petak, 30. prosinca 2016.

Deset godina nakon pogubljenja Sadama: Nema stabilnosti u Iraku










Prije deset godina, 30. decembra 2006., bivši irački predsjednik Sadam Husein pogubljen je vješanjem, tri godine nakon hapšenja i suđenja na iračkom sudu na kojem je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen na smrt.

Savezničke snage predvođene američkom vojskom 2003. pokrenule su invaziju na Irak, operaciju nazvanu “Iračka sloboda”, pod opravdanjem da Sadam gomila oružje za masovno uništenje.

Trebalo im je manje od mjesec dana da skrše otpor iračke vojske, ali Sadama nisu pronašli.

Washington je ponudio 25 miliona dolara za njegovo hapšenje. Oko 600 vojnika sudjelovalo je u operaciji potrage nazvanoj “Crvena zora”, po američkom antikomunističkom filmu snimljenom 1984. godine. Bio je to možda i najveći ‘lov’ na čovjeka u povijesti.

Pronašli su ga 13. decembra 2003. nakon osam mjeseci potrage, na temelju obavještajnih podataka, “u rupi za štakore” pokraj rodnog Tikrita.

“Imamo ga”, objavio je idućeg dana u Bagdadu šef američke civilne uprave u Iraku Paul Bremer.

Na video snimci hapšenja,Sadam je izgledao kao skitnica, lica punog ugriza buha, zarastao u bradu i odsutna pogleda.

Vojnicima koji su ga uhvatili kazao je na engleskom: “Ja sam Sadam Husein, predsjednik Iraka i želim pregovarati”.

Nije pružao otpor. U blizini su pronađena i dva kalašnjikova i 750.000 dolara u gotovini.

Na ispitivanju je tvrdio da nije planirao ubistvo predsjednika Busha starijeg, a onda je izgovorio riječi koje danas s onim što se događa u Iraku zvuče prilično jezovito: “Nećete uspjeti. Vidjet ćete da nije lako upravljati Irakom!”

Amerikanci su ga godinu poslije predali iračkim vlastima kako bi mu se na posebnom iračkom sudu sudilo za zločine protiv čovječnosti.

Suđenje je trajalo od oktobra 2005. do jula 2006. Prkosni Sadam, koji je cijelo vrijeme osporavao legitimitet suda, osuđen je na smrt 5. novembra 2006.



Njegovi krvnici trenutak pogubljenja snimili su video kamerom. “Nisam vidio nikakve znakove straha”, rekao je bivši vijećnik Mufak al-Rubi koji je bio nazočan izvršenju smrtne kazne. Za vrijeme Sadamova režima triput je bio u zatvoru.

“Prije pogubljenja vikao je da želi smrt Americi, smrt Izraelu i Perzijancima, i zaželio da dugo živi Palestina”, kazao je Al-Rubi.

Pošto je čovjek koji je vladao Irakom više od 30 godina proglašen mrtvim, šijiti, koji su najviše patili pod njegovom vlašću, izašli su na ulice i veselili se, podsjeća Hina.

Brutalno pogubljenje, u kojem američka vojska tvrdi da ni na koji način nije sudjelovala, šokiralo je sunite i izazvalo međunarodnu osudu, izuzev u Izraelu i Iranu.

Dan nakon pogubljenja Sadam je pokopan u rodnom selu Audži, pokraj Tikrita, zajedno s dvojicom sinova Udajem i Kusajem koji su ubijeni istog dana u akciji amerčkih snaga u Moslu u julu 2003.

Za Halifa Abdela Samila, zastupnika stranke Dawa, jedne od najvećih šijitskih političkih organizacija u zemlji, smrt Sadama Huseina “kraj je zmije koja je svela Iračane na razinu poniženih ljudi”.

Pod njegovom vlašću od 1979. do 2003. godine, represija je bila brutalna, a rat s Iranom (1980-1988) i Zaljevski rat (1990-1991) i prateće sankcije imali su razorni učinak po zemlju.

Nostalgije za Sadamom nema mnogo. Ali zbog žestokih vjerskih sukoba i terorizma u zemlji (2006-2008) te ratova protiv tzv. Islamske države u novije vrijeme, stalne nesigurnosti i nestabilnosti, raširene korupcije, među sunitima će se naći onih koji žale za njegovom vladavinom. Iako nije bilo demokratije, bilo je stabilnosti, kažu.




Izvor : http://www.fokus.ba/

BARTON, TODOROVIĆ, ŠERBEDŽIJA: Ko je najbolje tumačio Titov lik na filmskom platnu?








JOSIPA BROZA TITA SU IGRALI I IVAN BERSENJEV, RADE ŠERBEDŽIJA, LAZAR RISTOVSKI, VOJA BRAJOVIĆ, RADKO POLIČ, ZLATKO VITEZ, DRAGAN BJELOGRLIĆ I DRUGI GLUMCI. NO, KO JE NAJBOLJE DOLOVIO MARŠALA?




Svojevremeno je Ričard Barton dobio milion dolara da bi u filmu “Sutjeska” igrao Josipa Broza Tita,brojnim gledaocima je sinonim za ulogu maršala pokojni Marko Todorović, a sada je aktuelan Dragan Bjelogrlić koji je najvećeg sina naših naroda i narodnosti glumio u seriji “Ravna gora”. Tita su na filmu ovekovečili i Voja Brajović, Lazar Ristovski, Rade Šerbedžija i drugi.



Ruski glumac Ivan Bersenjev je davne 1945. u ostvarenju “U planinama Jugoslavije” prvi glumio Tita, a kasnije se u ovoj ulozi oprobalo još desetak domaćih i stranih glumaca.
Verovatno najprepoznatljiviji filmski Josip Broz je bio Marko Todorović koji ga je igrao nekoliko puta – u “Užičkoj republici” (1974.), serijama “Odlazak ratnika, povratak maršala” (1986.), “Dani AVNOJ-a” (1983.) i “Četrdeset osma – zavera i izdaja” (1988.).


Tadašnja velika zvezda Ričard Barton je 1973. u “Sutjesci” na prilično smešan način predstavio Tita a kako je to, u stvari izgledalo na snimanju, ispričao je Bata Živojinović.
– Barton je posle podneva bio potpuno neupotrebljiv jer se napije za tri sekunde! Ja sam ga držao oko struka, kamera mu slika samo glavu. Ja ga držim oko struka, on stoji na nekoj steni, drži neki govor i da padne nikada se više ne bi vratio. I sedeo sam na prvoj projekciji sa Titom gde smo gledali baš taj materijal kada je ovaj pijan glumio i Tito kaže: “Pa ja nisam bio ovako pijan u ratu” – rekao je Živojinović.

Nikad prežaljenog maršala je igrao i Voja Brajović, i to dva puta, u ostvarenjima “Tito i ja” (1992.) i “Žućko” (2011.), kao i Rade Šerbedžija, doduše u mladom izdanju u seriji “Bombaški proces” (1978.), i Lazar Ristovski u filmu “Igmanski marš” (1983.).

Tita su glumili i Vjekoslav Afrić u filmu “Živjet će ovaj narod” (1974.), Zlatko Vitez u “Pogrešnoj proceni” (1987.), Radko Polič u “Falsifikatoru” (2013.), a za sada je listu zaključio Dragan Bjelogrlić koji je u seriji “Ravna gora” igra Josipa Broza.

Učilo se iz "Tik-taka", raslo uz "Džuboks"






"DEČJIM novinama" koje su od đačkog lista gornjomilanovačke osnovne škole izrasle u izdavački gigant s milionskim tiražima posvećena je upravo otvorena izložba u Muzeju rudničko-takovskog kraja. Legendarna izdanja "Dečjih novina", od "Tik-taka", preko stripova o Mirku i Slavku, Marvelovih superheroja, prvih albuma sa sličicama, sve do rokerske novinske ikone "Džuboksa", formirale su ukus generacija.

One su imale sličnu sudbinu kao i ova, nekad ugledna a danas nepostojeća izdavačka kuća. Ratovi i sankcije devedesetih, posle kojih je usledila takozvana tranzicija, osiromašili su i uništili i "Dečje novine" i njihove čitaoce. Zato je ova izložba, svojevrsno sentimentalno putovanje kroz mladost jedne generacije, privukla nazapamćeno veliki broj posetilaca u Gornji Milanovac, a već se vode pregovori da ona bude prikazana u Beogradu.





Posetioci teško suzdržavaju emocije gledajući izdanja ove kuće, od "Tik-taka" i "Zeke" uz koje su učili slova i nosili ih u torbama s likovima iz edicije "Nikad robom" i Diznijevih junaka. One stoje kraj rančića s likom Sare Kej, koje su osamdesetih kupovali svojoj deci. Tu je i mnoštvo knjiga vrhunskih autora, stručnih i umetničkih časopisa i jedino fototipsko izdanje Nomokanona Svetog Save, koje ni pre ni posle "Dečjih novina" niko nije izdao.

Kad je 2004. ugledna kuća konačno ugašena, ogromne količine stripova i knjiga završile su na otpadu, pa su za izložbu najzaslužniji bivši radnici "Dečjih novina" i građani Gornjeg Milanovca koji su donirali eksponate.





- Danas je teško zamislivo da iz literarne sekcije jedine osnovne škole gradića u jugozapadnoj Srbiji nastane izdavački gigant s milionskim tiražima i zastupljenošću na tržištu. Nezamislivo je i da firma koja je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina bila u klasi najvećih eropskih i svetskih produkcija za decu i omladinu u samo nekoliko godina nestane kao da je nikada nije ni bilo. Ali dogodilo se. I jedno i drugo - kaže kustos Muzeja rudničko-takovskog kraja Ana Cicović, koja je s Tanjom Gačić koautor izložbe.


Priča o "Dečjim novinama" počela je 11. decembra 1956. kad su nastavnici i učenici literarne sekcije odlučili da izdaju školski list koji će afirmisati dečje stvaralaštvo.

- Prvi broj tih dečjih novina u tiražu od 1.000 primeraka izašao je 12. januara 1957. pod imenom "Dečja politika" i odmah je zabranjen! Razlog je bio reakcija beogradske "Politike" zbog korišćenja imena i logotipa. Drugi broj izlazi pod imenom "Dečje novine", koje je ušlo u istoriju. One vremenom dostižu tiraž od 100.000 primeraka po broju - podseća Ana Cicović.

S kompanijom Volta Diznija "Dečje novine" ugovor su potpisale 1966. i počinju da izdaju časopis "Miki", a zatim "Mikijev almanah" i "Diznilend". Sledi čitava paleta proizvoda s Diznijevim junacima, od školskih torbi, preko majica do nalepnica. Zahvaljujući njima, gornjomilanovački izdavač postaje najveći jugoslovenski distributer školskog probira. S ovom kućom sarađuju vrhunski autori iz cele SFRJ, a "Dečje novine" osvajaju više od 15.000 domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja.




TRAŽILA SE TORBA VIŠE

"DEČJE novine" su "izbacile" prve đačke torbe u pastelnim bojama i sa aplikacijama na tržište SFRJ.

- To je bila prava revolucija u dotadašnjoj sumornoj socrelističkoj ponudi. Došlo je do prave pomame u trgovinama jer nije bilo dovoljno tašni s likovima Mirka i Slavka, Mikija i drugih Diznijevih junaka, koje su želeli svi mališani. "Dečje novine", čija je redakcija imala 30.000 saradnika iz osnovnih škola, donele su dah svežine i lepote kakvog do tada nije bilo u Jugoslaviji - kaže Ana Cicović.

Bio jednom jedan grad Alep (FOTO/VIDEO)








Ulaskom sirijske vojske u Alep skoro da je završio rat u ovom potpuno razrušenom gradu.

Uz nemjerljive ljudske žrtve, uništeno je bezbroj historijskih građevina da je teško zamisliti kako je Alep izgledao prije nego je rat izbio.

Bogato kulturološko nasljeđe i historijski spomenici u gradu koji je rastao na strateškoj trgovačkoj tački između mora i Eurfrata, sada su sravnati sa zemljom.



Alep je uz Damask i Sanu najstariji naseljeni grad na svijetu, a njegovo drevno središte 1986. godine upisano je na UNESCO-ov popis svjetske baštine u Aziji.

Alep je 2006. godine izabran za arapski glavni grad kulture, a u priloženoj galeriji pogledajte kako je izgledao sve do 2012. kada je započeo krvavi sukob, dok u videu ispod možete pogledati kako izgleda danas.




srijeda, 28. prosinca 2016.

GADAFIJEVO PROROČANSTVO SE OSTVARUJE: Mediteran će postati mesto kaosa i krvoprolića!









Legendarni pukovnik Gadafi je ubijen na stravičan način u rodnom gradu Sirtu u rujnu 2011. godine, sedam mjeseci nakon što je upozorio svijet na stravu koja će se dogoditi! I SVE TO SE DOGAĐA !




Posljednja obraćanja ubijenog libijskog legendarnog vođe Muammara al-Gaddafija zaintrigirala su svijet jer nije riječ o običnim porukama javnosti, već o šokantnim ‘proročanstvima’ koje je svijet ignorirao, sve do sada kada se sve što je rekao, nije ispunilo. Gaddafi je svoje jezivo proročanstvo o Europi iznio u svom posljednjem intervjuu u ožujku 2011. godine, kada su naoružani pobunjenici uz podršku monstruoznog NATO'a vodili rat protiv njega.
‘Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike prema Europi i teroristima Al Qaede. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorit ćete u paklu zbog tisuća i tisuća migranata iz Afrike, i zbog podrške Al-Qaedi. To će biti tako. Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada’, napisao je Gaddafi u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevni ‘Zavtra’ u svibnju 2011. nekoliko mjeseci prije nego što je ubijen.






‘Pogledajte realnost! U Tunisu i Egiptu postoji politički vakuum i islamski ekstremisti će ga popuniti. Imat ćete džihad u svojoj blizini, na Mediteranu. Američka Šesta flota bit će napadnuta i gusari će vam zavladati morem, ovdje, 50 kilometara od vaših granica. Vi ćete se vratiti u vrijeme Barbarosse, gusara, Turaka koji su tražili otkupnine za brodove. To će biti globalna kriza, katastrofa koja će se protezati od Pakistana do Sjeverne Afrike. Ne dopustite to. Ljudi su zbunjeni onime što se događa. Ali vam želim objasniti da je situacija ozbiljna na cijelom Zapadu i diljem Mediterana. Kako je moguće da europski lideri to ne razumiju? Rizik od terorizma širi se na globalnoj razini, što je očigledno’, rekao je Gaddafi također 2011. u intervjuu za Corriere della Sera.


Da podsjetimo, Islamska država tada nije postojala, ali je libijski lider predvidio da će teroristi ubrzo okupirati njegovu zemlju i ostale države Bliskog istoka, odakle će ugrožavati Stari kontinent. To se sve dogodilo poslije njegove smrti.




‘Ako umjesto stabilne vlade, koja garantira sigurnost, ovi militanti povezani s Osamom bin Ladenom preuzmu kontrolu, Afrikanci će masovno početi odlaziti u Europu. Među njima će biti puno terorista. Mediteran će postati more kaosa i krvoprolića,’ istaknao je Gaddafi i nitko ga nije slušao.


‘Novi pojas Gaze’ bi nastao u Sjevernoj Africi bez njegovog strogog režima, kako je tada tvrdio. NATO je u to vrijeme pomagao pobunjenicama da svrgnu Gaddafija poslije 40 godina vladavine, ne shvativši o čemu se zapravo radi.


Inače, on je ubijen na stravičan način u rodnom gradu Sirtu u rujnu 2011. godine, sedam mjeseci nakon što je upozorio svijet na stravu koja će se dogoditi! I sve se dogodilo. Od početka ove godine više od pola milijuna izbjeglica doslovno je preplavilo Europu, a egzodus naroda naprosto je nezaustavljiv, kao i apsolutni kaos koji će nastupiti, odnosno koji se očekuje! Što je najbolje od svega, svi znaju da nam slijedi rat, rat civilizacija, kultura, naroda, zemalja, no nitko ne čini ništa pa postaje očito da je upravo to (rat) plan koji se mora ostvariti…

BAŽDAREVIĆ: Rode, Juga će biti moja dok sam živ









Rode, ja sam nostalgičar nečega što je bilo najlepše, a to je bila fudbalska Jugoslavija - kaže Mehmed Baždarević, jugoslovenski reprezentativac i as sarajevskog Željezničara.




Jedan od sinonima za SFRJ svakako je bio fudbal, a jedan od najromantičnijih igrao se u to vreme u Sarajevu. Željezničar je bio mali, simpatičan, ali i šmekerski klub sa Grbavice, a njegov kapiten Baždarević, jedna od legendi popularnog Želje.
Meša, kako su ga svi zvali, igrao je za Jugoslaviju 54 puta, bio je prvi kapiten Bosne i Hercegovine, a danas živi u Francuskoj, gde se bavi trenerskim pozivom.
Sanjam SFRJ
- Po odlasku iz Juge 1987, igrao sam svuda, i u Francuskoj i u Švajcarskoj, radio kao trener u Francuskoj, Tunisu i Kataru, ali to što sam doživeo u našoj zemlji, nisam nigde. Prijateljstvo, radost, sreću, drugarstvo. Živeli smo svi zajedno i bili smo dobar svet. Jugoslavija je moja zemlju i smatraću je takvom dok sam živ. Sada, Bosna i Hercegovina jeste moja država, ali granice za mene ne postoje. Još sanjam SFRJ i naše utakmice - ističe Baždarević.
Mehmed nabraja šta je to što ga još asocira na nekadašnju zajedničku državu.
- Kada kažeš da dolaziš iz Juge, kao da dolaziš sa Marsa, znalo se za mir, spokojstvo, crveni pasoš. Igrao sam u najboljoj ligi na svetu, stadioni su bili puni, bili smo pametni, pravi momci. Ma, ne može mi Francuz ili Rumun biti bliži od Srbina. Pa moja žena je Beograđanka - kaže Baždarević.




O ratu
Popularni Meša kaže da se rat mogao izbeći.
- Otrovan sam fudbalskom Jugom, gledam stare utakmice na internetu. Da, rado se sećam svega. Napredovali smo u sportskom pogledu, svi su nas se plašili i respektovali nas, bili smo moćni. Mogli smo da izbegnemo rat, da se drugačije raziđemo. Mi sportisti smo mislili da je nemoguće da se takva država raspadne, međutim to su drugi želeli. Nije im odgovarala jaka zemlja. Da smo se mi pitali, do toga ne bi nikada ni došlo. Moralo je drugačije da se završi, ovako niko nije dobio. Niko - sa dozom gorčine u glasu govori Baždarević.

Rekorder
Iako živi u Francuskoj, Meša je u kontaktu sa većinom bivših saigrača.
- Čujem se sa Piksijem Stojkovićem, video sam se nedavno sa Sinišom Mihajlovićem, sa ljudima iz FSS sam u stalnoj vezi, takođe sa Mijatovićem, Brnovićem, Kodrom, Sušićem, Vujačićem, Bobanom, Zlatkom Vujovićem, Sliškovićem... Kao da nismo nikada napuštali istu državu, recimo Bobana nisam video 15 godina, a kada sam ga sreo kao da sam ga poslednji put video pre sedam dana. To je deo mene, moja država, za koju sam u svim kategorijama igrao 109 puta, i po tome sam rekorder - kaže Meša.




Opet zajedno
Zagovornik je zajedničke fudbalske lige.
- Plaše se tuče na tribinama? Pa biju se i u Francuskoj. Potrebno je da tražimo ekonomske razloge. To bi čudo trajalo određeno vreme, a onda bi se sve normalizovalo, kao u košarci i rukometu. Mislim da nam je to neizbežno. Ponovo bismo punili stadione, bila bi to velika stvar za fudbal - savetuje Baždarević.
On ne odbacuje mogućnost da trenerskim poslom nastavi da se bavi u Srbiji.
- Zvao me prošlog leta Džajić u Zvezdu, prihvatio sam, ali je na kraju izbor pao na Slavišu Stojanovića - otkriva nam Meša.



RUSKI GENERAL IVAŠOV: Planiranje razbijanja SFRJ počelo je 1985. godine









NATO je počeo planiranje operacije razbijanja SFRJ 1985. godine, a bombardovanje SR Jugoslavije bio je prvi pokušaj narušavanja uravnoteženog svetskog bezbednosnog sistema, izjavio je predsednik ruske Akademije za geopolitička pitanja Leonid Ivašov.



Ivašov, penzionisani ruski general – pukovnik, podsetio je da je Svetska banka sredinom osamdesetih godina prošlog veka razmatrala “iza zatvorenih vrata” šta da radi sa Jugoslavijom.


Ivašov je ukazao i na izjavu nekadašnjeg američkog savetnika za nacionalnu bezbednost Zbignjeva Bžežinskog, koji je u to vreme govorio u zapadnim političkim krugovima da je komunizam propao i da je pravoslavno hrišćanstvo sledeće.
Ivašov je, o NATO bombardovanju Jugoslavije, rekao da je to bio prvi pokušaj razbijanja međunarodnog bezbednosnog sistema iz vremena stabilne ravnoteže moći između SAD i Sovjetskog Saveza.
On je istakao da je Amerika, posle raspada Sovjetskog Saveza, počela da narušava norme međunarodnog prava i principe Povelje UN.




– SAD su želele da stvore presedan za zaobilaženje ovih normi i principa da bi ostatku sveta nametnule svoja pravila i način ponašanja – rekao je Ivašov.


On je na okruglom stolu o bombardovanju SR Jugoslavije, koji je organizovala agencija RIA “Novosti”, istakao da Zapad, a prvenstveno SAD, nisu odobravali poteze SR Jugoslavije, a da je agresija koju je na tu zemlju izvršio NATO bila oblik kažnjavanja neposlušnog.


Ivašov veruje da su Amerikanci na osnovu tog “jugoslovenskog iskustva” formulisali opšte principe o intervencijama radi “stabilizovanja institucionalno slabih zemalja”.
Komentarišući dešavanja u Ukrajini, Ivašov je ocenio da SAD žele da odvoje Ukrajinu od Rusije i zavade narode ovih zemalja.


– Veoma je važno da se u Ukrajini spreči ponavljanje kampanje NATO protiv Jugoslavije – istakao je bivši zvaničnik ruskog Ministarstva odbrane.


Ivašov je ocenio da je rusko rukovodstvo u Ukrajini, a posebno na Krimu, uradilo ono što je moralo, te dodao da je uveren da će Rusija biti uspešna u realizaciji svojih namera.

STROGO POVERLJIVO - Da li je Tito predao Amerikancima tajne ruske avione MIG-15 i JAK-23?








Početkom 1951, godine jugoslovenske vlasti isporučile su američkoj tajnoj službi sovjetski jurišni avion MiG-15 (najverovatnije i JAK-23) i tim gestom zauvek izmenile dalji tok istorije. Ovu tvrdju u svojoj knjizi “Pacovska rupa koju treba držati na oku” iznosi Koulman Armstrong Mehta, magistar istorije na Državnom univerzitetu Severne Kalifornije.


TITO I MIG-15


Početkom 1951. godine tadašnje jugoslovenske vlasti isporučile su američkoj tajnoj službi sovjetski jurišni avion MiG-15 i tim gestom zauvek izmenile dalji tok istorije. 
Ovu tvrdnju u svojoj knjizi “Pacovska rupa koju treba držati na oku” iznosi Koulman Armstrong Mehta, magistar istorije na Državnom univerzitetu Severne Kalifornije.
Koristeći materijal sa koga je tek nedavno skinuta oznaka “strogo poverljivo”, kao i seriju razgovora sa šefom CIA u Beogradu od 1948. do 1951, Mehta prati razvoj odnosa Jugoslavije i SAD, a pre svega njihovih obaveštajnih službi. Sigurno najuzbudljiviji deo knjige je upravo priča o izdaji Sovjetskog saveza i Titova odluka da se okrene Americi.



Mehta navodi da je krajem novembra 1950. godine Frank Vizner, šef Kancelarije za koordinaciju politike, ogranka CIA za tajne operacije, počeo pregovore sa Vladimirom Velebitom, zamenikom jugoslovenskog ministra za spoljnu trgovinu o mogućnostima sklapanja obaveštajnog sporazuma između dveju zemalja. Vizner je smatrao da bi takva saradnja pomogla jugoslovenskoj Upravi državne bezbednosti (UDBA) “u domenu psihološkog ratovanja”. CIA bi takođe pomogla Jugoslaviji da uspostavi sistem brze komunikacije u slučaju sovjetske invazije. 
Vizner se s tim predlogom obratio Velebitu zbog toga što je od svih članova jugoslovenske vlade upravo on važio za “najistaknutijeg zagovornika prozapadne orijentacije Jugoslavije”. U tim razgovorima pomagao mu je tadašnji šef operacija CIA u Beogradu, koji je želeo da ostane anoniman i koji je zastupao stavove CIA pod maskom prevodioca. On je istakao da je ta saradnja povlačila za sobom zvanični sporazum o razmeni vojnih obaveštajnih podataka i posebno istakao prvi uspeh te saradnje: nije prošlo ni nedelju dana od sklapanja sporazuma kad je Jugoslavija ponudila Amerikancima sovjetski jurišni avion MiG-15, koji se odlično pokazao u Korejskom ratu i koji je veoma interesovao američke inženjere.




Jugoslavija je saopštila Sovjetskom Savezu da se MiG srušio na teritoriji Jugoslavije i odbila da dozvoli sovjetskim obaveštajcima da pređu njenu granicu, ističući da je avion nepovratno oštećen i da mu nema spasa. A onda je ponuđen Sjedinjenim Državama pod uslovom da šef operacija CIA u Beogradu organizuje transport letelice.



- Pozvali su me u sred noći i ponudili nam potpuno očuvan MiG-15. Petorica naših operativaca su hitno doputovala u Beograd i organizovala su transport letelice. Avion je rasklopljen na delove i tako prebačen u SAD. Imao je samo par manjih oštećenja, ništa značajno. Bili smo u šoku jer smo dobili jedan od prvih aviona ovog tipa koji je mogao da leti - tvrdi bivši agent CIA u razgovoru sa autorom knjige. 
Šef operacija je ubeđen da Jugosloveni nisu znali za njegovu povezanost sa Agencijom, a taj zadatak mu je poveren zbog prijateljstva sa jugolsovenskim ambasadorom Vladom Popovićem.




Amerikanci su tokom Korejskog rata nudili nagradu od 100.000 dolara za svaku informaciju o sovjetskom avionu MiG-15. Prvi avion koji su dobili bio je upravo ovaj koji su isporučile jugoslovenske vladi. Sledeći je u posed Amerike došao tek dve godine kasnije, 1953. godine.

Početkom pedesetih Jugoslavija je postala strateški značajan akter u Jugoistočnoj Evropi i služila je kao “ključna karika u odbrani Mediterana i Bliskog istoka”. Prema oceni CIA, Jugoslavija je bila jedna od retkih zemalja u Jugoistočnoj Evropi “u kojoj režim nije nametao velike restrikcije i gde je postojala relativna sloboda putovanja”. Zato je postala centar za prikupljanje obaveštajnih podataka za ceo region. Od “pacovske rupe koju treba držati na oku” prešla je u kategoriju “zemlje od strateškog značaja” i postala važna komponenta američke hladnoratovske strategije. 

SAŠA BROZ: "Mom djedu 'zločincu' je Sofia Loren kuhala paštašutu"









Nakon što se ustaški zločinac Glavaš slikao s Hitlerovim vinom, a poslije na svom Facebook profilu kao odgovor na reakcije javnosti objavio i fotografije Titova vina, oglasila se i unuka Josipa Broza Tita, Saša Broz



Saša Broz u svom je Facebook statusu Glavašu, iako ga nije imenovala, posvetila i pjesmicu.

'Pijem vino, Adolf me gleda, pogled mu mrk, al' zato podrezan brk', spjevala je Saša Broz.




Pjesmicu je, navodi dalje, posvetila 'svim mrziteljima propagandističkih, ljubozločinačko, instruiranih, smrdljivo ljevodesničarskih, ustašočetničkih, k....nih skotova', napisala je Saša Broz.

Podsjetimo, nepravomoćno osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš šokirao je javnost kada je na svoj Facebook profil postavio fotografije na kojima je pozirao ispred boca s vinom na kojem su bile Hitlerove fotografije. Nakon žestokih reakcija, sporne fotografije su uklonjene, no Glavaš je na Facebook profil postavio i fotografije Titova vina.
'Smeta li vam vino s imenom jednog od 10 najvećih zločinaca u povijesti svijeta? U Kumrovcu se prodaje crno i bijelo vino koje na boci ima sliku komunističkog zločinca Tita, a na etiketi piše da je proizvedeno od grožđa iz vinograda čiji je vlasnik bio Tito. Živjeli!' napisao je Glavaš.



Broz mu je odgovorila i na to. Objavila je fotografiju na kojoj Sofija Loren nešto kuha, a Josip Broz nadgleda što se događa u kuhinji. 'Jedan od 10 zločinaca kojem je Sofia Loren kuhala paštašutu. Fino je znala, kažu, jaja zamutiti tom prokletom zločincu... ali svakom prema zasluzi, nekom Ado, a nekome Sofia', napisala je Broz.

utorak, 27. prosinca 2016.

Zašto je Tito bio najveći državnik ovih prostora









Josip Broz Tito je bio najveći državnik ovih prostora, mišljenja je Enis Bešlagić, bh. glumac koji je 2015. izabran za Osobu godine.

Popularni komičar, humanista i umjetnik bio je gost Pressinga.

Zašto je dobro gurnuto u stranu?

Kada te neko pita kako si, ne smiješ reći da si dobro ili da radiš jer odmah imaš problem. Moraš se izvinjavati ako radiš il iako si dobro. Šta to znači da ako radim da kradem? Nisam nikome dužan, nisam nikoga prevario. Samo radim svoj posao. Ljudi moraju shvatiti da je bitan pozitivan stav jer ako si dobar onda ti i kosmos dobrim vraća.

Ljudi u regiji, ali i šire, Bosance i Hercegovce smatraju dobrim ljudima. Jedino bivši premijer Hrvatske Zoran Milanović ima drugačiji stav...

Zato je bivši. Ne znam šta mu je to trebalo. Imao je jednu normalnu crtu, nije kreten, ali je onda u jednom momentu pomislio da treba biti malo nacionalista.

Hrvatska predsjednice Kolinda Grabar Kitarović nedavno je rekla da se islam u BiH radikalizuje?

Misliš da je predsjednica odrasla s mulimanima pa zna kakvi su muslimani inače. Oni znaju samo o onome šta vide iz medija. Radikalizacija muslimana se medijski primjećuje, ali radikalizacija, fašizam i nacionalizam u najgorem obliku su u regionu već odavno prisutni od rata. Ako slavim oba Bajrama, onda sam se i ja radikalizovao. Danas se govori mnogo i o pokrivenim ženama. Pa šta ako su pokrivene, kakve veze ima? To je fašizam. Ne smeta mi kad gledam otkrivene guzove i sise i kad se neko otkrio, ali smeta to. Pa i baka ti je pokrivena, časna sestra - sve su to žene koje su bile pokrivene, to je pitanje tradicije i često nema veze sa vjerom već sa načinom oblačenja. Ne možeš Kinezima reći da ustane s poda i da ostavi štapiće za jelo, već mu se pridružiš i poštuješ to. Da kretena ima, ima ih i vazda ih je bilo i vazda će ih biti. Ima i toga da su se kreteni u politici radikalizirali i zbog njih naša djeca nemaju alternativu, ne znaju koju školu da upišu, naši roditelji, vaši, naši borci, nemaju adekvatan tretman, nemaju ništa, ali bitno je da smo se mi 'evropeizirali".

Hajmo napraviti paralelu sa današnjim političarima i nekadašnjim u SFRJ. Kako gledate danas na Josipa Broza Tita?

Sada kada gledam situaciju sa svojih 40 godina, a ne zanima me da li je Tito bio diktator, zločinac ili veliki vojskovođa, shvatam da je bio mudar čovjek koji svojoj supruzi i djeci nije ostavio gotovo ništa. Danas neki vjećnik osigura četiri naredne svoje generacije. E sad reci ti meni šta je bilo ispravno. Tito je u svakom mjestu otvorio Dom kulture, a to se više ne radi. Moraš to cijeniti jer tako se rađaju novi pisci, pjesnici, umjetnici. To nama fali. Ti kada narodu uzmeš obrazovanje i kulturu ti si uništio taj narod.


Izvor : http://ba.n1info.com/

ponedjeljak, 26. prosinca 2016.

KAPITEN HADŽIBEGIĆ: I danas patim za Jugoslavijom!









Nekadašnji fudbalski reprezentativac i kapiten Jugoslavije Faruk Hadžibegić, kaže da pati za velikom državom, ali da ne sanja meč sa Argentinom i penal posle kog je reprezentacija eliminisana u četvrtfinalu Svetskog prvenstva 1990. godine u Italiji.
O promašaju petog penala na meču sa "gaučosima" Hadžibegić je rekao:
"Pre i posle tog Mundijala nisam promašivao, ali mi je prvo golman Kolumbije Rene Igita odbranio šut s 11 metara, a nisam pogodio mrežu ni protiv Argentine. A obično sam bio miran i precizan… Na tom meču je i Piksi promašio, iako je i on uglavnom bio neumoljiv".
Na pitanje o sećanjima, nekadašnji vođa odbrane tima selektora Ivice Osima je rekao.
"Bio sam ponosni kapiten Jugoslavije. Bio i ostao", čvrstim glasom zbori Hadžibegić.




"Meni je mnogo veći žal što se ta ekipa raspala. Bila je to grupa od četrdesetak ljudi, s njima sam rastao, živeo, sazrevao… Ta sećanja niko ne može da mi oduzme. Sa 80 odsto bivših saigrača se čujem. Ne stalno i često, ali kontakt nismo prekinuli. Neke viđam na pojedinim događajima, a i pratimo jedni druge. Plašt zaborava nismo ogrnuli, niti ćemo.
Na kraju razgovora Hadžibegić je istakao:
"Da, priznajem da su me uvek emocije vodile i da sam voleo Jugoslaviju. Igrao sam za reprezentaciju svim srcem. Kažem, bila su to lepa vremena, imali smo sjajne ekipe, ali i još bolje ljude. I ponoviću, niko mi ne može oduzeti sećanje na to vreme, naše radosti, tuge, uspehe koje smo proslavljali zajednički, kada nas je vodilo srce a ne novac, biznis…




Šta sada radi Hadžibegić?
"Odmara se", odzvanja smeh s druge strane “žice”.
"Želeo sam predah od svega, ćerka mi se udala, pa je stigao unuk s kojim provodim najviše vremena. Sada sam spreman da ponovo prionem na posao, trenerski zov je sve jači u meni".

MAJOR SUAD HAMZIĆ: Ne iznad moje Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije!








U kabini MIG-21 je sedeo Jugosloven pa nije odoleo da ne pokaže Amerikancima srednji prst i malo mahne njime. 

BEOGRAD - Pilot JNA, major Suad Hamzić, u nastavku feljtona priča o dežurstvima iz Pule u MiG-u 21, standardima za pilote lovce najprestižnije službe u nekadašnjem ratnom vazduhoplovstvu, ali i o jednom zanimljivom presretanju. Letačke memoare iz izuzetne karijere pilota Ratnog vazduhoplovstva i Protivvazduhoplovne odbrane Jugoslovenske Narodne Armije prenosi blog Tangosix.rs.

- Prekrasni arhipelag ostrva Brioni, nadomak zapadne obale Istre i grada Pule koji su bili rezidencija svih vladara regije od starog Rima, preko Austrougarske monarhije, jugoslovenske monarhije i evropske aristokratije postali su i rezidencija jugoslovenskog Predsednika, Maršala Tita i državne elite tog vremena. A njega, njih, je trebalo čuvati.
I čuvali smo ih. Dežurali smo u Puli, često uz osetan zamor. Krajem šezdesetih Maršal bi obično odsedao na Brionima od početka maja do sredine septembra sa povremenim odsustvovanjima sa Briona zbog drugih državničkih obaveza. Kako je vreme prolazilo, Maršal bivao sve stariji, sve ranije je stizao na Brione, sve duže se zadržavao a sve manje odsustvovao sa njih. Posledično mi smo sve ranije iz Bihaća preletali u Pulu i sve duže se tamo zadržavali na dežurstvu u sistemu PVO. Čuvali Brione i zapadni deo teritorije SFRJ. Zadatak smo delili 117. lovački puk iz Bihaća i naša samostalna 352. izviđačka eskadrila. Retko, vrlo retko, su nam u pomoć pristizali piloti 204. lovačkog puka iz Batajnice. Razumljivo, jer oni su štitili severoistok a kolege iz Prištine jug i jugo-istok Zemlje.







Poletanje za tri minuta

Nije nam teško padalo dežurati u Puli ako bi smene potrajale 10 - 15 dana ali ako bi se usred leta, za dugih dana, protegle na mesec i duže, e to je onda bila druga stvar. U Puli smo obično dežurali sa četiri aviona i pet do šest pilota te neophodnim tehničkim sastavom. Ponekada bi se prebazirala i polovina eskadrile sa šest do osam aviona i dvosedima pa smo te boravke u Puli koristili za redovnu obuku i profesionalno usavršavanje. Čak i kada smo bili u minimalnom sastavu uz dežurstvo smo leteli održavajući trenažu, uglavnom u ranim jutarnjim i kasnim popodnevnim časovima, po hladovini, a ponekad i noću.

A dežurstvo je počinjalo pola sata pre izlaska a završavalo pola sata po zalasku sunca. Dugo. Iscrpljujuće. Noću smo prelazili u tzv. "pripravnost br. 3" kada su najmanje dva aviona morala poleteti u roku od 30 minuta. Nekako sve do leta 1972. Komanda RV i PVO je insistirala na strogom poštovanju pravila da u "pripravnosti broj 1", dakle u kabinama aviona budu dva pilota spremna da polete i uvuku stajni trap (znači spremni za borbeno dejstvo) u vremenu ne dužem od tri minuta. Posade drugog para aviona morale su biti u "pripravnosti br. 2" dakle da to isto postignu u vremenu kraćem od šest minuta.





U tome smo bili uvežbani do automatizma i postizanje tih normi nam nije predstavljao ama baš nikakav problem ni u Bihaću gde smo dežurali na tzv. "trijanglu" praktično u osi dve poletne staze, ali niti u Puli gde smo dežurali na zapadnoj stajanci - od početka piste udaljenoj samo stotinjak metara. I mi  i naši mehaničari aviona, oružari, vojnici na agregatima za pokretanje motora ili pomoćnici mehaničara smo predstavljali zaista izvrsne, uvežbane timove koji su besprekorno funkcionisali svako radeći svoj deo posla.
Na dati signal mi piloti smo uskakali u kabine vezivali sedišne, ujedno padobranske veze, stavljali kacige sa maskama na glave (čiji su svi priključci već bili spojeni na instalacije aviona) dok su nam mehaničari pokretali motor pa pomoćne i letno-navigacijske sisteme. Čim bi motor izašao na mali gas, spoljni elektro agregat je isključivan, vozilo se udaljavalo, mehaničari skidali osigurače sa katapulta i poklopca kabine, oružari sa raketa, vojnici pomoćnici mehaničara sklanjali sigurnosne podmetače ispred i iza točkova. Posle kratke provere dodavali smo gas, brzo izrulavali do početka piste i uključivali forsaž. 

Piloti sedeli u kabinama

Normu od tri minuta za "pripravnost br. 1" nam nije predstavljalo problem postići niti iz "pripravnosti br. 2". Dakle dvostruko brže od predviđenog vremena. Jednom prilikom kontrolni organ Komande RV i PVO je našem rutiniranom, standardnom, paru (Hamzić - Lelas) izmerio štopericom 1:47 - dakle 1 minut i 47 sekundi od znaka za poletanje do uvlačenja stajnog trapa. Da li je pogrešio ili nam je bio naklonjen poklonivši nam desetak sekundi ne znam ali sam siguran da smo poleteli za oko dva minuta. Slične norme postizali su i ostali piloti i to ne samo naše eskadrile.





Zbog toga više niko nije insistirao na tome da od "jutra do sutra" po dva pilota neprekidno sede u kabinama na onom letnjem čelopeku stajanke. Nekako istovremeno pretpostavljeni odustadoše i od insistiranja bar jedan pilot bude stalno u vrlo neudobnom "VKK" (skafanderu - opremi za letenje na visinama preko 11.000 metara i brzinama većim od 1,6 Maha) jer je iskustvo pokazalo da su skoro sva presretanja bila vršena na malim i srednjim visinama, retko preko 10.000 metara, po pravilu podzvučno ili brzini bliskoj brzini zvuka. Dežurstva u sistemu PVO su, zbog toga, postajala sve manje naporna ali su ostala interesantna zbog iznenađenja i dinamike koja je podizala nivo adrenalina. A ko to nije voleo!? Ponekada bi rutinski presreli , radi kontrole ili vraćanja u koridor ponekog civila ili turistu vlasnika privatnog aviona, presreli poneku jedrilicu ili avion nekog od aero klubova čija je najava leta zalutala, poneki helikopter naftne kompanije u severnom Jadranu...

Jedva smo čekali uzbudljive zadatke

Bio je 6. januar 1972. Niska oblačnost se vukla nad aerodromom uz slabu kišu i vidljivost na granici meteorološkog minimuma za aerodrom Pula i avion MiG-21, tačnije tada skromnu letno-navigacijsku opremu tog aviona i tog aerodroma. Odjednom, oko 11 časova, čujemo onaj poznati zvuk telefona i komandu "VIHOR" uz napomenu da poleti samo jedan avion (koji će, eventualno, sleteti na nekom alternativnom aerodromu) da bi se smanjio rizik leta u paru. Poleteo sam po kiši, pri lošoj vidljivosti uronivši u oblake odmah po uvlačenju stajnog trapa i flapsova uveren da je nešto važno u pitanju kada nam neređuju poletanje po ovakvom vremenu. Posle poletanja javi mi se OZN (oficir za navođenje) sa obližnje radarske stanice i odmah naredi zaokret u kurs prema zapadu.
U penjućem levom zaokretu se iznenadih kada na visini od oko 3.000 metara odjednom bljesnu svetlost u kabini. Iskočih iznad gornje baze tog donjeg sloja oblaka. Iznad mene na visini oko 4.000 metara videh donju bazu višeg sloja oblačnosti ali između njih je bio međusloj vazdušne mase bez i najmanjeg oblačka, skoro savršene vidljivosti. OZN mi naredi da izađem u kurs oko 280 stepeni, da ostanem na visini oko 3.000 metara. I pre no što izađoh u taj kurs ugledah u daljini, na oko 20 kilometara tamnu mrlju koju trenutak kasnije jasno prepoznah kao četiri izvora dimnog traga motora nekog aviona koji su se, u odletu, spajali u jedinstven trag dima.

Identifikacija cilja

Javih da vidim cilj i na forsažu produžih do brzine od oko 1.000 km/č. Isključih forsaž jer mi je bilo jasno da mi veća brzina i nije potrebna jer mi ova "baraka" (kako smo posprdno nazivali transportne avione) nije imala šanse poći. Videh na ekranu mog osmatračko-nišanskog radara daljinu od oko 15 km do cilja. Rutinski pritisnuh dugme "Zapros" (identifikacije cilja) iako sam unapred znao odgovor jer tada naše ni vojno ni civilno Vazduhoplovstvo nije imalo tu kategoriju aviona u svojoj floti. Niti bi nas, po takvom vremenu, podizali da ih identifikujemo. Smanjih gas i ispustih vazdušne kočnice svestan da nam je brzina približavanja prevelika.




Na udaljenosti nešto manjoj od 10 kilometara radar je automatski prešao u režim nišanjenja a čuh i zvuk IC raketa vazduh-vazduh K-13 koje su signalisale da je cilj zahvaćen što je verovatnoćom većom od 90% garantovalo pogodak. Naravno, glavni prekidač naoružanja i bojevi okidač na pilotskoj palici stajali su u isključenom, sigurnosnom, položaju što je garantovalo bezbednost onima u "baraci". Ma ko oni bili.

Vozačku i saobraćajnu

Na nešto većoj daljini od jedan kilometar upali se agresivna crvena signalizacija za natpisom "Otvarot" (upozorenje pilotu da izađe iz napada kako bi izbegao sudar sa ostacima uništenog cilja ili delovima sopstvene rakete, naravno pod pretpostavkom da ju je i lansirao). Meni to bi dobar signal da još više povučem ručicu gasa unazad da ne bih "istrčao" ispred neznanca i umesto lovca postao lovina!
Ali ovaj, bilo je sve jasnije, nema nikakvog naoružanja niti da se brani, posebno ne da napadne. U stvari, možda on ne, ali mogao je napasti vrlo opasno, indirektno, navodeći prave napadače na bilo koji avion u vazduhu, cilj na zemlji ili moru i to sa velike daljine. Bio je to AWACS, avion USAF-a. Bila je to prva verzija letećih radarskih stanica koja je, kao i današnje, imala i gomilu elektronske opreme i operatora te opreme koji su, pored zadataka osmatranja i navođenja na ciljeve vršili i elektronsku špijunažu prisluškujući i određujući tehničke karakteristike i položaje svih elektronskih sredstava strane koja ih interesuje. A to smo bili mi, Jugoslavija, elektronska sredstva svih naših radarskih, komandnih i komunikacionih sistema.

Očekivano naređenje

Da je Super Constalation leteo manjom brzinom meni bi otežao posao. Ovako, uzaludno pokušavajuči da pobegne, postigao je brzinu oko 550 Km/č tamam toliku da ja ne letim premalom brzinom, niže ka granici upravljivosti nadzvučnog MiG-a 21. Smanjih brzinu, pristrojih se uz desno krilo četveromotornog "grbonje" kako smo ih nazivali zbog nadgradnje na gornjoj strani trupa koja je podsećala na grbu kamile (na kasnijim verzijama AWACS-a prepoznatljivi "disk" velikog prečnika).
I pre nego što sam video oznake pripadnosti aviona bilo mi je jasno čiji je jer samo jedna zemlja ih je tada imala, samo jedna zemlja je tada agresivno gurala svoj nos u svačije dvorište, pa i naše. Pratim ga uz krilo i jasno vidim glave kolega okrenute u mom pravcu. Ne znam šta su mislili tog momenta ali pretpostavljam. Uzdali su se u moć države za koju lete a verovatno i molili Boga da je onaj u MiG-u normalan ili bar disciplinovan profesionalac. Tu su dobro rezonovali jer iza njih je stajala nesporna supersila, a naše Vazuhoplovstvo je imalo strožiji kriterijum psihofizičke sposobnosti za izbor pilota MiG-ova nego Amerika za izbor kosmonauta.





Svejedno, u kabini je sedeo Balkanac pa nije odoleo da im ne pokaže srednji prst i malo mahne njime. Nakon skoro dva minuta praćenja "uljeza" javih da se radi o AWACS-u, tipa Super Constalation, pripadnosti RV SAD, sa registarskom oznakom. Dobih očekivano naređenje, zbog kojeg i nisam odmah javio ono što sam video, da odmah napustim presretnutog i uputim se ka aerodromu, na sletanje.
Očekivao sam takvo naređenje pa sam prethodno malo zaostao iza Amera (jer da bih uključio forsaž morao sam dodati gas do punog u kom slučaju bih "istrčao" ispred njega). Primivši naređenje, koje potvrdih kratkim, pilotskim RAZUMEM "kresnuh" forsaž  koji me "šutnu" u leđa. U momentu kada sam prošao produženu liniju  ravni njegovih krila naglo dadoh levi nagib i povukoh avion ka uljezu čime im presekoh putanju leta i isporučih "topli pozdrav" izduvnim gasovima moga motora na forsažu. Potom avion prevedoh u oštri desni  zaokret i usmerih ga ka istoku, ka obali Istre.
Oglasi se i OZN i saopšti mi da su mu ususret, znači u pomoć, poleteli avioni iz Brindizija, NATO baze na italijanskoj istočnoj obali Jadrana. Lepo od njih, kolegijalno, saveznički, vojnički opravdano ali, znali su to i oni, prekasno da bi mu stvarno i pomogli da sam ja dobio drugačije naređenje! Desetak minuta kasnije sleteh na aerodrom Pula.

Ne iznad moje Socijalističke Federativne Republike

U tom avionu je tada bilo bar dvadesetak članova posade aviona i operatera elektronskih uređaja. Verovatno su mnogi bili stariji a neki mlađi od mene. Nadam se da ih je bar polovina još među živima. Želeo bih im poručiti da tu nije bilo ničega ličnog. Nisam se ljutio na njih, još manje ih mrzeo! No hard feeling dear colleques. Svako od nas je samo radio svoj posao. Vršio svoju vojničku dužnost. 


Major Suad Hamzić

Suad Hamzić rođen je 16.07.1945. godine u Sarajevu, završio je čuvenu gimnaziju u Mostaru a zatim je u jesen 1963. primljen u Vazduhoplovnu vojnu akademiju. Prvo postavljenje nakon akademije bilo mu je u 352. iae. Leteo je Tanderdžete, Sejbrove i sve verzije aviona MiG-21 koje je JNA imala u naoružanju. Završio je Komandno štabnu akadademiju RV i PVO i 1977. godine poslat je u Veliku Britaniju gde je godinu dana kasnije završio RAF Staff College.U septembru 1980. godine upućen je u Sjedinjene Američke Države radi evaluacije aviona F-5, tačnije verzije F-5F i F-5E, kao i prototipa izviđačke verzije - RF-5E. Od septembra 1986. do do septembra 1990. godine vršio je dužnost vojnog izaslanika oružanih snaga SFRJ u Turskoj. U penziju je sa činom pukovnika otišao 1993. godine.

nedjelja, 25. prosinca 2016.

Predrag Lalević. Titov lični lekar o iskustvu sa Titom po svetu 1964.-1979. (VIDEO)

Profesor dr. Predrag Lalević, specijalista anestezije, poznat po tome što je verovatno najodlikovaniji lekar kod nas. Ukupno oko 30 domaćih i inostranih odlikovanja. Uvek uz Tita na svim putovanjima.

VIDEO:


subota, 24. prosinca 2016.

VJEROVALI ILI NE: Punih 25 godina razbijao orahe sa jednom - ručnom bombom!



Kinez je, piše RT, je 25 godina razbijao orahe ručnom granatom i preživio. Muškarac iz Ankanga je postao svjestan opasnosti kada je dobio letak policije u kojem se građane poziva da predaju oružje koje ilegalno posjeduju.

Bombu dobio od prijatelja

Kinez je u letku primijetio predmet sličan onome koji on ima kod kuće. Bombu mu je dao prijatelj.

Vjerojatno nije eksplodirala jer u njoj nije više bilo eksploziva.

- Stabilnija je nego Samsungov mobitel - napisao je netko u komentaru na kineskoj društvenoj mreži Weibo. Drugi se komentator pitao zašto je Kinezu prijatelj uopće poklonio ručnu bombu.

Kinez je bombu na kraju predao policiji, a ne zna se čime sada razbija orahe.

(http://www.24sata.hr/)

petak, 23. prosinca 2016.

BILA JE NAJLJEPŠA ŽENA U JUGOSLAVIJI, A ONDA JOJ JE JEDNA FOTOGRAFIJA SRUŠILA SNOVE









Kažu da Jugoslavija nije imala ljepšu misicu od Bernarde Marovt, koja je 1983. godine na izboru za Mis svijeta predstavljala bivšu Jugu.

Nije uspjela da dođe do pobjede, iako mnogi smatraju da je zaslužila, a za sve je kriva jedna provokativna fotografija.

Golišava fotografija Barnande, inače porijeklom Slovenke, osvanula je u britanskom "Daily Mirroru“ nekoliko dana pred takmičenje, koje se te godine održavalo u Londonu.

Svi koji su je ikada vidjeli kažu da je bila ubjedljivo najljepša, najinteligentnija i najbolje obučena djevojka te godine, ali ipak nije ponijela krunu. Šuškalo se da je sve "zakuhala" Džulija Morli (Julia Morley), šefica londonskog izbora za Mis, kojoj nije išlo na ruku da Jugoslovenka pobijedi. No, bilo kako bilo, fotografije joj možda jesu skinule krunu, ali su joj donijele i slavu. 

Na istom takmičenju je proglašena za Mis fotogeničnosti  i nastavila je sa sjajnom karijerom u Zagrebu i Ljubljani. 

Zanimljivo je da je Bernarda ispala u prvom krugu izbora za Mis Jugoslavije te 1983. godine, pa zamalo da ni ne ode na "svjetsko prvenstvo". Međutim, upala je u posljednjem trenutku na mjesto misice Kosova. 

Njena karijera je nakon toga nastavila da se kreće uzlaznom putanjom. Priča se da muškarci nisu mogli a da se ne okrenu kad ona prođe ulicama, a 1990. je proglašena top-modelom Italije, 1992. top-modelom Evrope, a 2000, po izboru ženskog magazina Jana, proglašena je za najljepšu Slovenku 20. vijeka. 

Na vrhuncu karijere je zarađivala po 3.000 dolara po reklami i poredili su je sa Madonom. 

Zarađeni novac je dobro uložila i, za razliku od najvećeg broja kolegica koje zablistaju na izborima, a onda jednostavno nestanu, ona i dan-danas radi kao foto-model i manekenka. Ima 53 godine i izgleda bolje nego ikada prije. 

(avaz.ba/Hayat/Foto:Agencije)

NEMA DJEVOJČICE KOJA IH NIJE OBOŽAVALA: SJEĆATE LI SE LAKOVANIH CIPELICA? | FOTO







Svi oni koji su rođeni 1980-ih, sigurno se sjećaju ovih lakovanih, trendi cipelica.

Bile su elegantne i mame bi to djeci obično kombinovale uz neke bijele hulahopke ili čipkaste dokoljenice.

Nismo ih mogli nositi kad je bilo hladnije vrijeme, pa smo s nestrpljenjem čekale da otopli kako bismo ih ponovo prošetale.

Ili smo čekale posebne prilike da ih obujemo, kao što su rođendani, svadbe, priredbe u školi..

Da li ste ih i vi imale?

POVRATAK U PROŠLOST: OVAKO SU IZGLEDALE NAŠE UČIONICE I OVO SU BILA NEKA OD PRAVILA…









Učili su krasnopis i ručni rad, nisu smeli pisati levom rukom, a za nedisciplinu su dobijali udarce brezinom šibom po dlanu. Osnovna škola krajem 19. i početkom 20. veka definitivno se razlikovala od današnje.

Učionice su bile veće, a učenika je u razredu bilo 70-ak. Deca su morala sedeti uspravno s rukama na leđima ili dlanovima na stolu, pogleda usmerenog u teme učenika ispred sebe. Nisu smeli pričati osim ako ih neko nešto ne pita. Škole su imale jedan do dva razreda. Dečaci i devojčice u početku nisu bili zajedno, odnosno postojale su odvojene škole i razredi po polu. Tek početkom 20. veka javljaju se mešoviti razredi.

U svakoj učionici morala je postojati pljuvačnica “da se održi čistoća”, a zid iznad školske ploče krasila je slika raspetog Isusa. Za drvenim klupama, koje su imale pomične ploče, sedelo je po dvoje đaka. Pisali su guščjim perom, a postojale su i pločice od škriljevca po kojima se pisalo zašiljenim kamenčićem ili olovkom koji ostavljaju beli trag kao po ploči. Nazivali su ih “pisanke siromaha” jer nisu svi roditelji malim učenicima mogli priuštiti skupi papir.

Učenike su ocenjivali ocenama od jedan do pet, kao i danas. Od predmeta su imali veronauku, maternji jezik u kojem se ocenjivalo čitanje i pravopis, zatim strani jezik (nemački ili italijanski), geografija, matematika, krasnopis i crtanje. Svako slovo u krasnopisu imalo je tačno određen broj debelih i tankih linija, koje su učenici ponekad morali pisati uz taktove koje bi im dlanovima zadali učitelji. I pre više od sto godina postojali su imenici, no tadašnji đaci imali su i crnu ili sramotnu knjigu i zlatnu ili počasnu knjigu za pohvale.

U crnu knjigu upisivalo se ime i prezime učenike, kazna i razlog kažnjavanja. Najblaža kazna bila je opomena i upis u knjigu. Bilo je zabranjeno kažnjavanje radi neznanja.

– Na primer u knjizi je zapisana kazna za dečake koji su u Horvatima gospođi zaklali ćurana. Devojčice nisu kažnjavali šibom, za njihove nestašluke postojao je ‘zatvor’. Mogli su ih zadržati u školi do pet sati uz klečanje i rešavanje zadataka – kaže direktorica Hrvatskog školskog muzeja Branka Manin. Ondašnje škole imale su puno više sredstava za učenje koje su nastavnici koristili.

– Bilo je bitno sve jasno pokazati. Postojala su računaljke za razlomke. Cilj je bio naučiti decu brojeve, sabiranje i oduzimanje kako bi jednog dana znali sami, između ostaloga, voditi domaćinstvo – objasnila je direktorica Manin.

Ručni rad učili su i dečaci i devojčice. Bilo je povezano s crtanjem jer su učenici obično morali prvo izraditi nacrt, a onda po njemu vesti ili napraviti model od papira, drveta ili gvožđa. Nažalost, nije sačuvano mnogo učeničkih ručnih radova jer su ih obično prodavali na izložbama.

Obavezno osnovno školovanje na prostorima današnje Hrvatske uvedeno je 1874. prvim autonomnim hrvatskim školskim zakonom, tzv. Mažuranićevim zakonom. Osim što je Zakon uveo obavezno obrazovanje za sve u trajanju od četiri godine bez obzira na stalež, narodnost, veru i pol, mogle su biti javne ili privatne, opšte i građanske, a nastavni jezik je bio hrvatski. Školski propisi određivali su sve od organizacije nastave do izgleda škole, broja i položaja prozora.

– Bio je to vrlo napredni zakon za to vreme. Njime se u nastavu uvodilo i fizičko vaspitanje. Svaka škola morala je imati školsku dvoranu i igralište za sve sportske aktivnosti. Propisano je i da škole imaju vrtove – kaže Manin. Što se tiče nastavnog kadra, prevladavali su muškarci i bili su vrlo cenjeni, piše 24 sata.

– Nastavni plan i program, odnosno kurikulum propisuje nastavne predmete i sadržaje koji se uče. Školski zakon donesen za banovanja Khuena Hedervaryja 1888. u mnogim je stvarima bio korak unazad. Na primer njime je bio propisan celibat učiteljica, odnosno učiteljice nisu smele biti udate. Smatralo se da se ne mogu jednako dobro brinuti za učenike i porodice pa su nakon udaje gubile službu, ali učiteljima su i smanjene plate pa im je produženo vreme rada – objasnila je Manin.