Prije 50 godina, širom tadašnje Jugoslavije pojavili su se posve neobični kiosci i preokrenuli poimanje dotadašnjeg ovog oblika arhtekture. Umjesto malih, sivih, neuglednih, betonskih objekata, rezerviranih za prodaju novina i sličnih potrepština, pojavili su se moderni "plastični" crveni kiosci (bilo je i drugih boja, ali se crveni najviše pamte i pominju), zaobljeni i sa velikim staklenim površinama. Bili su lako prenosivi, a ako je nekom trebalo više prostora, to je dobijao spajajući dva ili više kioska. Mogli su imati providne nadstrešnice, neonske natpise...
Cvjećare, prodaja brze hrane, voća, povrća, novina, skijaških karata... samo su neke namjene ovih kioska, a i nakon pet decenija su prisutni na balkanskim ulicama. Posebno su popularni na internetu gdje se označavaju kako „legendarni crveni kiosci“.
Kreirao ih je Saša Machtig, slovenački dizajner, sada profesor emeritus na ljubljanskom Univerzitetu. On u razgovoru za Al Jazeeru govori o kreiranju ovog kioska, njegovom uvrštenju u njujorški Muzej moderne umjetnosti (MoMA).
Prije pet decenija napravili ste nešto što je promijenilo izgled ulica bivše Jugoslavije, pa i šire – Kiosk K67. Kako ste došli na ideju da napravite ovaj multinamjenski objekat?
Desile su se neke slučajne stvari, a Louis Pasteur je kazao kako je sreća naklonjena samo spremnom umu. Bio sam nasljednik reformiranog B smjera studija profesora Eda Ravnikarja (1960-1966), koji sam opisao u Ravnikar in design u Antologiji Hommage a Edvard Ravnikar (1907-1993). Za profesora, koji 'design' u naslovu nije preveo na slovenski u 'oblikovanje', izvorni engleski termin pravilnije izražava strukturu transdisciplinarnog hibrida humanističkih, tehničkih i društvenih nauka. Studija 'Design 69' je poruka nasljedstva propale reforme studije koju smo nekako sačuvali u formi novog studija oblikovanja na Akademiji 24 godine kasnije.
Machtig: Zbog tako uspješnih proporcija, do kraja proizvodnje u 1990. prodali gotovo 7.500 jedinica, ukupne površine 40.000 kvadratnih metaraMAO
Do same ideje doveo je slučajni razgovor ljeta 1966. godine, a koji je dao pogon eksperimentalnom rješenju banalnog problema uređenja mog grada. Kada pogledamo unazad 50 i nešto godina, vidi se da je eksperiment dobio dugoročnu primjenu samo zato jer mi se posrećilo, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, realizirati tadašnje smjernice tehnološki podržane eksperimentalne industrijsko oblikovane arhitekture.
Sve je počelo neplaniranim razgovorom Marka Šlajmerja, Brace Mušiča i Marjana Kolariča, koji su pri kontroli napretka mog tadašnjeg projekta ljetne 'Evropske kafane' rado skrenuli na druge teme urbanizma i arhitekture. Prvi urbanista Ljubljane je počeo razgovor o zbunjujućem položaju kioska i putne opreme u gradu, sa niskim funkcionalnim i tehnološkim standardom. Željeli su otkloniti zabunu naprednim dizajnom i izvedbom. Ja sam jednostavno pokušao pronaći rješenje za to. Rješenje je bilo u sistematskom pristupu, modularnom dizajnu funkcije i konstrukcije u upotrebi novih tehnologija i materijala iz kojih sam dizajnirao matični križni modul, kao punkciju dvije cijevi. Iz matice sam razvio skup pet po dužini usklađenih prostornih modula. Sistem je davao neograničene mogućnosti generičkih struktura.
Potencijalni korisnik je bio poznat iz razgovora komisije, zato sam matični modul napravio za potrebe minimalnog poslovnog, prodajnog ili životnog prostora i odredio mjere 2,40 x 2,40 x 2,40 metara. To je odgovaralo potrebama široke upotrebe i tipologijama prostora upotrebe u urbanim i drugim okruženjima. Dizajn sam u modelima iz PVC-a predstavio Šlajmerju i kolegama koji su na prvi pogled bili oduševljeni. Također sam dobio podršku u traženju investitora, a proizvođač je već bio izvođač radova na prozirnoj poliesterskoj olupini.
Nakon toga je išlo samo od sebe, a ja sam se uvijek više preusmjeravao, od urbanističkih i arhitekturnih projekata velikog opsega, do nove kompleksnosti masovne produkcije industrijski oblikovane male arhitekture, raspršene po velikoj teritoriji Jugoslavije, a nakon toga i Evrope i svijeta.
Zbog tako uspješnih proporcija, do kraja proizvodnje u 1990. prodali smo gotovo 7.500 jedinica, ukupne površine 40.000 kvadratnih metara. K67 je odgovarao spletu poslovne uspješnosti, zajedno s upotrebljivošću, poželjnošću, izvodivošću i sposobnošću da opstane na tržištu.
Nema komentara:
Objavi komentar