Operacija Eksplozija

Komunističke vođe Albanije, tada najzatvorenije europske diktature, planirali su, na svojim tajnim sastancima krajem 70-ih i početkom 1980. godine, vojnu operaciju “Shperthimi” (Eksplozija) kojom bi, kad prema njihovu mišljenju nakon smrti J. B. Tita počnu unutarnje klanovske borbe za vlast u Jugoslaviji, brzom akcijom svoje armije prisvojili Kosovo te dijelove Makedonije i Crne Gore gdje albansko stanovništvo ima većinu.

To je, na osnovi albanskih i ruskih arhiva, zapisnika sa sjednica Politbiroa Partije rada Albanije, te iznesenih sjećanja tadašnjeg ministra obrane Velija Llakaja objavio ruski povjesničar dr. Artjom Ulunjan, stručnjak za komunistički pokret u 20. stoljeću na Balkanu iz Instituta za opću povijest Ruske akademije znanosti u svom tekstu “Tajna operacija ‘Eksplozija’: kako se Enver Hoxha pripremao za ‘kaos poslije Tita’” u siječanjskom broju Akademijina časopisa “Slavjanovedenje”.

Iako Ulunjan piše da su se i prije, sporadično i nedorečeno (uglavnom u intervjuima bivših albanskih komunističkih dužnosnika) pojavljivale informacije o toj vojnoj operaciji, sada je iz dostupnih arhivskih izvora vidljivo da je albanski komunistički vođa Enver Hoxha bio opsjednut onim što će se dogoditi s Jugoslavijom nakon Tita. Bio je uvjeren da će tamo nastati krvava borba za vlast između “proruskih” i “proameričkih” snaga.

Strah od budućnosti

Bio je istodobno u strahu za vlastiti režim, ali je grozničavo razmišljao kako iz cijele situacije izvući najviše što se može i, po mogućnosti, dobiti Kosovo. Enver Hohxa, vođa autističnog komunističkog staljinističkog režima, na tu je temu deklamirao, bez suvišnih upadica, najužem partijskom rukovodstvu početkom prosinca 1977. godine. To je početak ozbiljnih tajnih priprema albanskog vodstva za slučaj Titove smrti. Razmatraju se sve opcije za moćnog susjeda čija je sjena stalno plašila Enverov režim.

Ulunjan kaže da je i jedan od mogućih razloga zbog kojeg Albanija, kao jedina država koja nije potpisala završni akt helsinškog summita 1975. godine, na kojem su definirane granice postratne Europe, upravo Kosovo.

Ulunjan navodi izvješće ministra unutarnjih poslova Kadri Hazbijua iz studenog 1977. godine, u kojem se, “prvi i jedini put” u tako važnom dokumentu Hoxhinog režima spominje “da vlada Albanije podržava ideju ujedinjena svih Albanaca”.

- Mi smo (vlada - op.ur.), kada su i koliko dopuštale okolnosti, svim silama podržavali Kosovare. I mi smo za to da se oni ujedine s Albanijom jer bi to osiguralo nacionalno jedinstvo - pisao je Hazbiju.

Ratni planovi

- Ne treba žaliti sredstva za Kosovo jer će se to kad-tad isplatiti u budućnosti - zaključio je albanski diktator. Stoga je 1978. godine u strukturi CK APR osnovan Ured inozemne propagande koji se nazivao Ured za Kosovo.

Kako nevolja nikad ne dolazi sama, osim oskudnih informacija o zdravstvenim tegobama druga Tita od kojeg su zazirali u Albaniji još od 1946. kada im je drugarski nudio federaciju, na nesreću albanskih vođa, baš su se tada bili porječkali sa svojim jedinim saveznikom Kinom (nakon Maove smrti), pa su se nenadano našli na brisanom prostoru u očekivanju ozbiljnih potresa u regiji koju, po njima, najavljuje Titov bolesnički krevet.

- Titova smrt pričinit će nam neviđene probleme - govorio je dešperatno Hoxha svojim sudrugovima iz Politbiroa.

Albanija pravi ratne planove, ali se u isto vrijeme panično boji i napada na sebe. Hoxha je u inspekciji snagama na jugoslavenskoj granici 24. lipnja 1978. upozorio generale: “Mi smo na rubu rata” i tražio očitovanje o spremnosti da se Albanija obrani od napada. Generali su, pak, upozorili Hoxhu, koji se istodobno bojao prokineskih snaga u vojsci da mu ne naprave kakav puč, kako je s naglim prekidom suradnje s Kinom vojska ostala bez stručnjaka i potrebnih rezervnih dijelova.

Plan napada

U “Eksploziji” je, prema planu, trebalo sudjelovati “pola Albanije” - 34 pješačke brigade, šest tenkovskih brigada, sedam artiljerijskih brigada, šest protutenkovskih pukovnija, 12 pukovnija PZO, dvije inženjerijske brigade, deset izviđačko-obavještajnih bataljuna, tri zrakoplovne pukovnije, tri vojne bolnice, dvije veterinarske bolnice. Opće brojnosti: 200 - 220 tisuća vojnika i oficira, što je premašivalo i iscrpljivalo sve tadašnje vojne i ekonomske albanske mogućnosti i resurse. Kako stoji u planu, 65 posto ljudstva bilo bi angažirano na kosovskoj bojišnici, a 35 posto na crnogorskom i makedonskom pravcu.

U prvoj etapi kosovskog pravca - 30 tisuća vojnika, a u drugom valu 150 tisuća vojnika. Na makedonskom ratištu angažiralo bi se šest, a na crnogorskom četiri tisuće vojnika, a u drugom naletu 16 tisuća vojnika. Osim vlastitih snaga, planeri napada računali su i na uključenje određenog broja (broj se ne navodi) jugoslavenskih Albanaca na strani “osloboditelja”.

Operacija nije mogla računati ni na što osim na uspjeh. Nije smjelo biti nikakvog propusta i promašaja, jer krah bi značio ne samo kolaps Albanije, nego još gore - razmatrali su Hoxha i drugovi - pad režima. No, piše Ulunjan, apetiti komunističkih vođa bili su prilično fantazmagorični jer su kopnene snage Albanije u to vrijeme brojile oko 43 tisuće vojnika uz 100 tisuća rezervista (Jugoslavija je imala 190 tisuća vojnika, uz 2-2,5 milijuna rezervista). Ratna tehnika Albanske narodne armije bila je zastarjela: njemačko i talijansko naoružanje iz Drugog svjetskog rata te ruska i kineska ratna tehnika uglavnom iz 50-ih godina kojoj su nedostajali rezervni dijelovi.

U trenutku kada bi operacija trebala početi, piše Ulunjan, Albanija je raspolagala sa 722 tenka T-59 i 138 tenkova T-34 (JNA je imala 1500 tenkova), 40 samohotki SU-100 i osam samohodnih artiljerijskih protutenkovskih oruđa SU-76, uz 100 zrakoplova uglavnom kineskih verzija ruskih Migova: Mig-15 (kineski analog F-2) - 20 komada, Mig-17 i Mig-19 (F-4 i F-6) po 30 komada te 20 zrakoplova Mig-21 (F-7). Jugoslavija je tada imala 340 zrakoplova.

U “Eksploziji” nije bilo predviđeno sudjelovanje mornarice koja je bila najslabiji dio albanske armije a, ističe ruski povjesničar, prednost JNA u tom je segmentu bila nemjerljiva.

Obračun Srba i Hrvata

Hoxha je plan, nakon što su mu ga članovi Politbiroa u travnju 1980. pokazali, na iznenađenje svih - zapalio. No, jedan je primjerak, piše Ulunjan, sačuvao premijer Mehmet Shehu u svom osobnom sefu, ali se njegov trag, piše dalje, gubi nakon pada režima 1992. godine. Veli Llakaj kaže kako mu je Shehu nakon sastanka kazao: - Dođi i pljuni mi na grob ako ne dođe taj dan kad će ti zatrebati ovaj dokument.

Plan “Eksplozija” pretpostavljao je i mnoge dodatne pretpostavke i priličan broj preduvjeta za konačan albanski trijumf. Naime, razmatrao se u kontekstu toga da u Jugoslaviji nakon Tita počne borba za vlast koja bi potakla građanski rat. Usto, u taj vrtlog trebale bi se umiješati snage NATO-a i Varšavskog pakta na strani svojih simpatizera!

No, prvo su Sovjeti pokolebali Hoxhu. U veljači 1980. godine govorio je na Politbirou kako ima podatke da SSSR neće vojno intervenirati u Jugoslaviji nakon Tita (Rusi su tada bili već do guše u Afganistanu) već da će Moskva, kazivao je Hoxha, “iskoristiti svoje veze i pritisak da u Beogradu na vlast dođe prorusko vodstvo”, a onda će, u drugoj fazi, krenuti u “izoliranje i eliminaciju proameričkih snaga”. No, dalekosežno, Hoxha je ipak najviše nade polagao umeđunacionalne jugorazmirice.

- Srbija će, nakon Tita, pokušati nametnuti vodeću ulogu u federaciji - kaže Hoxha. Hrvatska joj to neće dopustiti. Hrvatsku će, uvjeren je bio Enver Hoxha, podržati Slovenija i Vojvodina, dok će na stranu Srbije stati Crna Gora. U toj situaciji Albanci u Jugoslaviji “morat će se dići”. Makedonija će se naći pod velikim propagandno-političkim pritiskom Bugarske i SSSR-a te će se pod takvim teretom svrstati na srpsku stranu.

Cijeli taj Hoxhin plan, doima se, s jedne strane, kao ozbiljna vojno-politička operacija, a s druge kao isprazno bulažnjenje komunističkih moćnika. Tako su Albanci, odnosno njihova obavještajna služba, posjedovali vrlo precizne podatke o brojnosti i naoružanju JNA uz albansku granicu, čak su znali imena i navade podoficira u nekoj karauli ili kasarni. U isto vrijeme albanski Generalštab nije posjedovo reljefne, slijepe i cestovne karte područja koje su željeli zauzeti.

Albanska armija provela je krajem 70-ih i 1980. godine nekoliko većih i manjih vojnih vježbi na crnogorskoj, makedonskoj i kosovskoj granici. Manevri “Biza” na crnogorskloj granici početkom 1979. godine završili su općom katastrofom. ”Oficiri nisu sposobni ispuniti dane im zadatke”, piše u jednom od tajnih izvješća.

Sovjetski interesi

Blizu Tirane prema Makedoniji održana je i vježba “Kështjella” (Dvorac), a na vježbi “Shebeniku -80” kojom je osobno rukovodio drugi čovjek režima Mehmet Shehu, bio je i toliki broj žrtava, da se u izvješću, navodi Ulunjan, Hoxha ljutio što je na manevre pozvano seosko, a ne gradsko stanovništvo, jer je zbog brojnih žrtava očekivao čak i nemire, a oni se, tvrdi Hoxha, na seoskom području teže guše nego u gradu.

I u Jugoslaviji su pazili što se događa u Albaniji. Prema nekim arhivima, navodi Ulunjan, Jugoslavija se pribojavala da bi se Albanija nakon raskida s Pekingom opet mogla približiti SSSR-u. Jugoslavenima je najviše odgovaralo da režim Hoxhe ostane u samoizolaciji. Kada Tito umire, Hoxha je u iščekivanju. No, iz zapisnika Vijeća obrane par dana nakon Titove smrti (a i kasnije) uopće se više ne spominje mogućnost nekakve vojne akcije prema Jugoslaviji, već se isključivo raspravlja o jačanju obrambenih sposobnosti Albanije. Hoxhin scenarij postitovskog kaosa nije se tada zbio. Hoxha je umro 1985. godine.

Ulunjan navodi i riječi Llakaja koji se, navodno zajedno s tadašnjim premijerom Shehuom susreo (prije Titove smrti) s ruskim generalom Kulikovom, zapovjednikom snaga Varšavskog pakta, od kojeg su, navodno, tražili pomoć i suglasnost za “oslobođenje i pripajanje Kosova” uz uvjet da se Albanija vrati u okrilje sovjetskog bloka. Ulunjan navodi kako u sovjetskim arhivima nije pronašao nikakve zapise o takvom susretu, niti je ikada itko u Rusiji takvo što spomenuo. Llakaj nije datirao ni mjesto ni vrijeme takvog susreta. No, ukoliko on postoji, kaže Ulunjan, to je senzacija koja zahtijeva dodatno “arhivsko kopanje”.