Fotografije bezbrižnog života u bosanskom gradiću u doba socijalizma

Kada su velike poplave 2014. godine pogodile Balkan, to je bio težak udarac za mnoge. Neki su izgubili život, na hiljade je izgubilo domove, a sa njima i gotovo sve što su ikada posedovali. Ostali su bez toplog kreveta, bez odeće, ali i bez fotografija i svih onih uspomena na "neka stara dobra vremena", kojih više nema. Taj gubitak boli i priziva strah da će se sećanja na sve te drage, važne trenutke i emocije, zajedno sa starim fotografijama, zauvek izgubiti u zaboravu.

Dok su posle poplava renovirali uništene kuće, stanovnici gradića Maglaj na severu Bosne pričali su kako nikada neće prežaliti nastradale fotografije i predmete koji ih podsećaju na detinjstvo, porodicu i odrastanje. Inspirisani nostalgijom prema tim starim i drugačijim vremenima i vođeni željom da sačuvaju kulturnu istoriju svog grada i njegovih stanovnika, dvadesetak mladih odlučilo je sačuva prošlost za buduće generacije. Počeli su da prikupljaju i digitalizuju stare fotografije sa zanimljivih događaja, ali i svakodnevice, arhivsko-umetničku građu, predmete od ličnog značaja i interesantne priče o navikama ljudi Maglaja.

Sve fotografije iz arhive "EX Files: Maglaj kakvog smo voljeli", objavljene uz dozvolu autora izložbe

Dugoročnim projektom i istoimenom izložbom "Ex files: Maglaj kakvog smo voljeli", mladi oko udruženja "Dictum Factum" teže da istraže odrastanje svojih baka, deka i roditelja, koji su živeli u vremenu kulturno, društveno i politički drugačijem od današnjeg - jugoslovenskom socijalizmu.

Na samoj izložbi koja traje od 2.9 do 9.9. u skladištu nekadašnjeg socijalističkog giganta "Mapex", prikazuju se digitalizovane fotografije njihovih sugrađana i radovi renomiranih umetnika koji su boravili na maglajskim ulicama, poput Minjeta Ramovića, Milomira Kovačevića Strašnog i Eldara Emrića iz Associated Press-a. Dragocena digitalna arhiva kulturnog nasleđa ovog malog bosanskog grada posle izložbe postaje dostupna javnosti preko web platforme, gde će nastaviti da se dopunjuje i širi.

Ideja o ovakvom poduhvatu rodila se 2015. godine kada su mladi umetnik Adi Softić i njegova drugarica i kolegenica listali njene stare porodične albume.

- Deda od Enide je bio košarkaški sudija i radnik u gigantu celuloze i papira „Natronu". Kao vrsni zaljubljenik u sport sačuvao je zapisnike sa Košarkaškog Evropskog prvenstva za žene koje je održano u Maglaju i Banjoj Luci '80-tih, kao i veliku količinu fotografija. [Njena] nana nam je prezentovala modne kombinacije koje je nosila '70-tih i '80-tih i rekli smo spontano: O ovakvim stvarima trebamo napraviti izložbu. Ali ne običnu, već nešto čime će naše generacije biti bolje upoznate s tim vremenima - priča Softić za VICE Srbija.

Nakon poplava, ekipa oko "Dictum Factum"-a postala je aktivna u organizaciji ovakvih i drugih kulturnih, sportskih i dešavanja iz ekologije u Maglaju, jer su shvatili da je mladima koji shvatanjima i lokalpatriotizmom dele strast za radom potrebna zajednička platforma da se ideje lakše sprovedu u dela. Njihova misija je da mladima pruže bolji društveni, kulturni i pre svega aktivniji život, ali i da brinu o svom gradu.

Najpre su pokrenuli Fejsbuk stranicu da bi testirali koliko ovakav materijal zanima i mlade i starije korisnike, a uskoro su počeili da dobijaju i veliki broj starih fotografija u inboks sa molbom da ih uvrsite u arhivu. Tada su znali da je i pravi trenutak za izložbu.

Kao mladima koji odrastaju u 21. veku i svoj život dokumentuju preko društvenih mreža, gledajući ove stare fotografije, odrastanje njihovih roditelja i sugrađana tokom socijalizma Adijevim vršnjacima izgleda "prvenstveno jako uzbudljivo, a u pojedinim segmentima i pomalo naučno-fantastično".

- Mi smo generacije koje žive u eri smartphone-a i često zaboravljamo da imamo privilegiju da bitne životne trenutke možemo zabilježiti aparatom ovog trena i podijeliti ih sa prijateljima i rodbinom jednim klikom, sa cijelim svijetom. Nema potrebe da fotografiju izradimo, spakujemo je u kovertu i pošaljemo tetki u drugi grad da nas vidi, pa onda čekamo da nas ona nazove i kaže da smo lijepi. Sve je to sada jedan like/heart i par sekundi posla. Na prijašnjim fotografijama (dobroj većini) se vidi da se aparat nosio ili iznajmljivao za neke posebne životne prilike i događaje. To je šarm koji nema cijene! Moda je bila jako interesantna i način na koji su pozirali na fotografijama, pokušavajuci imitirati tadašnje muzičke i filmske zvijezde. Levisice su nezaobilazne kao i jeans jakne, tene koje podsjećaju na starke (starke su, one prave, bile rezervisane za one koji imaju nekoga vani). - objašnjava on.

Svi smo slušali čuvene priče naših roditelja kako se "u njihovo vreme" išlo vozom u Trst da se kupe zvoncare, patike i druge stvari. Pored fotografija i ličnih predmeta koje su u zbirku priložili sugrađani, Ex Files Maglaja sadrže i zanimljive anegdote koje govore o tome "Kako se živjelo, oblačilo, voljelo?".

- U Maglaju je nastao tada najveći muzički festival mladih neafirmisanih pjevača „Studentsko ljeto" gdje su karijere započele najveće zvijezde bivše države i današnjeg, kako mi volimo reći regiona - Lepa Brena, Severina, Željko Samardžić, Daniel, Slađana Milošević... Mnogo je mladih studiralo u Sarajevu i Beogradu i imali su jedinstven fazon da kada nekog žele prozvati na ulici oni stave ruku u usta i drkenu ime te osobe. Tako su godinama zvijezde festivala znale da ih je na cesti u Sarajevu i Beogradu prepoznao Maglajlija jer ih prozove s rukom zabijenom u usta. To je uvijek izazivalo osmijeh kod gostiju koji su se rado vraćali u Maglaj, sklapali prijateljstva i kumstva koja traju sve do danas. Neki još uvijek prepričavaju kako su pored internacionalnog menija u hotelu bježali u stari grad na lepinju s jajetom nakon što završe nastup - prepričava Softić.

- O tome koliko je snažna ljubav svjedoči nam priča bračnog para Marsicek. Naime u Jugoslaviji su se birali najljepši parovi iz svake republike (osim iz BiH) putem glasanja u novinama i parovi sa najvise glasova dobijali su besplatno zajedničko vjenčanje i putovanje. Senija Marsicek je poslala pismo pritužbe zašto parovi iz BiH nemaju pravo da učestvuju i te godine BiH stiče pravo učešća. Dobar dio BiH se digao na noge i neumorno su slali glasove za Senu i Vladu. Na kraju je urednica pozvala gospođu Senu i zamolila ju da razglasi da prijatelji i rodbina prestanu slati glasove jer, ako nastave pristizati glasovi, uskoro neće biti mjesta u redakciji, a i pobjeda im je već pristiglim glasovima bila zagarantovana. Tako su Sena i Vlado Marsicek prvi najljepši par iz Bosne i Hercegovine i Maglaja koji su dobili nezaboravno vjenčanje u Sloveniji i fotografije uz poglede koji govore više od riječi podijelili sa nama - priča on ovu dirljivu i slatku anegdotu.

Upoređujući kako mladi danas žive, oblače se i vole, u odnosu na mladost svojih roditelja, Softić kaže da lično smatra da svako vreme ima svoj šarm, heroje i antiheroja, pa tako i naše.

- Mi danas živimo i volimo jako brzo. Neki život shvataju i mute kao instant kafu, to mi je zapravo često asocijacija na naš današnji život. Istresi 10 grama emocija i briga u šolju, zalij uzavrelom krvlju i zapali u dan, trkaj se s njim. Oblačenje je stvar ličnog ukusa, mada su uvijek ljudi pratili trendove i podjsećali jedni na druge. Naravno, svako vrijeme pa tako i naše ima izuzetke koji su nekima kul, a nekima totalni treš. Činjenica je da se s dolaskom Instagrama naš stil promjenio i da nam je mnogo više stvari dostupno nego našim roditeljima. Nama su starke i levisice normalna stvar koju možemo kupiti svudgdje, bez da idemo u Trst. Nakon objektivnog sagledanja i poređenja vremena tada i sada, shvatimo zapravo koliko smo privilegovani i zatrpani hranom, pićem, odjećom i ponudom svega što nam olakšava život - kaže on i naglašava da će i ovo vrijeme sigurno nekim klincima biti zanimljivo i antologijsko.

Za mlade u Maglaju, digitalizacija neprocenjivih svedočanstava o čitavim generacijama mladih i entuzijastičnih ljudi s drugim običajima i navikama je nešto što im ostaje u amanet, da novim momentima nadopune.

- Izgleda da je ona čuvena iritantna : „U moje vrijeme je bilo ovako..." breme koje s ponosom trebamo nositi i jednoga dana našoj djeci i unucima pričati da smo u „naše vrijeme" uradili ovakav poduhvat - zaključuje Softić.

Pogledajte još fotografija odrastanja u Maglaju u doba socijalizma i saznajte više o digitanoj arhivi "Ex files: Maglaj kakvog smo voljeli" ovde.

• 
  

Padobranske oznake JA/JNA

U razdoblju između dva svjetska rata pojedine su države u okviru svojih ratnih planova predvidjele uporabu padobranskih postrojbi za iznenadne udare u pozadinu protivnika i zaposjedanje točaka od velikog vojnoga značenja. Naročito su se padobranske postrojbe razvile u Hitlerovoj Njemačkoj te je za sve one koji su uspješno završili padobranski tečaj godine 1936. uvedena posebna značka koja je prikazivala orla koji u pandžama drži kukasti križ i obrušava se prema tlu; orao je bio zlatne boje, a nalazio se unutar srebrnoga vijenca. U bivšoj Kraljevini SHS/Jugoslaviji padobranstvo se razvijalo vrlo polagano; prvi uspješan skok izveo je još 1926. godine potporučnik Dragutin Dolanski u Novom Sadu, no s padobranstvom za vojne potrebe počelo se računati tek pri kraju 1930-tih. Godine 1939. počeo je prvi padobranski tečaj za časnike i dočasnike koji je sljedeće godine završilo njih 28, a planiran je i drugi tečaj za drugu polovicu 1940. (no nejasno je je li uopće započeo).  

Pri kraju Drugog svjetskog rata, u rujnu 1944. godine, stotinjak partizana upućeno je u Bari na padobransku izobrazbu te je u listopadu iste godine utemeljen 1. padobranski bataljon. On je već sredinom 1945. godine ukinut, da bi zatim sljedeće godine bio stvoren novi, 46. padobranski bataljon u Beloj Crkvi. Sljedećih godina provedeno je nekoliko reorganizacija, a godine 1967. stvorena je 63. padobranska brigada u Nišu. No nisu samo pripadnici padobranskih postrojba prolazili padobransku izobrazbu, već i drugi časnici i dočasnici, uglavnom iz Zrakoplovstva, a po završetku izobrazbe dobivali su padobranski znak kao vidno priznanje; znak je prikazivao bijeli padobran i padobranca na plavom polju, s crvenom petokrakom na vrhu, a u početku je mogao biti metalni ili platneni. Nije poznato koje je godine uveden, ali fotografije nam pokazuju da se nosio barem od 1949. godine. Službeni i detaljni propisi o padobranskim znacima počinju se objavljivati tek od 1953. godine. 

Pročitajte više na: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/padobranci-jugoslavenske-narodne-armije-i-jugoslavenske-armije-1030777 - vojnapovijest.vecernji.hr

Svjetski mediji o uklanjanju Tita iz Zagreba: Vlasti prekrižile vođu ustanka protiv nacista

Zagrebačka Gradska skupština danas je donijela odluku da se Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Kraj je to dugog procesa koji je kulminirao pobjedom desničarskih partija u glavnom gradu susjedne Hrvatske.

Da vijest o "izbacivanju" Tita iz strogog centra Zagreba nije obišla samo zemlje regije, odnosno bivše Jugoslavije, govori i činjenica da su vijest o kontroverznom skidanju table sa imemom Maršala prenijeli AFP, AP, New York Times, France24, The Guardian i drugi.

"Gradske vlasti u Zagrebu odabrale su da uklone ime jugoslavenskog komunističkog lidera Josipa Broza Tita sa centralnog trga. Tito je bio vođa antifašističkog pokreta koji se borio protiv nacističkog okupatora tokom Drugog svjetskog rata. Stoga, mnogi ovaj potez smatraju pobjedom sve jačih desničara u najnovijoj članici Evropske unije", piše jedan od najutjecajnijih američkih listova – New York Times.

"Tito je vladao Jugoslavijom 35 godina i od nje napravio najprosperitetniju socijalističku državu. Nakon njegove smrti uslijedio je raspad zemlje i rat koji je odnio više od 100.000 života, a njegovo ime i dan danas izaziva podjele u društvu", piše France24.

"Titovo ime je uklonjeno na inicijativu lidera desničarske stranke Neovisni za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović koji je bivšeg predsjednika Jugoslavije nazvao diktatorom", piše The Guardian.

Sovjetska invazija na Jugoslaviju?

Završetkom Drugog svjetskog rata Jugoslavija je ušla u „Istočni“ blok. Međutim, već 1948. dolazi do sukoba Tito-Staljin što je rezultiralo izbacivanje Jugoslavije iz Informbiroa. Jugoslavija je tada suočena s prijetnjom sovjetske intervencije, međutim zapadne sile izdašno pomažu Jugoslaviju gospodarski i vojno s ciljem da pokažu ostalim istočnoeuropskim zemljama da se šizma isplati.

Jugoslavija tada razvija svoju inačicu društvenog i političkog sustava, samoupravni socijalizam koji se razlikovao u tome što je bio baziran na društvenom vlasništvu, za razliku od državnog vlasništa kako su bili formirani sustavi u ostalim socijalističkim zemljama. Na vanjskopolitičkom polju, Jugoslavija zajedno sa Indonezijom, Egiptom i Indijom osniva pokret nesvrstanih, pokret koji je zamišljen kao udruženje zemalja koje se ne žele svrstati u bilo koji blok.

Tako je Josip Broz Tito na izuzetno osjetljivom geopolitičkom prostoru na kojem se nalazila Jugoslavija vješto balansirao između Istoka i Zapada.

Vojna doktrina u SFRJ bila je bazirana na principima DSZ (društvena samozaštita) i ONO (opće-narodna obrana), a ukratko se ogledala u slijedećem: JNA je bila regularna vojska koja bi na svojim plećima trebala izdržati prvotni udar agresije. Republike su, nakon ustava iz 1974., imale na raspolaganju Teritorijalnu obranu (TO) koja je trebala biti uvezana u sve vidove društvenog života (npr.: tvornice bi raspolagale oružjem koje bi u slučaju agresije radnici uzeli u cilju obrane). Ovakav vid vojne doktrine obuhvaćao je potpunu mobilizaciju gotovo svakog tko može nositi i pucati iz oružja. Svi obrambeni vojni planovi SFRJ bili su usmjereni prema napadu od strane Varšavskog pakta, dok se smatralo da intervencija NATO snaga ne predstavlja realnu opasnost, tj. da su minimalne šanse da do toga dođe (tek krajem 80-ih mijenja se radikalno plan i okreće se planu obrane od potencijalne agresije NATO snaga što će se kasnije pokazati kao priprema za agresiju srbizirane JNA usmjerenu na Hrvatsku i BiH). Ratna doktrina se oslanjala na iskustvo partizana iz Drugog svjetskog rata – pošto se znalo da Jugoslavija ne može pružiti realan otpor sovjetskim tenkovskim divizijama u ravničarskim dijelovima SFRJ (Slavoniji i Vojvodini), čekalo bi se da agresor forsiranjem Save prijeđe u područje dinarskog planinskog masiva gdje bi se s neprijateljem ratovalo gerilski poput partizana iz Drugog svjetskog rata.

Mogući pravci napada sovjetske invazije na Jugoslaviju

Prva realna prijetnja sovjetske invazije na Jugoslaviju bila je u vrijeme sukoba Staljin-Tito. Sovjetske divizije potpomognute mađarskim jedinicama bile su spremne za invaziju na Jugoslaviju međutim takva naredba nikada nije došla od Staljina iako je na jugoslavensko-mađarskoj granici trajala konstantna napetost i spremnost da se krene u invaziju.

Sovjetski plan je bio da sovjetsko-mađarske snage uđu u Jugoslaviju, forsiraju Dunav i da se spoje u Beogradu sa snagama koje bi krenule iz Rumunjske a imale bi za cilj da oslabe desni bok jugoslavenske obrane i u glavnom gradu Jugoslavije instaliraju prosovjetsku kvislinšku vladu.

Legenda Drugog svjetskog rata, maršal Žukov napravio je plan masivnog padobranskog desanta na bosanski plato čime bi se, znajući za jugoslavenski plan obrane u dinarskom planinskom masivu, prišlo jugoslavenskoj obrani s leđa u cilju njenog razbijanja.

Posebno je zanimljiv događaj koji se dogodio u doba korejske krize. Jugoslavenski graničari su na Đerdapu primjetili kako sovjetska ratna flotila ulazi u jugoslavenske vode Dunava. Po sporazumu iz 1948. ratne flotile svih podunavskih zemalja imaju pravo neškodljivog prolaska Dunavom kao međunarodnom rijekom. Na očiglednu provokaciju vojska nije odgovarala jer je sovjetska flotila imala legalno pravo prolaska kroz jugoslavenske vode. Flotila je bez incidenta prošla kroz Jugoslaviju i uplovila u mađarske vode Dunava poslije Batine, tj. Bezdana.

Nakon Staljinove smrti i dolaska Nikite Hruščova na vlast u SSSR-u, stabiliziraju se odnosi SFRJ i SSSR-a čime se uvelike smanjuje opasnost od sovjetske invazije na Jugoslaviju do Titove smrti.

U vremenu kada se Tito teško razbolio, na zapadu postoji bojazan da će Varšavski pakt vojno intervenirati nakon njegove smrti, znajući da će njegova smrt destabilizirati državu. Admiral JRM Branko Mamula u svojoj knjizi Smrt Jugoslavije iznosi slijedeće:

Zapadne obavještajne službe, zainteresirane da li Varšavski ugovor nešto priprema kako bi promijenio položaj Jugoslavije, pratile su ove pokrete mnogo lakše nego mi i potvrđivale su, da se u Mađarskoj grupišu snage. Prema njihovim procjenama, iz SSSR–a su na putu dvije svježe divizije. U Mađarskoj se već nalazila sovjetska grupacija od četiri divizije, od čega dvije oklopne, uz šest mađarskih divizija i značajne vazduhoplovne grupacije za podršku. Uočen je i pojačan trajektni saobraćaj između Odese i Varne s ukrcanom vojnom tehnikom i opremom. Bugarska je u to vrijeme imala tri armije kopnene vojske koje su bile orijentirane prema Turskoj, Grčkoj i Jugoslaviji. Stizala je tehnika i oprema i za formiranje četvrte armije, pa bi prema Makedoniji i Albaniji bile ešalonirane dvije armije. Zapravo se ni tada ni kasnije nije uspjelo s dovoljno vjerojatnoće utvrditi, da li je tehnika i oprema bila namijenjena za četvrtu bugarsku armiju ili bi se bila formirala posebna sovjetska armija za slučaj odluke da se izbija na južni Jadran i Sredozemlje. U Bugarskoj su se, nedaleko od naše granice, izvodile zimske vježbe većih razmjera nego prethodnih godina, i mi smo ih mogli pratiti.

Nešto kasnije govori o susretu s načelnikom Glavnog Stožera mađarske vojske generalom Istvánom Oláhom u kasnu jesen 1980.:

Na kraju razgovora o programima suradnje naših dviju armija, general Olah mi je postavio pitanje, kako sam mogao razumjeti da će nas Varšavski ugovor napasti za vrijeme Titove bolesti. Umjesto odgovora upitao sam ga što bi on učinio u času kada odlazi stup države, a u svijetu se godinama kombinira s promjenama u Jugoslaviji nakon njegovog odlaska. Pošteno je odgovorio: “Osigurao bih zemlju od mogućih vanjskih i unutrašnjih opasnosti”. I mi smo samo toliko učinili, rekao sam. Provjerio sam koliko su bili tačni podaci o dolasku tri ruske divizije u Mađarsku u mjesecu februaru. Potvrdio je, da su jedna za drugom iz Ukrajine ušle dvije divizije radi smjene postojećih, a motostreljačka divizija iz Slovačke izašla je s dijelovima za obuku u zimskim uslovima. Nakon vrlo otvorenih objašnjenja tokom kojih sam izrazio sumnju da se u kritično vrijeme u Mađarskoj slučajno našlo sedam sovjetskih divizija, general Olah mi je rekao: “Nije nemoguće da vas u datom času napadnu snage VU iz Mađarske, pri čemu će mađarske snage izvršavati svoje obaveze što ni ja, niti mađarsko rukovodstvo ne možemo zaustaviti, ali Te uvjeravam da ću naći načina da te na vrijeme obavijestim”

Prije nekoliko godina, sada pokojni Francesco Cossiga, bivši talijanski predsjednik u talijanskom listu „Corriere della Sera“ u članku “Cossigino otkriće: Ostavili bi smo Trst SSSR-u” iznio je činjenicu o postojanju talijanskog plana u slučaju sovjetske invazije na Jugoslaviju pod nazivom Alabarda:

Kada je maršal Tito pao u agoniju, NATO je proglasio uzbunu prvog stupnja, žutu. No na eventualnu sovjetsku invaziju Jugoslavije, do koje bi došlo zbog nekog unutarnjeg poziva zbog raspada Jugoslavije, Atlantski savez ne bi reagirao ni na koji način, jer bi si Sovjeti preuzeli ono što im je pripadalo na temelju dogovora na Jalti.

(…)

Mi smo mislili da bi Sovjeti napali i mali pojas regije Venezie Giulie i znali smo dobro da ne možemo tražiti od Atlantskog saveza da izazove nuklearnu odmazdu za obranu Trsta. Plan je predviđao, nakon što bi sovjetske snage ušle u Jugoslaviju, povlačenje talijanskih vojnih postrojbi iz Trsta i Venezie Giulie. Tu bi ostali samo šef policije, policija i karabinjeri radi održavanja reda i javne sigurnosti, sve dok sovjetske snage ne bi donijele odluku o preuzimanju tih dužnosti.

Poslije ovog turbulentnog perioda opasnosti od moguće sovjetske invazije na Jugoslaviju, opasnost se minimalizira. Jugoslavija se počinje raspadati, a istu sudbinu doživljava i Sovjetski Savez. JNA doživljava preustroj i razvija se ratni plan obrane od potpunog napada sila NATO-a, što je zapravo uvertira u transformaciju JNA u silu provođenja velikosrpske politike što će se pokazati u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (admiral Davor Domazet – Lošo: Kako je pripremana agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ili preoblikovanje JNA u srpsku imperijalnu silu).

Priča o mogućnosti sovjetske invazije na SFRJ definitivno prestaje raspadom obje države. U ožujku 1991. general Kadijević, protiv kojeg je podignuta optužnica u Hrvatskoj za ratne zločine, tajno odlazi u Moskvu kod tadašnjeg ministra obrane SSSR-a, posljednjeg sovjetskog maršala Dimitrija Jazova gdje ga otvoreno pita o spremnosti SSSR-a da intervenira u slučaju uplitanja zapadnih sila u jugoslavensku krizu, kao i podršci ukoliko JNA izvrši vojni puč. Jazov mu odgovara da zapad neće intervenirati, ali i da SSSR ima previše svojih problema i da ne može intervenirati u Jugoslaviji.

Ovako pitanje je postavio Jazovu i tadašnji srbijanski član predsjedništva SFRJ Borisav Jović, što je i sam potvrdio u dokumentarcu BBC-a „Smrt Jugoslavije“. Jović je također pitao o mogućnosti kupovine eksplozivnih materijala i kerozina od SSSR-a, na što je Jazov odgovorio da je to moguće izvršiti samo regularnim kanalima što Joviću nije odgovaralo jer je na čelu vlade SFRJ bio premijer Marković koji nije dopuštao djelovanje vlade u ovakvim stvarima.

Ruske snage KFOR-a

Na početku razmještanja snaga KFOR-a na Kosovu, na prištinskom aerodromu dolazi do incidenta za koji mnogi smatraju da je mogao izazvati Treći svjetski rat. Naime, dio ruskih vojnih snaga (oko 200 vojnika) koji je bio smješten u Bosni i Hercegovini u okviru međunarodnih stabilizacijskih snaga (SFOR) ušle su na Kosovo i zauzele prištinski aerodrom prije dolaska snaga KFOR-a. Američki general Wesley Clark naredio je jedinicama na terenu (britanskim snagama) da silom zauzmu aerodrom. Britanske snage su odbile ovo naređenje u strahu od mogućih posljedica. Kasnije je između ruskih snaga i NATO-a potpisan sporazum o implementiranju ruskih snaga u sustav KFOR-a , koje nisu bile tim sporazumom pod direktnim zapovjedništvom KFOR-a, odnosno NATO-a. Ruske snage su 2003. napustile Kosovo.

Rusko učešće na području bivše Jugoslavije aktualiziralo se ponovno u zadnje vrijeme pričom o postavljanju američkog protu-raketnog štita u Srednjoj Europi. Tada je iz ruskog vojnog vrha plasirana vijest da bi u slučaju razmještanja takvog štita blizu granica Ruske Federacije, ruski odgovor bio postavljanje svog štita na područje oko rijeke Drine u Srbiji i Bosni i Hercegovini (teritorij Republike Srpske). Iako je upitna mogućnost realizacija ovakve ideje, ona je ipak pokazatelj da je područje bivše Jugoslavije i nakon raspada SFRJ, SSSR-a i završetka Hladnog rata i dalje od geopolitičke važnosti, te mjesto sudara različitih interesnih sfera velikih svjetskih sila.



Izvori:

http://www.e-novine.com/feljton/31278-Opasnost-sovjetske-invazije.html

http://www.index.hr/vijesti/clanak/dok-je-tito-umirao-nato-ocekivao-invaziju-na-jugoslaviju/203148.aspx

http://www.vreme.com/arhiva_html/489/11.html


http://www.nsf-journal.hr/issues/zbornik_s1/domazet.htm

http://www.index.hr/vijesti/clanak/ruski-vojnici-napustili-pristinsku-zracnu-luku/140795.aspx

http://www.hrt.hr/arhiv/99/06/10/HRT0010.html