli su i oni ekstremisti koji su u Dalju činili razna zlodjela, pa je i to dobrim dijelom razlog tome što u selu nema incidenata i problema“, kaže Kovčalija.

Ponosni na susret u Dalju

Razgovarali smo i s načelnikom Općine Erdut Jugoslavom Vesićem (SDSS) koji je bio i svojevrsni domaćin Kolindi Grabar-Kitarović i Aleksandru Vučiću. Ugostio ih je u rodnoj kući Milutina Milankovića - matematičara, geofizičara, klimatologa, astronoma, osnivača Katedre za nebesku mehaniku na Beogradskom univerzitetu, poznatog po teoriji ledenih doba - koji slovi za jednoga od najznačajnijih znanstvenika s ovih prostora. Milanković je Srbin, a rodna kuća obnovljena je sredstvima i države Republike Srbije.

„Najveći problem nam je odlazak mladih ljudi. Imamo one koji iz godine u godinu odlaze na sezonske poslove, ali i značajan broj ljudi koji su otišli u druge zemlje. Općina čini što može, ali taj problem nadilazi naše mogućnosti. Neophodno je da država učini tu konkretne korake i zaustavi egzodus“, kaže Vesić.

Za situaciji u Dalju kaže da je dobra i da nema problema kakvi se događaju u, primjerice, Vukovaru koji je također opterećen dvojezičnosti i ostavštinom ratnih zbivanja. Dodaje kako su takvi problemi najčešće politički dirigirani i to najčešće pred izbore i kada se iz nekog razloga dižu tenzije. Ističe i kako su mještani Dalja i Općine Erdut ponosni što su upravo oni imali prilike biti svojevrsni domaćini jednog takvog susreta kakav je bio onaj između Grabar-Kitarović i Vučića.

„Mislim kako je to jedna vrlo korektna priča od predstavnika obje države koji su pokazali dobru volju. Ljudi su zadovoljni što je došlo do takvoga susreta. Vide to kao jednu priliku da svoje državnike i dvije države počnu razgovarati. Hoće li biti nešto od toga ili ne nitko trenutno ne zna, ali prvi korak je napravljen. Odnosi dvije države krenuli su u boljem smjeru, a to je na naše zadovoljstvo krenulo upravo iz Dalja“, zaključio je Vesić.

Izvor: Al Jazeera

Kasarne JNA iz SFRJ s pogledom preko GOOGLE MAPS.

Kasarne JNA na jednom mjestu.
Ovaj put s pogledom preko interneta i mape.

Drugovi vojnici, bivši pripadnici JNA su na jednom forumu pronašli objavili kasarne iz ptičije perspektive gdje prilično jasno mogu vidjeti lokacije.

Ukoliko vas je nostalgija uhvatila, brže bolje pogledajte.

Pogledajte klikom OVDJE.

Fotografija koja je zapalila bivšu SFRJ nastala je u Srebrenici: Evo o čemu se radi (VIDEO)

Veterani bosanskohercegovačkog fudbala odigrali su prijateljsku utakmicu protiv FK Guber u Srebrenici kako bi na simboličan način pružili podršku ovom sportskom kolektivu.

Ovu su utakmicu organizirali Asocijacija sportskih novinara i voditelj TV kuće Hajat Fikret Hodžić.

Za veterane su igrali: selektor BiH Mehmed Baždarević, Adnan Gušo, Rizah Mešković, Dževad Šećerbegović, Mirza Varešanović, Muhamed Konjić, Vedin Musić, Nermin Šabić, bivši reprezentativac Jugoslavije Savo Milošević...

"Ovde sam proveo neke trenutke dok sam bio dete, dok sam bio igrač Željezničara. U ovom kraju imam i familije. Svi znamo da je ovo klub velike istorije. Mislim da je sama ideja jako dobra i da se taj klub ponovo vrati na nekakva svoja prošla vremena koja su bila jako uspešna", istakao je Baždarevića.

Slika Baždarevića i Save Miloševića je za kratko vreme obišla region.

"Prvo, povod je jako pozitivan, dobar. Druga stvar, drago mi je da smo baš ovde u Srebrenici u FK Guber. Inače, ovo je još jedna prilika da se vidim sa nekim prijateljima sa kojima nemam često priliku da se vidim. Bez obzira koliko je teška ta naša prošlost, posebno u ovom gradu i okolini, sport je uvek bio most koji je mogao da poveže nekada i nepovezive stvari", rekao je Milošević.

Prva fudbalska lopta u Srebrenicu je stigla 1923, a već naredne je osnovan klub. Klub je jedan od najstarijih u BiH i ne mari za etničku pripadnost igrača.

(Anadolija)

VOJNIK SFRJ: Pucam pištolj "tetejac" Zastava M57 jer je najbolji (VIDEO)

Bosanac pod imenom na YouTube "Vojnik SFRJ" objavio je novi video klip na svoj kanal.

Ovaj put, pištolj "tetejac", jugoslovenski M57, kao kopija sovjetskog "tt33".

Pucao je na prilično neobičan i zanimljiv način - u TV i na PLAYSTATION 2. 

Kako je to sve izgledalo, pogledajte u prilogu

VIDEO:

COCKTA SLAVI 64. ROĐENDAN: PRVO GAZIRANO PIĆE U JUGOSLAVIJI!

Otac Cockte, Emerik Zelinka, stvorio je Cocktu 50-ih godina prošlog vijeka u preduzeću Slovenijavino. Upotrijebio je plodove šipka, prijatno kiselkast vitamin C, različito aromatično bilje, čistu izvorsku vodu i karamelizovan šećer.

Cocktino ime je izveo od riječi “cocktail” koja znači mješavinu aromatičnog bilja i time stvorio prvo gazirano bezalkoholno piće u Jugoslaviji.

Cockta je prvi put predstavljena 8. marta 1953. godine u Planici, gdje je posjetioce na svakom koraku pratio plakat simpatične djevojčice koja pije Cocktu. Plakat je izradio dizajner i slikar Uroš Vagaja.

1953 – Prva bočica

Cockta se u javnosti prvi put predstavila u zaobljenoj bočici od 2,5 dcl sa smeđom, pjenušavom tečnošću, kao simbol zapadnog načina života. Bočicu i natpis na njoj je izradio dizajner Sergej Pavlin.

Već je te godine proizveden prvi milion litara Cockte. Njime su napunili 4,5 miliona bočica.

Tokom prvih 14 godina prodaja Cockte je rasla po godišnjoj stopi od čak 25%. Godišnja prodaja je 1967. godine iznosila već 80 miliona boca. Cockta je predstavljala jedan od najboljih slovenačkih (u to vrijeme jugoslovenskih) izvoznih proizvoda pa se dvije godine izvozila čak i u Holandiju. Krajem 60-ih godina na tržište su ušli prvi strani konkurenti. Želja za zapadnim proizvodima je zaustavila potražnju za Cocktom i preokrenula prodajnu krivu prema dolje.

1983 – 1994 – Još uvijek najbolja

Cockta je sredinom 80-ih godina zabilježila pad prodaje. Razlozi za pad su bili različiti: raspad jugoslovenskog tržišta, pojava plagijata na području nekadašnje Jugoslavije i raspad Slovina. Cockta se 35 godina nakon prvog predstavljanja u Planici vratila na isto mjesto u novoj ambalaži – limenci.

1996- Nova bočica

Punjenje Cockte je sredinom 90-ih godina preuzelo preduzeće Slovenijavino i prodaja je ponovo počela da raste. Istovremeno je na police stigla i nova bočica u novoj etiketi.

2000 – Nov izgled

Kolinska je 2000. godine postala vlasnik marke Cockta. Uslijedili su obnova vizuelnog identiteta i nova komunikacija. Nastao je nov logotip, te time i nova etiketa i nov oblik bočice. Nov izgled je ostao snažno povezan s legendarnim originalnim izgledom kome je čast odana sloganom – Prva se nikad ne zaboravlja.

POLETIO’ AVION S AERODROMA ŽELJAVA

Stari avion nije preživio napad turista i znatiželjnika, te je postao meta dvojice Belgijanaca, koji su ga htjeli pogledati, fotografirati, a onda i ‘ponijeti.’

Da avioni lete – nije nikakvo čudo, ali da avion koji nije letio 25 i više godina “poleti” vrijedno je spomena.

Posljednji put avion na Željavu, nekad najveći i najmoderniji vojni aerodrom u bivšoj Jugoslaviji, smješten ispod planine Plješevice pored Bihaća, prostoru koji mèđī Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, sletio je u maju 1992. i ostao na tom mjestu. Douglas C-47, kao trag, svjedok o najvećem i najmodernijem aerodromu ikad napravljenom.

Izvjesno vrijeme bio je “parkiran” ispred nekadašnje kasarne na ulazu u vojnu bazu da bi ga kasnije “preparkirali” uz putnu komunikaciju, na ivicu aerodroma, kako bi bio “dostupan” turistima i znatiželjnicima.

Bihać u Bosni i Hercegovini, a Plitvička jezera, Ličko Petrovo Selo i Korenica u Hrvatskoj – čitav ovaj kraj, koji danas razmeđava dvije države, bio je poznat po Vojnoj bazi “Željava” i popularno zvanom i u svijetu poznatom “bihaćkom aerodromu”.

Ne samo zbog njene faraonske grandioznosti, gradnje teške 11 milijardi dolara – kompleksa s pet poletno-sletnih pisti, tri eskadrile pod zemljom, tri podzemne galerije, praktično malog grada u utrobi Plješevice, u kojem su postojali svi uvjeti za život bez kontakta s vanjskim svijetom i do mjesec dana – već i zbog općeg razvoja, koji je donosio ovom kraju u cijeloj drugoj polovini prošlog stoljeća.

Socijalni eksperiment

Nakon proteklog rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ostavljen je čekanju da se “razmeđi” aerodromska teritorija između dvije države i utvrde zajednički interesi u vezi s njegovom sudbinom.

Bivao je u tom vremenu predmet rigidnih i neinventivnih privatizacijskih shema, kao potentan resurs koji bi trebao donijeti prosperitet objema državama, prvo, navodno, kao američka baza, pa kao centar za uzgajanje šampinjona, pa kargo-aerodrom sa 40.000 zaposlenih, o čemu su svojevremeno u Bihaću govorili i tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Potom je trebao biti turistčko odredište uz nacionalne parkove “Plitvička jezera” i “Una”, pa do sve otvorenijih sumnji i bojazni da bi danas njegova unutrašnjost mogla postati odlagalište nuklearnog otpada.

Ipak, nije stigao do predmeta socijalnog eksperimenta i inventivnih traganja ka spominjanim razvojnim praksama, čak ni alternativnim turističko-kulturnim atrakcijama. Nedostajalo je samo malo volje u objema državama. A “kriva” je i činjenica da se na njega i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini gleda kao na građevinu iz prošlog sistema i ostatak prošlih vremena, bez svrhe i smisla.

Preživio rat, ali ne i mir

Douglas C-47 Dakota, koji je iznenada skrenuo pažnju javnosti, danas je jedini znak života u Željavi, na čiju nekadašnju raskoš i kilometre kvadrata okamenjenog carstva podsjećaju ruine, neobilježena minska polja, u travu zarasle piste, hrpe kamenja ispred ulaznih tunela i zapah hladnog daha zamrlog vremena.

Preživio je posljednji rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kada su se i oko njega sukobljavale Hrvatska vojska, Armija Republike Bosne i Hercegovine, vojske tzv. SAO i RS Krajine. Stajao je, svjedočio i pozivao sve do prije nekoliko dana.

Ipak nije preživio “napad” turista i znatiželjnika, namjernih i(li) slučajnih prolaznika. Postao je meta dvojice Evropljana – Belgijanaca, koji su ga htjeli pogledati, fotografirati, a onda i “ponijeti”, kako piše u izvještaju Policijske uprave ličko-senjske. Htjeli su da “odleti”, i to bez prethodnih tehničkih priprema.

Pravi motiv ovog kriminalnog čina još nije poznat, a istraga, službeno kažu, još traje.

I dok ovo slovo nastaje u kasnoj martovskoj noći, dok ogroman Mjesec, kao užareni nebeski fenjer, plovi iznad kompleksa Željava, otima se dilema: ako ne znaju ili neće da znaju njegovu vrijednost i cijenu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ima ko zna. Makar i “krađom”.

Ili se hoće, zbog svega što je trebalo i “moralo” biti s ovim aerodromom, čiju spomenutu vrijednost i atrakciju i dalje ovdje ne prepoznaju, da i ovaj posljednji avion postane uspomena – hrpa “sekundarnih sirovina”, isto kao i cijela Željava, kojoj je dozvoljen zaborav i rušenje zato što je izvan nacionalnih doktrina? Ili…?

Je li barem ovaj, najblaže rečeno, ružan čin turista i znatiželjnika makar poruka ili može li biti?

Izvor: Al Jazeera

TITO JE U INDIJI BIO POPUT ROK ZVIJEZDE

Svjestan sam Titove veličine. Nadam se da ću jednog dana biti dostojan imena koje nosim, kazao je muzičar Tito Guha

Možda na prostoru bivše Jugoslavije i nije slučaj da se djeci daju imena po Josipu Brozu, ali u Indiji Tito je jedno od omiljenijih imena još od četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka.

“Znaš li da se moja tri ujaka, dva rođaka i nekoliko poznanika zovu Tito,” pohvalio se indijski novinar Meghdeep Bhattacharrya čim je čuo da autor teksta dolazi iz jedne od zemalja koje su činile SFR Jugoslaviju.

Premda je samo jednom boravio u Indiji, 1955. godine, gdje je i dočekao Novu godinu, dobar izgled, harizmatična ličnost i zalaganje za one koji su ugnjetavani donijeli su mu mnoge poštovaoce u zemlji, kazao je za “Vijesti” Bhattacharrya.

Josip Broz boravio je u zvaničnoj posjeti Indiji od 22. decembra 1954. do 8. januara 1955. godine, na poziv tadašnjeg premijera i jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih Džavarhalala Nehrua.

Novu godinu 1955. godine dočekao je u Kalkuti, gradu koji je dugo važio za kulturnu prijestonicu Indije, gdje u sa Nehruom pratio jednu plesnu predstavu a zatim prisustvovao svečanoj večeri na svom brodu “Galeb” na kojoj su bila najznačajnija imena u državi. Nehru je uzvratio posjetu godinu kasnije.

Poslije povratka, ukinuo je mnoga ograničenja crkvama i duhovnim institucijama u Jugoslaviji.

Jospi Broz Tito, Indija

U Indiji su bila dva talasa davanja imena djeci po doživotnom predsjedniku SFRJ – prvi 1940-ih i 1950-ih poslije Drugog svjetskog rata a drugi 1980-ih, poslije njegove smrti 4. maja 1980. godine. U Indiji djeci imena daju uglavnom roditelji ili roditelji njihovih roditelja.

“Ime mi je dao djeda. Bio je veliki ljubitelj maršala Tita. Milioni ljudi u toj generaciji bili su poštovaoci Tita. Da, mislim da mi je to ime dao jer je želio da budem poput njega”, kazao je za “Vijesti” Tito Saha, stručnjak za informacione tehnologije u 40-im godinama.

Dvadeset godina mlađi Tito Roy dobio je ime od bake.

“Baka mi je dala ime. Tito je bio poput rok zvijezde tih godina u Indiji. Preko medija bila je svjedok njegovog glamura i ličnosti dok je boravio u Indiji kada je Nehru bio premijer”, kazao je Roy.

Premda je Tito umro prije nego što je on došao na ovaj svijet, njegov imenjak, muzičar Tito Guha, zna dosta o njemu.

“Svjestan sam Titove veličine i zaostavštine. Nadam se da ću jednog dna biti dostojan imena koje nosim”, kazao je ovaj muzičar u 30-im godinama.

Tito Guha

Titovo ime ne nose samo ljudi u Indiji, već i jedna od prometnijih ulica u Nju Delhiju JB Tito Marg.

“Pojedini restorani i pabovi su dobili ime po njemu, premda su zaista dobili imena po vlasnicima koji su dobili ime po njemu”, pojašnjava Bhattacharrya, veliki ljubitelj istorije, naročito Drugog svjetskog i hladnog rata.

Na pitanje šta je Tito značio i znači Indijcima, on je kazao:

“Kao revolucionarna ikona i svjetski državnik koji je predvodio Pokret nesvrstanih, Tito je stajao odlučan uprkos velikim poteškoćama, jer nije podlegao pritisku da se prikloni ni Istočnom bloku ni kapitalističkom Zapadu. Njegov dobar izgled, harizmatična ličnosti i zalaganje za potlačene, donijelo mu je ovdje mnoge poštovaoce. Pokret nesvrstanih, koji su predvodili Tito i Džavaharlal Nehru, trebalo je da pruži svojevrsnu alternativu bipolarnoj podjeli između zapadnog i istočnog bloka. Dodao je da je mnogo ljudi često govorilo da je Indiji poslije nezavisnosti 1947. godine bila potrebna osoba poput nacionalističkog lidera Subasa Čandre Bose da vodi zemlje, koristeći mješavinu stilova Tita i osnivača moderne turske države Mustafe Kemala Ataturka.

Popularni i Kastro, Aleksandar Veliki, Lenjin i Staljin

Ljudi širom Indije dobijaju imena po slavnim ličnostima – istorijskim ličnostima, mitološkim stvorenjima, vjerskim liderima i bogovima – kojih u hinduizmu ima više od 330 miliona. “Među istorijskim ličnostima, osim očiglednih indijskih idola poput Mahatme Gandija, Ahbara Velikog, Ašoka Velikog, Bude, Subas Čandra Bose, imena međunarodnih ličnosti poput Aleksandra Velikog, Julija Cezara, Vladimira Iljiča Lenjina, Josifa Visarionovič Staljin, Napoleona Bonaparte, Fidela Kastra, Hidekija Todža, Ervina Romela, Georgija Žukova I Kublaj-kana su prilično popularni u Indiji”, kazao je Bhattacharrya. Davanje imena po slavnim ličnostima je naročito prisutno u hinduizmu, glavnoj religiji u Indiji koju praktikuje 79,8 odsto od 1,28 milijardi stanovnika. Hinduizam je najstarija velika religija koja se i danas praktikuje, a njeni počeci datiraju od 16. i 15. vijeka prije nove ere.

80 ISTARSKIH MASLINA ‘NAPISALO’ TITO: ‘REZATI? NI SLUČAJNO. NITKO SE NE BUNI’

Iako lik i djelo Josipa Broza Tita izazivaju kontroverzije, načelnik kaže da dosad do njih nije došao nijedan jedini prigovor.

80 istarskih maslina ‘napisalo’ Tito: ‘Rezati? Ni slučajno. Nitko se ne buni’

“Nama Tito ne smeta, važne su masline. Maslina ne zna za povijest, ali govori o povijesti”. Govori nam to Nivio Stojnić (IDS), načelnik općine Tar-Vabriga, koja na svojem teritoriju ima jedinstven maslinik – 80-ak stabala posađenih tako da tvore natpis “Tito”.

Malo je tko znao u Hrvatskoj – za razliku od stranih turista kojima je to atrakcija – da točno na razmeđu Tara i Vabrige nedaleko od Poreča postoji “Titov maslinik” – dok fotografiju iz zraka nije objavio Ivan Jakovčić uz poruku: “Neka Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću odluči i o sadnji maslina u Istri – regiji broj 1 u svijetu po kvaliteti ulja!”

Titove godine

– Slovo T na privatnom je zemljištu, a ostatak ITO na općinskom. Stabla su posađena 1983. ili 1984. godine, bilo je to davno – objašnjava načelnik. Ne zna se ni tko ih je točno zasadio. I ne, ne namjeravaju maknuti maslinik. Neki stariji mještani sjećaju se da je to bilo u sklopu akcije “88 stabala za druga Tita”, masovnog sađenja stabala i – ako nije bilo mjesta – ruža i cvijeća. Akcija je pokrenuta 1981., godinu dana nakon smrti Josipa Broza, a broj 88 simbolizirao je Brozove godine.

– Riječ je o maslinama, a mjesto smo u kojemu se od pamtivijeka proizvodi kvalitetno maslinovo ulje. Maslina je nešto što nam pripada – dodaje načelnik.

Iako lik i djelo Josipa Broza Tita izazivaju kontroverzije, načelnik kaže da dosad do njih nije došao nijedan jedini prigovor. Možda zato što se natpis vidi samo iz zraka. Ali, dodaje, po njemu u masliniku i nema ničega spornog.

Povijest je povijest

– Mislim da nema ni razloga da se ne netko žali. Riječ je o povijesti, htjeli mi to ili ne, bila ta povijest lijepa ili ne – objašnjava Stojnić.

No za poseban maslinik i te kako znaju strani turisti. I dolaze ga posjetiti.

– Natpis je atrakcija među stranim gostima. Koliko ih je došlo s fotografijom iz zraka i pitalo gdje se točno nalazi taj maslinik – kaže nam Genowefa Kuzmanović, Poljakinja koja je preko Švedske došla u Tar krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Maslinik je u njezinu susjedstvu tada već postojao. Nasad se, dodaje, jako pazi i čuva. Kad se radila kanalizacija, pazilo se da je “provuku” tako da ne ošteti stabla.

– Rezati? Ni slučajno. Nitko se i ne buni. Tito je iznimno važan Istranima – kaže Genowefa i dodaje: – A i maslina je sveto drvo.

index.hr

LUKSUZNI TITOV MERCEDES PRODAJE SE ZA 20 MILIJUNA KUNA

Mercedes Benz 600 izrađen je po specifikacijama koje je tražio jugoslavenski maršal

Mercedes Benz 600 nekada je slovio za vrhunac luksuza i najudobniju vožnju koju je je novac mogao kupiti. Među kupcima našao se i Josip Broz Tito.

Njegov primjerak Pullman Landauleta sa šestora vrata, jedan od samo 9 takvih primjeraka, našao se u prodaji u Velikoj Britaniji. Vlasnik salona automobilima i samog Titovog Mercedesa Tom Hartley, rekao je u razgovoru za Express da ga možete kupiti za “samo” 2 i pol milijuna funti, ili nešto više od 20 milijuna kuna.

U vrijeme kada je izrađen bio je namijenjen isključivo šefovima država i najbogatijim poduzetnicima svijeta. Tada jedan od najsnažnijih motora u putničkom vozilu, moćni 6-litarski V8 proizvodio je oko 250 konjskih snaga. Prema tvorničkim specifikacijama najveća brzina trebala je biti 205 kilometara na sat, ali praktički svi testovi pokazali su da može i brže prevesti svoje putnike.

Dizajn je tadašnja uprava Mercedesa prepustila slavnom Bruni Saccu i Paulu Bracqu. Legenda kaže da su kategorički zahtijevali da svaki radnik zaposlen na izradi tih Mercedesa mora imati najmanje 15 godina iskustva.

Svojim megabogatim kupcima nudili su i mogućnosti prilagođavanja svakog pojedinog automobila. “Sve dok je tehnički izvedivo, ispunit ćemo svake želje naših kupaca. Ako želite nešto što nije specifično navedeno u našoj brošuri, javite se izravno u tvornicu u Sindelfingenu”, stoji u originalnoj promotivnoj literaturi.
Slavni i moćni kupci

Mercedes 600 izrađen je u nekoliko varijanti, a specifičnu sa šestora vrata i pokretnim krovom naručivali su isključivo šefovi država. Među njima bili su i papa Pavao VI, rumunjski predsjednik Nicolae Ceausescu i sultan Bruneja. Samo 9 primjeraka je ikad izrađeno, a Tito se pobrinuo da jedan završi i u Jugoslaviji.

U materijalima koje nam je Hartley ustupio, piše da je taj specifičan primjerak naručen preko Mercedesova zastupnika u Nizozemskoj, amsterdamskog AGAM-a i to u travnju 1971. godine.

Krajem sedamdesetih godina, impresionirani Tito pregovarao je s Mercedesom o narudžbi još jednog takvog automobila koji bi imao i skrivene stube kako bi se prikrila maršalova teška pokretljivost i loše zdravlje. Taj automobil nikad nije isporučen.

Nakon Titove smrti raspala se i zavidna flota automobila. Raznim kanalima je ovaj primjerak, broj šasije 00185, završio u Norveškoj i tamo je također bio na prodaju.

2003. godine kupila ga je za nepoznatu svotu novca jedna njemačka državljanka iz Münchena koja ga je redovito pokazivala medijima i javnosti. Nakon gotovo desetljeća obitavanja u Njemačkoj, jedan bogati britanski kupac odlučio se uložiti ozbiljan novac i prebaciti Titovog Mercedesa u Veliku Britaniju. 2012. godine automobil je prošao rigorozne testove u Ditzingenu gdje je dobio i novi pokretni krov kako bi se slagao s kožnom unutrašnjosti.




Britanski vlasnik, a Hartley je zamolio da njegove podatke ne objavljujemo, osvajao je brojne nagrade na izložbama oldtimera. Posebno se ponosio sitnim detaljima koji su potvrđivali tko je nekad sjedio u odjeljku za putnike.

Dvije jugoslavenske zastave s pripadajućim kromiranim jarbolima, dvije izvorne jugoslavenske registarske pločice i vozačeva kapa samo su dio predmeta korištenih dok je Tito sjedio u njemu.

OVAKO BI SFRJ IZGLEDALA DA SE OSTVARIO TITOV PLAN

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska

Neki se danas s nostalgijom sjećaju Jugoslavije, smatraju kako se tada živjelo bezbrižnije i sigurnije, a drugi smatraju kako je Jugoslavija bila umjetna tvorevina koja je silom desetljećima pokušavala na okupu i u zajedništvu održati nespojive narode.

Međutim, tko zna kakva bi sudbina Jugoslavije bila da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita.

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska.

Povjesničarka Sabrina Ramet za Blic je rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati “od Soče do Soluna”.

Možda najčudnije na ovoj karti djeluje to što su kao dio Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena. Pokret Zveno sudjelovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine.

Zahtijevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tijekom Drugog svjetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i cijelu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

“Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uvjeti bili takvi da smo je morali privremeno napustiti. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti”, poručivao je Tito.

Osim toga, pojavila se zanimljiva karta koja projicira kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja:

* da je maršalova vizija uključivala Albaniju i djelove Rumunjske i Grčke, uključujući i Solun

* da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslavenskih zemalja

Autor neobične karte ističe da bi u nekom “paralelnom svemiru” komunistička revolucija u Grčkoj barem djelomično uspjela, čime bi se neki djelovi zemlje odcijepili i pridružili Jugoslaviji. Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas povijesnu pokrajinu Rumunjske.

Da se kojim slučajem ovaj ipak nevjerojatan scenarij dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Celovca, odnosno Klagenfurta do Istanbula.

VOLJELI SMO OVAJ KREM: OMILJENA KRAVICA SFRJ JE MISTERIOZNO NESTALA, A ZNATE LI ZAŠTO? (VIDEO)

Sa sigurnošću možemo reći kako nije bilo kuće u bivšoj Jugoslaviji koja negdje na policama nije imala posudu nasmijana kravice. Oni stariji znaju šta se nekada nalazilo u ovom interesantnom posuđu, naravno, radilo se o preukusnom kremu – KINDER LADA.

Većina zna priču o tome kako je Kinder Lada nastala, a za one koji ne znaju, slijedi malo podsjećanje.

Naime, 70-ih godina prošlog stoljeća u fabrici “Ferrero” u Italiji marketinški stručnjaci tražili su načina kako da “Nutellu” ubace na zatvoreno jugoslovensko tržište. Zbog toga su stvorili jedinstveni krem namaz, a licencu za proizvodnju dali fabrici “Podravka” iz Hrvatske, a uslov je bio da se ovaj proizvod pravi od istih sastojaka koje “Ferrero” koristi u pravljenju “Nutelle”.

Decenijama smo uživali u Kinderladi, međutim nje već godinama nema na policama prodavnica.

Kada se Jugoslavija raspala, “Nutella” se počela pojavljivati na policama bosanskih, hrvatskih, srpskih, slovenačnih, crnogorskih i makedonskih prodavnica, te je tako “Ferrero” odlučio da im Kinder Lada više nije potrebna.

Iako je Kinder Lada imala veliku prodaju, oni su ipak forisirali svoju “Nutellu

AKO STE ŽIVJELI I ODRASTALI U JUGOSLAVIJI, ONDA ZNATE IZ KOJE EMISIJE JE OVA SLIKA!

Emisija “Opstanak” je britanska naučno obrazovna serija o prirodi i životinjama.

Prva epizoda emitovana je još 1961. godine, a “Opstanak” je postao prva britanska emisija koja je prodata u Kini, ali i prva serija o divljim životinjama koja je emitovana u bivšem Sovjetskom Savezu.

Jedna epizoda je trajala oko 30 minuta.

Prisjetimo se zajedno:

PRVA DRŽAVA SA KOJOM JE TITOVA JUGOSLAVIJA PREKINULA DIPLOMATSKE ODNOSE! TITO: ‘REKAO SAM MOSKVI DA JE IZRAEL PIJUN U RUKAMA IMPERIJALISTA’

Tito je bio žestoki kritičar izraelske agresije na susjedne arapske zemlje. Dugi niz godina se zalagao za mir na Bliskom Istoku, njegov plan je bio slijedeći – da se Izrael povuče sa svih okupiranih teritorija, a da arapske zemlje zauzvrat priznaju državu Izrael. Mnogi u arapskom svijetu pozdravili su takav plan, no ne i Izrael. Unatoč činjenici da je prošlo već više od pola stoljeća, Izrael i dalje odolijeva svakoj kritici i zahtjevima da vrati okupirani teritorij.

Prekid diplomatskih odnosa sa Izraelom

Tito je 11. juna, 1967. godine sazvao zajedničku sjednicu Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Partijskim drugovima govorio je o svom razgovoru sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom tri dana prije i zašto je hitno sljedećeg dana putovao u SSSR:

„Osmog juna u tri poslije podne, odjednom se javlja na telefon sekretar i kaže mi da Brežnjev traži da razgovara. Začudio sam se odakle mi odjedanput direktna veza. Uzmem slušalicu i čujem Brežnjeva: ‘Ti li si Josipe’. ‘Ja sam’, odgovorim. Zatim će Brežnjev: ‘Evo o čemu se radi. Ovo se tamo sada jako zagužvalo; situacija se razvija sa vrlo hrđavim obrtima; da li bi ti odmah sutra došao ovdje da se posavjetujemo što da radimo’. Ja nisam znao da će tamo biti i drugi, pa sam upitao da li bismo se mogli sastati negdje bliže, recimo u Mađarskoj. A on će na to: ‘Pa u tome i jeste stvar što trebamo biti svi prisutni’. Odgovorio sam da se moram posavjetovati sa drugovima.

Pozvao sam odmah drugove koji su uglavnom bili tu, u Beogradu, o čemu se radi. Svi smo se saglasili da ja idem gore, i već sljedećeg jutra odletio sam u Moskvu. Na aerodromu su me dočekala sva trojica, Brežnjev, Kosigin i Podgorni, i već u devet sati je počeo sastanak. Na sastanku su bili prisutni, kao što ste i vi vidjeli, svi rukovodioci socijalističkih zemalja, prvi sekretari i predsjednici vlada.“

Komunistički blok našao se hitno u Moskvi zbog novog ratnog sukoba na Bliskom istoku. Izrael je iznenada 5. juna 1967. napao Egipat i okolne arapske zemlje te u šestodnevnom ratu osvojio cijelo područje ‘biblijskog Izraela’. U Moskvi je objavljena izjava u kojoj se osuđuje agresija Izraela na Egipat, a Rumunija je jedina bila protiv nje. U zemlji su, međutim, neki počeli špekulisati o razlozima Titovog puta u Moskvu i njegovog držanja gore, na šta je on oštro odgovorio:

„Ima jedna stvar koju ja hoću danas ovdje da postavim. To je pitanje nerazumijevanja sa mnogih strana, a naročito od nekih drugova iz vrha naše partije. Postavljaju se pitanja, pa čak i onda kad se znalo i kad smo se dogovorili, zašto se ide tamo, kako je to moguće i slično. Drugovi, da vam ovdje otvoreno kažem: ako tako budu tekle stvari, ako kod nas ne bude jedinstvenog gledanja na pitanje odbrane naše zemlje, ako će se stalno sumnjati da ja tamo nešto sa Rusima dogovaram – onda vam mogu kazati da ja neću otići, ali će morati ići oni koji se ne slažu s takvom linijom. Ne mislim na to da ja sam nešto diktiram, nego ću ići i pred Skupštinu. Ja ne mogu biti na tom mjestu, ako ne poduzimam sve što je neophodno, jer sam odgovoran za to da naša zemlja može mirno raditi i mirno vršiti svoju funkciju. Da bi to bilo moguće, protivnik mora znati da smo jaki i u naoružanju.“

Onda je dodao i kako se zalagao za arapske zemlje: „Ja sam u Moskvi veoma energično insistirao na tome da borba arapskih naroda nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma. Jer, primjetio sam da su u diskusiji neki predstavnici socjalističkih zemalja, koji su inače dosad dobro govorili, prilično jednostrano istupali iznoseći pojedine greške Arapa, a da u isto vrijeme nisu ništa rekli o imperijalističkim planovima. Htio sam da se ljudi malo razdrmaju, i to je prilično uticalo da su poslije napustili ta uska shvatanja.

Što se tiče lagera, njega niko nije spomenuo. I zaista, ako bi se sada ovde postavilo pitanje ko je bio inicijator odluka u Moskvi, moglo bi se reći da smo mi to bili. Postavlja se pitanje da li mi, kao nesvrstana zemlja, možemo biti po strani u sukobu na Bliskom istoku. S padom arapskih zemalja, ne bi bilo više ni nesvrstanosti. U Africi je ionako već sve slabo, a Indija se nalazi pod jakim pritiskom. Šta će onda ostati od nesvrstanosti ako se mi ne suprotstavimo kad se radi o tome da se likvidiraju nezavisne zemlje i da se u njima promijene režimi? Mi moramo učiniti sve što je potrebno da se male zemlje, koje se sada nalaze pred opasnošću, jače mobilizuju i da ponovno povedu jednu snažniju ofanzivu protiv imperijalista.

Ja sam rekao u Moskvi da Izrael za nas predstavlja sporedno pitanje, jer je pijun u rukama imperijalista koje trebamo imati u vidu. Kad se to ima na umu, onda svaka uskogrudnost i pričanje o ulasku u lager predstavlja glupost. Kako možemo mi, koji smo se toliko godina nosili sa svakakvim đavolom, odjedanput postati neki pijun ili lagerski privesak? Ja hoću da Jugoslavija ima snažnu individualnost i među socijalističkim zemljama, i da ona daje svoje sugestije, savjete i sl., a to ne možemo učiniti ako se ne sastajemo. Ono što su napravili Rumuni je glupost. Lako se njima džilitati u sredini, gdje nemaju nikakvih granica sa imperijalističkim silama. Oni to mogu sada raditi, ali će im se grdno osvetiti jednog dana.“

Nakon toga je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom.

TITOV PLAVI VOZ USKORO ĆE KRENUTI KROZ SRCE NACIONALNOG PARKA “UNA” (VIDEO)

Željeznice Federacije BiH planiraju dati na korištenje dio Titovog Plavog voza JP Nacionalnom parku “Una”, s ciljem unaprjeđenja turističke ponude najmlađeg parka prirode u ovom dijelu Evrope, potvrđeno je za Klix.ba.

Prije nekoliko dana delegacije Vlade Unsko-sanskog kantona i JP Nacionalni park “Una“ razgovarale su sa upravom Željeznica FBiH o revitalizaciji željezničkog saobraćaja u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Kako saznajemo, Željeznice FBiH su obećale JP Nacionalni park “Una” dati na korištenje luksuzni dio Titovog Plavog voza koji se nalazi u Rajlovcu, a koji je trenutno van funkcije.

Luksuzni dio voza: Restoran-vagon

“Riječ je o najluksuznijem dijelu Titovog Plavog voza koji je ustvari restoran-vagon. Voz bi bio postavljen na Željezničkoj stanici u Bihaću, a namijenjen turističkoj ponudi u području nacionalnog parka”, kazao nam je Amarildo Mulić, direktor Nacionalnog parka “Una”.

Kako objašnjava, restoran-vagon se planira staviti na raspolaganje komercijalnim turističkim agencijama koje bi u svojim programima trebale ponuditi turistički sadržaj i jedinstvenu atrakciju – panoramsku vožnju Smaragdnom dolinom.

“Voz bio saobraćao na relaciji Bihać-Martin Brod, kroz srce Nacionalnog parka Una, a ture bi na komercijalnoj i dnevnoj osnovi bile ponuđene kao novi turistički proizvod na tržištu”, ističe Mulić.

Potrebno obnoviti motor na vozu, minimalna ulaganja

Ipak, ove sezone Plavi voz neće biti stavljen u turističku ponudu budući da je trenutno van funkcije, odnosno ima problem sa motorom.

“Mi ćemo sa svojim partnerima pokušati pronaći taj motor, i to u Italiji budući da je riječ o Fiatovom motoru. Mislim da oko toga ne bi trebalo biti puno problema, jer se ne radi o velikoj investiciji”, kaže Mulić.

Kako doznajemo, za ponovno stavljanje u funkciju Plavog voza potrebno je oko 20 hiljada KM, a uzimajući u obzir koliko bi projekat značio za razvoj turizma, stječe se dojam da se radi o minimalnim finansijskim ulaganjima.

Revitalizacija željezničkog saobraćaja u Krajini

Pored Plavog voza, na sastanku u Sarajevu je razgovarano i o revitalizaciji kompletnog željezničkog saobraćaja na prostoru Krajine.

Najavljene su aktivnosti na elektrifikaciji pruge na potezu Novi Grad-Bihać, u vrijednosti oko 2,5 miliona KM, što bi stvorilo tehničke preduvjete za uspostavljanje redovnog željezničkog saobraćaja, pa čak i za talgo vozove. Time bi se Unsko-sanski kanton ponovo povezao sa ostatkom države, prije svega Sarajevom.

Pored toga, dogovoreno je da se pitanje oživljanja trase Unske pruge delegira na državni nivo, te da se sa Republikom Hrvatskom pokuša pronaći optimalno rješenje.

Kako je istaknuto, pojedini privredni subjekti i strani ulagači žele pokrenuti određene vrste proizvodnje na prostoru USK, no za to je nužno uspostavljanje željezničkog saobraćaja, prije svega prema Republici Hrvatskoj i Jadranu, a Unska pruga je najjednostavnije rješenje na tom planu.

 

OVAKO SE RADILO ZA VRIJEME TITA: 90 KM PRUGE ZA 6 MJESECI, 380 KM AUTOPUTA ZA TRI GODINE!

U vreme SFRJ bilo je nekoliko stotina akcija i 20.000 lokalnih gradilišta

Omladinske akcije započete su još 1941. najpre kroz prikupljnje oružja i municije za predstojeće bitke, a zatim i obuću i odeću za borce. U ratnim danima formirana je i Prva omladinska udarna poljoprivredna brigada, koja je tokom tokom tri meseca požnjela 120 vagona žita i isto toliko voća i povrća.

Posle rata krenulo se u izgradnju fabrika, kanala, elektrana. Godine 1946. od maja do novembra održana je prva savezna radna akcija, izgradnja pruge Brčko-Banovići.U njoj je učestvovalo 62.268 omladinaca i omladinki odnosno 283 radne brigade. Za svega šest meseci, Titovi omladinci izgradili su 90 kilometara pruge, probili tri tunela ukupne dužine 600 metara, uključujući i tunel Majevica, dužine 394 metra. Dve godine kasnije, 1948. godine započela je era velikih radnih akcija.

– Izgrađeno je 16 pruga, ukupne dužine 560 kilometara, među kojima su najpoznatiji Brčko-Banovići (90 km), Šamac-Sarajevo (242), Doboj-Banjaluka (90) – ističe dr Slobodan Ristanović, koji je tri leta uzastpono gradio Novi Beograd.

Najveći podvig je izgradnja autoputa Bratstvo i jedinstvo, u ukupnoj dužini od 1.066 kilometara.

– Učestvovalo je ukupno oko dva miliona omladinaca i omladinki. koji su 50-tih godina dobrovoljno dali 135 miliona radnih dana. Objekti su rekordno brzo građeni. Recimo 380 km autoputa Beograd-Zagreb napravljeno je za nepune tri godine – dodaje Ristanović.

Omladinske akcije trajale su u manjem ili većem obimu sve do 1990. kada su odbačene lopate i bratstvo i jedinstvo, oglasile se puške i omladina je zapevala neke druge pesme.

IZVOR: 6yka.com

ISTORIJA BIVŠE JUGOSLAVIJE KROZ PRIČU O KULTNOM BENDU: SPREMA SE FILM O “BIJELOM DUGMETU”

Hrvatski reditelj Igor Šeregi već neko vreme najavljuje snimanje filma o fenomenu grupe “Bijelo dugme”.

Kako otkriva za “Dnevni avaz”, istoriju bivše Jugoslavije želi da prikaže upravo kroz priče o jednom od kultnih bendova regiona i sklapanje celokupne priče privodi se kraju. Sa svojim timom producenata i scenarista radi na velikoj biografiji “Bijelog dugmeta” od samih njihovih početaka.

– Počinjem od njihovih prvih koncerata u Italiji, kada još nisu imali naziv Bijelo dugme, pa preko povratka u Sarajevo. Kompilujem priče i uskoro krećem u dogovore s članovima grupe. Želim svima zajedno predstaviti detalje i ne želim raditi na snimanju dok to svi ne odobre. Grupa takvih razmera u istoriji bivše Jugoslavije zaslužuje igrani film jer do sada takvog nije bilo – ističe Šeregi iz Zagreba, gde stanuje u komšiluku Željka Bebeka.

Zgodno mu je da istoriju bivše Jugoslavije prikaže u filmu o grupi koju su, kaže, svi osporavali.

“Bjelo dugme” i pesma koja nikada nije objavljena ni na jednom albumu! (video)

– Čini mi se da je Bijelo dugme bila grupa koju su svi voleli da mrze. Imala je daleko najveću bazu fanova u Jugoslaviji, ali su ih svi osporavali. Svaki put kada bi Brega menjao pevače, činilo im se da je s grupom gotovo. Zanimljivo je povući paralelu s početka sedamdesetih do raspada grupe, koji baš nije vezan uz datum, ali je vrlo blizu s datumom raspada bivše Jugoslavije – dodaje reditelj.

Smatra da će produkcijski biti dosta zahtevno raditi na ovoj priči, a u tome mu dosta pomaže producent Ivan Kelava, koji trenutno živi u Londonu, a smatra ga najvećim živim fanom Dugmeta. Kada je reč o glumačkoj postavi, jednu od uloga mogao bi dobiti Marko Janketić, sin legendarnog glumca Miše Janketića.

– Marko je radio sa mnom na filmu `ZG 80` i mislim da je to glumac koji ima najlepši glas. Bio sam na nekim karaokama u Pančevu kada je Marko pevao sevdah. To je zvučalo predivno, ljudi su plakali. Samo se ne mogu odlučiti, fizički me najviše podseća na Bregu, ali bih iskoristio njegov glas, pa bih voleo da napravim Bebeka od njega. Iz Hrvatske bih hteo Gorana Bogdana i mislim da bi dobro savladao naglaske. A ne znam previše mlađih glumaca iz BiH, tako da bih napravio neki kasting. Iz Srbije bih u projektu još volro da vidim Nikolu Rakočevića, ali s obzirom da loše peva, možda bi mogao Ipeta igrati – otkriva Igor i dodaje da mu je najzagonetniji Goran Bregović, uvek na granici tajanstvenog, decentan, ne zaleće se, ne preteruje…

Naš mali podsjetnik u 17 točaka sadržavao je brojne sitnice koje nas podsjećaju na prošla vremena, od putovanja stojadinima i fićekima do čitanja Brava i hodanja u boroletama.

No, čitatelji su se u komentarima na Telegramu i društvenim mrežama sjetili još nekoliko stvari koja ih vežu uz prošla vremena. Recimo, koju kremu za sunčanje smo obavezno koristili ili sok koji smo obožavali piti. Evo nekoliko stvari kojih se sjećaju Telegramovi čitatelji.

1. ‘Obavezna krema za sunčanje bila je Solea’

2. ‘Mazali smo se uljem Coppertone, faktor 2, samo da pocrnimo’

3. ‘Cure su na plaži čitale i časopis Tina’

4. ‘Moja tadašnja ljubav mirisala je na Brut 33’

5. ‘Bilo je i onih tekstilnih luftića i pumpe na nožni pogon’

6. ‘Nosile su se one male muške kupaće gaćice’

7. ‘Kući smo zvali s telefonske govornice’

8. ‘Uspomene smo slikali fotićem na filmove’

9. ‘Na more se išlo i vlakom jer je bilo jako jeftino’

10. ‘Pio sam Pipi s roditeljima na teraci uz muziku’

11. ‘A klopa na plaži? Pašteta koju si izlio na kruh, paradajz i paprika :)’

12. ‘Tada se išlo i u radnička odmarališta i to se otplaćivalo na rate…’

13. ‘Nekad su na svakom drugom molu stajali klinci i pecali ribe…’

NEZAOBILAZNI DIO SVAČIJEG DJETINJSTVA: MOJU SU ZAKAČILI NA STARU KAJSIJU U DVORIŠTU, A VAŠU?

Kad se sjetim djetinjstva, sjetim se i moje prve ljuljaške koji su okačili o staru kajsiju u dvorištu moje bake.

Ljeti nam je to bilo omiljeno mjesto, u hladu guste krošnje ljuljali smo se dugo, dugo. Kako nas je bilo više, morali smo se mijenjati, na smjene.

Kakva je bila vaša prva ljuljaška?

Izvor : novi.ba

LEPA BRENA: U JUGOSLAVIJI SMO IMALI MANJE PARA, ALI SMO BILI SRETNIJI I MIRNIJE SPAVALI

Lepa Brena je ikona Jugoslavije, brend i simbol jednog vremena. Muzičku karijeru, koja nije izblijedila ni nakon 35 godina, počela je graditi početkom osamdesetih godina. Ovih dana boravila je u glavnom gradu države u kojoj je rođena, a za Klix.ba se prisjetila svojih početaka i pričala o velikim uspjesima koje je napravila, ali i tome kako su devedesete utjecale na njenu karijeru te kako je i danas zapravo Jugoslovenka.

Njeno ime je Fahreta Jahić-Živojinović, a Lepa Brena postala je slučajno. Priča nam kako im je majka davala imena koja se ne mogu kratiti, a s obzirom na to da je njenom treneru košarke bilo dugo da je tako zove dao joj je nadimak Brena.

“Đavo će znati gdje je našao to Brena. Ja da sam znala da ću biti popularna zvala bih se Klaudija, Sofija ili bih smislila nešto”, rekla je uz smijeh.

Rođena Tuzlanka odrasla je u Brčkom gdje je završila osnovnu školu “Zaim Mušanović” i gimnaziju kao učenica generacije te napravila prve korake u svojoj muzičkoj karijeri.

“Za BiH me prvenstveno veže moje porijeklo. Ja sam tu živjela dvadeset godina i volim svoju zemlju, kao što volim zemlju u kojoj živim. Volim cijeli ovaj prostor Jugoslavije i kad dođem u Sarajevo i BiH osjećam se kao da sam došla na svoje”, rekla je.



Zvijezda i simbol bivše Jugoslavije s blagim osmjehom na usnama i iskrom u očima priča o “zlatnom dobu” socijalističke Jugoslavije u kojem je odrasla.

“U državi koja se zvala Jugoslavija smo mirnije spavali. Imali smo manje para i mnogo smo toga željeli, ali je bilo lijepo i bili smo sretni. Većini ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji to vrijeme je bilo sretnije. Ne dopada mi se što su granice koje su nekad bile republičke, a danas su državne postale tržište za mali broj ljudi koji su se tu ukorijenili. Uvijek ću glasati za onaj period prije. Kao da su ljudi danas izgubili dušu. Svi se volite preko telefona, niko nikoga ne gleda u oči, nema čežnje kada ti se neko sviđa ili kada želiš da sebi kupiš nešto. Sve je izgubilo neku draž jer je sada sve dostupno, konkretno i ubrzano”, rekla je.

Brojne slučajnosti

Iako je još kao djevojčica pjevala u horovima, profesionalno se muzikom počela baviti sasvim slučajno. Prisjećajući se osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je počela “brenomanija” priča nam kako je zbog loše finansijske situacije prekinula studij na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu.

“Nisam se plašila posla i nakon šest mjeseci studija, jer sam bila više gladna nego sita, vratila sam se u Brčko. Tu sam prvi put nastupila s grupom ‘Lira šou’ (kasnije Slatki greh) koji su mi nakon dva mjeseca ponudili angažman, a ostalo je historija”, prisjetila se.



Sve se tih godina u njenom životu događalo slučajno. Nakon što je snimila album “Čačak, Čačak” televizijski režiser Jovan Ristić izrezao je sa cijelog snimka samo Brenu i dao taj materijal voditelju Milovanu Iliću Minimaksu.

“Gledala sam televiziju i čula kako govore da se pojavila neka Lepa Brena. Kontala sam ko je sad to, jer nisam čula da se ijedna djevojka zove kao ja i tada sam ugledala sebe. Mića mi je prikačio taj epitet ‘Lepa’”, rekla je.

Nakon toga počinje snimati hit za hitom i postaje sve popularnija. Albumom “Bato, Bato” koji je snimila 1984. godine oborila je sve tiražne rekorde u broju od 1.100.000 primjeraka, a njena popularnost dostiže euforiju. Iste godine pripala joj je čast da otvori “Zimske olimpijske igre” u Sarajevu i time postane jedan od zaštitnih znakova sarajevske zimske olimpijade. U narednim godinama postala je ikona Jugoslavije i najvoljenija jugoslovenska zvijezda.

“Napravila sam to što jesam. Teško je napraviti više od toga, ja sam mogla samo dati svoj doprinos da to bude drugačije i da se to širi”, rekla je.

Ostala sam Jugoslovenka

Početkom devedesetih, koje je obilježio rat i raspad Jugoslavije, Brena je bila pred međunarodnom karijerom. Taj period mnogo je utjecao na njenu karijeru, jer je gubitkom tržišta izgubila obim posla.

“U periodu 1991-1996. bila sam zabranjena na čitavom našem prostoru jer sam voljela da budem Jugoslovenka, iako su se time do tad svi ponosili. Odjednom su se svi počeli deklarisati i iza njih je, zavisno šta im je odgovaralo da bi uspjeli, stajala crkva ili džamija. Ja se vjerski ni nacionalno ne mogu promijeniti i uvijek sam to isticala. Ja sam ono što sam bila šezdesetih godina kada sam se rodila”, rekla je Brena.

Dječaci su nekada ovo ponosno vozili: ZNATE LI KAKO SE OVO ZOVE I ČEMU SLUŽI?

Nekada djeca su više vremena provodila igrajući se vani, a manje u kući. Tačnije u kuću su ulazili samo kad bi ih roditelji natjerali.

Tako smo se igrali žmurke, klikera, care care govedare, lastike. Nekada smo pravili sanke, slićure, ali i sada zaboravljene troke.

A znate li šta je troka?

Ovo je dječacima bila omiljena zabava, a troka je predstavljala vozilo koje je bilo napravljeno od tri kuglagera kao točkovi, a na kojima je bila postavljena drvena ploča. Prvi ili prednji kulager je bio povezan sa volanom.

Sjećate se?