ponedjeljak, 16. studenoga 2015.

Libija


Libija, Migranti
Libija postaje zemlja na koju treba zažmiriti i praviti se da ne čuješ da se do sada preko 3.500 ljudi utopilo u vodama Sredozemlja [EPA - Ilustracija]

Libija je bila obećana zemlja u to doba - odeš, radiš koju godinu, vratiš se sa solidnom zalihom para. Sada...



Piše: Zvonimir Nikolić
Ne tako davno, dobar dio stanovnika tadašnje Jugoslavije je maštao o odlasku na rad u inostranstvo.
To inostranstvo nije bila Njemačka, kako bi neko odmah pomislio. To inostranstvo je bila Libija. Odlazili su u tu državu na rad i inženjeri i radnici, i ljekari i medicinsko osoblje, građevinci, mehaničari...
Ogromne poslove po Libiji je radio Energoinvest, Hidrogradnja i ko zna koliko još firmi sa prostora bivše Jugoslavije. Nije bez razloga bila i avionska linija Sarajevo-Beograd-Tripoli i to dva ili tri puta sedmično.
U Beogradu je bilo i predstavništvo aviokompanije Libyan Airlines. Gaddafi nas je opet uveseljavao svojom ekstravagancijom, razapinjanjem šatora po gradskim parkovima i darivanjem kamila svjetskim liderima.
Libija je bila obećana zemlja u to doba. Odeš, radiš koju godinu, vratiš se sa solidnom zalihom para koje bi ovdje trebale otvoriti nove mogućnosti.
A Libija je od pustare polako postajala jedna od najrazvijenijih afričkih zemalja. Zapravo najrazvijenija. Izvori nafte i relativno zadovoljno stanovništvo. I predsjednik koji se na ovaj ili onaj način zamjerio mnogim svjetskim liderima ali opet, kako god, izazivao respekt i poštovanje.
Ne sjećam se da su u to doba postojali libijski imigranti ili stanovnici Libije koji su išli na privremeni rad u inostranstvo. Nije bilo ni potrebe, kada su imali sasvim solidan život u svojoj domovini.
Rat za demokratiju
A onda je neko shvatio da u Libiji ne postoji demokratija. Da tom stanovništvu treba omogućiti demokratske procese i osloboditi ih diktature. Talas promjena je krenuo iz Tunisa. Polako se širio prema Libiji gdje je upravo izgleda i imao najtragičnije posljedice.
Mnoge zapadne zemlje su sa puno „entuzijazma“ podržale demokratske promjene u Libiji. Podržale i pomogle svrgavanje „omraženog diktatora“ Muammara al-Gaddafija. Te iste zemlje se danas hvataju za glavu od talasa Libijskih izbjeglica. Zašto ljudi bježe iz Libije kada im je sada demokratija i niko im nije više diktator?
Iz istih razloga kao što smo mi bježali 1992. kada su „demokratski procesi“ Jugoslavije izazvali rat u Sloveniji, Hrvatskoj i ovaj najtragičniji i najkrvaviji u BiH.
Za to vrijeme demokratski zapad je donosio Rezolucije. Svako malo, nova Rezolucija UN-a koja na terenu nije značila zapravo ništa. Mi smo slušali na tranzistorima ozbiljne riječi svjetskih lidera kako će zaustaviti rat u BiH i spriječiti krvoproliće. I ispočetka i vjerovali. Poslije su Rezolucije postale predmet viceva. Niko nije vjerovao u njih. Faktički, donošene su samo da umire savjest onih koji su ih donosili. A nekako mi se čini da je i Sarajevo najviše mrtvih brojalo baš u vremenima „rezolucija“.
I danas bi Evropa trebala da donese Rezoluciju o libijskim izbjeglicama. Kojih se skoro 900 utopilo prije dva dana. Ili o izbjeglicama koje su u malom ribarskom čamcu (njih 80) danima plutale Sredozemnim morem i od kojih je svega pet preživjelo. Preživjeli su svjedočili kako su pored njih prolazili trgovački brodovi koji im nisu htjeli pružiti pomoć iako je to kršenje međunarodnih pomorskih zakona.
Izbjeglica koje niko neće. Jer su „vruć krompir“. Jer više ni zapad ne zna da li su to zaista samo izbjeglice ili su potencijalni teroristi ISIL-a koji je preuzeo dobar dio kontrole nad Libijom.
Ko je prije četiri godine znao?
Izgleda da sav zapad i sve sile svijeta ne mogu da u Libiji naprave red kao što je mogao Gaddafi. Izgleda da ćemo još dugo gledati slike užasa i iz Libije i sa Sredozemnog mora. A onaj narod tamo, vjerovatno nesretan što mora napustiti rodnu grudu, sreću će tražiti po zapadnim zemljama, nadajući se da je tamo drugačija demokratija nego što je u Libiji.
A recept je uglavnom isti kao i kod nas. Demokratske promjene, embargo na oružje, Rezolucije UN-a, specijalni izaslanici... A i danas će libijske izbjeglice pokušati preploviti tih 200 nautičkih milja od obale Libije do italijanskog otoka Lampedusa, u nastojanju da se dočepaju slobode i demokratije.
Očigledno, zapadni svijet je potpuno nespreman dočekao ono što je dobrim dijelom i zakuhao. Libija postaje zaboravljena zemlja od strane onih koji su tako glasno podržavali „demokratske promjene“ i Libija postaje zemlja na koju treba zažmiriti i praviti se da ne čuješ da se do sada preko 3.500 ljudi utopilo u vodama Sredozemlja,  pokušavajući pobjeći od „demokratije“.

A onom narodu u gumenim čamcima ili ribarskim brodicama, najvjerovatnije predstoji još jedna „mirovna konferencija“, „mirovni plan“, i ko zna koliko „rezolucija“ koje će uglavnom, ostati mrtvo slovo na papiru

Nema komentara:

Objavi komentar