ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

Ja sam odgovorna SAMO za sebe.





Ja sam odgovorna SAMO za sebe. Rečeno mi je, i da, govorim to i sama sebi, pokušavajući čvrsto da se uvjerim u to. Uvijek kada mi neko nešto kaže sa strane, to traži svoje vrijeme da nađe do mene put, i počne da iz mene govori. Treba mnoge provjere da prođe, unutar mene. Da li želim u to da vjerujem?

U početku sam se opirala, osmijehom. Preteško mi je bilo shvatiti da imam zaista tako veliku odgovornost. Preteško mi je bilo postati odrasla osoba, pored ovog mog divljašnog dječijeg duha. Pored ovog djeteta u meni, koje izgleda, još nije spremno da sazre i da se za sebe zauzme.
Djeteta, koje je pomalo uplašeno i pomnogo zastrašeno šta će se desiti ako preuzme kormilo svog života, otpusti onaj dio suknje mame, koji ga vodi u sigurnost, i krene, svojim stopama ka odrastanju.

Djeteta, koje je pomalo usamljeno u tom svijetu, i ne želi tamo da ga pustim još. Kome još treba ljubavi, i još poštovanja da osjeti, kome treba još snage da prikupi, i još iskustva da stekne, da može da zakorači samo na put odrastanja.

A onda, kada sam shvatila, da se ta pomisao o mojoj odgovornosti samo za sebe ugnjezdila u mene, i postala odista dio mene, kada sam je dala svim svojih strahovima da se njome poigraju, postalo mi je jasno, šta treba dalje da činim.

Ono što treba dalje da činim jeste: Da uzmem sama ono što mi pripada, da se izborim za to, jer mi to niko nije ni dužan, niti će mi dati. Ne trebam se uzdati u ono što ja od drugih očekujem, nego trebam, jer zaslužujem, uzeti to što očekujem da mi drugi daju. Dati to sama sebi. Dati sebi da osjetim pravo na to.
Treba da stanem čvrsto, bez skrivanja, ispred svega od čega bih najradije pobjegla. Šta mi može biti?
Šta mi se može desiti, meni, odrasloj, šta se može desiti? I ako ne uspijem, u čemu je strašnoća toga. Samo ću, nakon što uvidim dokle sam prvi put uspjela, moći da drugi put popravim te sitne sputavajuće činioce. I poraz je sastavni dio života. Moraš ponekad dotaknuti i samo dno, da bi vidio da ne zaslužuješ ništa drugo osim vrha.
Treba da krenem na ono me čeka, da krenem već sada koračati. Niti ja, niti ono, koje čeka, nismo isti niti jednim danom koji prođe. Da krenem prema njemu, da vidim da li želim. Da krenem, i ostanem sa sobom, da vidim da li se mjenjam, i da li se ono pretvara u nešto što novoj meni ne treba.
Treba da izgradim oko sebe jednu nedodirljivu zidinu, koja će biti vrijedna svake moje odbrane. Jednu zidinu koja će biti moj ponos, na koju ću svakoga radog, ko je puštuje, popeti, da vidi, s kojih vrleti ja gledam svijet, i opet, kada vidi, vratiti na njegovo sigurno tlo.
I svako neka ostane iza moje zidine. Svako neka izgradi svoju, opet. I njegovu ću poštovati.
Svako neka svoju brani i neka se o svojoj stara. Sve ono što je moje blago ostat će samo moje. I ja ću je uređivati, i mnogo, mnogo raditi na njoj, da budem zadovoljna. Da JA budem zadovoljna. Nikome neću dati da uđe unutra, nego je samo sa zidina može i gledati. Nikome neću dati da se mješta u to kako treba da izgleda, jer on ima svoju malu ljepotu unutar zidine o kojoj treba da se brine.
I svakog ću vratiti samom sebi, jer, kao i ja svako je odgovoran SAMO za sebe.

Nema komentara:

Objavi komentar