petak, 23. rujna 2016.

RATNIM HUŠKAČIMA: "OVAJ PUT NEĆE IĆI MAJMUNI, SVE VAM JEBEM! ODJEBITE, NEĆEMO RAT!"





"Kad te sinoćnji naslovi na portalima slude, naježe, dovedu do nesnosne mučnine u stomaku i insomnije. Kad svakodnevna ružnoća stvarnosti ove zemlje pređe kritičnu tačku, kao izmoreni rečni nasip, gde gađenje naspram životarenja u ovom haosu po prvi put prelazi u nelagodnu i tešku neizvesnost, nalik nečemu što smo mislili da se nikad više u našim životima neće ponoviti.
Kad najbitnije stvari izjavljuju licemerni miševi, pozivajući da ne eskalira sranje, miševi koji sranje kuvaju svaki novi dan jer ih samo sranje održava na površini, miševi koji su ono sranje devedesetih gledali iz sigurnih utočišta, dobro zaštićenih vlastitih guzica, dok su ljudi krvarili da bi danas oni mogli bezočno da seru. I po životu, i po ljudima. Koji su devedesetih sakrili i sebe i svoju decu, pa danas u rat huškaju iste budale što su onomad ostali i bez dece, i bez uma, i bez udova.




A mirom dobili ovaj jad što ga ponekad i državom zovemo. Mirom dobili korupciju, nepotizam, siromaštvo, lopovluk, i prosjačenje. Pa sve vam jebem, ovaj put zadužite svojoj familiji oružje i pošaljite ih da brane vaše bolesne ideje.
Dovedite svoje klince sa prestižnih svetskih koledža i skinite ih iz fotelja odbora državnih firmi, u ruke im poturite kalašnjikove pa neka ginu za budalaštine koje sanjate.
Odjebite od mog oca koji je tek dočekao penziju ispucalih ruku i pohabane duše jer nikad ništa nije dobio u životu osim svojim žuljevima, dok ste vi švercovali u ime tzv. nacionalnih interesa i svojih džepova.


Odjebite od svih drugih roditelja što rastežu život od prvog do prvog da im deca ne osete tegobu postojanja pod vašom kontrolom, dok vaša deca u napucanim bolidima vozikaju napućene starlete.
Odjebite od omladine koja masovno upisuje medicinsku školu samo da bi mogli da peru i masiraju švapske starce, ostavljajući svoje babe i dedove sa suzama u očima, dok vaše babe, tašte, stričevi, ujaci, ujne i drugi, postaju na papirima vlasnici najluksuznijih zdanja jer ni vaši imovinski kartoni ne mogu da podnesu toliko kriminala. Neće ići, majmuni. Malo više pameti ovaj put, lako povodljivi narode. Neka naš jedini patriotizam bude ovaj krov iznad svačije glave.





Naš individualni mikrosvet kao jedino bojno polje koje treba da se brani. Neka porodica bude jedina domovina i zastava na koju se kunemo. Jedini rat onaj u kome se borimo za što više poljubaca naše dece. I jedina eskalacija nereda neka se desi na krevetu sa voljenom osobom.
A oni neka ginu. Možda ovaj drugi put stvarno budu imali više sreće".

DŽEVAD PREKAZI: Vaspitavan sam kao Jugosloven






Jedna od fudbalskih zvijezda jugoslovenskog fudbala sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka i legendi beogradskog „Partizana“, Dževad Prekazi razgovarao je sa novinarima o fudbalu, ali i bivšoj SFRJ.



Smeta vam što vam mediji često traže komentare povodom fudbalskih problema s Kosovom?
“Ne ljutim se ja zbog toga što zovu, ali ja nemam šta da kažem povodom toga. Živim u Beogradu, od 16. godine sam u Partizanu,a dok sam bio u rodnoj Kosovskoj Mitrovici, vaspitavan sam kao Jugosloven i uživao sam svaki put dok sam pevao „Hej, Sloveni“. To što i danas mislim da sam nekad živeo u najlepšoj zemlji - to je moje pravo i niko ne može da mi ga oduzme”.

NIKO GORŠIČ: Zahvaljujući Titu nismo bili robovi i seljaci kao što smo sada !


Sjetimo se samo Josipa Broza Tita i njegove miroljubive koegzistencije, koju ni jedan kreten više ne spominje. To je rješnje - ne dati svoj sistem! I to je suprotno onome što rade Amerikanci, a i Evropa generalno, koji žele da preuzmemo njihov sistem: da obučemo njihove pantalone, da jedemo njihovu čokoladu, da mi, budale, pravimo njihove automobile - sa najnižom cijenom rada – kaže poznati slovenački dramski umjetnik Niko Goršič. Ovaj autor, glumac i reditelj koji se potpisuje i kao Nick Upper, jedan je od utemeljivača alternativnog pozorišta na prostoru nekadašnje Jugoslavije. U Crnoj Gori svakako je ostao upamćen po režiji komada „Otpad“ Ljubomira Đurkovića za CNP, u kome se prvi put otvoreno govorilo o 90-tim i njenim posljedicama u Crnoj Gori. Sebe ne smatra jugonostalgičarem, već čovjekom koji realno gleda na prošlost. Zato ljevičarske revolucije nijesu rješenje jer se njima „ubijaju oni desni“. 




No, način na koji je Tito vodio nekadašnju Jugoslaviju, ali i Pokret nesvrstanih je vrijedan pažnje i divljenja.- Tito je bio predsjedavajući grupi od 130 zemalja u vrijeme kada to niko nije uspio. I svi su to, navodno, zaboravili... Tinjao je Hladni rat - kao što je to danas ponovo slučaj - a on je spriječio da se proširi okupivši 130 zemalja koje se s time nijesu slagale. Nijesu željeli da budu dio Hladnog rata i da se međusobno mrze zato što je to neko drugi rekao.  Danas to izgleda ovako: Evropa bi trebalo da napadne Ukrajinu. Ti nisi saglasan s time, ali šefovi država to žele da urade – podsjeća on. Nisu samo ovakve odluke rezultat udruživanja zemalja na evropskom kontinentu, već i nestanka mnogih karakteristika, ali i takozvanih malih kultura. - Kada nestane kultura jedne nacije - više nema ni nacije. Šta si onda?

 Onda si samo običan radnik BMW-a ili Renoa, ili prodaješ njima paradajz... ti si običan seljak. Na kraju krajeva - rob, jer radiš za najmanju platu... To svi znaju, to nije ništa posebno, ali ni jedan državnik ne radi ništa protiv toga. Ni jedan ne kaže: „Oprostite, mi to ne želimo“. Brendovi koji i ovdje postoje - pola treba da ide iz zemlje, jer u protivnom uništavaš svoju poljoprivredu i industriju. Više ništa svoje nemaš i kupuješ najjeftinije. A kada kupuješ najjeftinije, dobiješ najlošije. No, ako ne radiš, ne možeš ni to da kupiš – dodao je Goršič. Za njega takav princip nije povratak u kolonijalizam, već jedna nova pojava danas svojstvena, očigledno, mnogim malim zemljama. - Mi se sami nudimo da budemo kolonijalizovani. I to sa zadovoljstvom. Fabrike - odmah kupite, sve! 



Elektrane, hotele - imamo, daćemo vam po niskoj cijeni ili besplatno. Dođite! I sada, kada oni sve imaju, vidiš kakva je situacija... Ni to nije ništa novo. Svi to znaju i ni jedna država ne radi protiv toga. To znači da je neko potplaćen. I to je vrlo jasno. Neko ko o tome odlučuje biće potplaćen i tako će sve biti završeno... Razlika je samo u tome da će velike zemlje imati sve nas, a ovi naši će imati samo pun džep. Jedan od naših - ili on i još petorica - a svi ostali smo propali. Lako je boriti se protiv toga: samo ne treba da pristaneš – pojašnjava on. 




No, Goršič podsjeća da je Tito digao ruku protiv takvih odluka, a za njim je krenulo još 130 zemalja.- I tada, kada su Rusi imali neki prijedlog, došli bi kod Tita da vide kako će on glasati. Isto tako su radili i Amerikanci. Ali to više niko ne spominje. Kod nas više ni ulicu ne smiješ da nazoveš poTitu. Takav državnik, sve to je uspijevao - bez ispaljenog metka...  Kada je umro, onda je zambijski predsjednik Kenet Kaunda rekao „da je Tito bio jedini bijelac koji je došao u Afriku i iz nje ništa nije odnio“. A mi takve ljude više ne poštujemo. Kada bismo danas tamo krali kao Englezi, i mi bi bili veliki 

ZLATKO VUJOVIĆ: Ko nije plakao za Titom taj LAŽE!









Jedna od legendi splitskog Hajduka i fudbalski reprezentativac SFRJ, Zlatko Vujović, govori o smrti Josipa Broza Tita, prekinutoj utakmici Hajduk – Crvena zvezda igranoj četvrtog maja 1980. godine, na dan Titove smrti, kao i osjećanjima građana Jugoslavije




Svi smo znali da je Tito na samrti, ali nas je vest koju smo dočekali na terenu sve dotukla. Plakao sam kao kiša, kaže Boško Đurovski o danu kad je preminuo Josip Broz Tito i prekinutog derbija Hajduk - Crvena zvezda.
Plaču navijači, plaču igrači, plaču i sudije... Kolektivni jecaj se 4. maja 1980. prolomio Jugoslavijom, a kao jedno od svedočanstava koliko je smrt Josipa Broza Tita potresla zajedničku državu uzima se prekinuta utakmica Hajduk - Crvena zvezda, u Splitu.
Tačno 35 godina kasnije akteri kultnog duela ističu da ih je vest o smrti Tita iskreno pogodila i da se na stadionu Poljud nisu pretvarali pred TV kamerama, već da je njihova reakcija bila prirodna. „Jeziv trenutak. Svi smo znali da je Tito na samrti, ali nas je vest koju smo dočekali na terenu sve dotukla. Plakao sam kao kiša. Lepo se živelo u vreme Broza i nije se obraćala pažnjana to ko je Srbin, Hrvat, Makedonac, Slovenac ili Bosanac. Nikad više nećemo imati taj osećaj jedinstva. Zbog toga pamtim i ne stidim se suza za Titom“, ističe Boško Đurovski, u to vreme prvotimac crveno-belih.



 Derbi između Hajduka i Crvene zvezde prekinut je u 15.05, pri rezultatu 0:0, kad je spiker na stadionu objavio da je posle duže bolesti preminuo prvi čovek države. Ostalo je sećanje da je ta informacija doslovce pokosila braću Vujović (Zorana i Zlatka) koji su od tuge pali na travu. „Ko kaže da nije plakao za Titom taj laže! Uostalom, postoje TV snimci, fotografije... Od istorije se ne može pobeći, niti ima razloga za nečim takvim. Moj brat Zoran je pao na kolena, ja sam ronio suze, oko srca me steglo. Uz rame su mi stajali i fudbaleri Crvene zvezde: Pižon, Šestić, Đurovski, Borovnica, Ljukovčan... I njima je bilo teško“, priseća se Zlatko.
Nekadašnji reprezentativac Juoslavije objašanjava i kako je reagovala publika neposredno po prekidu derbija. „Nikome više nije bilo do fudbala, utakmica je odložena. Kući sam krenuo peške, bio sam deo te ružne povorke od 50.000 mutavih ljudi. U toj gužvi nije se začula nijedna sirena automobila, bilo je kao u pozorištu. Vladala je jeziva atmosfera. Te noći nisam mogao da spavam. 





Svi smo se pitali: 
„Šta će biti sa našom državom posle Tita?“ i „Ko će nas voditi?“. 
Iz doba sreće prešlo se u veliku neizvesnost, iako raspad Jugoslavije tada nikome nije padao na pamet. Ni u ludilu. I evo dokle smo došli. Sve je razbucano. Kad vidim na šta liče hrvatska i srpska liga i sad mi dođe da zaplačem“, kaže Zlatko Vujović.

MARIJAN BENEŠ: Zakleo sam se jednom Titu i sa tom zakletvom ću otići u grob







TITO je za mene besmrtan. Imao sam sreću da ga nekoliko puta sretnem. U njegovo vreme nije bilo gladnih. Nisu mogli da se vide penzioneri koji prevrću po kontejnerima...

Najveća živa legenda jugoslovenskog boksa Marijan Beneš je otvorio dušu i govorio o svojim uspesima i padovima, porodici, zdravlju i SFRJ.

Beneš se smatra jednim od najboljih jugoslovenskih boksera. Posle briljantne amaterske karijere i osvojene zlatne medalje na prvenstvu Evrope u boksu 1973. godine prešao je u profesionalce i osvojio titulu evropskog prvaka u poluvelter kategoriji 1979. godine.
Marijan Beneš se povukao iz boksa 1983. godine zbog teške povrede oka. Čak 39 mečeva je odboksovao s jednim okom, a šaka mu je lomljena 26 puta.
Dovezao je prvi BMW u Banjaluku. Prošetao prve kaubojke. Zaradio više od šest miliona maraka, podigao dve kuće, otvorio dva kafića. Dva puta se ženio.
Za vreme rata u Zagrebu se potucao po sportskim klubovima.



Izgubio je imovinu i trofeje, raspao mu se i drugi brak, a žena sa ćerkama otišla je u Niš. Ni u Hrvatskoj ga nisu gledali kao svog. To nije bio njegov rat.
"To nije viteška borba. Zakleo sam se jednom, i to za Tita, i sa tom zakletvom ću otići u grob."
Poslednjih godina piše poeziju. Nedavno je objavio svoju prvu zbirku pesama za decu "Od točka do rakete". Ima sina i tri ćerke, koji su njegov ponos.
Muzika i rukavice
“Gde je početak a gde kraj, delimično je filozofsko pitanje za boksera, može li to? Može, ako se čovek drži istine i doživljenog, ali život teče i ne bih da ga opet naljutim... Samo kako opisati ono golim okom nevidljivo, što se zove sudbina... Zagazio sam u 63. godinu, mnogo toga lepog i manje lepog sam preživeo, a šta me sve tek čeka, ne znam. Najbolje je da počnem od pisanja pesama za decu, jer sam se povodom Sajma knjiga opet obreo u mom rodnom gradu Beogradu, za koji više ne znam da li liči na onaj velegrad koji me svaki put toplo prigrlio”. 

“Moja sklonost ka pisanju poezije je genetska. Naime, moj otac Josip je bio vojni muzičar, a kao klinac sam svirao flautu, klavir i druge instrumente, pa je pisanje pesama valjda logičan nastavak. Rastao sam sa tri brata i sestrom. Detinjstvo smo proveli u Tuzli. Malo njih zna da je muzika moja velika ljubav. Završio sam nižu muzičku školu i jedan razred srednje muzičke škole u Tuzli, a onda sam je napustio. Drugari su počeli da me zafrkavaju što sviram i pod uticajem dvojice starije braće koja su trenirala boks, i protiv volje roditelja napustio sam muziku i okrenuo se boksu, muškom sportu”.



“Od rodnog Beograda put me je preko Tuzle odveo do Banjaluke, gde s kraćim prekidima živim više od četiri decenije. Prelaskom u Banjaluku počeo je moj sportski uspon... Bilo je to u maju 1969. godine, kad smo se preselili u Banjaluku postao sam član BK Slavija. Marijan Benes profi sampion EvropePrvi trener mi je bio pokojni Tomo Palankin, bilo je i posle njega još dobrih trenera, ali on je najviše radio sa mnom i ostavio najveći trag u mojoj karijeri. U amaterskoj konkurenciji, u ondašnjoj Jugoslaviji, osvojio sam sve što je moglo da se osvoji, a nebo sam dotakao na Evropskom prvenstvu 1973. u Beogradu. Osvojio sam zlatnu medalju u poluvelter kategoriji i te iste godine sam proglašen za najboljeg sportistu Jugoslavije, u tradicionalnom izboru JSL "Sport", kao jedini iz BiH kojem je to ikada pošlo za rukom. Prelaskom u profesionalce sam nastavio da vladam ringom, ne odustajući od prepoznatljivog, fajterskog stila borbe. To mi je donelo titulu profesionalnog prvaka Evrope 1979. godine, ali i brojne povreda zbog kojih sam, možda i prerano, okačio rukavice o klin.


“Lekari su mi 1976. godine, kad sam dobio žuticu, zabranili da boksujem. Tvrdili su da ako pokušam da se vratim u ring neću preživeti. Ipak, nisam se dvoumio. Nisam ih poslušao! Eto i pored lekarskih crnih prognoza, još sam živ. Nisam se inatio samo sa lekarima, već donekle i sa životom, makar mi se tako čini s ove vremenske distance. Da stvar bude još bolja, godinu dana posle preležane žutice prešao sam u boksere profesionalce. Ne krijem da sam zbog toga imao velikih problema sa jetrom, ali sam izdržao i u Banjaluci 1979. godine, u prepunom Boriku, u četvrtoj rundi, nokautirao sam Francuza Žilbera Koena. Tako sam postao profesionalni prvak Evrope u polusrednjoj kategoriji. Mojoj sreći nije bilo kraja. Mislio sam, pobedio sam lekare, bolest, ma pobedio sam život. Tako misli mladost gonjena idealima i ljubavlju ali, nažalost, posle toga sam vrlo brzo počeo da osećam sve ozbiljnije probleme sa levim okom, što je ubrzalo moju odluku da četiri godine kasnije prekinem sa boksom. Iskreno priznajem, povremeno sanjam neke svoje bokserske borbe, ali sve ređe...


Kod Muje
“Želeo sam da budem prvak sveta i za tu pobedu bih reskirao oba oka. Ipak, sportska sreća me je zaobilazila, a i bio sam naivan u mnogim stvarima. Slepo i bezrezervno sam verovao ljudima. Mnogi od njih su me izneverili. Ipak, i dalje volim ljude, ali sad mi je teže da nekom poklonim poverenje.
Marijan Benes Bio jednom jedan sampion“U Titovoj Jugoslaviji su se vrednovale prave ljudske vrednosti. Danas je sve obesmišljeno cepkanjem jedne velike države kakva je bila SFRJ. Jeste me rat ranio kao i mnoge druge, jer sam po ocu Josipu Hrvat, zbog čega sam imao velikih problema. Na početku rata u BiH nestao mi je mlađi brat Iva, a njegovo telo još nije pronađeno. Neko vreme sam proveo u vojsci RS, ali onda sam poklekao i morao sam da napustim Banjaluku. Otišao sam u Hrvatsku i tamo životario bez posla, a hranio se sećanjima. U moju Banjaluku sam se vratio po potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Banjaluka je moja lepotica, ali i kurva koja me je zavela, pa ostavila. Ali ja nju i takvu volim i bez nje ne mogu! Imam bokserski klub u Banjaluci, gde treniram decu. Banjalučani znaju da mogu da me vide u kafani Kod Muje, iznad Vrbasa. Vole me, kao i ja njih. Među nekadašnjim kolegama bokserima nemam pravih prijatelja. Moja lestvica prijateljstva danas je visoko postavljena.
“I kada bih mogao ponovo da biram svoj život opet bih izabrao boks, a danas je sve to samo statistika. Imao sam 355 mečeva, 300 u amaterskom ringu. Između dve evropske titule u amaterskom i profesionalnom boksu preležao sam i hepatitis. Malo više sreće i pravde nedostajalo mi je u danskom gradu Randersu da bih osvojio titulu svetskog šampiona protiv Uganđanina Ajuba Kalulea. To što sam zbog boksa postao invalid ne umanjuje moju ljubav prema ovoj plemenitoj veštini. Zdravo oko sam zamenio staklenim posle prijateljskog boks-meča u zeničkom ringu sa Toresom iz Portorika, koji mi je tada povredio i glasne žice. Tokom vremena glasnice su me skoro sasvim izdale, pa jedva i šapućem. Zbog otežane komunikacije, a i razočarnosti u ljude - samujem. Vreme provodim čitajući i rešavajući ukrštenice. Više sile su odlučile umesto mene, pa sam dobio priliku da uživam u carstvu samoće, u svojoj kući, u naselju Vrbanja. U osami pišem pesme, a najdraže su mi one posvećene unucima, uopšte, deci. 


Najteži poraz
“Bez dileme, moj najveći i najteži poraz od koga se nisam oporavio je onaj od Sandija Toresa u Zenici 25. avgusta 1979. godine. Te trenutke nikada neću zaboraviti”.


Žal za Titom
“U kolima mi je Titova slika. On je za mene besmrtan. Imao sam sreću da ga nekoliko puta sretnem. U njegovo vreme nije bilo gladnih. Nisu mogli da se vide penzioneri koji prevrću po kontejnerima. Jasno je da Srbi ne mogu sami, kao ni Hrvati. Sa deset prstiju na rukama može nešto da se uradi, a samo s jednim teško! Posle Titove smrti političari su se sve više uplitali u sport pa su tako i njega pokvarili”.


Kamion FAP 13-14 "Njuškaš"






Proizvodio se po licenci Nemačkog "Saurer Werke" negde od sredine 60-tih do početka 80-tih u FAP-u iz Priboja.

Vojne verzije su gotovo sve bile sa pogonom 4x4 a postojala je i verzija sa tri osovine tzv. "duplak".
Jedan broj njih je imao i vitlo na prednjem braniku.Inače se prepoznaje po višem klirensu i drugačijem obliku prednjih blatobrana u odnosu na civilnu verziju.

Za vojsku su rađeni sa nadogradnjama cisterni,kipera,sandučara,vatrogasaca a možda još sa po nekom.

Nigde nisam mogao da nađem TT podatke za vojnu verziju pa ako neko od "Palubaraca" zna neka postavi.

Kažu da je bio moćniji od Tamovih njuškaša sa kojima je istovremeno služio.

Evo i par slika:








Kamion opšte namene ZIL-131




Fabrika ZIL je tokom 1967. godine u upotrebu uvela dva kamiona, ZIL-130 i ZIL-131 od kojih je prvi bio namenjen za civilnu upotrebu dok je drugi bio predviđen za vojnu namenu. ZIL-131 6x6 ima istu opremu kao GAZ-66 te Ural-375D.

Osnovni model je teretni kamion, dok negove varijante uključuju traktorsku prikolicu kamiona, kamion-cisternu za vodu i za gorivo, a model 6x6 za vuču prikolice sa pogonom na 4 točka. Kamion ZIL-131 je takođe služio kao platforma za BM-51 "Prima" bacač raketa, 50-cevne varijante BM-21 "Grad" raketnog lansera. 

Kamion može da nosi 5000 kg tereta sa dodatnih 5000 kg u vučnoj prikolici po putu, dok van puteva, može da ponese 3,500 kg i dodatnih 4000 kg u vučnoj prikolici.




Kamion je pogonjen V8 benzinskim motorom zapremine 5,969 cc i razvija maksimalnu brzinu od 80 km/h.


U naopružanju JNA i kasnije VJ i VS, ovi kamioni su imali različite namene, među kojima kao vozila za transport i pretovar raketa “Neva” i “Kub”, ABHO vozila, vozila sistema veze.

Pinzgauer 4x4 ( VIDEO )







Puch Pinzgauer je austrijsko terensko vozilo kojeg je razvio Steyr-Daimler-Puch iz Graza.

Pripada grupi terenskih automobila male nosivosti i predstavljao je napredno rješenje terenskog vozila. Ovaj automobil, zbog svojih visokih i eksploatacionih svojstava našao je široku primjenu u armijama diljem svijeta. Upotrebljava se za prijevoz ljudstva i tereta u različitim klimatskim i terenskim uslovima. Formule točkova 4x4 ili 6x6, savremeno rješenje vješanja i povoljna konstrukcija pogonskih mostova sa visokim klirensom omogućavali su povećanu prohodnost ovog automobila.




Iako je konstruisani prvi model proizveden prije gotovo 40 godina po nekim svojim rješenjima Pinzgauer je jedno od najboljih terenskih vozila ikada napravljenih. Iako nije brz (oko 110 km/h) kao primjerice americki HMMWV, Pinzgauer može prevesti više vojnika. Najmanji model 710M moze da poveze 10 vojnika ili 2 NATO palete, 710(4x4) i 712(6x6) mogu da povuku prikolicu težine 5000 kg na putu odnosno 1500 do 1800 kg van puteva.

Akcioni radijus je veći od 400 kilometara a sa opcionim rezervoarom od 125 litara radijus se povećava na gotovo 700 km. Vozilo je dizajnirano da bude pouzdano i jednostavno. Zbog toga Pinzagauer ima vazdušno hlađenje i karburatorski sistem napajanja gorivom(karburator dual ZENITH 36mm NDIX identican karburatoru na Porscheu 956). Pored toga Pinzgauer ima dve uljne pumpe što mu garantuje neophodno podmazivanje bez obzira na položaj vozila. Prva generacija vozila je imala motor od 2,5 litara sa vazdušnim hlađenjem dok je kod pojednih varijanti modela 712 ugrađivan vazduh hlađeni motor od 2,7 litara. To se prvenstveno odnosilo na sanitetske varijante.

T 62








Odgovor Zapada na moćni top kalibra 100 mm D-10T bio je uvođenje topa kalibra 105 mm, čuvenog i proverenog britanskog topa L7, što bi tenkovima sa Zapada trebalo da da primat, bar što se tiče vatrene moći. Sovjetski stručnjaci nisu spavali, jer iako je široka javnost mogla videti novi sovjetski tenk T-62 tek 1965. godine na paradi, on se serijski počeo proizvoditi već od kraja 1961. godine. 
Prvo iznenađenje bila je znatno niža kupola nego kod T-55 sa topom većeg kalibra i u početku nedefinisanim poklopcem na zadnjem delu kupole. Kasnije je, na u ratu zarobljenim primercima ustanovljeno da se radi o novom topu kalibra 115 mm, ali sa neolučenom – glatkom cevi. 



Sovjeti su kad su krenuli u razvoj tenka T-62 odlučili da ga opreme topom 115 mm U-5TS Molot (2A20 Rapira). Ovaj top bio je sovjetski odgovor na top L7. 
Krajem 1960. godine Sovjeti dobijaju jedan američki tenk M60A1 pod vrlo neobičnim okolnostima, naime jedan iranski dezerter je prevezao tenk na sovjetsku teritoriju. 
Ispitivanje tog tenka je bilo vrlo intezivno. Po priči, tadašnji maršal Čujkov je bio vrlo besan kada je saznao da američki tenk ima top 105 mm i da sovjetski top od 100 mm nije mogao da probije čeoni oklop kupole tenka M-60. 
Zato je u novi tenk Objekat 430 čiji je razvoj vodio Morozov u Harkovu ugrađen top 100 mm D-54 sa glatkom cevi. To je bio prvi tenkovski top na svetu sa glatkom cevi, a njegove performanse su bile nešto bolje od topa 100mm D-10 sa olučenom cevi koji je bio ugrađivan na tenk T-55. 



Razvoj novog tenka Objekat 432 odmah je započet sa novim topom od 115 mm sa glatkom cevi. Takođe projektni tim u fabrici Vagonka u Njižnji Tagilu dobija zadatak razvoja tenka na bazi produženog tela tenka T-55. Kao rezultat toga, proizašao je tenk Objekat 166 sa topom od 115mm a kasnije i Objekat 167, na kome je primenjen poboljšan sistem vešanja. 
Međutim, zbog neophodne brzine u naoružanje je uveden jednostavniji model Objekat 166, koji serijski počinje da se proizvodi od kraja 1961. godine pod nazivom - TENK T-62. 
Morozovljevi projekti osnovnog borbenog tenka bili su spremni za prikazivanje Hruščovu 1962. godine, kada mu je prikazan Objekat 432. 
Posebna novina na tom tenku je bio motor 5TD sa suprotnosmernim klipovima. Istovremeno na Hruščova vrši pritisak i tim iz Vagonke sa svojim Objekat 167 modelom što je u suštini bio T-62 sa novim vešanjem, pa se čak na njega stavljaju i POVR koje je Hruščov obožavao. 
Inače, to nije prvi put da su Sovjeti imali rakete na tenkovima u vidu, naime na tenku Objekat 775 koji je razvijen u Čeljabinsku, raketa je ispaljivana iz topovske cevi, dok je na par projekata primenjivan sistem šinskog lansiranja raketa (Tada je Hruščov izbegao da donese konačnu odluku čekajući šta će biti sa daljim razvojem tenka sa raketnim naoružanjem. Dolaskom na vlast Leonida Brežnjeva menja se stav prema tenkovima i oklopnoj tehnici i to bitno. Tada se izbor koncepcije rešenja tenka i prioritete opremanja vojske pruzimaju nadležni iz vojske i industrije. Tada je odbačen koncept tenka sa raketnim naoružanjem, i nastavljen samo rad na ispaljivanju raketa iz topovskih cevi koji se vodio u projektantskom birou A. Raspletina u Tuli i kao rezultata toga razvoja sredinom sedamdesetih godina pojavljuje se vođena raketa Kobra koja se ispaljivala iz cevi kalibra 125mm.). 




Prvi put tenk T-62 upotrebljen je u borbama tokom pograničnog sukoba SSSR i Kine 1969. godine. Nakon toga tenkovi T-62 učestvovali su u gotovo svim sukobima na planeti. 
Tokom Jom-Kipurskog rata tenk T-62 bio je veoma opasan protivnik izraelskim tenkovima. Međutim, i pored svega Izraelci su zarobili nekoliko stotina ovih tenkova od Sirije. Prvo su ovi tenkovi u Izraelu označeni kao Tiran-3, da bi nakon modernizacije označeni kao Tiran-6. 
Sovjeti su ove tenkove koristili tokom rata u Avganistanu od 1979. do 1989. godine. 
Tokom 1982. godine Libija se sukobila sa Čadom, gde je libijska vojska koristila ove tenkove protiv naoružane milicije Čada. Ovaj sukob je poznat i kao Tojota rat. 
Kuba je ove tenkove koristila protiv trupa JAR, tokom građanskog rata u Angoli. Korišćen je i u Etiopiji tokom građanskog rata. Tenk je korišćen i tokom Iračko-iranskog rata i tokom rata u Zalivu 1990/91. godine, tokom građanskog rata u Libanu i tokom sukoba na prostoru bivšeg SSSR. Noviji slučajevi upotrebe ovog tenka su američka intervencija u Avganistanu 2001., u Iraku 2003., ruska intervencija protiv gruzijskih snaga 2008., kao i današnji sukob u Libiji. 


TT-podaci za tenk T-62 


Borbena masa tenka: 40 tona. 
Dužina tenka sa topom napred: 9,33 m. 
Dužina tela tenka: 6,63 m. 
Visina: 2,39 m. 
Širina: 3,30 m. 
Debljina oklopa: 15-80-242 mm. 
Tip motora: V-55-5. 
Snaga motora: 427 kW. 
Specifična snaga motora: 10,67 kW/t. 
Maksimalna brzina na putu: 50 km/h. 
Rezervoar za gorivo: 960 litara u unutrašnjim rezervoarima. 1360 litara sa dva 200-litarska dopunska rezervoara (bureta). 
Radijus dejstva: 600 km (450 km sa gorivom u rezervoarima, sa dva dodatna 200-litarska dopunska rezervoara do 650 km.). 
Prelazi rov širine: 2,75 m. 
Prelazi vertikalnu prepreku visine: 0,83 m. 
Savlađuje vodenu prepreku do dubine: 5 m. 
Savlađuje uspon: 60%. 
Savlađuje nagib: 30%. 
Kalibar topa i tip: 115 mm U-5TS. 
Borbeni komplet za top: 40 granata. 
Broj mitraljeza kalibra 7,62 mm i tip: 1x PKT. 
Broj mitraljeza kalibra 12,7 mm i tip: 1x DŠK (opciono). 
Borbeni komplet za mitraljeze: 2500 metaka 7,62 mm i 300 metaka 12,7 mm. 
Stabilizacija topa: ima. 
Nišanska sprava: optička. 
Računar: nema. 
Posada. Četiri člana. 
Verzije: T-62, T-62K, T-62D, T-62D1, T-62M, T-62M1, T-62M1-1, T-62M1-2, T-62M1-2-1, T-62MV, tenk bacač plamena Impuls-2M.




PT 76 Izviđačko oklopno vozilo ( VIDEO )







Unutrašnjost tenka podijeljena je na tri dijela: prednji dio gdje sjedi vozač, borbeni u sredini i stražnji motorni. Posada se sastoji od vozača, punitelja i zapovjednika koji ujedno obnaša ulogu ciljača i radio operatera. Na kupoli se nalazi veliki ovalni poklopac koji se otvara prema naprijed. Vozač osim standardnog ulaza u tenk raspolaže i s otvorom na dnu koji se koristi u hitnim slučajevima te ga mogu koristiti svi članovi posade. Tijekom noćne vožnje, vozač koristi uređaj TVN-28 koji mu omogućuje pogled naprije za 60 metara. 

Naoružanje 

Glavno naoružanje PT-76 čini 76,2 mm D-56T serija tenkovskih topova s efektivnim dometom od oko 1.500 m i brzinom punjena od šest do osam projektila u minuti. U borbenom kompletu koji se sastoji od 40 projektila, obično nosi: 24 visoko-eksplozivna fragmentacijska, 4 potkalibarska probojna, 4 standardna probojna i 8 kumulativnih. Kao sekundarno naoružanje koristi se 7,62 mm SGMT strojnicu s 1.000 metaka i maksimalnim dometom od 2000 m, 15 ručnih granata F-1, jedan AK-47 s 300 komada prateće municije i singlani pištolj s 20 punjenja.[4] 

Zapovjednik/ciljač smješten je u lijevom dijelu kupole te je opremljen s promatračkim uređajem TPKU-2B, dva dnevna TNP periskopa i teleskopskim nišanom TshK-66.[4] Desno od njega, punitelj na raspolaganju ima periskop MK-2.[4] Kasnije moderinizirani PT-76 dobili su i stabilizacijski uređaj STF-2P.[4] 




Oklop 

Oklop čine zavarene, homogene čelične ploče. Prednji dio kupole ima oklop debljine 20 mm s kosinom od 35°, bokovi imaju 16 mm s 35° nagiba, stražnji dio 11 mm s 33° i vrh kupole 8 mm. Gornji prednji dio tijela ima oklop debljine 10 mm s nagibom od 80,5°, donji prednji 13 mm i 80,5°, bokovi 13 - 10 mm, stražnji dio 6 mm i pod 5 mm.[2][4] Navedeno pruža zaštitu od lakog pješačkog naoružanja i manjih artiljerijskih gelera.





Pokretljivost 

Ovjes tenka sastoji se od torzijskih poluga i međusobno jednako udaljenih gumenih kotača. Kako su ti isti kotači šuplji, tijekom plovidbe povećavaju uzgon vozila za 30%. Pokreće ga šestocilindrični V-6B dizel motor s vodenim hlađenjem. Snage je 240 konjskih snaga što mu omogućuje cestovnu brzinu od 44 km/h, brzinu plovidbe od 8-9 km/h. i radijus djelovanja (na kopnu) od 370 km.[1] Može savladati 1,1 m visoke vertikalne prepreke, 2,8 m širok jarak i uspod od 70%. 

T 72










Sovjetski stručnjaci su relativno brzo otpisali svoj tenk T-62 stvorivši, posle kratkog lutanja sa T-64 novi T-72. Počeli su da ga uvode u naoružanje 1974. godine. Iznenadili su svet topom koji su ugradili u taj tenk. Bio je to top kalibra 125 mm 2A46 glatke cevi. 
Nova konstrukcija ovog topa omogućila je lakše montiranje na telo tenka i korišćenje automatskog sistema za punjenje topa. 



Početna brzina potkalibarnog projektila pri ispaljivanju iz tog topa iznosi 1800 m/s, dok je za kumulativne projektile ostalo 1000 m/s. Novi top ima termalni štit. Svi tenkovi treće generacije imaju četiri člana posade, jedino je T-72 u to vreme kao serijski tenk imao tri člana posade. Tenk T-72 ima stabilizaciju topa u obe ravni. Daljinomer je laserski, a postoji i balistički računar. SUV kod tenka T-72 nije klasičnog tipa, već ima odvojen laserski daljinomer od balističkog računara, u koji treba meteouslove unositi ručno i ne postoji senzorski primač. Prvi primerci nisu imali SUV. 




Za pogon mu je odabran 12-cilindrični četvorotaktni turboprehranjivi višegorivni dizel motor V-46 snage 580 kW. T-72 ima višeslojni tzv. sendvič oklop. Zaštita oklopa je ekvivalenta homogenog oklopa debljine 500 mm. 
Počev od 1981. godine u serijskoj proizvodnji je tenk T-72M1 čija masa iznosi 41,5 tona. Na kupoli tenka T-72M1, sa strane nalaze se po četiri bacača dimnih kutija, a borbeni komplet za top ima 44 granate (prve serije su imale 39 granata). Oklop tog tenka je ojačan sa ERO oklopom. 
Počev od 1986. godine u serijskoh proizvodnji je tenk T-72S (T-72B) mase 44,5 tone, koji je osposobljen da iz topa kalibra 125 mm 2A46M (D-81) ispaljuje POVR 9K120 "SVIR". BK tenka je povećan i čine ga 39 projektila za top i 6 POVR SVIR. Za pogon tenka upotrebljava se višegorivni dizel motor V-84-1 maksimalne snage 618 kW. Specifična snaga tenka je 13,9 kW/t, a najveća brzina kretanja je 60 km/h. Autonomija kretanja je 500-650 km, a u rezervoaer staje 1250 (+ 400) litara goriva. 
Nišanski uređaj 1K13-49 predstavlja najveću novinu. On omogućuje vođenje POVR SVIR. Raketa se na cilj navodi pomoću frekventno prilagodljivog laserskog signala, a domet je do 5000 m. Masa bojne glave rakete od 4,2 kg može da probije 700 mm homogenog oklopa. 
Oklopna zaštita poboljšana je ugradnjom ekspolzivnog oklopa KONTAKT.

Tenk T 55 ( VIDEO )





T-54 nastao je ubrzo posle II svetskog rata. Osmišljen je na osnovu iskustava sa tadašnjim sovjetskim tenkovima. Prototip T-54 dovršen je 1947. godine, a serijska proizvodnja započela je 1949. godine. U SSSR-u proizvodnja T-54 i T-55 trajala je dvadesetak godina, a licencno se proizvodio u Čehoslovačkoj i Poljskoj. Kina od 1961. godine proizvodi kopiju pod oznakom T-59. Proizvedeno je više od 70000 tenkova T-54 i T-55 (uključujući i kinesku kopiju T-59). Taj tenk doživio je mnogo izmena i proizveden je u više verzija. Rana varijanta T-54 imala je pozadi podrezanu kupolu. T-54A(M) imao je opremu za noćnu borbu i vertikalnu stabilizaciju topa. T-54B prvi dobija veliki IC reflektor za noćnu borbu i stabilizaciju topa u obe ravni. Taj reflektor, stoga imaju sve nove verzije, dominira kupolom i zahvalna je meta za puščanu vatru. Tenkovi T-54 su hermetički zatvoreni, imaju šnorkl (napravu u obliku cevi, koja se monotira u otvor punioca na kupoli, čime tenk može savladati vodene prepreke ronjenjem do dubine od 5,486 m). 





T-54 je tenk iz kojeg se nije moglo gađati u pokretu. Glavno oružje T-54 bio je top od 100 mm D-10TG. Pored topa od 100 mm "pedeset četvorka" je imala i 3 mitraljeza, jedan spregnut sa topom kalibra 7,62 mm SGMT, drugi kod vozača (vozač upravlja mitraljezom), takođe kalibra 7,62 mm SGMT i jedan PAM DŠK. Osnovna mana T-54 bila je nedostatak stabilizacije topa, pa se kod svakog opaljenja moralo ponovo nišaniti. Zbog toga se kod T-54A(M) primenjuje vertikalna stabilizacija, a kod T-54B vertikalna i horizontalna stabilizacija topa. T-54 je imao dizel motor snage 382,7kW, a borbeni komplet za top činile su 34 granate sa pancirnim, kumulativnim i razornim zrnom. Zbog niske siluete T-54 i T-55 imaju malu elevaciju i depresiju topa i ona iznosi + 17 stepeni do -4 stepena (M-48 ima elevaciju od +20 stepeni i depresiju -9 stepeni, što je veliki nedostatak za američki tenk). 
Od 1955. godine počinje se proizvoditi tenk T-55. Kada je "pedeset petica" uvedena u naoružanje, među vojnim stručnjacima vladalo je mišljenje da će borbu protiv vazduhoplova rešavati samo rakete. Vreme je to demantovalo, pa su i na mnoge T-55 kasnije vraćeni PAM. 






U neke jugoslovenske "pedeset petice" su krajem 80-ih godina XX veka, naknadno ugrađeni "Iskrini" laserski daljinomeri TLD-M80, koji ima domet od 19995 m i tačnost od +_ 7 m. 
T-55 se modernizuje, pa mu se pored laserskog daljinomera ugrađuje i savremeni sistem za upravljanje vatrom (SUV). Pored ovih sistema ugrađuje mu se i noćni osmatrački uređaji sa pojačivačem svetlosti koji je približnih dimenzija kao dnevni i namenjen je komandiru, a umesto teleskopske opreme za osmatranje, ugrađuje se periskop za osmatranje, SUV omogućava da se u mnogome skrati vreme reagovanja pri dejstvu tenka na pokretne ciljeve. Taj sistem smanjuje i verovatnoću greške ljudstva na zemljištu što je veoma značajno kada je tenk na bočnom nagibu. 
Tenkovi T-54 i T-55 su učestvovali u svim dosadašnjim sukobima osim u ratu u Koreji. 



Izvidjacko vozilo BRDM-2 ( VIDEO )








Oklopni automobil BRDM-2 namenjen je za izvidjanje i poreklom je iz SSSR-a, gde se proizvodio izmedju 1963-1989 godine kao naslednik starijeg vozila BRDM-1. U ratnim uslovima u pratnji pesadije pokazao se kao vrlo korisno vozilo zbog svoje pokretljivosti i preciznosti mitraljeza. Na šasiji izviđačkog automobila BRDM-2 konstruisano je nekoliko vozila za druge namene: komandno-štabno vozilo BRDM-2U, lovci tenkova 9P110, 9P122, 9P133 i 9P148, vozilo za NHB izviđanje i obeležavanje kontaminiranog zemljišta BRDM-2RH, raketni sistem trupne PVO Strela-1M. Postoji i nekoliko modernizacija baznog vozila BRDM-2 - varijanta naoružana topom 23 mm, češka komandna verzija BRDM-VR i iziđačka verzija BRDM-B, poljska vozila BRDM-2M-96, BRDM-2M-97 i BRDM-2M-98. 

Takticko-tehnicki podaci 

Osnovno oruzje ovog vozila je teski mitraljez KPVT kalibra 14,5mm. Borbeni komplet je 500 metaka. U rucno pokretanoj kupoli nalazi se i spregnuti mitraljez PKT 7,62mm, a posada je naoruzana i standardnim licnim oruzjem za posade oklopnih vozila: automatskim pistoljima M-84 Skorpion i rucnim bombama M-75. Nisandzija mitraljeza koristi teleskopski nisan PP-61A, a za voznju u nocnim uslovima koriste se IC farovi. 
Vozilo pokrece benzinski, tecnoscu hladjeni , osmocilindricni motor GAZ-41, snage 103kW pri 3.400 obrt/min. Menjac ima 4 stepena prenosa za napred i jedan za nazad. Sva cetiri tocka su pogonska, a na sredini tela, sa svake strane postoji po jedan uvlaceci, pomocni tocak, koji se koristi pri kretanju po mekim terenima. Vozilo je opremljeno sa cetiri para hidraulicnih amortizera plus lisnate opruge. 
BRDM-2, savladjuje vodene prepreke plovljenjem, brzinom od 10km/h. Za plovljenje se koristi vodo-mlazni uredjaj u zadnjem delu vozila. Savladjuje nagib od 60% i bocni od 30%, rov sirine 1,25m i vertikalnu prepreku od 400mm. 
Oklopno telo ima dva ulazno / izlazna otvora, iznad komandira i nisandzije. Raspored posade je : vozac napred levo, komandir napred desno, nisandzija u kupoli. Za dejstvo i osmatranje koriste se na bokovima po tri periskopa i po jedna puskarnica, Napred su dva prozora za osmatranje, koji su u borbi zatvoreni celicnim kapcima i tada se koriste periskopi. Oklop sa ceone strane je debljine 14mm, na bokovima 7 i na podu 3mm, pa je ovo vozilo osetljivo na kalibre vece od 12,7mm i sve vrste PO projektila i mina. 
Od dodatne opreme BRDM je opremljen kolektivnim NHB uredjajem, vitlom vucne sile 4.000kg, uredjajem za zadimljavanje na principu ubrizgavanja goriva u auspuh, valobranom i radio uredjajem R-113. 
Oklopno vozilo BRDM-2 je proizvodjeno za potrebe jugoslovenske vojske od 1967. radi naoruzavanja oklopno-mehanizovanih jedinica izvidjackim vozilima. 
Pored osnovne varijante BRDM-2, u nasoj vojsci su korisceni i sistemi na njegovoj sasiji. Medju njima su sistem trupne PVO odbrane Strela-1M, lovci tenkova 9P122 and 9P133, radiolosko-hemijsko izvidjacko vozilo BRDM-2RHB i komandno vozilo BRDM-2U. 





Takticko-tehnicke karakteristike: 

Tip / poreklo: BRDM - 2 / SSSR
posada: 4
borbena masa: 7.000 kg
duzina: 5,75 m
sirina: 2,35 m
visina: 2,31 m
motor: GAZ-41
snaga motora: 103 kW
maks. brzina po putu: 95 km/h
borbeni radijus: 750 km
zapremina rezervoara: 290 l
naoruzanje: mitraljez KPVT od 14,5mm i spregnuti mitraljez PKT od 7,62mm
borbeni komplet: 500 metaka 14,5mm i 2.000 metaka 7,62mm

subota, 10. rujna 2016.

Za Tita su lažirali i spuštanje na Mjesec






Kamen s Mjeseca i posjet svemirskog trojca Neila Armstronga, Michaela Collinsa i Edwina Aldrina Jugoslaviji pobudili su interes slovenskog redatelja Žige Virca (29) koji je napravio dokumetarac o vezi Tita i NASA-e. 

Sve detalje iz dokumentarca koji će u travnju biti prikazan u New Yorku na uvaženom Trbeca festivalu donosi novi broj Expressa. 

Je li Jugoslavija uistinu bila treća zemlja u povjesnoj utrci u osvajanju Mjeseca, je li Tito Amerikancima prodao svemirski program, jesu li ga zato posjetili i poklonili mu mjesečev kamen,...



Razotkrivanje partizanskih tajni od kojih mnogi i danas strahuju








Jovanka je navodno zapisala i sakrila pet tajni o kojima je progovorio beogradski redatelj koji je bio blizak s njom

Snimao je dokumentarce o Bleiburgu i opskurnoj slikarici Olji Ivanjicki, pjevaču Đorđu Marjanoviću i Aleksandru Karađorđeviću, rodio se u okolici Knina, boksao i igrao šah, a sada taj Srbin tvrdi da je posljednji čuvar najvećih tajni Jovanke Broz i Josipa Broza Tita!

Režiser Milan Šarac kaže za Express da je njegovo druženje s Jovankom Broz počelo prije više desetljeća, nakon Titove smrti: - Bilo je to u vrijeme kad je ona već bila iseljena iz vile u Užičkoj ulici u vilu u Bulevaru mira gdje je praktično bila u izolaciji. Odnosno bila je pod punom kontrolom državnih službi. K njoj sam prvi put otišao po preporuci našeg zajedničkog prijatelja Đoke Jovanića, inače njezina ratnog komandanta iz 6. Ličke divizije...

Đoko Jovanić umro je 2000. u Beogradu (danas se smatra da su partizanske jedinice pod vodstvom tog Titova generala u Zagrebu 1945. počinile niz ratnih zločina i pogubile brojne civile, sumnjičili su ga i da je on Jovankin ljubavnik, ali i da je s njom pripremao državni puč), a upravo je on prije smrti potvrdio jednu od priča o ljubavi Broza i Jovanke.

Znana kao partizanka Mara, Jovanka je Josipa Broza Tita upoznala tijekom njemačkog desanta na Drvar 1944. godine. Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata tadašnji je šef Titove policije Aleksandar Ranković zatražio svoje podtajnike da mu pošalju grupu djevojaka za rad u kabinetu Josipa Broza Tita, pa je među 50 kandidatkinja stigla i Jovanka. Ranković je navodno odabrao pet djevojaka i osobno ih predstavio Titu. Nije pouzdano je li se Broz sjećao Jovanke iz Drvara, ali mu se baš ona svidjela. Tada su joj bile 24 godine.

Silno smo se zbližili, no znalo je i zahladnjeti

Šarac ju je upoznao 30 godina kasnije, ali kaže da su se silno zbližili:

- Intenzitet našega druženja je ovisio o političkim uvjetima u zemlji. Ako su uvjeti bili bolji i relaksirani, i moji su posjeti mogli biti češći. Svaki je posjet morao biti najavljen i evidentiran. No imali smo veoma intenzivnu telefonsku komunikaciju. Jovanka je bila osoba željna razgovora i komunikacije. Jednom prilikom, dok još nije bilo mobilnih telefona, zvala me je na moj kućni broj. Bio sam izvan kuće i javila se moja majka.Tražila me je, a majka pitala ko me treba. Rekla je - Jovanka Broz. Onda je moja majka pitala - je li Titova Jovanka? Da, rekla je. Njih dvije su razgovarale sljedećih sat vremena o svemu i svačemu.

Ispričala je mojoj majci kako je 1942. na kratko sa ženskom četom boravila u našoj rodnoj Vrlici, a majka njoj kako je 1932. u Vrlici bio Kralj Aleksandar i tom joj prilikom darovao 100 dinara. ‘Od tada sam ga zavoljela’, rekla je moja majka. Kasnije, kad smo Jovanka i ja to komentirali smijala se i rekla da bi ga u to vrijeme i ona zavoljela da joj je dao 100 dinara.

S Jovankom sam pričao baš o svemi svačemu...

Na pitanje je li mu povjerila i najdelikatnije tajne, Šarac će za Express reći:

- Pričali smo o svemu i svačemu, i o najdelikatnijim stvarima. Pristojni ljudi nikada ne otkrivaju drastične stvari niti osobne, intimne detalje. Ono što javnost najviše zanima vjerujem da će doznati iz njezinih memoara. Za vaše novine mogu reći neke zanimljive stvari, lagane pikanterije. Početkom šezdesetih godina, mislim da je bila 1963. Tito i Jovanka su bili u posjetu SAD-u, odnosno američkom predsjedniku Johnu Kennedyju.

Na prijemu je Kennedy nazvao Tita “najvećim predsjednikom suvremenog svijeta”. Tito je skromno uzvratio da on to ipak nije jer je predsjednik jedne male zemlje, a da je najveći predsjednik suvremenog svijeta, predsjednik SAD-a, najmoćnije države svijeta. Onda mu se Kennedy počeo žaliti kako ima velikih problema, čak i rasne diskriminacije. Govorio je o radničkim demonstracijama i sindikatima kao velikom problem, na što mu je Tito šeretski odgovorio da u Jugoslaviji problemi toga tipa ne postoje.

Meni je dobra priča s kostobranima ili štitnicima za potkoljenicu za nogometaše. Tito je imao pudlice koje su ga često grizle za noge i dosjetio se da bi to mogao riješiti tim štitnicima. Rekao je da mu pozovu generala Zekića koji je tada bio predsjednik FK Partizan i da mu Zekić donese kostobrane. Poslije nije imao problem s pudlicama...

Dedijer: Pa ona je memoare skrivala i u veš-mašini

Vladimir Dedijer, najznačajniji Titov biograf, vjerovao je da je Jovanka napisala “sve što je imala važno reći”, da je uspjela zavarati čuvare Titova djela i da je tekstove skrivala u veš-mašini i tako ih spasila od policijske zapljene. Uspjela je, a ona je žena koja mnogo zna, plašio je Dedijer mnoge, svoje memoare prokrijumčariti prijateljima u Indiji, uručiti ih Indiri Gandi, koja joj je obećala da će tamo biti prevedeni i objavljeni poslije Jovankine smrti.

No Indira Gandi je tragično skončala prije Jovanke, a strah od memoara skrivenih u New Delhiju širio se komunističkim državnim vrhom i poslije Titove smrti. Nedugo prije no što će Indiru Gandi ubiti njezini tjelohranitelji 1984. godine, navodno je odgovorila jugoslavenskom državnom vrhu na pitanje o Jovankinim memoarima i poručila da nikad nisu došli do nje. Pravu je istinu, možda, odnijela u grob.

Šarac je duboko uvjeren da postoje memoari, ali pisani i godinama poslije smrti Indire Ghandi: - Memoari su stvarnost, to znam. Oni postoje. Ja sam siguran da će biti objavljeni, ali je teško ovoga trenutka kazati kad će se to dogoditi i gdje. U Londonu, Washingtonu. Možda čak i u Zagrebu. Isto tako mislim da neće do objavljivanja proći mnogo vremena jer živimo u svijetu i na način da je i za najosjetljivije procese vrijeme skraćeno.

Mit o memoarima širili su ljudi kojima njihovo pojavljivanje nikako nije odgovaralo pa su se pojavljivale razne dezinformacije. Što bi memoari mogli novoga otkriti o Jovanki? Šarac pojašnjava:

- Jovanka je od udaje za Tita početkom pedesetih bila njegova supruga, ali i njegov čuvar, terapeut, stilistica, i ono što bi mogli nazvati dobri kućni duh. Ona je o njemu vodila računa mnogo više nego što je on to tražio. To se naročito dobro vidjelo kad su neki politički faktori, zbog njegovih poodmaklih godina, počeli da ga dozirano informiraju o stanju u zemlji. Ona je tada preko svojih ljudi i kanala bila detaljno informirana o svemu - govori Šarac i tako neizravno potvrđuje sumnje da je Jovanka imala svoje ljude u tajnoj službi.

- Jasno, to joj je kasnije zakompliciralo život, ljudi poput Dolanca i Ljubičića sklonili su je iz javnoga života intrigama i obmanjivanjem samoga Tita, tvrdeći da Jovanka želi preuzeti vlast u zemlji - blagonaklono će Šarac o Jovanki, premda je gotovo sve o zavjeri Jovanke i njezinoj svađi s dvojicom jakih ljudi, Dolancom i Ljubičićem, odavno objavljeno. No što on zna o ostalih pet tajni koje navodno kriju njezini memoari?

- Prema onome što sam razgovarao s Jovankom, memoari sadrže minimalno pet odgovora na pitanja koja su zanimljiva i danas, a neki ljudi koji su još među živima ne bi željeli da oni budu objavljeni: zašto je smijenjen Ranković, gdje su posmrtni ostaci Draže Mihailovića, tko je u partizanima radio za Pavelića i NDH, a tko u ustašama za partizane... Tu su, pretpostavljam, i nepoznate činjenice iz Titove biografije?

- Naravno da tu sigurno postoje još brojne stvari s kojih još nije skinut veo tajne. Znate, posljednji sam put razgovarao s Jovankom tri dana prije njezina odlaska u bolnicu iz koje se više nije vratila. Bilo je ljeto 2013. Pitao sam je hoće li govoriti za moju knjigu “O životu i smrti”. I pristala je. Pitala me je tada za još neke naše zajedničke prijatelje i tu je razgovor bio završen. Bio je to sigurno naš najkraći razgovor jer je to obično trajalo najmanje pola sata.

Tijekom njezina bolničkog liječenja nije je najprije bilo moguće posjećivati jer nije htjela da je vide u stanju u kome je bila, a poslije to pogotovo nije bilo moguće, jer je bila priključena na aparate bez mogućnosti za komuniciranje. Jednom prilikom Šarac je u šali Jovanki gledao u dlan i rekao joj da će živjeti 100 godina. Bi li si produljila život da je išla liječniku?

- Da, zaista sam joj to rekao jednom prilikom u šali. Bilo joj je drago i ispričala mi je da je njezina baka Sokolica živjela ravno 109 godina. Nikada Jovanka nije davala na znanje da je bolesna. To što je ona preživjela od Titove smrti pa do 20. listopada 2013. kad je otišla na onaj svijet za neki je mučan roman. Njoj su bila uskraćena osnovna ljudska prava, od slobode kretanja do prava na imovinu. Događalo se da joj noću, iako je kuća bila pažljivo čuvana, u podrum provale nepoznate osobe, tražeći Bog zna što... A kad bi provalu prijavila policiji, nikad ne bi dobila odgovora.

Njoj je sve bilo popisano i oduzeto, čak i osobna garderoba. Nije imala ni mirovinu, nego su joj donosili minimalnu hranarinu i isplaćivali na ruke. Pravne norme i zakoni za nju nisu vrijedili. Zbog svega toga je patila jako, ali do smrti nije odustala od pravne procedure, ostavinskog postupka I onoga što joj je trebalo pripasti. Ostalo je nepoznato i gdje su završile stotine tisuća dolara od knjige “Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita”, koje je Vladimir Dedijer prema Titovu nalogu trebao predati Jovanki. 

Istinski je vjerovala samo Stevi Krajačiću

O tome Šarac kaže: - Točno je da je Vladimir Dedijer donio Titu u gotovini više stotina tisuća dolara na ime autorskog honorara za knjigu “Prilozi za biografiju Josipa Broza”. Danas bi to bili i milijuni dolara, a Tito mu je dao nalog da taj novac preda Jovanki. Nakon Titove smrti državna je komisija ušla u njihovu kuću, popisala sve što je našla, zaplijenivši to i novac. Što je točno država i ta komisija uradila s novcem, njoj nije bilo poznato - kazuje Šarac.

U Jovankinu životu Stevo Krajačić, poslijeratni šef OZN-e u Hrvatskoj, imao je posebno mjesto. Zašto joj je toliko bio važan Šarac pojašnjava:

- Sa Stevom Krajačićem Tito i Jovanka imali su neobično prijateljski, topao i neformalan odnos. Jovanka je tvrdila da je Stevo bio iskren, pravi Titov prijatelj i da su se oni izuzetno dobro razumjeli. Ima ljudi koji tvrde da je Stevo Krajačić sačuvao Tita od Staljinove kazne i osvete. Bilo kako bilo, njihov je odnos bio po svemu poseban. Šarac ne krije da je Jovanka ostavila snažan dojam na njega. Ipak, javnost je podijeljena: jedni je doživljavaju damu, a drugi kao Titovu tlačiteljicu željnu moći. Tko je po Šarcu bila Jovanka kaže:

- Bila je dama, u to ne treba sumnjati. Neki su je vjerojatno drukčije opisivali, odnosno tako kakvo vi kažete, ali to su uglavnom ljudi ‘s dvora’. Ona nije trpjela nerad i neodgovornost i vjerujem da ljudima ‘s dvora’ zbog toga nije bilo ondje lako raditi. Inače naš velik kipar i prijatelj moga djeda Đure, Ivan Meštrović, prilikom posljednjeg dolaska kući, kad sam ja bio dječak, pričao je mome djedu da mu Jovanka nalikuje na damu ‘rođenu na bečkom ili ruskom dvoru’. Moj je djed to kasnije mnogo puta ispričao, a i sam se sjećam toga iskaza na Svilaji gdje smo u Meštrovićevu čast pekli janje kod naše stare kolibe.

Jovanka je za života jasno davala do znanja što misli o Stani Dolancu. Nije ga mogla vidjeti ni nacrtanog. No što je Tito mislio o njemu i je li Dolanc imao motiva naručiti ubojstvo Stepana Đurekovića Šarac pojašnjava:

- Ni Tito ni Jovanka nisu ga voljeli. O tome kako je nastradao Đureković zaista ne znam, mislim da se to dogodilo nekoliko godina nakon Titove smrti. Dolanca sam, inače, jako slabo poznavao i doživljavam ga kao lošu osobu.

Šarac je snimio film koji će rasvijetliti Bleiburg

Redatelj Šarac snimio je, među ostalim, film o Bleiburgu koji još nije prikazan u Hrvatskoj, a kojim je najavio da će razbiti mit o Bleiburgu. Svake godine u svibnju izaslanstva hrvatske vlade i Sabora ondje se poklone žrtvama, a kakvu reakciju od Hrvata na svoj dokumentarac očekuje, Šarac odgovara:

- Da, film je snimljen i mislim da bi bilo dobro da se prikaže i u Hrvatskoj zbog činjenica koje se iz njega mogu doznati. To što današnja hrvatska vlada i parlament tamo šalje izaslanstva u Bleiburško polje doživljavam prije svega kao političarenje. Njemačka ima stostruko više izginulih vojnika širom Europe, pa današnjoj njemačkoj vladi i parlamentu ne pada na pamet da tamo šalje izaslanstva. “Na pitanje je li Tito naredio, znao ili pokušao spriječiti Bleiburg i tko je sve ondje stradao, Šarac pojašnjava:

Po meni, Tito nije i ne može biti kriv za Bleiburg

- Kad je Bleiburg u pitanju tu ima raznih mistifikacija. U Bleiburškom polju nisu bili samo Hrvati, domobranske i ustaške formacije nego razne vojske.

Ljotićevci, crnogorski separatist, Čerkezi, Rupnikove slovenačke snage, četnici, Nijemci... Nema formacije koje tu nije bila. Tito je okvirno naredio generalu Kosti Nađu komandantu armije, u kojoj je bilo najviše Hrvata, posebno Dalmatinaca, a ovaj potpukovniku Milanu Basti, komesaru 51. Vojvođanske brigade da zatraži bezuvjetnu predaju. O predaji domobranskih i ustaških snaga pregovaralo se u dvorcu iznad Bleiburškog polja uz prisutnost engleskog generala Scotta.

Ustaški pukovnik Danijel Crljen je tada bio pregovarač i to je dosta poslije detaljno opisao. Dakle, tražilo se i jamčilo da hrvatski civili budu odmah vraćeni svojim kućama, a da se izvrši trijaža vojske, a oni koji su krivi pošalju na vojni sud. Kad su se pregovarači vratili, ustaške snage, prije svega Crna legija pokušale su proboj. Neki su se i probili, među njima i Crljen, te se predali Englezima.

Tada je nastala borba i bilo je poginulih civila, ali ni približno onoliko koliko se tvrdi. O tome govori moj film. Što se poslije događalo na nekim drugim mjestima u Sloveniji druga je priča, ali Bleiburg nije nikakvo veliko stratište. Među poginulima nisu bili samo Hrvati. Dakle, Tito nije kriv za Bleiburg. Krivnju iskljujučivo snose pripadnici Crne legije.

Samo da napomenem: general Basta u filmu spominje točan broj žrtava. No to ćete doznati u filmu. Šarac je još za vrijeme Jovankina života planirao napisati knjigu o njoj “O životu i smrti”. Nije stigao. Što je s knjigom danas, kaže:

- Knjiga je gotova, odnosno njezino drugo izdanje ću brzo tiskati. Predgovor za knjigu pisali su Dušan Kovačević veliki srpski dramski pisac i mitropolit Amfilohije Radović, a pogovor profesor s Harvarda Vlada Petrić. Jovanka će biti u knjizi, bez obzira na to što za nju nije ekskluzivno govorila. Čitatelji će ondje moći vidjeti i njezin portret koji je napravio najveći živući srpski slikar Mihailo Đoković Tikalo. Inače, prije Tikala, Jovanku je od slikara portretirao jedino Božidar Jakac. To će knjizi dati dodatnu vrijednost.

Titov biograf Vladimir Dedijer opisao je kako se zapravo Jovanka sramila svoga rodnog ličkog kraja. Što je mislila o Hrvatima, a što o Jugoslaviji, bratstvu i jedinstvu.

- Bila je istinska Jugoslavenka i imala je pošten odnos prema svim narodima. Nikad nisam primijetio da o Hrvatima misli drukčije nego o Srbima ili Slovencima ili pak muslimanima. Imala je poseban odnos prema Lici i svom zavičaju, ali je to neka druga priča. Dakle, prije svega je bila Jugoslavenka. A kakav je bio Titov odnos prema Jugoslaviji kaže:

Prije smrti se tajno sastala s Amerikancima

- I on je bio istinski Jugoslaven i emancipator. Smatrao je da samo razvojem i prosvjećivanjem Jugoslavija može opstati. Isto tako je smatrao da treba neprekidno raditi reforme i oslanjati se na široku podršku radničke klase. Najveću damu Jugoslavije sumnjičili su za suradnju s Gestapom.

- To su gluposti i to spada u sferu dvorskih intriga. Ta se priča vjerojatno pojavila pred njezinu izolaciju, tamo, 1977., 1978. Šarac opovrgava i priče koje kruže godinama o tome kako je Jovanka bila dio policijske urote protiv Tita. Kaže da mu je ona bila potpuno odana i da joj je Tito značio više od života. Dva desetljeća nakon Titove smrti Vjencelav Cencić u knjizi ‘Titova posljednja ispovijest’ objavio je neku vrstu Titove političke oporuke u kojoj opisuje kako je se Tito zapravo protivio Ustavu 1974.

- Bio je za Ustav mada je bilo otpora. Pa amandmanima iz 1968. on je pokrenuo ustavnu reformu. Ipak, bio je iznenađen količinom nacionalizma u Jugoslaviji i morao kratko vrijeme popustiti pred dogmatskim strukturama u partiji i vojsci. No Ustav je donijet 1974. i bez njega to ne bi bilo moguće - zaključuje Jovankin prijatelj.

A ona je u prosincu 2009. godine povukla svoj posljednji politički potez prije smrti: sat i pol je razgovarala s otpravnikom američke ambasade, tvrdi tajna depeša Wikileaksa. Udovica Josipa Broza Tita u razgovoru je napala Ruse i rekla kako ih Tito nikada nije volio, dodala je da Slovenci nikada nisu bili posvećeni jugoslavenskoj ideji i napala je i one koji su zaslužni za njezin kućni pritvor prije 23 godine i time negirali da je ona Titov nasljednik.

Informaciju je s Wikileaksa prvi prenio beogradski Blic, objavivši kako je taj sastanak u ambasadi organiziran na ideju ministra Rasima Ljajića, jedinog čovjeka koji je, prema mišljenju Jovanke Broz, sposoban voditi Srbiju. To je bio prvi sastanak Titove udovice s jednim stranim diplomatom još od 1977. godine, kada je stavljena u kućni pritvor. Titova udovica ponovila je da je zavjeru da bude u pritvoru 1977. skovao slovenski komunist Stane Dolac.

Tito je, kaže, bio preslab da bi sam preokrenuo stvar. Jovanka Broz je Amerikancu otkrila da je tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića.

- Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame - ispričala je Jovanka. Sljedećeg jutra, ipak, cijeli Titov krug suradnika bio je gotovo potpuno izbrisan kada je dignut u most kojim su prolazili. Jovanka je rekla da je bilo jasno da su Mihailović i četnici željeli iskoristiti pregovore da uklone Tita i da poslije toga više nije bilo pregovora.

Jovanka se educirala kod moskovskih obavještajaca

O odnosu Tita i Jovanke prvi je istraživao i pisao kontroverzni pisac i novinar Pero Simić. No njegov senzacionalistički pristup povjesničari su često osporavali: Svejedno, ispostavilo se nerijetko da je Simić bio prilično precizan u opisima najzanimljivijih detalja iz Titove bigorafije.

Nedavno je Simić objavio i tajne bilješke najpoznatijeg Titova biografa Vladimira Dedijera, tvrdeći kako one dokazuju da je Broz za vrijeme Španjolskog građanskog rata bio vođa zloglasne jedinice NKVD-a za likvidaciju nepodobnih komunista, ali otkrivaju i veliku Jovankinu tajnu koja kazuje da je uoči dolaska na mjesto Titova osobnog tajnika, devet mjeseci provela na školovanju u moskovskoj obavještajnoj akademiji Ðeržinski.

Vladimir Dedijer je to zabilježio u razgovoru s glasovitim dvojnim rusko-jugoslavenskim agentom Josipom Kopinićem koji je potkraj osamdesetih Dedijeru svjedočio kako je Ivan Stevo Krajačić, poslijeratni šef OZN-e u Hrvatskoj, Jovanku sredinom 1945. poslao u Moskvu na devetomjesečno “školovanje” na moskovsku obavještajnu akademiju.

Za Jovanku Broz se do sada često nagađalo da je radila za strane obaveštajne službe, a kako kaže Pero Simić, ovo otkriće baca sumnju da su njezini nalogodavci bili u Moskvi i možda do kraja razotkriva i misterij o njezinu naglom uklanjanju iz društveno- političkog života Jugoslavije nekoliko godina prije Titove smrti.