Badel, Ivo Lola Ribar i Josip Kraš samo su neki od narodnih heroja koji su ostali zapamćeni ne samo po imenima
Tko zna da je službeni naziv škvera u Kraljevici “Titovo brodogradilište“? Da njegovim stečajem vrlo vjerojatno nestaje tvrtka koja se kitila, kao posljednja u Hrvatskoj, ne samo imenom nego i djelićem industrijske biografije Josipa Broza Tita.
Godine 1925. radio je za tokarskim strojem brodogradilišta i organizirao vrlo uspješan štrajk za povećanje radničkih nadnica. Doduše, ponos se vrlo suzdržano iskazuje pred javnošću samostalne Hrvatske, ako se može suditi prema količini teksta koji je informaciji posvećen u posljednjoj monografiji iz 2009.
Uvelike je marginalizirana u odnosu prema europskom portretu Karla VI. Habsburškoga, oca Marije Terezije, autora dekreta koji nalaže gradnju škvera u Bakarskom zaljevu. Pa ipak, naziv “Titovo brodogradilište“, makar službeno nikada nije odbačeno, unatoč političkim strastima ‘90-tih, koje su rušile komunističke spomenike.
Očito, ocijenjen kao koristan brend, u marketinškim materijalima za zapadnu Europu predstavljalo se kao shipyard Titovo. Prema svemu sudeći, srodne poslovne kalkulacije održale su simbolički život Josipa Kraša, Rade Končara, Ive Lole Ribara, Đure Đakovića, Đure Salaja, Janka Gredelja, Vladimira Gortana, Marijana Badela, čak Borisa Kidriča, Slovenca, kemičara, junaka socijalističkoga rada i generala JNA nakon rata.
Od regionalne sile do zaboravljene tvrtke
Teksilni kombinat “Boris Kidrič“ naime donedavno je postojao u Zadru, zapošljavajući više od 2000 ljudi koji su rado isticali da su šivali ratne uniforme za Hrvatsku vojsku. Komunističko ime nestalo je u stečaju poduzeća zajedno s radnim mjestima.
Ista je sudbina građevinskoga poduzeća “Vladimir Gortan”, kršteno je po Istraninu koji je ubijen 1929., kao žrtva talijanskih pretenzija na Istru i Kvarner.
U godinama socijalističkoga progresa, kada je zapošljavao 5000 ljudi, imao je centralu u Zagrebu i mnoštvo filijala po ostalim gradovima. Njegovi inženjeri i radnici gradili su prugu Knin - Zadar, od prvorazredne važnosti za povezivanje hrvatskoga sjevera s Dalmacijom. Tvrtka je zaslužna za željezničku mrežu susjedne Bosne. U svojim najboljim godinama, bila je prisutna u Libiji, Austriji, Švicarskoj, zemljama bivšega SSSR-a. Zato je već ‘70-tih godina naziv skraćen na “Gortan“.
Nakon 1990. div se raspao, zagrebačka scentrala je 2003. otišla u stečaj. U Pazinu nadalje djeluje “Gortan“ kao regionalna graditeljska sila. U Zadru je lani također egzistirao jedan “Gortan“, ali pred stečajem.
Srećom za sjećanje na Vladimira Gortana, za njega se veže više nacionalnoga nego klasnoga, pa u Istri ima svoje ulice i škole. Na isti je način u Virovitici do 2003. funkcionirala konfekcija “Đuro Salaj“, osnovana u čast slavonskoga krojača i dvostrukog ljevičara.
U prvoj polovini 20. stoljeća bio je aktivist Komunističke partije Jugoslavije i Socijaldemokratske stranke Austrije. Na svojevrsni je način zadužio novinarsku profesiju: u godinama Drugoga svjetskoga rata radio je kao spiker radiopostaje Slobodna Jugoslavija, koja je program emitirala s Urala pod pokroviteljstvom Kominterne. U ustaškom Zagrebu slušala se skrivečki, pod prijetnjom uhićenjem. To pitanje marketinške privlačnosti, u Hrvatskoj se otvorilo prije raspada Jugoslavije, postavši pogubno za neke figure njezine povijesti.
Tako je, na primjer, “Viro“ - marka najprodavanijega hrvatskoga šećera - derivacija virovitičkoga poduzeća “Boško Buha“ - partizanskog tinejdžera koji je jurišao na njemačke bunkere, pa poginuo u četničkoj zasjedi.
Tvornička dokumentacija možda je zadnja u Hrvatskoj očuvala pijetet prema antifašističkom djelu jednog hrvatskoga Srbina. Spominje se još 2004. u revizorskom izvještaju koji prati stečaj šećerane, pa njezinu prodaju i reorganizaciju. S obzirom na živuće rođake Boška Buhe, pripadnike HV-a u Domovinskom ratu, sigurno nije na djelu simboličko smaknuće. Naziv se počeo skraćivati u “šećerana Virovitica“ prije 1990. Budući da je iz Mađarske uvozila šećernu repu, prilagodila se uhu stranih partnera.
Ukratko, uz eksplozije nacionalnoga desničarenja, zapanjujuće je mnogo hrvatskih tvrtki zadržalo nazive koji evociraju komunističko- partizansku prošlost. Štoviše, tijekom Domovinskoga rata njih je bilo mnogo više nego u nastupajućim desetljećima mira koje su na Hrvatsku navalile pošast industrijske propasti.
Veliki politički projekti
Činjenica da je riječ o partizanima uglavnom hrvatske etničke pripadnosti može se protmačiti kao rezultat podmukloga nacionalitičkoga plana. Ali može i drukčije: da je u srpskim područjima, proizašlim iz nekadašnje Vojne krajine sa slabašnom poslovnom tradicijom, SFRJ posijao većinu politički projektiranih tvornica u slavu lokalnih junaka.
Našavši se na udaru neoliberalizma 21. stoljeća, spomenička postrojenja propala su lakše i brže od logičnijega ekonomskoga okruženja.
U tom pogledu, poučan je “Končar“ - marka prisutna u gotovo svakoj hrvatskoj kuhinji. Dolazi od Rade Končara, ličkoga Srbina, koji je vodio antifašitički ustanak po Dalamaciji. Godine 1942. likvidiran je odlukom talijansko-fašističkih vlasti u Šibeniku. Prvi je proglašen narodnim herojem; priča veli da je stoječi pred streljačkim vodom fašistima rekao: “Milost ne tražim niti bih vam je dao”.
Zagrebačko industrijsko čudo “Rade Končar“ izaraslo je iz skromna pogona Simensa, instaliranoga 1921. dok je Rade Končar od krvi i mesa u Beogradu učio za strojobravara. Prema broju zaposlenih žena, Simensova radionica na Trešnjevci bila je ekscentrična za sredinu koja je struju smatrala muškom stvari. Nacionaliziran je 1947., preimenovan u ponajvećega partizanskoga heroja, te stavljen u funkciju obnove zemlje.
Zabilježeni su neviđeni proizvodni uspjesi: ‘50-tih konstruiran je najveći generator na svijetu namijenjen elektrifikaciji Splita; u tadašnjim uvjetima Končareva oprema Hidroelektrane Mariborski otok bila je toliko grandiozan pothvat da je pretočen u film Veljka Bulajića ”Visoki napon“.
Simbol za visoku tehnološku pamet
Ime Rade Končara, kao sinonim za elitnu tehnološku pamet Zagreba, postalo je poznato u svim zemljama okupljenima u pokret nesvrstanih.
Holdinga Đuro Đaković u Slavonskom Brodu ne pripada hrvatskome Srbinu, ali pokriva ideal - tipski profil bivše Jugoslavije. Osoba Đuro Đaković naime dolazi iz prve, najstarije i stoga najtvrdokornije komunističke generacije. Đakovićev metalsko-partijski staž stariji je naime od Titova: 1919. sudjelovao u osnivanju KPJ u Beogradu, 1921. bio je delegat Kominterne u Moskvi, osobno je poznavao Trockoga i Lenjina, motore Oktobarske revolucije.
Možda akteri ustaškopartizanskih sporova u 90-tima nisu znali tko je bio Đuro Đaković? Ili je prevagnuo argument njegove reputacije, kako u Rusiji, tako u povijesti Zapada.
Na primjer: tijekom građanskoga rata 1936. u Španjolskoj interanacionalni antifašistički bataljun nosio je ime Đure Đakovića. Usput rečeno, u njegovim je redovima sudjelovalo 60-tak dobrovoljaca iz Imotske krajine – činjenica koja se danas nerado spominje.
Kako bilo, posve prikladno, u bivšoj Jugoslaviji industrijska korporacija Đuro Đaković izrađivala je tenkove JNA iz kojih su nastale rezerve vojnotehničke sile u opsadi Vukovara. U Domovinskom ratu međutim servisirao je HV, kao što je nužna oružanim snagama aktualne Hrvatske.
Tako komunistički junaci na tvorničkim pročeljima, govore također o rijetkim ekonomskim trijumfima nad vladajućim političkim glavama. Prije propasti SFRJ, počesto su dizali tvornice koje od su imale samosvrhu alkemijske preobrazbe seljačkih masa u radničku klasu. Nakon propasti SFRJ, mnoge su faktički darovane da se stvori “stališ“ imućnih kaptalista.
Nema komentara:
Objavi komentar