nedjelja, 10. prosinca 2017.

Sovjetska invazija na Jugoslaviju







Dvadeseto stoljeće je čovječanstvu donijelo dva rata s višemilijunskim ljudskim žrtvama. II. svjetski rat je završio upotrebom najgoreg oružja koje je čovjek ikad proizveo – atomskom bombom. Nemilosrdno i neselektivno, nuklearno oružje je stalna prijetnja civilizaciji. Raspad blokovske podjele svijeta je donekle ublažio prijetnju od nuklearnog rata, ali prije točno pola stoljeća stvari su bile bitno drugačije. Godine 1962., svijet je bio na rubu nuklearnog sukoba, izbjegnutog samo zbog toga što su diplomati bili uporniji od generala. Od tada, svjetske sile započinju sa izradom scenarija koji predviđaju razvoj događaja u slučaju pretvaranja Hladnog rata u pravi rat. Jedan od tih scenarija je uključivao Bosnu i Hercegovinu – Sovjetska invazija na Jugoslaviju. 



Logično je bilo očekivati sovjetsku invaziju nakon Titovog sukoba sa Staljinom 1948., ali najveća mogućnost ovog događaja se pojavila '60-ih godina za vrijeme nešto umjerenijeg Nikite Hruščova. To je bilo burno desetljeće u svjetskoj politici, dok je u Jugoslaviji obilježeno političkim padom Aleksandra Rankovića, šefa jugoslavenskih tajnih službi. Sovjetski savez je 1956. izvršio invaziju na Mađarsku, a 1968. na Čehoslovačku, te je tako dokazao da ne dopušta zastranjivanje u politici. Jugoslavija je 1948. izmakla direktnoj sovjetskoj kontroli i u politici dvaju lagera je smatrana ničijom zemljom, ali opskrbljenom oružjem obiju strana. Razlog i povod za invaziju nije toliko bitan dio scenarija, koliko je bitno da su i Zapad i Jugoslavija i Sovjetski savez imali isplanirane detalje što raditi u slučaju njegova ostvarenja. Najveća mogućnost invazije se pojavila '60-ih godina kada Tito po drugi put odbija Sovjetski savez i priključenje Istočnom bloku. Napetosti između SAD-a i SSSR-a su također bile na vrhuncu, a Jugoslavija je bila poželjan teritorij za dokazivanje moći. 




Napad je trebao nastupiti sa sjevera, sjeveroistoka i istoka, točnije iz Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Jugoslavenska vojna doktrina je predvidjela ovu mogućnost i razvila je vlastiti sustav obrane temeljen na partizanskom ratu protiv snaga nacističke Njemačke u II. svjetskom ratu. Gerilskim ratom protiv Sovjeta Opštenarodna odbrana i Društvena samozaštita su vidjele JNA kao vojsku koja će podnijeti prvi i najteži udarac pri invaziji, dok su kao nositelji kasnije borbe određene brojne manje jedinice u sastavu teritorijalnih obrana svake republike. Ove jedinice bi ratovale neovisno jedna o drugoj, a napadi bi se neselektivno vršili na neprijateljske jedinice, prometnu infrastrukturu i industrijske pogone. Odlučujuću ulogu u ovom ratu su imala topografska obilježja Jugoslavije. Još '40-ih godina Jugoslavija je započela s izgradnjom više vojnih postrojenja širom zemlje. Osim brojnih bunkera, kolokvijalno poznatih i kao "Titovi bunkeri", građeni su i vojni aerodromi, vojne tvornice i slično. Među njima vrijedi izdvojiti bunker kod Konjica ili vojni aerodrom Željava kod Bihaća. Smatralo se da bi se snage Sovjetskog saveza i njihovih satelita bez većih problema probile kroz ravnice Slavonije i Vojvodine, a JNA je bila zadužena da podnese prvi udarac, ali i formira obrambenu liniju uz Savu i Dunav. 




Ove rijeke se i nalaze na samom rubu Dinarida koji su predviđeni kao teren za dugotrajno ratovanje. Jugoslavensku strategiju su očekivali i Sovjeti, pa su kao prvi potez u invaziji pripremili padobransko iskrcavanje duž Dinarida kako bi pokušali spriječiti formiranje gerilskih oružanih jedinica. Ova taktika se pokazala uspješnom u savezničkoj invaziji na Normandiju kada su brojni padobranci iskočili u pozadinu njemačkih linija neposredno pred iskrcavanje vojnika i vojne tehnike na francuske plaže. Slavonija kao Bjelorusija Nakon desanta, Sovjeti su planirali Blitzkrieg kroz ravničarske krajeve do Save i Dunava gdje su i očekivali početak pravog otpora. Istovremeno, bugarske snage sa istoka su imale u planu zauzimanje centralne Srbije, čime bi sjeverni i istočni dio zemlje bili de facto zauzeti. Ovaj vid napada je kopija njemačke invazije na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. s izuzetkom napada iz pravca Italije. 


Vojna strategija iz II. svjetskog rata bi također bila korištena formiranjem klinova koji bi iza sebe ostavili manje neprijateljske formacije. Klinovi su korišteni u sovjetskoj reconquisti iz 1945. kada su za samo nekoliko tjedana zauzeti ogromni prostori Bjelorusije, Poljske i istočne Njemačke. Jedan od tih klinova je iz Mađarske trebao krenuti prema sjevernom Jadranu, kako bi se odsjekao sjeverozapadni dio zemlje od ostatka. Uz već zauzetu Srbiju i sjeverni dio Hrvatske, očekivano je da bi se većina ratovanja vodila u Bosni i Hercegovini i duž hrvatske obale. Formiranje prosovjetske vlade i napad na Albaniju Tito je 1948. odstranio većinu kadrova koji su ostali vjerni Staljinovoj politici. Među njima je bilo narodnih heroja, visokih vojnih dužnosnika, pa čak i načelnik generalštaba JNA Arso Jovanović koji je poginuo pri pokušaju prebjega u Rumunjsku. 




To ipak ne bi značilo da bi Titovi kadrovi ostali vjerni njegovoj politici i nakon sovjetske invazije, pa se u ovom scenariju nameće i formiranje prosovjetske jugoslavenske vlade, dok bi invazija bila opisana kao narodna revolucija i vraćanje korijenima. Nesumnjivo je i da bi među brojnim, međusobno neovisnim, jugoslavenskim gerilskim jedinicama došlo do defetizma koji bi ih približio ideološkom manevru i predaji Sovjetima. S obzirom na lokaciju, očekivano je da bi Beograd brzo pao, a zauzimanju bi prethodilo teško bombardiranje koje je trebalo dovesti do demoraliziranja vojske i stanovništva s ciljem smanjena otpora u gusto naseljenoj urbanoj sredini. To je još jedan primjer iz II. svjetskog rata kada su njemačke snage po objavi rata Kraljevini Jugoslaviji 6. travnja 1941. izvršile bombardiranje Beograda. Vlada s Titom bi već bila negdje na sigurnom, a u Beogradu bi ostali niže rangirani tehnički kadrovi. Formiranje prosovjetske vlade bi vjerojatno preuzeo netko od tih kadrova ili bi uslijedio povratak osoba koje su emigrirale nakon 1948. Osim Tita, samo je još jedan istočnoeuropski komunistički vođa okrenuo leđa Sovjetima i krenuo prema vlastitoj viziji komunizma. To je bio albanski vođa Enver Hoxha. Za razliku od Jugoslavije koja je '60-ih bila relativno otvorena i prema Zapadu i prema Istoku, Albanija je bila nepristupačna i zatvorena zemlja. 


U takvom odnosu snaga, Jugoslavija nije trebala strahovati za sovjetski napad iz Albanije. Ipak, jedan od koraka po sovjetskom napadu je i jugoslavenska invazija na Albaniju. Ovaj korak je osmišljen kako bi se osiguralo zaleđe vojsci u povlačenju, ali i kao pokušaj kontroliranja Otrantskih vrata i blokiranju pristupa Jadranu sovjetskoj mornarici. Reakcija Zapada Za razliku od Čehoslovačke i Mađarske, Jugoslavija nije bila članica Varšavskog pakta, te ni službeno nije bila dijelom sovjetske interesne sfere. Zbog toga se očekivala i potpuno drugačija reakcija Zapada prema ovom napadu. Jugoslavenska vojna doktrina je teoretski predviđala kako bi u slučaju napada na državu svaki strani vojnik na tlu zemlje trebao biti smatran neprijateljskim vojnikom. U ovom scenariju, to ne bi bio slučaj. Već je spomenuto kako se obrana od Sovjetskog saveza planirala na osnovu partizanskog rata protiv nacističke Njemačke u II. svjetskom ratu. Iako je ovaj način borbe donio rezultate, on ne bi bio uspješan da se Njemačka istovremeno nije borila protiv Sovjeta na istoku i angloameričkih saveznika na zapadu Europe. To znači da bi se u slučaju sovjetske invazije očekivalo uključivanje zapadnih sila u rat... 

Top AK-230 .... Brodski protivvazdušni dvocevni top





Top AK-230 .... Brodski protivvazdušni dvocevni top

Kalibar: 30 mm
Dužina cevi: 2140 mm
Volumen komore: 0,221 dm3
Masa automata: 156 kg
Masa celog topa: 1850-1920 kg
Brzina gađanja: 1000 zrna / sek
Maksimalni domet: 6700 m
Maksimalni učinkoviti domet: 4000 m
Samouništenje zrna: 5000 m
Domet prema tablici: 4378 m

Ovom tipovima su bili naoružani VPBR Klase "Kotor"

Barkasa BM-58 "Barbara"





Barkasa BM-58 "Barbara" 

Deplasman: 32 t
Dužina: 20,95 m
Širina: 3,70 m
Visina: 3.30 m
Brizina: 10,3 čvorova
Daljina plovljenja: 125 milja
Autonomija: 1 dan
Posada: 3 članova posade
Mogućnost krcanja: 50 vojnika sa osobnim naoružanjem i opremom i 3 do 4 tona tereta.

Za “Barbaru” se priča da su je u Nirnbergu 1926. izgradili njemački učenici kao diplomski rad. Koliko uspješno su to učinili, svedoče decenije njene plovidbe i bez ikakvih problema prevaljene stotine hiljada nautičkih milja u raznim vremenskim uslovima na moru.
Motorna barkasa BM-58 „Barbara“ i jedrenjak “Jadran” bili su najstariji brodovi u Ratnoj mornarici SFRJ.

Vojni aerodrom "Pleso"





Vojni aerodrom "Pleso"

Vojni aerodrom "Pleso" kod Zagreba, zvanično je otvoren 20. aprila 1962. godine. "Pleso" je mešoviti vojno–civilni aerodrom koji je pripadao 5. vazdušnom korpusu JRV-a. Na njemu je bila stacionirana 111. Avijacisjka brigada, koju su sačinjavali:
- 676. Transportna Aviacijska Eskadrila sa avionima Antionov An-2 i Antonov An-26;
- 711. i 713. Protivoklopna Helikopterska Eskadrila naoružana sa helikopterima tipa SA-342 "Gazela";
- 780. Transportna Helikopterska Eskadrila sa helikopterima Mi-8.
Na Plesu je bila i glavna komanda 5. vazdušnog korpusa.


9K52 Luna-M .... nevođeni projektil kratkog dometa






9K52 Luna-M .... nevođeni projektil kratkog dometa

Dužina rakete: 9 m
Minimalni domet: 11 km
Maksimalni domet: 68 km
Težina: 2,5 – 2,8 t

Bojeve glave mogu ponijeti 450 kg konvencionalnog eksploziva, 450 kg nuklearnog eksploziva ili 36 kg hemijskog oružja. Velika mana ovog sistema je što svoj cilj može promašiti za čak 900 – 1000 metara, što ga čini jako nepreciznim.
Arsenal JNA je uključivao četiri lansera nevođenih sovjetskih raketa zemlja-zemlja 9K52 "Luna-M"


9K52 Luna-M ili FROG-7 je posljednja verzija iz raketno-artiljerijske porodice projektila FROG (NATO: Free Rocket Over Ground). To su nevođeni projektili kratkog dometa. Rakete FROG-7 su se transportirale i lansirale sa vozila ZIL-135. Velika mana ovog sistema je što svoj cilj može promašiti za čak 900 – 1000 metara, što ga čini jako nepreciznim. FROG-7 se masovno izvozio tako da ga posjeduju gotovo sve zemlje istočnog bloka. Bojeve glave mogu ponijeti 450 kg konvencionalnog eksploziva, 450 kg nuklearnog eksploziva ili 36 kg kemijskog oružja. Jedno vozilo je na sebi nosilo jednu raketu na kliznom lanseru. Uz glavo vozilo, raketni bataljun su činila i pomoćna vozila: vozilo sa dodatnim raketama, radarsko vozilo. Svaki lanser je imao i hidrauličku dizalicu, pomoću koje su postavljali rakete na vozilo. Jednoj je jedinici bilo potrebno oko 20 minuta da se namjesti i pripremi za lansiranje. Razvoj strateškog raketnog sistema FROG-7 je počeo 1960-ih u Sovjetskom Savezu. Prvo testno lansiranje je obavljeno 27. 12. 1964., a u serijsku proizvodnju je uveden 1967. godine.

protuterorističke aktivnosti JNA




Odeljenje vojne policije za protuterorističke aktivnosti u okviru 282. bataljona vojne policije JNA.
Prva jedinica takve vrste ustrojena je 1978. godine naredbom saveznog sekretara za narodnu obranu.


S-125 "Neva" ... PVO sistem




S-125 "Neva" ... PVO sistem

Osnovna taktička jedinica sistema S-125 "Neva" jeste divizion sa 4 lansera 5P73 sa po 4 rakete i baterija za vođenje raketa i kabinom UNK (poluprikolica sa sistemima za upravljanje, selekciju pokretnih ciljeva, za stvaranje signala vođenja, TV vođenjem) i postoljem UNV sa radarom dometa od 40 do 80 km.
Rakete su dvostepene. Motor prvog stepena za vreme od 2.6 do 4.1 sekunde obezbeđuje lansiranje rakete i postizanje nadzvučne brzine leta na početnom nevođenom delu putanje. Motor drugog marševskog stepena radi od 17 do 22 sekunde. Oba raketna motora su sa čvrstom pogonskom materijom. Divizion može u jednom gađanju da obezbedi lansiranje i vođenje dve rakete na jedan cilj.
Za otkrivanje ciljeva koristi se osmatrački i osmatračko-akvizicijski radar P-12 ili P-18.

RBS-15 .... protivbrodski projektil velikog dometa





RBS-15 .... protivbrodski projektil velikog dometa

Težina 800 kg
Dužina 4.33 m
Kalibar 500 mm
Domet 250 km

Stotinjak RBS-15 projektila dostavljeni su krajem 1980-ih kako bi bili ugrađeni u brodovi JRM kao zamena za starije projektile sovjetske proizvodnje. Projekt modernizacije nije završen zbog izbijanja ratnih sukoba, a kasnije projektili su pripali Hrvatskoj ratnoj mornarici.

RBS-15 (Robotsystem 15) je protubrodski projektil velikog dometa. Posljednja inačica Mk. 3 može pogađati i ciljeve na kopnu. Projektil je razvila švedska kompanija Saab Bofors Dynamics. Taj projektil ubraja se u klasu "ispali i zaboravi", sa sea-skimming napadnom putanjom, s visoko-rezolutnim radarskim pretraživačem koji radi u Ku-frekventnom području za napad na površinske ciljeve i GPS sustavom za napad na kopnene ciljeve. Konstruiran je tako da bude otporan na elektronička ometanja.

Nova inačica RBS-a odlikuje se vrlo dobrim karakteristikama penetracije preko protivničke obrane primjenom stealth tehnologije, ali i čitavog niza iznenadnih manevara na niskim putanjama u završnoj fazi leta. Penetracija preko obrane protivnika dodatno je poboljšana mogućnošću reprogramiranja programa napada. Napad se može izvesti s više projektila iz različitih smjerova uz programiranje vremena dolaska, tako da svi stignu istodobno do cilja što protivnika stavlja pred gotovo nerješive probleme. Svaki RBS 15 Mk3 pakiran je u poseban kontejner koji služi i kao lanser i kao zaštita od utjecaja okoline za vrijeme čitavog životnog ciklusa.

Glavna značajka projektila inačice Mk. 3 je domet koji iznosi 200 kilometara, dok je duljina 4330 mm, promjer 500 mm, a masa u letu 630 kg. Dizajn projektila rezultirao je visokom efektivnom korisnosti, pouzdanosti, lakim i dugačkim intervalima održavanja, a životni vijek se procjenjuje na 30 godina.

JVBT-55A .... Tenk za izvlačenje sa kranom i dozerom







JVBT-55A .... Tenk za izvlačenje sa kranom i dozerom

JVBT-55A je oklopno vozilo namenjeno za tehničku podršku oklopnim jedinicama na borbenom polju. Opremljen je sa dizalicom nosivosti do 20 tona, što omogućava da se u složenim terenskim uslovima izvode popravke tenkova i oklopne tehnike koje bi podrazumevale skidanje kupole tenka, vađenje motora ili čak i dizanje lakših vozila. Takođe se može koristiti za izvlačenje vozila, kao i za zemljane radove. Vozilo je opremljeno za podvodnu vožnju na dubinama do 5 metara.

Od opreme JVBT-55A raspolaže sa:
- radio uređajima
- hidrauličnim kranom
- vitlom maksimalne snage vučenja od 750 kN
- pomoćnim vitlom maksimalne snage
- dozerskim nožem BTZ-55
- opremom za podvodnu vožnju "RIEKA"
- tovarnim prostorom nosivosti 1500 kilograma
- protivpožarnim sistemom
- RBH zaštitom posade
- dimnim kutijama
- alatom za popravku tenkova
- mitraljez 7,62mm PKT

Inžinjerske jedinice JNA su raspolagali sa preko 70 tenka za izvlačenje JVBT-55A.