Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nesumnjivo je bila jedna od najuglednijih članica Pokreta nesvrstanih. Točnije bi bilo reći da je slovila za jednu od tehnološki i znanstveno naprednijih zemalja čiji su se stručnjaci i sveučilišta tražila u pola svijeta. Stoga nije začuđujuće što je SFRJ u dva navrata imala i program nuklearnog naoružavanja.
“Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovicu svih prihoda.” Ovim riječima je Edvard Kardelj objašnjavao prohtjeve prvog jugoslavenskog nuklearnog programa pokrenutog krajem 1948. Bio je to neizmjerno velik pothvat za mladu jugoslavensku državu još opterećenu velikim civilnim i materijalnim stradavanjima, pogotovo u vrijeme kada Staljin još nije imao svoju bombu (dobit će je 1949.). Glavni motiv za nuklearno oružje bio je sukob Tito-Staljin i izbacivanje Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja.
Rankoviću nadzor nad programom
Odgovornost za nadzor jugoslavenskog nuklearnog programa dodijeljena je početkom 1955. Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju čiji je čelnik bio Aleksandar Ranković, šef tajne policije i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Zanimljivo je uočiti paralele sa sovjetskim programom gdje je Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije također nadzirao razvoj atomske bombe.
Program nuklearnih istraživanja nastavljao se punim tempom. U Vinči je osnovan Odjel za obnavljanje nuklearnog goriva 1956.godine; uređaj nulte snage moderiran teškom vodom sagrađen je na istoj lokaciji 1958., a 1959. dopremljen je i istraživački reaktor snage 6,5 megavata pokretan uranom obogaćenim na 80% uran-235. Ovaj reaktor sagradili su Sovjeti, a isporučivali su tešku vodu i visokoobogaćeni uran. Razlog tome bilo je zatopljenje odnosa sa SSSR-om za Hruščova što je omogućilo sovjetsko-jugoslavensku suradnju.
S Norveškom do plutonija
Ipak, pedesetih je s Jugoslavijom najtješnje surađivala Norveška (koja je i sama pedesetih razmatrala vojni aspekt istraživanja - bila je šesta zemlja koja je uspješno sagradila nuklearni reaktor). Gunnar Randers, voditelj norveškog programa nuklearnih istraživanja posjetio je Vinču 1952. (iste godine je jedan od znanstvenika, Dragoslav Popović, počeo svoj dvogodišnji boravak na Randersovu Insitutu za istraživanje nuklearne energije u Kjelleru). Jugoslaviju je posebno zanimalo kemijsko dobivanje plutonija iz radioaktivnog goriva što je bio i cilj programa školavanja znanstvenika u Kjelleru.
Sredinom 1953. Dedijer je potpisao ugovor s norveškom tvrtkom o kupovini pet tona teške vode (što je bila dopuna kupovini veće i jeftinije količine u Sovjetskom Savezu). Od tada Institut u Vinči sve više surađuje s Norveškom na preradi plutonija (što je primjerice vidljivo u mnogim znanstvenim publikacijama jugoslavenskih autora).
Nema komentara:
Objavi komentar