Ni UNESCO ne želi zaštiti komunističke SF spomenike

Po postmodernizmu koji se koristio u obilježavanju antifašizma i komunističke vladavine, tadašnja jugoslavenska umjetnost značajno se razlikuje od drugih komunističkih

To je veličanstveni spoj arhitekture i skulpture, kao i prošlosti i budućnosti, da bi sadašnjost, i ondašnja i današnja, bila svjesna ljudskih dometa, govorila je prošle godine bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić za spomenik ustanku naroda Banije i Korduna kipara Vojina Bakića. 

Golemi kompleks sagrađen od armiranog betona i obložen pločama nehrđajućeg čelika gradio se deset godina i konačno je otvoren 1982. godine.

Na najvišem vrhu Petrove gore taj je umjetnički rad skrivao i kongresnu dvoranu, knjižnicu, čitaonicu te muzej. Zdanje visoko 37 metara danas definitivno ne izgleda veličanstveno.

No nije uništen tijekom Domovinskog rata, kao što je bio slučaj s Bakićevim remek-djelom Spomenikom pobjede naroda Slavonije u Kamenskoj kraj Pakraca. 

Njega su 1992. godine minirali i od tada najvećeg apstraktnog spomenika na svijetu nije ostalo ništa. Kompleks na Petrovoj gori napušten je od početka rata, ali nastradao je najviše u posljednjih nekoliko godina jer građani odnose građevinski materijal, posebno čelične ploče.

A riječ je o neprocjenjivoj umjetničkoj vrijednosti. Vojin Bakić jedan je od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća koji se proslavio golemim apstraktnim spomenicima.

Upravo po tom postmodernizmu koji se koristio u obilježavanju antifašizma i komunističke vladavine, tadašnja jugoslavenska umjetnost značajno se razlikuje od drugih komunističkih.

"Spomenici koji su ovdje nastajali u razdoblju od 1945. do sredine osamdesetih, a tematski su vezani za Narodnooslobodilačku borbu i antifašizam, predstavljaju vrlo heterogenu skupinu kulturne baštine. Razlikuju se kako po vremenu nastanka, tako i po umjetničkim dosezima. Kad spominjem vrijeme nastanka, mislim prije svega na politički kontekst koji je imao vrlo važnu ulogu kako u konceptu memoriranja, tako i stvaranju propagandnih sadržaja koje su ovi spomenici trebali nositi i odašiljati narodu kojem su bili namijenjeni", kaže povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, koji trenutačno piše knjigu upravo o ovoj tematici.

U SSSR-u, primjerice, izrađuju se golemi figurativni spomenici, tridesetmetarski Lenjin i Marx.

Netom poslije 2. svjetskog rata i kod nas se pojavljuju figurativni spomenici, no to se mijenja kako se Titova Jugoslavija odmiče od Staljina, kako napominje Maković, te se naši umjetnici ističu drugačijim stilom.

U Hrvatskoj Vojin Bakić, Dušan Džamonja, Želimir Janeš, Bogdan Bogdanović, Augustin Augustinčić i drugi umjetnici od sredine pedesetih godina postavljaju spomenike koji su potpuno simbolički i apstraktni, toliko da ih se u svjetskoj popularnoj kulturi često naziva “futurističkima”.

"Kroz apstraktne forme i na simboličan način nastoji se iskazati poruka o hrabrosti, veličini, snazi Titove vojske, njega kao vođe i ideologije koju je zagovarao te koja je izvojevala pobjedu u (narodnooslobodilačkom) ratu, a figuralika se napušta", kaže Maković, a kao neke od najboljih djela ističe Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije Vojina Bakića na lokalitetu Kamenska u zapadnoj Slavoniji, Spomenik revoluciji naroda Moslavine Dušana Džamonje, Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu, Spomenik pobjedi na Sutjesci Miodraga Živkovića na Tjentištu, Spomen- park Dotršćina Vojina Bakića u Zagrebu i Bakićev Spomenik na Petrovcu na Petrovoj gori. 

"Ova skupina spomenika predstavlja posebnost u memorijalnoj plastici u širim europskim i svjetskim razmjerima. Riječ je o djelima koja stilski pripadaju visokome modernizmu, referiraju se u plastičkome smislu suvremenoj skulpturi, a istodobno nose obilježja čvrsto vezana za Titovu ideologiju, točnije jugoslavensku varijantu komunizma, ali i odavanja počasti žrtvama", zaključuje Maković, a dodaje i kako je uništavanje i zapuštanje spomenika pokazatelj osiromašenja kulturne baštine, kojoj se mora pronaći adekvatan sadržaj kako bi i dalje služila svrsi kojoj je prvotno namijenjena, iako, priznaje, to nije nimalo lagan posao.

Spomenik revolucije naroda Moslavine je remekdjelo svjetski priznatog kipara Dušana Džamonje. Na Moslavačkoj gori apstraktni betonski spomenik otvoren je 1967. Visok je 10, a širok 20 metara. Džamonja je zamislio stilizirana krila pobjede i slobode, dok središnja kugla predstavlja život.