Aleksandar Tirnanić je izvanredno umješno sastavio momčad. Taj je skup izuzetnih igrača gotovo do savršenstva dotjerao načelo ekipne igre, ali ne na uštrb iskazivanja individualnog izražavanja igrača, nego je upravo ta sloboda bila uvjet velikih kolektivnih tvorbi
Lipanj 1979: Uoči utakmice Jugoslavija - Italija, 13. lipnja u Zagrebu, sjećanje na katastrofu "Azzurra" u Maksimiru - 6:1, prije 22 godine! Uz ovu sjajnu utakmicu vezan je i trenutak jugoslavenske TV-povijesti: prvi put (tada malobrojni) gledaoci vidjeli su izravni TV-prijenos jednog sportskog događaja u nas...
Zagreb, 12. svibnja 1957. Utakmica za Kup dra Gerea. Gradski stadion u Maksimiru. Gledalaca 45.000. Sudac: Mačko (Čehoslovačka). Strijelci: Zebec, Milutinović (2) Lipošinović, Rajkov, Vukas za Jugoslaviju i Montuori za Italiju.
Jugoslavija: Beara - Spajić, Crnković - Mitić, Krstić, Boškov - Rajkov, Milutinović, Zebec, Vukas, Lipošinović.
Italija: Lovati - Magnini, Cervatto - Chiappella, Orzan, Segato - Boniperti, Montuori, Virgili, Graton, Prini.
Bio je to u pravom smislu riječi susret "stoljeća". Jedna od najboljih igara našeg državnog tima i najteži poraz Italije, dvostrukog prvaka svijeta. Davni su to dani, no još mi odzvanja u ušima ona naša dječačka dreka, još i danas kao da sam u jednakoj mjeri opijen onom strkom oko okruglog predmeta što smo ga loptom zvali.
S kakvim smo samo respektom mi "klinci" izgovarali imena Vukasa, Bobeka, Zebeca, Milutinovića, Čajkovskoga i drugih imena one naše velike i neponovljive "olimpijske momčadi".
Srsi su nas prolazili pri spominjanju njihovih stvarnih i izmišljenih podviga. A podvizi su slijedili jedan za drugim...
Pobijediti Talijane sa 6:1 podvig je vrijedan divljenja. Evo kako je uspomenu na taj susret sačuvao Branko Zebec, velikan našeg i svjetskog nogometa, danas trener "Hamburger SV"...
Za veliku pobjedu nad reprezentacijom Italije bili su zaslužni naši reprezentativci: Milutinović, Beara, Crnković, Zebec, Krstić, Mitić, Rajkov, Vukas, Lipošinović, Boškov i Spajić.
Jedan običan, sunčan proljetni dan...
- Toga proljetnog popodneva sve je bilo kao i obično. Sa zakašnjenjem od nekoliko minuta na teren su izišle ekipe predvođene kapetanima Bonipertijem i Milutinovićem. Milošu Milutinoviću je to bila 25. utakmica i zato je dobio tu čast da u tom važnom susretu predvodi našu momčad.
Već u prvoj minuti mi smo imali sjajnu priliku, ali je Milutinović nije iskoristio. Talijani uzvraćaju silovitim napadima. Beara ima pune ruke posla. Sve je nagovještavalo da će publika vidjeti izuzetan susret.
I bilo je tako!
Radost koju smo toliko priželjkivali dočekali smo u 11. minuti. Dogodilo se to ovako:
Mitić je imao sjajnu priliku da puca na gol, ali on to nije učinio, već je loptu dodao do Rajkova, koji je s njom potrčao nekoliko koraka i sjajno centrirao. Ja sam najviše skočio i trzajem glave smjestio loptu u mrežu. Lovati to nije mogao braniti.
Vodimo 1:0!
Talijane taj gol nije zbunio. Oni i dalje igraju sjajno. Kombinatorno, lako, napadački. Imaju nekoliko sjajnih prilika.
Montuori i Boniperti dva puta promašuju. Jedan strašan udarac Cervatta zaustavlja stativa!
Kriza naše ekipe trajala je kratko vrijeme. Zaredali su se naši napadi kao nezaustavljiva plima.
A onda je naišao jedan od vrhunaca tog nezaboravnog proljetnog popodneva.
Miloš Milutinović prima loptu na centru i solo-akcijom prelazi gotovo čitavu protivničku obranu. U susret mu kreće golman Lovati, ali Miloš u profesorskom stilu puca neobranjivo u sam ugao mreže. To je 2:0!
Za svoje majstorstvo Milutinovića publika nagrađuje dugotrajnim pljeskom. Na otvorenoj sceni čestita mu i Boniperti!
Vrhunac nogometne umjetnosti
- Milutinović, režiser mnogih naših napada, toga je popodneva - nastavlja Zebec - znao i mogao sve! Lakoćom trka i savršenim vođenjem lopte probio se na desno krilo i onda po zemlji dodao loptu Lipošinoviću, koji puca u suprotni kut, i to je 3:0 za Jugoslaviju!
S tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.
Već u nastavku Milutinović sjajnom akcijom i briljantnim udarcem povisuje naše vodstvo na
4:0!
Mi i dalje igramo sjajno.
Samo dvije minute poslije Rajkov postiže gol, i to je 5:0!
Na pomolu je najveća katastrofa dvostrukih svjetskih prvaka!
Gledalište je na nogama. Bodri nas: "Bijeli, bijeli!" Naime, mi smo na toj utakmici nastupili u bijelim dresovima.
Talijanima ipak uspijeva da postignu počasni gol. Montuori je bio strijelac. Mi i dalje igramo kako se samo poželjeti može.
Deset minuta prije kraja susreta Lipošinović izvodi korner. Lopta u luku pada na šesnaesterac, gdje ju dočekuje Vukas i odmah iz voleja tuče u suprotni ugao. Gol! 6:l!
Bio je to gol koji se rijetko viđa. Gol koji postižu samo istinski majstori nogometne lopte. Velikani kakav je bio Bernard Vukas!
Devedeset minuta prošlo je kao jedna, u istom dahu dugo željenog trijumfa.
Kada je sudac umorne i znojne igrače poslao u svlačionicu, stadion se praznio polako. Nikome se nije žurilo. Publika je ušla u teren da bi nas iznijela na ramenima.
Naša visoka pobjeda nad Italijom odjeknula je svijetom kao bomba. Bila je to jedna od najboljih igara naše reprezentacije.
Aleksandar Tirnanić je izvanredno umješno sastavio momčad.
Taj je skup izuzetnih igrača gotovo do savršenstva dotjerao načelo ekipne igre, ali ne na uštrb iskazivanja individualnog izražavanja igrača, nego je upravo ta sloboda bila uvjet velikih kolektivnih tvorbi.
S druge, pak, strane baš je igranje u takvoj momčadi svakome od nas omogućilo maksimalno razvijanje vlastite igračke osobnosti.
Dosegavši jednom najvišu klasu, niti jedan od naših igrača nije to zlorabio...
Nema komentara:
Objavi komentar