Kako su Nijemci 1943. strijeljali Smaila Buljubašića, vrnogračkog imama sa petokrakom

Prilikom posjete krajiškom gradiću Velika Kladuša, saradnik DEPO Portala u gradskoj je Vijećnici na zidu opazio neobično umjetničko djelo. Raspitavši se kod mještana, polako je razmotavao klupko priče o tragičnoj sudbini imama Smaila Buljubašića kojeg su Nijemci 1943. godine strijeljali pred očima njegovih džematlija

Slika iz gradske Vijećnice u Velikoj Kladuši, 2

U jednoj od prostorija gradske Vijećnice u krajiškom gradiću Velika Kladuša izložena je umjetnička slika koja u posjetiocu i nehotice pobuđuje veliki interes. Naime, slika prikazuje kako njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu na strijeljanje odvode muslimanskog vjerskog službenika, imama, na čijoj ahmediji sija crvena petokraka.

Ovo ulje na platnu nastalo je  1983. godine, naslikao ga je slikar Aleksandar L. Lucijan, a radnja se dešava u kladuškom selu Vrnograč, tačnije ispred vrnogračke džamije. Čovjek kojeg njemački oficiri odvode je efendija Smail Buljubašić, čovjek smaknut zbog svoje saradnje s Narodnooslobodilačkim pokretom.

Istorijski izvori govore  da  je velika neprijateljska ofanziva 'Weiss 1' iz januara 1943. godine, u kojoj su, već po običaju, objedinjeno nastupale njemačko-italijanske okupatorske snage, te ustaško – domobranske i četničke jedinice, bila do tada najveća ofanziva neprijatelja protiv glavnine narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. 

'Weiss 1' je započeo napadom na područja koja su držali partizani u zapadnoj Bosni i dijelovima središnje Hrvatske, cilj je bio uništenje partizana na području Like, Korduna, Banije, Cazinske krajine i Bosanske krajine do Grmeča

Konačni nacrt plana prve faze ofenzive utvrđen je u Zagrebu, tokom sastanka generala Roatte i generala Löhra.

Broj Nijemaca angažiranih u ofanzivi 'Weiss I' iznosio je 44.000 vojnika, kojima su podršku pružile oko 4.000 domobrana i oko 800 ustaša, dok su Talijani u ovu ofanzivu poveli 21.500 vojnika, oko 2.500 četnika, 2.000 domobrana i 1.000 ustaša.

Josip Broz Tito, glavni komadant snaga NOB-a i njegov Vrhovni štab čuli su glasine o predstojećoj ofanzivi, ali imali su premalo podataka da bi napravili konkretan plan. Ipak, partizani su svoje snage rasporedili po granicama i hrabro čekali neprijateljski udar. 

Pred brojčano premoćnijim neprijateljem partizanske snage su se povlačile pružajući žestok otpor neprijateljskim snagama koje su su se bližile Bihaću, napadajući sa svih strana. 

Jedan od puteva neprijatelja vodio je kroz kladuški kraj.

Tako se u Vrnograču koji se u vrijeme Bihaćke republike, živeći u slobodi, bio gotovo preporodio – dogodila jedna od najpotresnijih drama iz poglavlja borbe i stvaranja narodnooslobodilačkih odbora. 

Naime, te 1943. godine ovaj gradić u su crno zavili pripadnici 2. bataljona 369. puka njemačkog Wermachta. Ulaskom okupatora u Vrnograč, pristaše okupatora i ustaša iz mjesta najprije su uprli prst na odbornike Opštinskog NOO Vrnograč, jer su u vrijeme 'partizanske vladavine' bili aktivni u propagiranju bratstva i jedinstva, a i pomagali su nastradalom srpskom narodu u obližnjim selima, te pripremali ljude za odlazak u “partizansku vojsku”. 

Ubrzo nakon toga, odbornici koji su odvažno ostali na svojim mjestima, iako su se mogli povući pred neprijateljem, dotjerani su pred džamiju. Išli su na mjesto presude ispred uperenih puščanih i mitraljeskih cijevi upravo kao što je prikazano na slici.

Krajem tog nesretnog januara 1943. godine njemački okupatori i ustaške sluge učinile su nezapamćen zločinački čin koji je dugo ostao u sjećanju mještana ovog kladuškog sela.

Taj dani su na krajnje brutalan način ubili su vrnogračkog imama Smaila Buljubašića. Streljali su ga i prozvali komunistom, iako su dobro znali da kao ugledni vjerski službenik to zvanično nije mogao biti.

Imam Buljubašić ubijen je jer je propovijedao bratstvo i jedinstvo među narodima u BiH i osuđivao zločinačke činove ustaša i okupatora, a jeziva slika na zidu velikokladuške Vijećnice ostaće vječni svjedok zla sa kojim se ovaj kraj nosio u Drugom svjetskom ratu.

Zanimljiva je i sama priča o slici koju je uradio Aleksandar L. Lucijan negdje pred posljednji bosanski rat; naime, slika je urađena u pred sami raspad komunizma, da bi dolaskom na vlast SDA muslimanski dušebrižnici uradili skrnavljenje ovog umjetničkog djela. Oni su sa slike izbrisali petokraku i godina je bila skrivena u nekom zapuštenom depou. Tek prije nekoliko godina je općinski načelnik Admil Mulalić dao da se slika pažljivo rekonstruira, tako da danas ova umjetnička slika krasi Gradsku vijećnicu u Velikoj Kladuši i simbolički pokazuje da je antifašizam bio snažno prisutan kod bošnjačkih masa tokom Drugog svjetskog rata, demantirajući zločeste tvrdnje onih koji žele da prikažu kako su pripadnici ovoga naroda bili isključivo suradnici fašističkih sila.

Put do sadašnje: Svi prijedlozi izgleda zastave Bosne i Hercegovine (FOTO)

Sadašnja zastava Bosne i Hercegovine je prvobitno nametnuta političkim putem 4. februara 1998. godine i nema nikakvo kulturno-historijsko utemeljenje, da bi je 2001. usvojio Parlament BiH.

Zamijenila je staru zastavu koja je bila korištena od nezavisnosti do tada, prenosi Novi.ba.

Prvobitna svijetlo plava boja na zastavi bila je plava boja Ujedinjenih nacija. Međutim, izabrana je tamno plava, koja korespondira sa plavom bojom zastave Evropske unije. Žuti trougao predstavlja geografski izgled Bosne i Hercegovine. Zvijezde predstavljaju evropsko okruženje Bosne i Hercegovine.

Pitanje zastave Bosne i Hercegovine nije rješavano Pariškim mirovnim ugovorom 1995., kojim je konstituisana sadašnja Bosna i Hercegovina. Dugo vremena su politički predstavnici konstitutivnih naroda iznosili radikalno različite prijedoge zajedničke zastave, oko kojih se nisu mogli dogovoriti. Bilo je prijedloga za zastavu sa podjeljenim poljima za Federaciju i Republiku Srpsku ili za tri konstitutivna naroda, pa čak i jedan za zastavu sa dva različita lica, prenosi Novi.ba.

Početkom 1998. godine, Visoki predstavnik za BiH Karlos Vestendorf odbacio je sve autohtone i izašao sa nekoliko neutralnih prijedloga, oko kojih poslanici Parlamentarne skupštine ponovo nisu uspjeli sakupiti potrebnu većinu, uz uzdržavanje svih poslanika SDS i HDZ. 3. februara 1998. godine Vestendorf je onda sam donio Odluku o nametanju Zakona o zastavi BiH, kojim je proglasio sadašnju zastavu.

Međutim, prije nego što je Vestendorf nametnuo žuto-plavu zastavu kao zvaničnu postojalo je još nekoliko prijedloga za zastavu BiH. Krenimo redom...

Papagaj zastava
Prva zastava koja je predložena bila je kreirana po uzoru na zastavu Češke Republike. Namjera joj je bila da predstavlja tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Međutim,  ako i ostavimo po strani činjenicu da je ova zastava plagijat češke zastave, vrlo je moguće da bi zbog sklopa boja ona u narodu postala poznata kao "papagaj zastava"... Osim toga, izuzev "zelenih", baš i nije sasvin jasno "ko su plavi, a ko crveni" na ovoj verziji bh. zastave?!

Maslinova grančica
Sljedeći prijedlog bila je svijetlo plava zastava, koja je simbolizovala boju UN-a, a u sredini zastave nalazila se maslinova grančica, koja je takođe predstavljala motiv s amblema UN-a. Koliko tu ima BiH i ima li je uopšte, prosudite sami!

Treći prijedlog
Treći prijedlog bila je zastava svijetlo plave boje UN-a s obrisima karte Bosne i Hercegovine u sredini. Vrlo orginalno i zahtjevno! Vjerujemo da su timovi heraldičara i dizajnera mjesecima radili na pravljenju ovog idejnog rješenja! Drugi skup prijedloga trebao je simbolizovati Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu zemlju...

Prvi prijedlog
Prvi prijedlog bila je dijagonalna trobojnica sastavljena od crvene, bijele i plave boje. U centru se nalazila plava karta Bosne i Hercegovine, okružena sa 10 žutih zvijezda petokraka.

Drugi prijedlog
Drugi prijedlog zastave bio je gotovo identičan, s tim što se umjesto 10 na zastavi nalazilo 12 žutih zvjezdica, s obzirom da zastava EU ima 12 zvjezdica.

Neobičan dizajn
Treći dizajn bio je nešto drugačiji od prva dva. Iako je riječ o dijagonalnoj trobojnici s istim redoslijedom boja, bijelo polje je daleko šire. U centru se nalazio žuti obris Bosne i Hercegovine, okružen zelenim maslinovim grančicama. Motiv maslinove grančice također je uzet s amblema UN-a.

Četvrti prijedlog
Četvrti prijedlog sadrži identičan amblem u sredini, ali nije imao dijagonalne linije. Umjesto toga, radilo se o horizontalnoj trobojci plava-bijela-crvena, kakvu je imala i Jugoslavija.

Nijedan od navedenih prijedloga nije čak ni ozbiljno uzet u razmatranje za novu zastavu.

Vestendorfov prijedlog
Visoki predstavnik Karlos Vestendorf iznio je svoj prijedlog zastava koje su potpuno odudarale od svih dotadašnjih.

Njegov prvi prijedlog bio je gotovo identičan današnjoj zastavi BiH, samo što je podloga bila svijetlo, a ne tamno plava.

Drugi Vestendorfov prijedlog
Drugi Vestendorfov prijedlog bila je svijetlo plava zastava (boja UN-a) s pet traka, tri žute koja su izlazile s lijeva prema desno, i dvije bijele koje su izlazile s desne strane prema sredini i nadopunjavale ih, no nisu sezale do kraja.

Svijetlo plava sa žutim i bijelim trakama...
U trećem prijedlogu zastava je svijetlo plava, sa žutim i bijelim trakama koje se križaju i čine trokut koji podsjeća na oblik BiH.

EU liči na Jugoslaviju pre raspada

Neformalni samit lidera Evropske unije u Bratislavi pompezno je završen usvajanjem deklaracije, kojom čelnici 27 zemalja-članica, prvi put bez Velike Britanije, obećavaju da će do marta sledeće godine izraditi „viziju atraktivne i uspešne Unije“, kojoj građani mogu da veruju i koju da je podrže.

Međutim, senku na ova velika obećanja bacio je mađarski premijer Viktor Orban, ocenivši da je „samit bio neuspešan kada je reč o migrantskoj politici“, a italijanski premijer Mateo Renci je čak odbio da prisustvuje zajedničkoj konferenciji za novinare sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel i francuskim predsednikom Fransoa Olandom jer, kako je rekao, ne deli njihove zaključke.

Ima li EU, ovako podeljena, snage i kapaciteta da se izbori sa izazovima sa kojima se suočava, ili su migrantska kriza i „bregzit“ obeležili početak kraja najveće evropske zajednice država?

Političkog analitičara Dragomira Anđelkovića samit u Bratislavi podseća na razne sednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, desetak godina pre raspada zemlje. I tada se, kako kaže, mnogo pričalo o vizijama budućnosti i konsolidaciji države, a od svega toga nije bilo ništa i zemlja se urušila.

„Isto to sada radi Evropska unija — jake reči, velike fraze, što zapravo svedoči o njenoj slabosti jer tamo gde postoji spremnost i konkretne mere da se poboljša stanje nisu potrebne fraze, a tamo gde svega toga nema — beži se u retoriku. Nažalost, EU u velikoj meri podseća na Jugoslaviju pred raspad ili Sovjetski Savez u fazi kada se već ozbiljno tresao“, objašnjava Anđelković za Sputnjik.

Prema njegovim rečima, neki unutar ove zajednice država pokušavaju da nametnu svoje viđenje budućnosti.

„To je, pre svega, Nemačka. Međutim, to viđenje je jednostrano i ne uključuje interese drugih država, pa se sve više zemalja buni zbog takvog koncepta. Ni za vreme bolje finansijske situacije EU strukturalno nije bila dobro uređena jer je to bio jedan birokratski mehanizam koji je zastupao interese moćnih lobija, a ne država članica, a pogotovo to nije slučaj sada kada je nastupila ozbiljna kriza koja već dugo traje i kada je Britanija u kontekstu te krize napustila EU. Jasno je da taj klub ima sve manje budućnosti“, kategoričan je Anđelković.

Dragan Đukanović, potpredsednik Centra za spoljnu politiku, međutim, ne gleda na ono što se desilo u Bratislavi kao na neku veliku krizu unutar Unije.

„Naravno, EU se nalazi pred odgovorima na ’bregzit‘ i mnoga druga pitanja, ali mislim da treba sačekati neko vreme i videti kako će se stvari unutar samog sistema Unije razrešiti. Međutim, ne bih nazvao ’bregzit‘ početkom kraja Unije, jer se oduvek znalo da dominantno mnjenje u Velikoj Britaniji ne prihvata članstvo u ovoj organizaciji. Možda će ’bregzit‘ čak doprineti jačanju i unutrašnjoj stabilizaciji EU, ukoliko u narednih nekoliko godina dođe do novog prekomponovanja unutar same Unije“, kaže Đukanović za Sputnjik.

Očigledno je, navodi Đukanović, da EU potresaju višestruke krize, ali će ona morati da ih prevaziđe i krene ka novom konceptu razvoja. Politički analitičar Dragomir Anđelković, međutim, nije optimista po pitanju funkcionisanja EU u narednom periodu.

„Imaćemo agoniju u narednim godinama kao što smo imali sa Jugoslavijom i Sovjetskim Savezom. Biće raznih pokušaja, ali teško da će se ovakva EU spasiti. Moguće je da će biti transformisana u nešto novo, na primer višeslojnu zonu integracija sa nekoliko zemalja okupljenih oko Nemačke, pa onda jedan krug slabije povezanih zemalja i tako dalje, ali ovo što sada imamo sigurno u ovom vidu neće opstati“, zaključuje Anđelković za Sputnjik.

12. V '57, Jugoslavija - Italija: Najveći dan našeg nogometa i prvi izravni TV prijenos jedne utakmice

Aleksandar Tirnanić je izvanredno umješno sastavio momčad. Taj je skup izuzetnih igrača gotovo do savršenstva dotjerao načelo ekipne igre, ali ne na uštrb iskazivanja individualnog izražavanja igrača, nego je upravo ta sloboda bila uvjet velikih kolektivnih tvorbi

Lipanj 1979: Uoči utakmice Jugoslavija - Italija, 13. lipnja u Zagrebu, sjećanje na katastrofu "Azzurra" u Maksimiru - 6:1, prije 22 godine! Uz ovu sjajnu utakmicu vezan je i trenutak jugoslavenske TV-povijesti: prvi put (tada malobrojni) gledaoci vidjeli su izravni TV-prijenos jednog sportskog događaja u nas...

Zagreb, 12. svibnja 1957. Utakmica za Kup dra Gerea. Gradski stadion u Maksimiru. Gledalaca 45.000. Sudac: Mačko (Čehoslovačka). Strijelci: Zebec, Milutinović (2) Lipošinović, Rajkov, Vukas za Jugoslaviju i Montuori za Italiju.

Jugoslavija: Beara - Spajić, Crnković - Mitić, Krstić, Boškov - Rajkov, Milutinović, Zebec, Vukas, Lipošinović.

Italija: Lovati - Magnini, Cervatto - Chiappella, Orzan, Segato - Boniperti, Montuori, Virgili, Graton, Prini.

Bio je to u pravom smislu riječi susret "stoljeća". Jedna od najboljih igara našeg državnog tima i najteži poraz Italije, dvostrukog prvaka svijeta. Davni su to dani, no još mi odzvanja u ušima ona naša dječačka dreka, još i danas kao da sam u jednakoj mjeri opijen onom strkom oko okruglog predmeta što smo ga loptom zvali. 

S kakvim smo samo respektom mi "klinci" izgovarali imena Vukasa, Bobeka, Zebeca, Milutinovića, Čajkovskoga i drugih imena one naše velike i neponovljive "olimpijske momčadi". 

Srsi su nas prolazili pri spominjanju njihovih stvarnih i izmišljenih podviga. A podvizi su slijedili jedan za drugim... 

Pobijediti Talijane sa 6:1 podvig je vrijedan divljenja. Evo kako je uspomenu na taj susret sačuvao Branko Zebec, velikan našeg i svjetskog nogometa, danas trener "Hamburger SV"...

Za veliku pobjedu nad reprezentacijom Italije bili su zaslužni naši reprezentativci: Milutinović, Beara, Crnković, Zebec, Krstić, Mitić, Rajkov, Vukas, Lipošinović, Boškov i Spajić.

Jedan običan, sunčan proljetni dan...

- Toga proljetnog popodneva sve je bilo kao i obično. Sa zakašnjenjem od nekoliko minuta na teren su izišle ekipe predvođene kapetanima Bonipertijem i Milutinovićem. Milošu Milutinoviću je to bila 25. utakmica i zato je dobio tu čast da u tom važnom susretu predvodi našu momčad. 

Već u prvoj minuti mi smo imali sjajnu priliku, ali je Milutinović nije iskoristio. Talijani uzvraćaju silovitim napadima. Beara ima pune ruke posla. Sve je nagovještavalo da će publika vidjeti izuzetan susret. 

I bilo je tako! 

Radost koju smo toliko priželjkivali dočekali smo u 11. minuti. Dogodilo se to ovako:

Mitić je imao sjajnu priliku da puca na gol, ali on to nije učinio, već je loptu dodao do Rajkova, koji je s njom potrčao nekoliko koraka i sjajno centrirao. Ja sam najviše skočio i trzajem glave smjestio loptu u mrežu. Lovati to nije mogao braniti. 

Vodimo 1:0! 

Talijane taj gol nije zbunio. Oni i dalje igraju sjajno. Kombinatorno, lako, napadački. Imaju nekoliko sjajnih prilika.

Montuori i Boniperti dva puta promašuju. Jedan strašan udarac Cervatta zaustavlja stativa! 

Kriza naše ekipe trajala je kratko vrijeme. Zaredali su se naši napadi kao nezaustavljiva plima. 

A onda je naišao jedan od vrhunaca tog nezaboravnog proljetnog popodneva. 

Miloš Milutinović prima loptu na centru i solo-akcijom prelazi gotovo čitavu protivničku obranu. U susret mu kreće golman Lovati, ali Miloš u profesorskom stilu puca neobranjivo u sam ugao mreže. To je 2:0!

Za svoje majstorstvo Milutinovića publika nagrađuje dugotrajnim pljeskom. Na otvorenoj sceni čestita mu i Boniperti!

Vrhunac nogometne umjetnosti

- Milutinović, režiser mnogih naših napada, toga je popodneva - nastavlja Zebec - znao i mogao sve! Lakoćom trka i savršenim vođenjem lopte probio se na desno krilo i onda po zemlji dodao loptu Lipošinoviću, koji puca u suprotni kut, i to je 3:0 za Jugoslaviju! 

S tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme. 

Već u nastavku Milutinović sjajnom akcijom i briljantnim udarcem povisuje naše vodstvo na

4:0! 

Mi i dalje igramo sjajno. 

Samo dvije minute poslije Rajkov postiže gol, i to je 5:0! 

Na pomolu je najveća katastrofa dvostrukih svjetskih prvaka! 

Gledalište je na nogama. Bodri nas: "Bijeli, bijeli!" Naime, mi smo na toj utakmici nastupili u bijelim dresovima. 

Talijanima ipak uspijeva da postignu počasni gol. Montuori je bio strijelac. Mi i dalje igramo kako se samo poželjeti može. 

Deset minuta prije kraja susreta Lipošinović izvodi korner. Lopta u luku pada na šesnaesterac, gdje ju dočekuje Vukas i odmah iz voleja tuče u suprotni ugao. Gol! 6:l! 

Bio je to gol koji se rijetko viđa. Gol koji postižu samo istinski majstori nogometne lopte. Velikani kakav je bio Bernard Vukas! 

Devedeset minuta prošlo je kao jedna, u istom dahu dugo željenog trijumfa. 

Kada je sudac umorne i znojne igrače poslao u svlačionicu, stadion se praznio polako. Nikome se nije žurilo. Publika je ušla u teren da bi nas iznijela na ramenima. 

Naša visoka pobjeda nad Italijom odjeknula je svijetom kao bomba. Bila je to jedna od najboljih igara naše reprezentacije. 

Aleksandar Tirnanić je izvanredno umješno sastavio momčad. 

Taj je skup izuzetnih igrača gotovo do savršenstva dotjerao načelo ekipne igre, ali ne na uštrb iskazivanja individualnog izražavanja igrača, nego je upravo ta sloboda bila uvjet velikih kolektivnih tvorbi.

S druge, pak, strane baš je igranje u takvoj momčadi svakome od nas omogućilo maksimalno razvijanje vlastite igračke osobnosti. 

Dosegavši jednom najvišu klasu, niti jedan od naših igrača nije to zlorabio...