ponedjeljak, 4. rujna 2017.

Sovjetska invazija na Jugoslaviju?



Završetkom Drugog svjetskog rata Jugoslavija je ušla u „Istočni“ blok. Međutim, već 1948. dolazi do sukoba Tito-Staljin što je rezultiralo izbacivanje Jugoslavije iz Informbiroa. Jugoslavija je tada suočena s prijetnjom sovjetske intervencije, međutim zapadne sile izdašno pomažu Jugoslaviju gospodarski i vojno s ciljem da pokažu ostalim istočnoeuropskim zemljama da se šizma isplati.





Jugoslavija tada razvija svoju inačicu društvenog i političkog sustava, samoupravni socijalizam koji se razlikovao u tome što je bio baziran na društvenom vlasništvu, za razliku od državnog vlasništa kako su bili formirani sustavi u ostalim socijalističkim zemljama. Na vanjskopolitičkom polju, Jugoslavija zajedno sa Indonezijom, Egiptom i Indijom osniva pokret nesvrstanih, pokret koji je zamišljen kao udruženje zemalja koje se ne žele svrstati u bilo koji blok.

Tako je Josip Broz Tito na izuzetno osjetljivom geopolitičkom prostoru na kojem se nalazila Jugoslavija vješto balansirao između Istoka i Zapada.

Vojna doktrina u SFRJ bila je bazirana na principima DSZ (društvena samozaštita) i ONO (opće-narodna obrana), a ukratko se ogledala u slijedećem: JNA je bila regularna vojska koja bi na svojim plećima trebala izdržati prvotni udar agresije. Republike su, nakon ustava iz 1974., imale na raspolaganju Teritorijalnu obranu (TO) koja je trebala biti uvezana u sve vidove društvenog života (npr.: tvornice bi raspolagale oružjem koje bi u slučaju agresije radnici uzeli u cilju obrane). Ovakav vid vojne doktrine obuhvaćao je potpunu mobilizaciju gotovo svakog tko može nositi i pucati iz oružja. Svi obrambeni vojni planovi SFRJ bili su usmjereni prema napadu od strane Varšavskog pakta, dok se smatralo da intervencija NATO snaga ne predstavlja realnu opasnost, tj. da su minimalne šanse da do toga dođe (tek krajem 80-ih mijenja se radikalno plan i okreće se planu obrane od potencijalne agresije NATO snaga što će se kasnije pokazati kao priprema za agresiju srbizirane JNA usmjerenu na Hrvatsku i BiH). Ratna doktrina se oslanjala na iskustvo partizana iz Drugog svjetskog rata – pošto se znalo da Jugoslavija ne može pružiti realan otpor sovjetskim tenkovskim divizijama u ravničarskim dijelovima SFRJ (Slavoniji i Vojvodini), čekalo bi se da agresor forsiranjem Save prijeđe u područje dinarskog planinskog masiva gdje bi se s neprijateljem ratovalo gerilski poput partizana iz Drugog svjetskog rata.




Mogući pravci napada sovjetske invazije na Jugoslaviju



Prva realna prijetnja sovjetske invazije na Jugoslaviju bila je u vrijeme sukoba Staljin-Tito. Sovjetske divizije potpomognute mađarskim jedinicama bile su spremne za invaziju na Jugoslaviju međutim takva naredba nikada nije došla od Staljina iako je na jugoslavensko-mađarskoj granici trajala konstantna napetost i spremnost da se krene u invaziju.

Sovjetski plan je bio da sovjetsko-mađarske snage uđu u Jugoslaviju, forsiraju Dunav i da se spoje u Beogradu sa snagama koje bi krenule iz Rumunjske a imale bi za cilj da oslabe desni bok jugoslavenske obrane i u glavnom gradu Jugoslavije instaliraju prosovjetsku kvislinšku vladu.








Legenda Drugog svjetskog rata, maršal Žukov napravio je plan masivnog padobranskog desanta na bosanski plato čime bi se, znajući za jugoslavenski plan obrane u dinarskom planinskom masivu, prišlo jugoslavenskoj obrani s leđa u cilju njenog razbijanja.

Posebno je zanimljiv događaj koji se dogodio u doba korejske krize. Jugoslavenski graničari su na Đerdapu primjetili kako sovjetska ratna flotila ulazi u jugoslavenske vode Dunava. Po sporazumu iz 1948. ratne flotile svih podunavskih zemalja imaju pravo neškodljivog prolaska Dunavom kao međunarodnom rijekom. Na očiglednu provokaciju vojska nije odgovarala jer je sovjetska flotila imala legalno pravo prolaska kroz jugoslavenske vode. Flotila je bez incidenta prošla kroz Jugoslaviju i uplovila u mađarske vode Dunava poslije Batine, tj. Bezdana.

Nakon Staljinove smrti i dolaska Nikite Hruščova na vlast u SSSR-u, stabiliziraju se odnosi SFRJ i SSSR-a čime se uvelike smanjuje opasnost od sovjetske invazije na Jugoslaviju do Titove smrti.

U vremenu kada se Tito teško razbolio, na zapadu postoji bojazan da će Varšavski pakt vojno intervenirati nakon njegove smrti, znajući da će njegova smrt destabilizirati državu. Admiral JRM Branko Mamula u svojoj knjizi Smrt Jugoslavije iznosi slijedeće:





Zapadne obavještajne službe, zainteresirane da li Varšavski ugovor nešto priprema kako bi promijenio položaj Jugoslavije, pratile su ove pokrete mnogo lakše nego mi i potvrđivale su, da se u Mađarskoj grupišu snage. Prema njihovim procjenama, iz SSSR–a su na putu dvije svježe divizije. U Mađarskoj se već nalazila sovjetska grupacija od četiri divizije, od čega dvije oklopne, uz šest mađarskih divizija i značajne vazduhoplovne grupacije za podršku. Uočen je i pojačan trajektni saobraćaj između Odese i Varne s ukrcanom vojnom tehnikom i opremom. Bugarska je u to vrijeme imala tri armije kopnene vojske koje su bile orijentirane prema Turskoj, Grčkoj i Jugoslaviji. Stizala je tehnika i oprema i za formiranje četvrte armije, pa bi prema Makedoniji i Albaniji bile ešalonirane dvije armije. Zapravo se ni tada ni kasnije nije uspjelo s dovoljno vjerojatnoće utvrditi, da li je tehnika i oprema bila namijenjena za četvrtu bugarsku armiju ili bi se bila formirala posebna sovjetska armija za slučaj odluke da se izbija na južni Jadran i Sredozemlje. U Bugarskoj su se, nedaleko od naše granice, izvodile zimske vježbe većih razmjera nego prethodnih godina, i mi smo ih mogli pratiti.


Nešto kasnije govori o susretu s načelnikom Glavnog Stožera mađarske vojske generalom Istvánom Oláhom u kasnu jesen 1980.:





Na kraju razgovora o programima suradnje naših dviju armija, general Olah mi je postavio pitanje, kako sam mogao razumjeti da će nas Varšavski ugovor napasti za vrijeme Titove bolesti. Umjesto odgovora upitao sam ga što bi on učinio u času kada odlazi stup države, a u svijetu se godinama kombinira s promjenama u Jugoslaviji nakon njegovog odlaska. Pošteno je odgovorio: “Osigurao bih zemlju od mogućih vanjskih i unutrašnjih opasnosti”. I mi smo samo toliko učinili, rekao sam. Provjerio sam koliko su bili tačni podaci o dolasku tri ruske divizije u Mađarsku u mjesecu februaru. Potvrdio je, da su jedna za drugom iz Ukrajine ušle dvije divizije radi smjene postojećih, a motostreljačka divizija iz Slovačke izašla je s dijelovima za obuku u zimskim uslovima. Nakon vrlo otvorenih objašnjenja tokom kojih sam izrazio sumnju da se u kritično vrijeme u Mađarskoj slučajno našlo sedam sovjetskih divizija, general Olah mi je rekao: “Nije nemoguće da vas u datom času napadnu snage VU iz Mađarske, pri čemu će mađarske snage izvršavati svoje obaveze što ni ja, niti mađarsko rukovodstvo ne možemo zaustaviti, ali Te uvjeravam da ću naći načina da te na vrijeme obavijestim”


Prije nekoliko godina, sada pokojni Francesco Cossiga, bivši talijanski predsjednik u talijanskom listu „Corriere della Sera“ u članku “Cossigino otkriće: Ostavili bi smo Trst SSSR-u” iznio je činjenicu o postojanju talijanskog plana u slučaju sovjetske invazije na Jugoslaviju pod nazivom Alabarda:





Kada je maršal Tito pao u agoniju, NATO je proglasio uzbunu prvog stupnja, žutu. No na eventualnu sovjetsku invaziju Jugoslavije, do koje bi došlo zbog nekog unutarnjeg poziva zbog raspada Jugoslavije, Atlantski savez ne bi reagirao ni na koji način, jer bi si Sovjeti preuzeli ono što im je pripadalo na temelju dogovora na Jalti.

(…)

Mi smo mislili da bi Sovjeti napali i mali pojas regije Venezie Giulie i znali smo dobro da ne možemo tražiti od Atlantskog saveza da izazove nuklearnu odmazdu za obranu Trsta. Plan je predviđao, nakon što bi sovjetske snage ušle u Jugoslaviju, povlačenje talijanskih vojnih postrojbi iz Trsta i Venezie Giulie. Tu bi ostali samo šef policije, policija i karabinjeri radi održavanja reda i javne sigurnosti, sve dok sovjetske snage ne bi donijele odluku o preuzimanju tih dužnosti.

Poslije ovog turbulentnog perioda opasnosti od moguće sovjetske invazije na Jugoslaviju, opasnost se minimalizira. Jugoslavija se počinje raspadati, a istu sudbinu doživljava i Sovjetski Savez. JNA doživljava preustroj i razvija se ratni plan obrane od potpunog napada sila NATO-a, što je zapravo uvertira u transformaciju JNA u silu provođenja velikosrpske politike što će se pokazati u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (admiral Davor Domazet – Lošo: Kako je pripremana agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ili preoblikovanje JNA u srpsku imperijalnu silu).

Priča o mogućnosti sovjetske invazije na SFRJ definitivno prestaje raspadom obje države. U ožujku 1991. general Kadijević, protiv kojeg je podignuta optužnica u Hrvatskoj za ratne zločine, tajno odlazi u Moskvu kod tadašnjeg ministra obrane SSSR-a, posljednjeg sovjetskog maršala Dimitrija Jazova gdje ga otvoreno pita o spremnosti SSSR-a da intervenira u slučaju uplitanja zapadnih sila u jugoslavensku krizu, kao i podršci ukoliko JNA izvrši vojni puč. Jazov mu odgovara da zapad neće intervenirati, ali i da SSSR ima previše svojih problema i da ne može intervenirati u Jugoslaviji.






Ovako pitanje je postavio Jazovu i tadašnji srbijanski član predsjedništva SFRJ Borisav Jović, što je i sam potvrdio u dokumentarcu BBC-a „Smrt Jugoslavije“. Jović je također pitao o mogućnosti kupovine eksplozivnih materijala i kerozina od SSSR-a, na što je Jazov odgovorio da je to moguće izvršiti samo regularnim kanalima što Joviću nije odgovaralo jer je na čelu vlade SFRJ bio premijer Marković koji nije dopuštao djelovanje vlade u ovakvim stvarima.





Ruske snage KFOR-a



Na početku razmještanja snaga KFOR-a na Kosovu, na prištinskom aerodromu dolazi do incidenta za koji mnogi smatraju da je mogao izazvati Treći svjetski rat. Naime, dio ruskih vojnih snaga (oko 200 vojnika) koji je bio smješten u Bosni i Hercegovini u okviru međunarodnih stabilizacijskih snaga (SFOR) ušle su na Kosovo i zauzele prištinski aerodrom prije dolaska snaga KFOR-a. Američki general Wesley Clark naredio je jedinicama na terenu (britanskim snagama) da silom zauzmu aerodrom. Britanske snage su odbile ovo naređenje u strahu od mogućih posljedica. Kasnije je između ruskih snaga i NATO-a potpisan sporazum o implementiranju ruskih snaga u sustav KFOR-a , koje nisu bile tim sporazumom pod direktnim zapovjedništvom KFOR-a, odnosno NATO-a. Ruske snage su 2003. napustile Kosovo.





Rusko učešće na području bivše Jugoslavije aktualiziralo se ponovno u zadnje vrijeme pričom o postavljanju američkog protu-raketnog štita u Srednjoj Europi. Tada je iz ruskog vojnog vrha plasirana vijest da bi u slučaju razmještanja takvog štita blizu granica Ruske Federacije, ruski odgovor bio postavljanje svog štita na područje oko rijeke Drine u Srbiji i Bosni i Hercegovini (teritorij Republike Srpske). Iako je upitna mogućnost realizacija ovakve ideje, ona je ipak pokazatelj da je područje bivše Jugoslavije i nakon raspada SFRJ, SSSR-a i završetka Hladnog rata i dalje od geopolitičke važnosti, te mjesto sudara različitih interesnih sfera velikih svjetskih sila.



Izvori:

http://www.e-novine.com/feljton/31278-Opasnost-sovjetske-invazije.html

http://www.index.hr/vijesti/clanak/dok-je-tito-umirao-nato-ocekivao-invaziju-na-jugoslaviju/203148.aspx

http://www.vreme.com/arhiva_html/489/11.html


http://www.nsf-journal.hr/issues/zbornik_s1/domazet.htm

http://www.index.hr/vijesti/clanak/ruski-vojnici-napustili-pristinsku-zracnu-luku/140795.aspx

http://www.hrt.hr/arhiv/99/06/10/HRT0010.html

1 komentar: