ponedjeljak, 27. lipnja 2016.

Jedan od terena na karauli "Sela na Krasu"

15.-25.maj 1982.g karaula Sela na Krasu. Izvidjači i radio-izvidjači na specijalnom zadatku iz obuke u izvršavanju zadataka u okviru izvidjačke grupe, granične patrole i zasede, kao i davanja straže u krugu karaule. Svako veče smo organizovali zabavne kvizove kao i takmičenja u šahu.






Spisak sa fotografije (napomena: na slici je 17 izvidjača a na spisku ih je bilo 19. Nedostaju fotograf i stražar).  Spisak s leva na desno. Sede u prvom redu: Rebrec Miran, desetar Culkar Lojze, Pavlović Zoran, Komšić Adnan,  Lubej Branko, Poljak Zoltan. Sede u sredini: Ginovski Krste, Lauš Dragan, Florjančič Boštjan, Bagarić Nevenko, Tomašević Kosta, Savičić Rade, Meršak Borut, Mijailović Miroslav. Stoje: Arsić Dragan, Fejzi Ibrahim, komandir, vodnik Milan Lišanin, Ivanec Stjepan.

ostaju: Djurdjić Slobodan  i  Kalanović Slavoljub . Ukoliko ima grešaka, a verovatno da ih ima, molimo da  javite radi ispravke.

(http://izvidjaci14cete.free.fr)

Bivši vojnici se ipak rado sjećaju služenja vojnog roka u JNA. Ovo je priča...

Žene pričaju o porodima, a muškarci o vojsci. Riječ je o općeprihvaćenom stavu koji ima uporište u stvarnosti. Naime, i zrelije generacije hrvatskih muškaraca rado se prisjećaju dana provedenih u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA); bilo da je riječ o druženjima, teškoj obuci, obijesnoj zabavi ili pak mladima nerazumljivim pojmovima kao što su ''atomski s desna'', ''paljenje bicikla'' ili ''vršenje ručka'', piše Deutsche Welle.

 


Da i danas postoji živa svijest o služenju vojnog roka u JNA, potvrđuje i sociolog Ozren Žunec, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Među ostalim, ilustrira to i internetskim forumima na kojima se temeljito prepričavaju zgode iz tog vremena, a bivši ročnici, baš poput starih maturanata, pokušavaju se povezati i sastati, bez obzira na to što su iz najrazličitijih dijelova nekadašnje države. „To je dio kolektivnog, ali i individualnog sjećanja. Dvije osobe koje su služile vojsku, iako su potpuni stranci, mogu otvoriti tu temu i bit će najbolji prijatelji za tri minute jer će se odmah razumjeti“, objašnjava Žunec ovo jedinstveno zajedničko iskustvo za Deutsche Welle.

Izgubljene godine?

Žunec podsjeća da se nakon Drugog svjetskog rata vojska služila i do četiri godine. „Oduzeti ste iz normalnog života u relativnoj mladosti, sve vam je prikraćeno, a kući ste se vratili kao zrela oblikovana osoba. Kada uzmete u obzir da su svi morali služiti vojsku, jasno vam je koliko je tu izgubljenog vremena.“ Napominje da je riječ o europskoj tradiciji od 19. stoljeća koja se smatrala jednom od najvažnijih građanskih obveza. „Ta ideja opće vojne obaveze je nastavljena i u komunizmu s dodatnom ideološkom 'bojicom‘ obrane socijalizma, proletarijata i tako dalje“, priča objašnjavajući da je vojska, između ostalog, bila i način postajanja građaninom.

Prisjećajući se služenja u JNA tijekom 70-ih godina, Žunec govori o formalnom oblikovanju kroz tečajeve čitanja za nepismene, plivanja za neplivače i općenito stjecanje životnih vještina. Vojska je za mnoge bila i prvi susret s disciplinom i hijerarhijom pa se i danas mnogi sa smiješkom sjećaju studioznog namještanja kreveta, provjere napetosti plahte kovanicom, slaganja uniforme, ranog buđenja ili ponavljanja jedne te iste besmislene radnje.

„Sve je to Švejk“

„Sve je to bilo formalno uređeno, ali u praksi nije naročito funkcioniralo. Tko je služio vojsku, rado čita Hašekova Švejka jer je to najbolja slika apsurdnog birokratskog sistema koji je od dobre ideje uslijed masivnosti završio loše.“ Ideološki momenti su, tvrdi profesor, bili ismijavani od svih pa čak i oficira koji su također bili podvrgnuti ideološkoj torturi, a političkim radom su se pokušavali domoći boljeg položaja unutar sustava. „Kao i uvijek, samo nekoliko ljudi vjeruje u dominantni diskurs, a ostali se konformiraju. Svi su na van pokazivali spremnost da poginu za te ideale, ali u praksi nije bilo tako“, uz smijeh nam priča dodajući da je u vojsci znalo biti i zabavno. „U moje vrijeme nije bilo droga, ali alkohola jest. I vojnici i oficiri su pili junački!“

Iako će danas mnogi reći da su u to vrijeme bili protiv JNA, da su je „rušili izvana i iznutra“, naš sugovornik ne misli da je bilo baš tako. „Bilo je onih koji su bili protiv, ali nisam primijetio da su se ljudi odnosili prema JNA kao zagrebački ilegalci 1941. prema Nijemcima.“ Uz sve to, JNA je, kaže, bila smrtno ozbiljna stvar koja se nije mogla izbjeći, osim vrlo vještim simulacijama na liječničkim pregledima, a na takve su se poteze tek rijetki odlučivali.

„Tko nije za vojsku, nije ni za curu“

Informatičar Boris Beker je služio vojsku 1986. godine u Travniku u vrijeme kada je vojni rok skraćen sa 15 na 12 mjeseci. Kaže, govorenje protiv vojske bilo je smatrano gotovo verbalnim deliktom. „Nije bilo dobro to reći naglas, ali neki su prijatelji odahnuli kada nisu prošli regrutaciju.“ No bilo je i onih koju su smatrali da je sramotno biti odbijen na regrutaciji, pogotovo u ruralnim krajevima. „To je bila potvrda odraslosti i muškosti, onoga što je njihova okolina od njih očekivala. Nesluženje vojske je bilo poput žiga sramote koji se nosi cijeli život. U gradu, među mojim dečkima, to nije bilo tako“, priča Beker za DW.

U tim su godinama brojne televizijske minute i novinski prilozi posvećeni „drugaricama“ u JNA, no naši se sugovornici nisu susreli s ročnicama. Žena je danas ipak nemjerljivo više u hrvatskim profesionalnim postrojbama. „To je tada bila ideja općenarodne obrane, ali je u isto vrijeme zemlja bila toliko patrijarhalna da je žena u vojsci bila nezamisliva i ismijavana“, kaže profesor. „Imam osjećaj da je u našim krajevima to bilo toliko nezamislivo da bi izazvalo potrese“, komentira Beker.

Sudar nacija i kultura
Ipak, u cijelom tom srazu kultura i različitih obrazovanja lakše su prolazili oni obrazovaniji. „U kasarnu je dolazila generalna inspekcija JNA i trebalo je puno pisati. Samo smo ja i jedan Beograđanin znali strojopis s deset prstiju“, prisjeća se i dodaje da mu je to priskrbilo uredsko mjesto tijekom služenja. Kaže, među vojnicima je postojala čitava skala ljudi, od onih s osnovnom školom pa do onih koji su služili nakon fakulteta. Za očekivati je da takva različitost na jednom mjestu ne može dobro funkcionirati. „Srećom se dogodi magija koja vam da snagu da svi skupa izdržite tu godinu koja je, za današnje uvjete, bila zatvor.“ Beker je, misli, bio sretnik jer je u vojsku stigao u rujnu, a na dopust je već mogao u siječnju dok su neki kući išli tek nakon 6 mjeseci.

O služenju na suprotnim krajevima tada velike države Žunec misli da i nije bilo tako teško, s obzirom na to da se ionako na dopuste vrlo rijetko izlazilo. Dodaje da mještani, a pogotovo žene, nisu pretjerano ''zarezivali'' vojnike.

Kada je riječ o međunacionalnim odnosima unutar vojarni, prisjeća se antialbanskog raspoloženja cijele vojske. „Albanci su to shvatili i grupirali su se kako bi bili sigurni, a tako ih je bilo i lakše kontrolirati. Nisu ih voljeli u borbenim jedinicama. Bio je prešutni dogovor da ih se drži u kuhinjama. Za njih je vojni život, pa čak i za albanske starješine, bio vrlo težak,“ tvrdi Žunec. Hrvati i Srbi su, prema profesorovim iskustvima, dijelili interes međusobnog upoznavanja kultura pa i dobroćudnog izrugivanja na temelju govora, supkulturnih običaja ili folklora. „U vojsci ste se nalazili s ljudima koje inače nikada ne biste ni nacionalno ni socijalno upoznali.“

Mladi bez discipline, država bez obrane

Današnje generacije hrvatskih mladića koji ne odlaze u vojsku ipak su na gubitku, smatra Žunec, budući da je vojska dobro sredstvo stjecanja discipline. „Drugi je moment potreba za ljudima koji mogu sudjelovati u obrani. Za dvadeset godina imat ćemo ljude koji neće imati pojma o vojsci, činovima, oružju. Ako se to dogodi, imat ćemo puno goru situaciju nego 91. godine“, upozorava i dodaje da se gašenjem obaveznog služenja vojnog roka i sama vojska kao organizacija tjera na margine društva i postaje građanima sve apsurdnija i čudnija.

Bez obzira na nedostatke, Beker kaže da je vojni rok pozitivno iskustvo kojeg se često u teškim situacijama prisjeti kao najtežeg razdoblja; i emotivno, a i fizički. „Nepoštivanje komande skupo ste platili. Sjećam se epizode kada smo nosili neki teret. Osjećao sam da ne mogu, ali spuštanje tog sanduka značilo je još gore posljedice. Na mlađim generacijama primjećujem kao da nemaju dovoljno nisku referentnu točku za loše prema kojoj bi mogli mjeriti ostatak.“ Mladi to, sasvim je jasno, ipak ne vide kao nedostatak, a služenje vojske smještaju sada već u ''staračke priče'' svojih očeva.

(vecernji.hr)

subota, 25. lipnja 2016.

Moji dani u JNA: U pritvor zbog Biblije i Karla Marxa



Bila je to 1989. godina. Završio sam srednju školu, upisao fakultet, ali prije početka studiranja prepriječilo se služenje vojnog roka. Idem u JNA na 12 mjeseci! Nešto prije ljeta stigao je konačno i poziv iz koprivničkog vojnog odsjeka. Kako smo mi već u Koprivnici, u društvu, na veliko pjevali „Ustani bane“ i slične hrvatske budnice, i kako je već svima bila mrska JNA, s neizvjesnošću sam čekao poziv, da vidim kuda će me baciti. I kad je stigao, onakav nervozan, krivo sam pročitao mjesto gdje moram ići.

Pročitao sam da idem u Trebnje, slovensko mjesto koje je relativno blizu Zagreba. Ja sav sretan, bit ću blizu. Kad brzo stiže teško otrežnjenje i razočarenje. Kako sam se čuo s ekipom iz generacije, iz srednje škole, postane meni jasno vidljivo da na pozivu ne piše Trebnje, nego Trebinje! To nije blizu Zagreba, nego to je dolje, Bogu iza nogu, istočna Hercegovina! Auuuuuuu. Muko moja, pređi na drugoga.

Ipak sam brzo došao sebi, jednim dijelom i zato jer sam shvatio da dolje ide i dio moje ekipe iz srednje škole. Hajde, bit će lakše, ipak nas ima koji se znamo. A zašto? I odakle Trebinje? Vrlo jednostavno, kako sam kasnije skužio. Budući da sam završio srednju medicinsku školu, u JNA sam išao na obuku za bolničara. U JNA su bila dva obučna centra za bolničare, jedan u Novom Sadu i drugi u Trebinju. Tako da se moja srednjoškolska generacija raspala na dva dijela, a mene je zapala istočna Hercegovina. Pa dobro, preživjet ćemo...

Kako je to bilo uobičajeno, organizirao sam oproštajku, zapravo bile su njih dvije. Jedna je bila u Koprivnici, a druga kod Zagreba, kod familije čiji je sin također trebao u vojsku. I kad je oproštajka bila gotova, kad smo se svi dobro zabavili, i fino popili, taj je sin svima nama otkrio da ipak ne ide u vojsku, da je trajno oslobođen. I sretan on i sretni svi njegovi, ali ja moram na autobus i dolje. Knedla u grlu, grč u želucu, ali nema druge, mene neće nikako osloboditi.
I tako se sa zagrebačkog autobusnog kolodvora polovicom rujna 1989. otpravim autobusom prema Dubrovniku.

Dolje je bilo sastajalište svih nas koji smo išli u Trebinje. Sjedimo u Dubrovniku na kavi, pričamo, tješimo se, analiziramo... I dođe vrijeme da sjednemo na autobus za dalje. Mrak je već pao, vozimo se preko brda i brda, i s velikom napetošću čekamo da vidimo kakvo je to Trebinje. Reći ću, nakon kasnijeg iskustva, da je to bio jako pitom gradić, miješanog stanovništva, srpskog i muslimanskog, s dobrim mjestima za izaći i pojesti, kad smo imali izlazak. I jako uredan gradić. No kasarna i sve drugo u njoj priča je za sebe...

Kasarna je bila velika, i u njoj je dominantno bilo mornaričko pješaštvo, dok smo u manjoj mjeri bili mi budući bolničari. Zapovjednik trebinjskog garnizona bio je pukovnik Nojko Marinović, kasniji general HV-a i zamjenik zapovjednika Južnog bojišta, Janka Bobetka. On je bio strah i trepet u kasarni! Izuzetna strogoća, strogo držanje propisa...Uglavnom, nitko nije želio da na njega naiđe bilo gdje u krugu kasarne. Ovdje neću opisivati sve što se događalo i kako se radilo, nego ću se zadržati na okolnostima koje su obilježile moj boravak ondje.

Čim smo došli u kasarnu, kod zaduživanja opreme popunjavali smo i opširan upitnik. U njemu smo morali ispisati sve svoje podatke, pitali su nas za svu moguću rodbinu vani u inozemstvu, jesmo li s njima u kontaktu, valjda iz straha od ustaške i tko zna kakve antijugoslavenske emigracije, a jedno od pitanja bilo je i „veruješ li u boga“. A ja sam velikim slovima napisao „VJERUJEM“. Taj odgovor i činjenica da sam upisao Katolički bogoslovni fakultet odredili su mi iduće tjedne u kasarni. Jer me ubrzo, nakon nekoliko dana, u svoju kancelariju zvao „ćata“, što je bio neformalni naziv za četnog evidentičara u bivšoj JNA.

To je bio nešto otresitiji, obrazovaniji ili stariji vojnik koji se bavio četnom administracijom, sitnim nabavkama sredstava za osobnu i zajedničku higijenu, distribucijom dozvola za izlazak u grad i vojničkih pisama. Bila je to osoba od nesumnjivog povjerenja komandira čete i (po završetku radnog vremena aktivnih starješina) apsolutna vlast u vojničkom kolektivu.

Dođem tako „ćati“ u kancelariju, desetaru po činu, i kad kod njega na stolu odmah uočim da drži moj osobni karton na kojemu u gornjem desnom uglu piše „POP“. Odmah mi je bilo jasno koliko je sati. „Ćato“ je bio jako uljudan, pristupačan, kao da smo veliki prijatelji, kolege, i krene on pričati kako smo nas dvojica „naši“, jer da on misli u Beogradu studirati pravoslavnu teologiju, da on već o tome dosta zna, čita, pa je meni počeo sugerirati da slobodno mojima javim da mi pošalju Bibliju i druge knjige, da mogu ovdje čitati i već se za faks spremati, da možemo i zajedno diskutirati...

Sve mi je bilo jasno, nisam baš pao s kruške, da nisam znao što se događa, i što mi želi smjestiti. Jer je u JNA vjerska literatura bila strogo zabranjena, i zbog nje se išlo u pritvor! Tako je i mene htio strpati iza rešetaka. Pitao je on kasnije mene više puta, jesam li ja javio mojima, kad će doći paket, i ja stalno odgovaram da je sve javljeno i da samo čekam.

Stigao je i taj dan, da me zovu po paket. Dođem po njega, on naravno sav rastvoren, sve je iz njega bilo izbačeno pa vraćeno, samo da još nisu odvajali slojeve kartonske kutije. Što je bilo u paketu? Slatkiši, keksi, čokolade, kobasice... Sve što se znalo tada u vojsku slati, ništa specijalno. Paket sam odnio svojima u četu i vrlo brzo je sve bilo pojedeno!

Ali zato me zove „ćata“ i sav zajapuren me pita zašto moji nisu poslali knjige kako smo rekli?! Ja pak sliježem ramenima, kažem da sam javio, ali da nemam pojma zašto ih nije bilo u paketu. Jednostavno, pravim se lud. I nakon toga je „ćata“ odustao od knjiga, ali tu nije bio kraj provokacijama.

Bio je jedan vojnik koji je bio baš zadužen za provokacije drugih vojnika i prijavljivao ih. Tako je i mene provocirao oko mojih vjerskih stajališta, ali nije imao ništa novoga za prijaviti, jer sam ja odmah na ulasku u kasarnu velikim slovima napisao da „VJERUJEM“.

No zato je uslijedila provokacija druge vrste. U kasarni je stražu većinom držalo mornaričko pješaštvo. Mi bolničari, koji smo bili sposobni za stražu, morali smo pak svi jednom odraditi sedam dana straže. U tom razdoblju smo se premjestili u stražarnicu i stražarili u smjenama. Bilo je smiješno već po tome što je mornaričko pješaštvo zaduživalo PAP-ovku, poluautomarsku pušku, a mi bolničari imali smo pušku M-48, pušku jugoslavenske proizvodnje, srbijanske „Zastave“, koja je nastala na osnovi puške „Mauser Karabiner 98k“, modificirane za proizvodnju u Kraljevini Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata.

To je puška repetirka, što znači da je za svaki novi pucanj metak potrebno nanovo ubaciti u cijev repetiranjem zatvarača same puške, pri čemu se čahura ispucanog metka izbacuje, a iz spremnika ubacuje novi metak. Puška može pucati samo jedinačno. Naravno, na straži smo imali bojevu, pravu municiju za pušku, nikakve ćorke.

Ja sam imao jedno te isto mjesto za držanje straže svih sedam dana. Bio je to jedan sporedni ulaz-izlaz iz kruga kasarne koji se nije koristio, uz kojega je bilo skladište municije, a s druge strane ograde išla je cesta, i preko nje se drečao cirkus koji je tada baš bio u Trebinju. Uglavnom, nije bilo dosadno. Ali je bilo jako, jako hladno, jer je to već bio mjesec studeni, i puhao je vjetar s Leotara, obližnje planine. Imao sam grudobran na stražarskom mjestu, u koji sam se mogao malo uvući da se poštedim vjetra, i bili su to jedini dani u životu kada sam na sebi nosio duge debele gaće!

Drugi dan je uslijedila ta provokacija. Postupak na straži se zna, tko smije prići, kako, koje su lozinke... I taj drugi dan mojeg stražarenja, u sumrak, prema mojoj poziciji krenuo je vojnik za kojega sam spomenuo da je bio provokator. Uočio sam ga da se približava, i na određenoj udaljenosti sam ustao iz grudobrana te uzviknuo: „Stoj, tko ide“? To je bila službena procedura. I kad je bila smjena straže, na taj moj uzvik onaj koji dolazi morao je reći lozinku za koju sam znao da je u tom trenutku važeća.

Ovaj tip se na moj uzvik uopće nije osvrnuo i nastavio je hodati prema meni. Ja sam ponovno viknuo: „Stoj, tko ide“? Na moj drugi uzvik on je nonšalantno doviknuo da što vičem, da vidim tko ide, pa da znam tko je on, što kompliciram, i da bi on samo da ga ja malo pustim preko u cirkus, i to je to. I on nastavi dalje prema meni. Repetirao sam pušku, u cijev ubacio metak, pušku uperio prema njemu koji je došao na dvadesetak metara od mene i uzviknuo sam što sam glasnije mogao: „Stoj ili pucam“!

U tom trenutku, kad je čuo repetiranje puške i moj uzvik, isti trenutak je stao i smrznuo se. I samo prozborio: „Pa nećeš valjda na mene pucati“?! A ja sam izašao iz grudobrana do kraja, stao na njega, da sam još bio na višoj poziciji, i još jednom odlučno viknuo: „Stoj ili pucam“! U tom trenutku za njega više nije bilo dvojbe. Ni jedne riječi nije rekao, okrenuo se i brzim se korakom udaljio od mene. A ja bih u idućem koraku sigurno pucao prvo u zrak, da se on nije povukao. Zašto? Jer da sam napravio bilo kakav pogrešan korak, završio bih u pritvoru, na vojnom sudu i još u zatvoru na kraju. To je bio cilj provokacije. Ali kako ona nije uspjela, i kako on nije imao ništa za prijaviti protiv mene, nakon toga su me ostavili na miru, pa sam do kraja bezbrižno odradio stražu i bolničarsku obuku.

I stigla je prekomanda, dobio sam odlazak u Benkovac! Uh, odmah olakšanje, vraćam se u Hrvatsku! Kako sam bio bolničar, smješten sam bio u garnizonskoj ambulanti s drugim bolničarima. I onda je došlo novo otrežnjenje. Od nas desetak bolničara, samo sam ja imao završenu medicinsku školu, još jedan je imao završenu veterinarsku, a svi drugi nikakve veze da imaju s medicinom i općenito zdravstvom. Vojni liječnik, inače Makedonac, odmah je to iskoristio, pa sam postao njegova desna ruka. I kad njega nije bilo, gotovo da sam glumio doktora.

No za kraj, da ispričam još jednu zgodu iz JNA, ovaj put iz Benkovca.

U kasarni je bila kantina u kojoj je bilo za kupiti svih mogućih novina. To mi je i te kako olakšalo boravak u njoj. Kupovao sam tadašnje sve hrvatske tjedne novine. No najviše od svega sam gutao tadašnji „Danas“. Jednim dijelom i zato jer sam njega počeo čitati još u srednjoj školi. Kad je razrednica uočila da ga nosim u školu i čitam na pauzama, morao sam na satovima razredne zajednice koji put referirati što ima novoga u „Danasu“.

Uglavnom, puno sam čitao već tada. Otvarali su mi se novi svjetovi, osjećale su se promjene, koje su se približavale sve brže i brže. To se u zraku osjetilo! Tako sam bio oduševljen što sam opet mogao redovno čitati „Danas“. I nisam ga bacao, kao što nisam bacao ni druge novine koje sam uzeo u kantini. Sve sam ih uredno slagao u svojoj kaseti, u kojoj sam držao svoju vojničku opremu. Novine su bile na gornjoj polici, na vrhu. Zbog toga sam mogao opet završiti u pritvoru.

Jer je jednog dana stigla kontrola u ambulantu. Kontrolu vodi major bezbednosti JNA. Mi svi stojimo kraj svojih otvorenih kaseta, a on gleda nas, gleda u njih, provjerava kako su složene, i dođe tako do mene. Ja stojim kraj otvorenih vrata, on gleda u moju kasetu i vikne: „Bre vojniče, šta je to unutra“? Ja okrenem glavu, pogledam, shvatim koliko je sati i na brzinu se snađem i odgovorim: „Druže majore, to su sve novine koje kupujem ovdje u kantini“! A on odreže: „Zatvaraj to“! Ja zatvorim vrata kasete, on ode dalje i sad čekam što će dalje biti. Ipak poslije nije bilo ništa, osim što mi je možda u kartonu opet nešto dopisano.

A što je bilo s novinama u kaseti? I zašto je tako reagirao? Kad sam okrenuo glavu prema unutrašnjosti kasete, da vidim što to on pita, vidim da na vrhu stoji najnoviji broj „Danasa“, i to njegova zadnja stranica, na kojoj je po cijeloj stranici bila objavljena slika Karla Marxa koja je bila razmrvljena u stotine komadića. Poruka je slike bila vrlo jasna. A mene je spasilo to što je „Danas“ bio u kantini. Inače lako da bih dobio pritvor.

Taj je isti major u veljači 1990. nama držao čas moralnog vaspitanja. I to u krugu kasarne, na mjestu za postrojavanje, u cik zore na teškoj hladnoći i gadnoj buri, više od sat i pol teške govorancije. Kako je tada bila baš obljetnica smrti kardinala Alojzija Stepinca, i sve bilo baš za nju tempirano, glavni sadržaj časa bila je opasnost od povampirenih ustaša!

To je bila JNA, to je bila bivša država. Iako i danas ima onih koji su u potrazi za ustaškim zmijama! Pametnome dosta!

(vecernji.hr)

petak, 24. lipnja 2016.

Atomski, s desna!





Naredba Atomski zdesna je deo pešadijske obuke u JNA kada se vojska sprema za atomski napad. Ta komanda znači da kada atomska bomba eksplodira sa leva strane, vi se bacate na suprotnu i - preživite. Ko pogreši stranu, poginuo je. 


Kako se jugoslovenski sistem opštenarodne odbrane od “spoljnjeg neprijatelja” zasnivao na konceptu “naoružanog naroda“, svaki zdravstveno sposoban muškarac bio je u obavezi da određen period provede u vojsci, koja je tada nosila naziv Jugoslovenska narodna armija (JNA).

Trajanje roka se tokom godina smanjivalo sa tri i dve godine na 12 meseci.


Vojna obaveza se sastojala od regrutne obaveze (zdravstveni pregledi i određivanje roda u kojem će se služiti vojska), obaveze služenja vojnog roka i obaveze služenja u rezervnom sastavu.


Vojska se služila isključivo pod oružjem, tačnije, tada nije postojala ustanova “prigovora savesti“.

Vojna obaveza je, ponavljamo, bila opšta, tako da su nju morali da ispune i vrhunski sportisti.

Odnos prema njima se menjao kroz vreme. U početku su služili vojsku u posebnim sportskim jedinicama (četama) pri sportskom društvu “Partizan”, koje je do početka 60-tih bilo deo JNA.

Kasnije su formirane sportske čete u koje su upućivani vrhunski sportisti, a nakon završetka osnovne obuke dobijali su prekomandu u garnizone gde su imali uslove za treninge .

Sredinom 70-tih godina prošlog veka rasformirane su sportske čete i sportisti su upućivani u sve jedinice JNA.

Sredinom 80-tih formirana je u Beogradu sportska četa za vrhunske fudbalere.

(strategija.org)


М3/М5 Stjuart



Nastanak

 Uvidevši da će prvobitni američki tenk imena M2 biti nezadovoljavajući u budućim burnim godine 1939. vojni vrh SAD se odlučio na izgradnju njegovog naslednika. U potpunoj suprotnosti s prevladavajućom ratnom teorijom toga doba te godine se donosi odluka o gradnji teškog tenka (za tadašnje doba) M3 koji će kasnije dobiti ime Li i lakog tenka M3 budućeg imena Stjuart. Kako će kasnije verzije tenka Stjuart dobiti oznaku M5 uobičajeno se kao njegovo ime prihvatilo M3/M5 kako bi se moglo razlikovati od Li tenka. Prvi primerci Stjuarta napuštaju proizvodnu traku već 1941. godine to jest samo dve godine kasnije od trenutka nastanka prvih planova.

Ratna upotreba


Prvi primerci ovog tenka doživljavaju svoje vatreno krštenje u novembru 1941. kada ih upotrebljava britanska vojska protiv nemačkog Afrika korpusa. Rezultat tog testiranja je bio katastrofalan. Strahoviti gubici povezani sa slabošću topa rezultuju ograničenjem upotrebe M3/M5 samo na katastrofalno kritične situacije. Tokom leta 1942. godine kada Britanci dobijaju dovoljno tenkova M3 Li oni ovaj laki tenk izbacuju potpuno iz ratne upotrebe.

Američko vatreno krštenje ovog tenka se dešava u drugoj polovini 1942. godine. Nakon samo jednog sukoba s nemačkim Pancer IV i Pancer VI Tigar američka vojska donosi naređenje slično Britancima zabranjujući njegovu tenkovsku upotrebu. Ostatak rata u Evropi ovaj tenk se koristi ponekad samo kao potpora pešadiji ili vozilo za istraživanje terena. Njegova kasnija jedina ratna upotreba je bila protiv Japana koji i protiv tako zastarelog tenka nije imao rešenja.
Određen broj primeraka ovog tenka je poslat i u Sovjetski Savez gde doživljava još gore kritike od onih američkih i britanskih. Na kraju tokom 1943. godine Crvena armija je odbijala da primi ijednu verziju ovog tenka.
Oprema[uredi]

Stjuart tenkovi 1942.

Dok se koliko-toliko može reći da je njegov oklop od 51 mm bio zadovoljavajući (za 1941. godinu) ništa slično se može reći za išta drugo. Njegov top od 37 mm je bio u najmanju ruku neefikasan protiv protivničkih tenkova. On ulazi u upotrebu kada Nemačka smatra da je njen Pancer III zastareo zbog topa od „samo“ 50 mm. Jednostavno top je bio preslab za probijanje bilo kog nemačkog oklopnog vozila toga doba na zadovoljavajućoj udaljenosti. Rusi su pored tih nedostataka izneli kritiku i da ima preosetljiv motor za koji se mora praviti previše kvalitetno gorivo.

Verzije


Jedina verzija ovog tenka je bila nastanak oklopnog vozila M8 kod kog se na mesto kupole od Stjuarta postavlja top od 75 mm. Bez obzira na slab kvalitet ovog proizvoda dokazanog kritikama svih koji su ga koristili on ostaje u proizvodnji tokom celog rata. Ako uzmemo u obzir i M8 sveukupno je bilo proizvedeno 25 000 primeraka ovog tenka kog niko nije hteo da koristi.
Bez obzira na svoj kompletni neuspeh s ovim lakim tenkom Amerikanci od gradnje sličnih vozila ne odustaju tako da se pokreće proizvodnja njegovog naslednika, relativno uspešnijeg, imena M24 Čefi.

Upotreba nakon rata

Isto kao što će se kasnije dogoditi s M4 Šermanom tako i ovaj tenkovski proizvodni neuspeh postaje veliki izvozni hit SADa nakon rata kada se šalje u sve zemlje s prijateljskim režimima. Svoj novi trenutak „slave“ od doživljava tokom prvog Indijsko-pakistanskog rata 1947. godine. Bez obzira na sve nedostatke ovaj tenk ostaje u upotrebi vojnih snaga Pakistana sve do 1996. godine.

Muzej vazduhoplovstva — Beograd





Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva (sada: Muzej vazduhoplovstva — Beograd) osnovan je 1957. godine, pri Komandi Ratnog vazduhoplovstva (RV i PVO). Od 1989. godine smešten je u modernoj zgradi od stakla i betona na beogradskom aerodromu. U zbirkama muzeja ima preko 200 letelica, od kojih posetioci mogu da vide 50 letelica u zgradi i desetak na platou oko zgrade. Neki od eksponata nalaze se u depou muzeja i čekaju na restauraciju. Među njima svakako najznačajnije mesto zauzima lovac italijanske proizvodnje Fijat G-50 koji predstavlja jedini sačuvani primerak na svetu.

U muzeju se nalazi i replika letelice Sarić 1 Ivana Sarića, pionira vazduhoplovstva iz Subotice. On je ostvario prvi let na toj letelici, sopstvene proizvodnje, 1910. godine.

Od istorijskog značaja je Oluj 11, to je prvi naoružani avion, korišćen u srpskoj vojsci. Izložen je i prvi avion proizveden u Srbiji, Fizir FN, u prvoj fabrici aviona u Srbiji, Ikarus.[1]

Među avionima vlastitog razvoja i proizvodnje, počasno mesto zauzima G-2 Galeb, prvi domaći avion s mlaznim motorom koji je serijski proizvođen i korišćen, pored našeg vazduhoplovstva, i u više vazduhoplovstava prijateljskih zemalja. U vreme svoga uvođenja u operativnu upotrebu je dobio nagradu na salonu Le Bourget u Parizu, kao najbolji avion u svojoj klasi.[1]

Pored aviona vlastitog razvoja i proizvodnje, zbirka sadrži i veliki broj aviona iz Drugog svetskog rata, različitog porekla, iz više zemalja učesnica. Među njima se nalaze Hoker hariken, Spitfajer, Tanderbolt, Jak-3, Il-2 Šturmovik, Meseršmit Me 109 G-2 i drugi. Nakon NATO bombardovanja SR Jugoslavije 1999. godine Muzej vazduhoplovstva je sakupio značajan broj eksponata vezanih za ovaj događaj. Najznačajniji među ovim eksponatima, su delovi američkog tzv. nevidljivog bombardera F-117 Noćni soko i američkog lovca bombardera F-16 fajting falkon koji su oboreni sa dejstvom PVO VJ.

U Muzeju je dostupan veliki broj dokumenata i tekstova o vazduhoplovnim jedinicama i ustanovama.


četvrtak, 23. lipnja 2016.

2S1 Gvozdika





2S1 Gvozdika (ruski: 2С1 Гвоздика) je 122 mm samohodna haubica čiji je razvoj otpočeo 1967. godine u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Serijska proizvodnja počela je 1971. godine, a prvi primjerci isporučeni su godinu dana kasnije. Samohodne haubice 2S1 raspoređene su u topničke divizijune iz sastava mehaniziranih pješadijskih pukovnija ruske vojske.

Dizajn
U konstrukciji trupa korišten je veliki broj komponenti preuzet sa oklopnog transportera MT-LB. Oklop je izrađen varenjem ploča pancirnog čelika maksimalne debljine 15 mm. Upravljački dio nalazi se u prednjem lijevom dijelu trupa, motorno-transmisijski dio naprijed desno, a borbeni dio u srednjem i zadnjem dijelu vozila.

Osnovno naoružanje predstavlja oružje 122 mm D-32, s cijevi dužine 35 kalibara, razvijena na osnovu tegljene haubice D-30. Polje dijelovanja po pravcu je 360°, a po elevaciji od -3° do +70°. Standardni razorni projektil mase 21,6 kg se početnom brzinom od 686 m/s ispaljuje na domete do 15.200 m. Za protuoklopnu borbu koristi se kumulativni projektil mase 18,2 kg, koji probija 180 mm pancirnog čelika. Iz haubice se mogu ispaljivati i laserski vođeni projektili Kitolov-2. Maksimalna brzina gađanja je 4-5 granata u minuti, a u borbenom kompletu se nalazi ukupno 40 projektila.

Za pogon vozila se koristi vodom hlađeni V-8 dizelski motor JaMZ-238, koji razvija 220 kW (300 KS) pri 2100 okretaja u minuti. Vozilo ima amfibijske karakteristike, ali se pri svladavanju vodenih prepreka borbeni komplet mora smanjiti na 30 projektila, brzina riječnog toka mora biti manja od 0,6 m/s, a valovi ne smiju biti viši od 0,15 m. Standardne gusjenice su široke 0,4 m, ali se za kretanje po snijegu ili močvarnom terenu mogu koristiti posebne gusjenice širine 0,67 m.

Sredinom 2001. godine prikazana je modernizirana varijanta sustava 2S1, koja umjesto haubice 122 mm ima ugrađeno oružje 120 mm 2A80. Iz ovog oružja se ispaljuju razorne, kumulativne, samonavođene i kasetne granate, ali i standardne minobacačke mine kalibra 120 mm.


srijeda, 22. lipnja 2016.

JUGOSLAVENSKA NARODNA ARMIJA I VJERSKE ZAJEDNICE – PRILOG ISTRAŽIVANJU





Sažetak
 
Odnos Jugoslavenske narodne armije (JNA) i vjerskih zajednica od kraja 1970-ih do početka 1990-ih godina. Poseban dio odnosi se na zbivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u zoni 32. pješačke (mehanizirane) divizije, odnosno kasnijeg 32. korpusa JNA. Rad je napisan na temelju dokumenata Uprave sigurnosti i službe sigurnosti 32. pješačke divizije, 32. korpusa i Političke uprave JNA.* Odnos JNA i vjerskih zajednica nerazdvojiv je od odnosa Saveza
komunista Jugoslavije (SKJ) prema vjerskim zajednicama, a JNA je bila samo jedan od provoditelja njihove sigurnosne politike. Za Savez komunista vjerske zajednice su bile samo jedan
dio korpusa unutarnjih neprijatelja, a susljedno tome i za JNA. Svećenici, odnosno učenici i studenti vjerskih škola od trenutka dolaska u postrojbe JNA tretirani su kao stvarna opasnost
za njezin sastav. Pod motrenjem JNA bile su i vjerske zajednice u sredinama u kojima su bile smještene njezine postrojbe i ustanove, a to je praktično značilo u cijeloj Jugoslaviji. Više je nego očito da je ta djelatnost bila sustavno prenaglašavana i da nije bila opasna za JNA, odnosno postotak uočenih slučajeva bio je iznimno mali. Pritom treba voditi računa da je riječ o podatcima sustava koji je bio neslobodan i kojem je jedna od temeljnih zadaća bila proizvodnja i izmišljanje neprijatelja svih vrsta pa sukladno tome treba biti vrlo oprezan pri korištenju podataka koje je proizvela vojna služba sigurnosti.

Možete skinuti ovdje: http://hrcak.srce.hr/151870

(http://hrcak.srce.hr)


nedjelja, 12. lipnja 2016.

JOSIP BROZ TITO 4.maj 1980 najveća sahrana u istoriji čovečanstva (VIDEO)









Titov brod - GALEB






Josip Broz Tito u Americi, 1971. godine









Nastavni film - Ponašanje starešine JNA












Zračna baza Željava-Bihać i podzemni objekt KLEK nekada i sada (VIDEO )









JNA podzemni tuneli na Velebitu











Aerodrom Golubovci nekada










TITO I FIDEL CASTRO !!! ( VIDEO )










Muammar Gadaffi u posjeti Yugoslaviji ( VIDEO )










Intervju s Titom 1975.












Novogodišnji dnevnik JRT, 1967. godina











Top 10:Kako znaš da si odrastao u Jugoslaviji ( VIDEO )





















Sećanja.com - mladost u Jugoslaviji šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih...









Reklame iz 1985.












SJEĆAMO IH SE SA SJETOM: Ovo su bile najpopularnije cigarete u SFRJ (FOTO/VIDEO)

Sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka SFRJ je imala čak 15 fabrika duhana, koje su pravile čak 145 brendova cigareta. Godišnje je iz fabrika izlazilo čak 25 milijardi cigareta!













subota, 11. lipnja 2016.

Tito, Staljin, Freud, Hitler i Trocki istovremeno su živjeli na istom mjestu







Dokument da su se neka dvojica od njih petorice ikada srela, s izuzetkom Trockog i Staljina, ne postoji. Ali ipak.. Prije nešto više od stoljeća i uoči Prvog svjetskog rata u centru Beča u jednom su kratkom trenutku živjeli i Adolf Hitler i Josif Staljin i Josip Broz Tito iSigmund Freud i Leon Trocki, otkriva BBC. Puno godina poslije, prije nego što su ga pronašli Staljinovi ubojice u Meksiku, Trocki je opisao kako je u januaru 1913. izvjesni brkonja Stavros Papadopoulos iz Krakova stigao u Beč vlakom. 

Imao je samo drveni kofer i takav je pokucao Trockom na vrata. “Bio je nizak, mršav, smeđe-siva koža lica bila mu je rošava. U njegovim očima nije bilo trunke prijaznosti”, opisao je Trocki čovjeka koji je zapravo bio Staljin glavom i brkom. Sigmund Freund u to je vrijeme već bio renomirani utemeljitelj sasvim nove naučne discipline, uostalom, imao je 57 godina i bio je ikona ne samo Beča i Austro-ugarske monarhije, nego i cijelog zapadnog svijeta. Josip Broz Tito, tek 21-godišnjak, te je godine radio u Daimlerovoj tvornici automobila u Wiener Neustadtu, a Bečom je tumarao tražeći kakav bolji posao i, naravno, način da se zabavi. Gradom se u to vrijeme doslovno smucao i izvjesni 24-godišnji Austrijanac, porijeklom sa same granice Austrije i Bavarske, koji nije mogao prežaliti što su ga već dvaput odbili na prijemnom ispitu u Bečkoj Akademiji fine umjetnosti.

 Bio je to Adolf Hitler i stanovao je praktično na rubu prosjaštva u ulici Meldermannstrasse. U samom središtu grada nalazila se i rezidencija nadvojvode Franza Ferdinanda, no to baš i nije nekakav kuriozitet, koliko god da je sljedeće godine njegovim ubojstvom u Sarajevu potpaljen fitilj koji je imperijalistički podijeljen svijet jedva čekao da jurne u potpuni sukob. Beč je u to vrijeme bio tako popularan za okupljanje zato što je bio središte ne baš centralistički ustrojenog carstva sa 50 miliona stanovnika, u kojem se govorilo 11 različitih jezika između 15 velikih nacija. Franjo Josip svima je dopustio državljanstvo i pristup školama i fakultetima. 

Postojalo je javno zdravstvo. Razvijala se saobraćajna mreža. Beč je bio grad u kojem je cvjetala umjetnost, u kojem su se miješali svi ti različiti kulturni utjecaji i koji je do tada temeljito razvio svoj način života okupljanjem u kavanama. Danas se tako zna da je Freud običavao dokoličariti i družiti se u Cafe Landtmann, a da su Hitler i Trocki navraćali u Cafe Central. S izbijanjem rata, svaki od njih petorice krenuo je putem koji ga je odveo do toga da uvelike zauvijek mijenja veliki dio svijeta. 



(express.hr)

40 godina službe helikoptera Gazela u jugoslovenskim vazduhoplovstvima





Već 40. godina okosnicu helikopterskih jedinica u vojnom vazduhoplovstvu na ovim prostorima čini francuski laki višenamenski helikopter Gazela. Koristio se i koristi se za izvršavanje velikog broja zadataka, kao helikopter za vezu, transport i prevoz, za sanitet, potom za traganje i spasavanje, izviđanje i protivoklopnu borbu.






SFRJ


SFRJ je početkom 70-tih godina 20. veka pokazala interesovanje za nabavku ovog helikoptera i 1971. potpisala ugovor za licencnu proizvodnju. To je u početku bila delimična licenca sa kooperacijom da bi se ubrzala proizvodnja i uvođenje u naoružanje.  Prvi od 21 helikoptera je nabavljen u Francuskoj u varijanti SA-341G a stigli su u periodu 1973-1976. Dobili su vojne evidencijske brojeve 12001-12021 ali je kasnije izvršena zamena brojeva (12601-614, 12631-636, 12801). Helikopteri ev. broja 12609-614 su sklopljenu u Jugoslaviji i dobili su domaće fabričke brojeve. Licencna proizvodnja 1978. godine počinje u fabrici SOKO-Mostar dok su motori ’’Astazou IIIB’’ proizvođeni u fabrici ’’21. maj’’ u Rakovici. Prvi jugoslovenski primerak sa ev. brojem 12615 predat je na ispitivanje decembra 1978.



Sve varijante Gazele mogu imati dizalice ’’Breeze’’ (briz) ili ’’Air Equipment’’ nosivosti 136 kg. Tu je takođe i uređaj za nošenje spoljašnjeg tereta gde se na helikopter ugrađuje podvesna brava nosivosti 700 kg. Na sve nenaoružane Gazele mogu se ugraditi i plovci za slučaj nužde prilikom sletanja na vodene površine. Posebno razvijena varijanta GAMA (Gazela-Maljutka) namenjena je za protivoklopnu borbu i za dejstvo po niskoletećim i sporoletećim avionima i helikopterima u vazduhu. Sistem oružija čine žirostabilisani nišan APX-334, kolimatorski nišan, obrtne cevi sa nosačima naoružanja, i sistemi za dejstvo sa protivoklopnim raketama 9M14M ’’Maljutka’’ i sa protivavionskim raketama ’’Strela-2M’’. Pilot GAME upravlja letom rakete Strela-2M dok letač-strelac upravlja žično vođenim protivoklopim raketama ’’Maljutka’’ dometa do 3 km probojnosti 400 mm homogenog čeličnog oklopa. Početkom devedesetih godina na Gazeli je ispitivan i nosač sa mitraljezom Browning Mk II 7,7 mm i sedmocevni lanserom NRZ LLU-007 ali modifikacija nije zaživela. Takođe ispitivani su i lanseri mamaca sa mamcima IC-3 i IC-4 zatim naočare za noćno letenje i prijemnik satelitske navigacije.

ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

Tu je razlika između povjerenja i vjerovanja!






Čovjek po imenu Džon je imao grupu drugova sa kojima je volio da odlazi u prirodu. Njihovi izleti su uglavnom bili vezani za šetnje, istraživanje novih predjela. Voljeli su da uživaju u netaknutoj prirodi i zbog toga su umjesto automobila koristili bicikle kao prevozno sredstvo.

Na jedan od izleta Džon je sa sobom poveo i Meri, mladu tinejžderku. U toku izleta naišli su na provaliju koju su mogli da pređu jedino koristeći čeličnu sajlu razapetu sa jednog na drugi kraj provalije. Svi osim Džona su bili razočarani, nisu vidjeli način kako da pređu na drugu stranu provalije. Džon, koji je nekada radio kao akrobata u cirkusu, se dosjetio da ispusti vazduh iz guma bicikla i saopštio preostaloj družini kako će biciklom preći na drugu stranu i vratiti se nazad vozeći po čeličnoj sajli.

Odmah je krenuo u izvršenje svoga plana. Družina je počela da ga bodri “To Džon! Samo naprijed! Mi vjerujemo u tebe!” Bodrenje je trajalo sve vrijeme dok se Džon prevezao na suprotnu stranu provalije i nazad. Kada se konačno vratio među družinu tapšali su ga po ramenu i čestitali na hrabrosti i vještini pri tome ne zaboravljajući da mu kažu kako su oni sve vrijeme vjerovali u njega.

A onda je Džon na njhovo zaprepašćenje upitao “A sada pošto ste vidjeli da mogu to da učinim ko će od vas da sjedne samnom na moj bicikl da ga prevezem na drugu stranu?” Prvo je nastala potpuna tišina a onda su stigli odgovori “Znaš Džon mi vjerujemo u tebe ali da ti se pridružimo je mnogo rizično.” Jedan za drugim su nalazili razloge sve dok Meri nije istupila ispred njih i rekla “Ja ću” i sjela na bicikl pored Džona.

I krenuli su. Zaprepašćena družina je dovikivala “Džon, previše je opasno! Rizikuješ život te djevojke! Kako se usuđuješ da je dovodiš u opasnost! I zbog najmanje nepažnje možete da se stropoštate dole! To je nečuveno, tako se igrati sa sudbinom!” i još mnogo toga. Kako bilo, Džon i Meri su se polako prevezli biciklom na drugu stranu provalije i bezbjedno se vratili nazad. Zaprepašćena družina je opkolila Meri i začuđeno je pitala :”Kako si se usudila da pristaneš na tako nešto, moglo je svašta da se dogodi!”

“Ja ne samo da vjerujem u njega, ja imam potpuno povjerenje u njega! On je moj otac.” odgovorila je Meri.

Vidite, to je razlika između povjerenja i vjerovanja. Povjerenje u Univerzum je taj presudni element koji će otvoriti vrata za sve lijepo i sve dobrobiti. Potpuno povjerenje je taj elemenat koje će učiniti da Zakon Privlačnosti počne da djeluje u našu korist. Jedino tada možemo da živimo život punim plućima.

Izaberite, sada, ono što je najbolje


Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednog dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta to radiš?” – upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompirčiće koje ćemo iskoristiti za večeras. Krupnije i bolje krompire iskoristi ćemo kasnije.”

Otac se smješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir vratio nartag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krompir!”

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li ćemo biti takvi i u budućnosti.
Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje.

Nije blago ni srebro ni zlato,već je blago što je srcu drago.








Mnogi se danas pozivaju na riječ hrabrost. Šta je to hrabrost, da li smo svi hrabri?! Ja znam ko se pokazao ka hrabar dječak, čovjek. Hrabrost se pokaže, i dokaže onda kada treba. O njoj se ne razmišlja. Tek kada to uradiš shvatiš vrijednost svoga čina.
Tako je jedan mali dječak pokazao svoju hrabrost. Da mali dječak. Imao je samo 5 godina. Njegova sestra se razboljela. Jedino je on mogao spasiti. On je bio njen eliksir. Pošto je bio suviše mal, ljekari su mu sve detaljno objasnili. Bila je riječ o transfuziji. Rekoše mu da njegova krv može da održi njegovu sestru. Da bude uvijek kraj njega. Pažljivo je slušao. Udahnuo je, pogledao sestru i rekao:
“Spreman sam. Ja trebam svoju sestru kraj sebe.”



Svi su bili sretni zbog te odluke. I tako, uvezoše njegovu sestru i njega u istu sobu. Staviše ih i počeše proces. A ponosni roditelji, pružali su im podršku. Bili su ponosni na svog dječaka. Dječak je samo gledao u svoju sestru. Primjetio je da se boja u njenim obrazim vraća. A toplina u njenim očima postaje sve veća i veća. Bio je sretan. Međutim, njegovo malo tijelo, poče da slabio. A kako je suviše bio mali…ni doktorove riječi nije dobro razumio, te drhtavim glasom prozbori:
“Hoću li odmah početi da umirem?”
Iako nije znao šta znači transfuzija, on je pristao na to. Želio je pomoći svojoj sestri. Ona mu je bila važna. Nije blago ni srebro ni zlato,već je blago što je srcu drago.

Ne oklijevaj, baci se na posao i ostvari svoje ciljeve






Čovjek koji pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.

Odrastao slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu vidi stup i lanac.



Netko je rekao da se to ne može napraviti, ali on osmijehom odgovori da možda ne može, ali neće reći ne dok ne pokuša. Stoga se bacio na posao sa tračkom osmijeha na licu. Ako se i brinuo, to je skrivao. Počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo napraviti i učinio je to.

Netko mu se narugao: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i poceo raditi. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.

Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati, jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti.

Prava Vrijednost






Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.



“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

LJubav Kakvu Želim






Uobičajeni radni dan u ordinaciji, oko 08:30, kada je stariji gospodin, oko 80 godina, ušao u čekaonicu. Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi jer ima sastanak u 9 sati.
Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga neko pregledati.

Stalno je pogledavao na sat. Odlučio sam da ga ja pregledam obzirom da nisam imao drugih pacijenata.

Pregledao sam ranu. Rana je bila dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane.

Kada sam završio sve oko njegove rane, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom.

Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest. U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni…



Odgovorio je da ona više ne zna ko je on i da ga već 5 godina ne prepoznaje.

Bio sam iznenađen i upitao ga: „A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna ko ste?“

Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: “Ona mene ne zna, ali ja nju znam…”

Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze. Kada je napustio ordinaciju rekao sam sebi:

“To je ljubav koju želim u svom životu.“

Istinska Ljubav nije fizička, ni romantična.

Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što će biti i što neće biti.

Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega; Oni će napraviti najbolje od svega što imaju!

Iskrenost Uvijek Pobjeđuje




Car je već bio u poodmaklim godinama i znao je da će uskoro trebati izabrati svog nasljednika. Jednog dana pozvao je sve mlade ljude svog kraljevska na sastanak.
Tada im je rekao:
“Vrijeme je da odstupim s prijestolja i izaberem nasljednika. Odlučio sam izabrati jednog od vas koji ste sada ovdje.”

Zatim nastavi:

“Svakome ću od vas dati po jedno sjeme. Posadite ga, zalijevajte, njegujte i vratite se tačno nakon godinu dana na ovo mjesto i ponesite sa sobom ono što ste uzgojili od tog sjemena. Prema onome što donesete, izabrat ću svog nasljednika.”

Kao i ostali, jedan je mladić  primio sjeme i, kad se vratio kući, uzbuđeno ispričao majci što se dogodilo. Ona mu je pronašla prikladnu posudu, a on je pažljivo posadio sjeme. Svakodnevno ga je zalijevao i budno pratio je li nešto izraslo.

Nakon nekoliko sedmica svi su mladići hvalisavo pričali o svojim biljkama, koje su izrasle u svoj svojoj ljepoti od sjemena koje im je dao car. Samo se njegovo sjeme nije ni pomaklo. Koliko god se trudio i koliko god posvećivao vremena i ljubavi sjemenu, ostalo je potpuno jednako. Prošlo je još nekoliko sedmica, ali je sjeme ostalo isto.

Dok su drugi zanosno pričali o svojim biljkama, mladić se osjećao potišteno i kao gubitnik. Prošlo je i pola godine, ali se nije ništa promijenilo. Počeo je sumnjati nije li nešto krivo učinio pa je tako ubio sjeme. Svi su imali velike biljke, dok on nije imao ništa. Ipak, i dalje se nadao kako će nešto izniknuti.

Konačno je došlo vrijeme da se ponovno sastanu s carem na dogovorenom mjestu. Svi su mladići donijeli biljke, na temelju kojih će car procijeniti kojega će izabrati za nasljednika, samo on nije imao ništa, odnosno imao je samo sjeme koje mu je dao car.  Osjećao se potišteno i nije uopće htio doći pred cara prazne posude, ali mu je majka savjetovala da ipak bude iskren i prizna što se dogodilo.

S mučninom u želucu gledao je sve one prekrasne biljke koje su uzgojili drugi mladići. Svi su mu se smijali kad su vidjeli njegovu praznu posudu.

Konačno je stigao i car. Pozdravio je mladiće i šutke je krenuo promatrati biljke. Mladić se sakrio što je dalje mogao.

– Prekrasne su vam biljke, – započe car. – Danas će jedan od vas biti izabran za sljedećeg cara.

Odjednom car opazi mladića i njegovu praznu posudu i reče svojim stražarima da ga dovedu preda njega. Mladić se prestravio. Pomislio je da će ga car dati ubiti.

Kad je stupio pred cara, svi su mu se mladići smijali, ali ne i car. On je bio iznimno ozbiljan, pa reče:

– Ovo će biti novi car!

Mladić je slušao s nevjericom i pitao se kako bi on mogao biti car kada nije u stanju uzgojiti ni obično sjeme.

Tada car nastavi:

– Prije godinu dana svima sam vam dao sjeme i rekao vam da ga posadite, zalijevate i njegujete, a onda mi nakon godinu dana donesete ono što ste uzgojili. Niste ni slutili da sam vam tada dao mrtvo sjeme iz kojega ne može niknuti nikakva biljka, a vi ste sada svi, osim ovog mladića, donijeli prekrasne biljke. Kad ste shvatili da vaše sjeme neće dati roda, jednostavno ste ga zamijenili drugim. Ovaj je mladić jedini bio hrabar i iskren i donio mi zdjelu s mrtvim sjemenom.

Zato će on biti sljedeći car.

Ja sam odgovorna SAMO za sebe.





Ja sam odgovorna SAMO za sebe. Rečeno mi je, i da, govorim to i sama sebi, pokušavajući čvrsto da se uvjerim u to. Uvijek kada mi neko nešto kaže sa strane, to traži svoje vrijeme da nađe do mene put, i počne da iz mene govori. Treba mnoge provjere da prođe, unutar mene. Da li želim u to da vjerujem?

U početku sam se opirala, osmijehom. Preteško mi je bilo shvatiti da imam zaista tako veliku odgovornost. Preteško mi je bilo postati odrasla osoba, pored ovog mog divljašnog dječijeg duha. Pored ovog djeteta u meni, koje izgleda, još nije spremno da sazre i da se za sebe zauzme.
Djeteta, koje je pomalo uplašeno i pomnogo zastrašeno šta će se desiti ako preuzme kormilo svog života, otpusti onaj dio suknje mame, koji ga vodi u sigurnost, i krene, svojim stopama ka odrastanju.

Djeteta, koje je pomalo usamljeno u tom svijetu, i ne želi tamo da ga pustim još. Kome još treba ljubavi, i još poštovanja da osjeti, kome treba još snage da prikupi, i još iskustva da stekne, da može da zakorači samo na put odrastanja.

A onda, kada sam shvatila, da se ta pomisao o mojoj odgovornosti samo za sebe ugnjezdila u mene, i postala odista dio mene, kada sam je dala svim svojih strahovima da se njome poigraju, postalo mi je jasno, šta treba dalje da činim.

Ono što treba dalje da činim jeste: Da uzmem sama ono što mi pripada, da se izborim za to, jer mi to niko nije ni dužan, niti će mi dati. Ne trebam se uzdati u ono što ja od drugih očekujem, nego trebam, jer zaslužujem, uzeti to što očekujem da mi drugi daju. Dati to sama sebi. Dati sebi da osjetim pravo na to.
Treba da stanem čvrsto, bez skrivanja, ispred svega od čega bih najradije pobjegla. Šta mi može biti?
Šta mi se može desiti, meni, odrasloj, šta se može desiti? I ako ne uspijem, u čemu je strašnoća toga. Samo ću, nakon što uvidim dokle sam prvi put uspjela, moći da drugi put popravim te sitne sputavajuće činioce. I poraz je sastavni dio života. Moraš ponekad dotaknuti i samo dno, da bi vidio da ne zaslužuješ ništa drugo osim vrha.
Treba da krenem na ono me čeka, da krenem već sada koračati. Niti ja, niti ono, koje čeka, nismo isti niti jednim danom koji prođe. Da krenem prema njemu, da vidim da li želim. Da krenem, i ostanem sa sobom, da vidim da li se mjenjam, i da li se ono pretvara u nešto što novoj meni ne treba.
Treba da izgradim oko sebe jednu nedodirljivu zidinu, koja će biti vrijedna svake moje odbrane. Jednu zidinu koja će biti moj ponos, na koju ću svakoga radog, ko je puštuje, popeti, da vidi, s kojih vrleti ja gledam svijet, i opet, kada vidi, vratiti na njegovo sigurno tlo.
I svako neka ostane iza moje zidine. Svako neka izgradi svoju, opet. I njegovu ću poštovati.
Svako neka svoju brani i neka se o svojoj stara. Sve ono što je moje blago ostat će samo moje. I ja ću je uređivati, i mnogo, mnogo raditi na njoj, da budem zadovoljna. Da JA budem zadovoljna. Nikome neću dati da uđe unutra, nego je samo sa zidina može i gledati. Nikome neću dati da se mješta u to kako treba da izgleda, jer on ima svoju malu ljepotu unutar zidine o kojoj treba da se brine.
I svakog ću vratiti samom sebi, jer, kao i ja svako je odgovoran SAMO za sebe.