Boreći se da ih nadjačam, ispalio sam tad kako je Jugoslavija najveće dostignuće u političkoj istoriji južnoslavenskih naroda i kako smo je morali sačuvati po svaku cijenu.
Prije nekoliko dana, u jednom ozbiljnom društvu, isto tako ozbiljan čovjek, zalijepi mi sred čela etiketu: jugonostalgičar! Pričali smo o trenutnoj političkoj situaciji, o procesima lustracije, o prekopavanjima grobnica koje su iza sebe ostavili komunisti, o Jasenovcu, o Foči, o osveti, o koječemu. U tom društvu jedino sam ja tvrdio da ne postoje četiri jezika i da je to najstrašnija laž koju smo progutali, na njoj počivaju sve ostale laži kojima nas nacionalisti hrane već više od dva desetljeća. Oni su, naravno, smatrali da je priča oko jezika zauvijek završena i nikako nisu mogli shvatiti ono što sam im govorio, da to nije prirodno, da je to laž, politikanstvo, i da se kao takvo ne može održati.
Treba li reći da sam i jedini smatrao kako se ovdje, u Bosni i Hercegovini, radi o jedinstvenom narodu, koji se prije nešto više od stotinjak godina sam nazivao jednim imenom. S tim svojim anarhističkim stavovima, kako će ih nazvati jedan drugi sagovornik, uskoro sam se našao sam protiv njih četvorice. Ali nisam popuštao. Ponekad, u ovakvim situacijama znam biti zaista uporan i tvrdoglav. Očito da sam ih izazivao i ljutio, tako da je atmosfera za stolom postala vatrena. Branio sam svoje stavove kao nikad, tako žestoko da je i moj nekadašnji prijatelj, koji me spojio sa ostalim nekadašnjim prijateljima koje nisam vidio više od petnaest godina, na trenutke ostajao zaprepašćen, jer me ovakvog nikada nije vidio.
Režim stvarao generacije neprijatelja
Naravno da sam prihvatio, ima tome već desetak godina, da su komunisti nakon što ih je poplava Drugog svjetskog rata izbacila na obale pobjednika, uradili grozne zločine iz osvete. Jedino se nismo mogli složiti oko brojki, ali o tome se zasigurno nikada nećemo složiti. Uglavnom, pokušavao sam im objasniti da na tu situaciju gledam izričito kroz prizmu ljutnje prema komunistima, zbog toga što je sklanjanje tih, i nekih drugih zločina pod tepih u velikoj mjeri omogućilo raspad Jugoslavije. Režim je u startu stvorio generacije neprijatelja koje će na kraju ne samo njemu, već i cijeloj državi doći glave. Ali, ono što je uslijedilo poslije, sedamdesetih godina, eh, da smo to bogdo sačuvali.
Boreći se da ih nadjačam, ispalio sam tad kako je Jugoslavija najveće dostignuće u političkoj istoriji južnoslavenskih naroda i kako smo je morali sačuvati po svaku cijenu. Oni su ušutjeli, sva četvorica, a ja sam, isto tako šuteći, pobjedonosno kružio pogledom preko njihovih lica. Uživao sam u njihovoj zbunjenosti, prsio sam se kao kakav general koji je izveo strahovit prepad i udario neprijatelja tamo gdje je najmanje očekivao. Osjećao sam kako je pobjeda na mojoj strani i pokušavao smisliti nešto još razornije, nešto što će ih potpuno dotući.
Ali, bili su brži. Kao da poteže posljednji argument – onaj koji se čuva kada više ne bude prostora za uzmak, koji ne želimo upotrebljavati i kojeg ćemo iskoristiti samo ako nas neko, drzak i bezobrazan, prisili na to – promeškoljivši se na stolici, profesor je prvo pogledao svakog od svojih prijatelja ponaosob, kao da od njih traži dozvolu, a onda je ispalio: „Ti si jugonostalgičar!“ Izgovorio je to kao da pritišće dugme koje će osloboditi atomsku bombu, kao da zaprašuje neprijatelja bojnim otrovom, kao da upotrebljava još smrtonosnije zabranjeno oružje.
Biti jugonostalgičar je kompliment
Sad, nakon što je izgovorio ovu kratku i ubojitu rečenicu, u njegovim pokretima kojima je pripaljivao cigaretu bilo je i blagih naslaga kajanja i izvinjenja, kao da mi je želio reći: Oprosti, to nikad ne bih uradio da nisam bio prisiljen. I ostala trojica su me gledala na isti način, kao da me sažalijevaju. Vazduh oko nas bio je prezasićen nelagodom. Nasmijao sam se i rekao: „Jesam, jugonostalgičar sam. Hvala na komplimentu.“ Pokušavao sam to izgovoriti bez ironije. Možda sam i uspio. U svakom slučaju, nastavio sam govoriti kao da se ništa vanredno nije dogodilo.
Ali, oni su ustajali, bez riječi. Za njih je ovaj razgovor, izgleda, bio završen. Pozvali su konobara i oblačili su svoje kapute kao da me ne primjećuju. Sva trojica su se, uvježbano kao da to rade svake noći, nacrtala između konobara i mene kada sam se hvatio novčanika i krenuo da platim. Ne, odrješito su potegli rukom, stavljajući mi do znanja da ne dolazi u obzir da ih častim. Ništa mi drugo nije preostalo nego da, iz čiste pakosti, izvirujući preko njihovih ramena, kažem konobaru da u ovom slučaju ono što sam ja popio ne stavlja na njihov račun.
Šaroliko društvo
Mislio sam da ću ih tim postupkom uvrijediti, ali oni nisu imali ništa protiv. Potpuno su me negirali, kao da ne postojim, kao da mi žele reći da onaj ko njih, čestite i uzorite građane prisili da upotrijebe onu riječ taj ne zaslužuje više nikakvu njihovu pažnju. Vrijeme je da napokon kažem da je jedan od njih univerzitetski profesor, drugi je poslanik, treći je savjetnik načelnika, a prijatelj koji nas je spojio je privatnik.
Svalio sam se u stolicu, potpuno poražen. Gledao sam ih kako napuštaju restoran. Bio sam sav smušen, nikako nisam mogao samome sebi razjasniti kako su me to, odjednom, od apsolutnog pobjednika, od nekog ko je već stajao nad nokautiranim protivnikom, iznenada, nevjerovatnim hokus-pokusom, pretvorili u gubitnika bez mjere, koji čak i ne zna kako je to i zbog čega poražen, samo, svim svojim bićem, kao vatru koja se kotrlja u dubini utrobe, osjeća taj poraz, težak poput vodeničnog koleta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Nema komentara:
Objavi komentar