Dok se o prvom nuklearnom programu, koji je počeo poslije Drugoga svjetskog rata, ponešto zna, za program iz 1980-ih čuli su tek malobrojni pojedinci.
U drugom jugoslovenskom nuklearnom programu, navodno kodnog imena “Sutjeska”, važnu ulogu igrao je sarajevski Energoinvest.
Karijera Božidara Matića bila je neraskidivo vezana za tu kompaniju na čijem je čelu bio od 1989. do 1993. godine.
“Kad je počeo nuklearni program u Energoinvestu, nisam u to bio upućen. Saznao sam to na čudan način, kad sam se 1985. vratio u Energoinvest nakon što sam četiri godine bio rektor Univerziteta u Sarajevu. Postavili su me tada za potpredsjednika za istraživanje i razvoj. Energoinvest je imao 11 istraživačkih centara, od kojih je šest bilo, prema ondašnjoj kvalifikaciji, na nivou instituta. Iako sam prije bio direktor jednog od tih instituta i sarađivao s ostalima, odlučio sam obići svaki od instituta kako bih se bliže upoznao s time što se radi”, kazao je prije dva mjeseca za “Jutarnji list” Božidar Matić u svom posljednjem intervjuu.
Kako je naveo, u jedan dio zgrade ITEN-a, Instituta za termotehniku i nuklearnu tehniku, nisu ga pustili.
“Rekli su mi: ‘Ovdje se radi jedan projekt. Prema ugovoru, projekt ne može vidjeti niko osim onih koji imaju dozvolu za to’. Kad su mi rekli da ne mogu dobiti uvid u projekt koji se radi u ITEN-u, pomislio sam da je to povezano s vojskom. Rekao sam da mi ne mogu kao potpredsjedniku Energoinvesta kriti šta se radi u institutu. Na to su mi rekli da se slažu i da će tražiti da budem stavljen na popis onih koji imaju pristup projektu”, rekao je Matić.
Priznao je da nije dočekao da dobije pristup tajnom projektu u ITEN-u jer ga je Branko Mikulić, tadašnji predsjednik jugoslovenske vlade, pozvao u Beograd.
“Mikulić je formirao novo Savezno izvršno vijeće (SIV) u kome se pojavio novi resor koji prije nije postojao na saveznom nivou: nauka i tehnologija. Prihvatio sam poziv, a kad smo radili program čime će se baviti novoosnovani Savezni komitet za nauku i tehnologiju, tamo nije ušla nuklearna tehnologija. Postavili smo druge ciljeve”, naglasio je Matić.
Ipak, kao savezni ministar za nauku vremenom je saznao o jugoslovenskom nuklearnom programu, ali, kako to kaže, iz “druge ruke”.
Jugoslavija je 1980-ih razvijala dva usporedna programa: program A bio je usmjeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmjeren na civilnu upotrebu nuklearne energije. U svemu tome je važnu ulogu igrao Energoinvest.
“JNA je sve ugovarala s Energoinvestom koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući i ITEN. Sve je bilo logično podijeljeno i ništa se nije dupliralo. Nije bilo konkurencije između instituta jer jedni nisu znali što drugi rade. Sve je to bilo u najvećoj tajnosti”, pojasnio je Matić.
U Zagrebu je program A bio posebno usmjeren na razvoj neutronske komponente bombe. Grupa sastavljena od desetak fizičara, elektroinženjera i tehničara iz Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) bila je direktno uključena u projekt. Samo su dvojica od njih znali pravu svrhu projekta na kojem rade.
U januaru 1988. godine njemački magazin “Spiegel” objavio je kako je Ruđeru Boškoviću uz finansijsku podršku sarajevskog Energoinvesta povjerena prerada nuklearnog otpada.
Iako je u tom članku pogrešno navedeno šta se u sklopu tajnog projekta radilo u Zagrebu, tačno je navedena važna uloga Energoinvesta.
“Energoinvest je bio odlična maska. U slučaju da nešto prodre u javnost, uvijek se moglo naći opravdanje da je riječ o istraživanjima za civilnu upotrebu nuklearne energije. Treba reći da je Energoinvest na vrhuncu svoje moći bio kompanija s 44.000 zaposlenih u kojoj je postojala sinergija. Industrijski dio, koji je nosio tehnološku zastavu, pokrivao je elektroenergetiku, procesnu opremu, automatiku”, pojasnio je Matić.
On je “Jutarnjem listu” govorio o važnom sastanku u saveznoj vladi 1988. godine.
“Sad počinje najčudnija stvar. Jednoga dana zove mene Branko Mikulić i kaže: ‘Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, ukinućemo nuklearni program. Znaš li što o tome?’ Kažem ja: ‘A nešto sam načuo’. Na to će meni Branko: Ne može to Jugoslavija raditi, mi moramo ići u privrednu reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram reći Generalštabu”, prisjetio se Matić, dodavši da je otišao na famozni sastanak.
“Kad sam došao, već su tamo bili svi na čelu s Veljkom Kadijevićem. Mene je jako iznenadio njihov civilizovani pristup kad im je Branko rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe. Nisu se bunili. Kadijević je čak i rekao da mi naše probleme ne možemo riješiti bombom. Kasnije mi je palo na pamet da nije bilo na sastanku generala Zvonka Čanadija, jedinog hrvatskog generala u operativnom dijelu, čovjeka broj jedan ili dva nakon Kadijevića. Možda nije ni znao za projekt nuklearne bombe”, rekao je Božidar Matić.
Naglasio je kako se na tom sastanku onda raspravljalo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.
Ipak, kao savezni ministar nauke i tehnologije, Božidar Matić je profitirao jer su preostala sredstva od nuklearnog programa prebačena u takozvani “Matićev fond”.
“Gašenje nuklearnog programa imalo je pozitivan efekat na realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije. Oko 1,5 odsto tadašnjeg jugoslavenskog BDP-a je išlo u istraživanje i razvoj: 0,5 posto kroz SIZ-ove, 0,5 posto kroz poduzeća, a 0,5 posto kroz tzv. Matićev fond. To je i danas san niza evropskih zemalja. Jednom prilikom mi je tadašnji ministar finansija Svetozar Rikanović rekao: ‘Dobro ste vi ono Armiji ugasili jer mi ne bismo tebi mogli osigurati 0,5 posto BDP-a Jugoslavije za realizaciju Strategije”, kaže Matić.
Na konstataciju kako mnogi misle da je jugoslavenski nuklearni program bio samo blef i da zemlja poput Jugoslavije nije mogla napraviti nuklearnu bombu, Matić kaže:
“Kako se samo varaju! To je potpuno pogrešno. Nije to bio blef, nego ozbiljan program razvoja nuklearne bombe. Prvo, bili su uključeni svi naučni kapaciteti ‘Vinče’, ‘Ruđera’, ‘Josefa Štefana’, ali i nekih drugih, poput Instituta za nuklearne sirovine u Srbiji. Treba voditi računa i da su napravljeni sporazumi s Irakom i Libijom za izradu rakete. Što će vam bomba ako nemate raketu koja je nosi? Prvo je potpisan ugovor s Irakom o raketi dosega 100 kilometara koja je napravljena. I ona se može smatrati operativnim oružjem”, rekao je Matić.
Matić je naveo i da je bila zamišljena i projektovana i raketa dometa 300 kilometara, ali je rat onemogućio njenu realizaciju.
“Za eksperimentisanje tom raketom bio je određen teren od Širokog Brijega do Herceg Novog. Taj slabo naseljeni potez je nekakvim urbanističkim planovima bio rezervisan za eksperimentiranje raketom i tamo se nije smjelo ništa graditi. Kada je priprema za tu raketu bila u toku, Jugoslavija je poslala čovjeka da vidi kako idu pripreme u Iraku. Tada je nastao prvi nesporazum. Projekat je u Iraku vodio Sadamov zet, inače čovjek visokog obrazovanja stečenog na Zapadu. A mi smo poslali našeg doktora nauke sa Stanforda. Bio je to susret dva jaka ega. Kada se naš čovjek vratio, napisao je negativan izvještaj jer je njegov ego bio pogođen”, ispričao je Matić.
Nema komentara:
Objavi komentar