Činjenica da se spomenička kultura u regionu sve manje održava i često ruši, čime se njena ideja da prenosi i održava u životu plamen revolucije poništava, odvela nas je do Gala Kirna, koji proučava modernističku spomeničku kulturu kao istraživač-saradnik na Kulturlaboru, institutu za kulturalna istraživanja u Berlinu.
Kirn je studirao političku teoriju na Fakultetu društvenih nauka u Ljubljani i političku filozofiju na Univerzitetu Nove Gorice, gde je doktorirao s tezom o konceptualizaciji politike i reprodukcije u delu Luja Altisera: slučaj socijalističke Jugoslavije. Član je kolektiva Re-Orient (Berlin), filmskog festivala GoEast! (Wiesbaden) i Radničko-pankerskog univerziteta (Ljubljana).
Svedoci smo da su antifašistički spomenici iz doba SFRJ masovno zapušteni i da se ruše - navedimo samo primer Hrvatske, gde je uništeno približno 3.000 spomenika. U čemu se ogleda istorijska važnost jugoslovenske spomeničke kulture i kako gledate na činjenicu da se na ovim prostorima pamćenje lako briše?
- Jugoslavenska spomenička kultura, a naročito ona koja je posvećena narodnooslobodilačkoj borbi (NOB), jeste specifičan dio balkanske istorije, koja, kao rijetko šta, ima univerzalne emancipatorske domete. Naime, referira na partizanstvo i figuru partizana koja nije sinonim samo za jedan uspješan antifašistički pokret za vrijeme brutalnih okolnosti fašističkog terora, nego i primjer za autonomnu politiku koja već za vrijeme Drugog svjetskog rata prkosi imperijalističkim tendencijama zapadnih i istočnih saveznika, koji su podijelili zone uticaja u Evropi, tako da je najinteresantnija spomenička kultura NOB-a ona koja obuhvata i antifašističke i revolucionarne aspekte. Nadalje, jugoslavenski NOB jeste dio političke revolucije južnoevropske periferije; od prve tačke gdje je antifašistički pokret demonstrirao otpor u Španiji 1936, preko jugoslavenskih partizana i završne sekvence do koje dolazi sa porazom grčkih partizana 1949.
To da se pamćenje lako briše vrlo je važna teza. Socijalistička Jugoslavija uspjela je da ritualizira sjećanja na NOB kroz spomenike i kulturne politike, državne parade, školske udžbenike, političke govore. Partija je uspostavljala jednu vrstu klasne svijesti gdje se gradio pozitivan odnos prema radničkoj klasi i prema samoj Jugoslaviji. To je potrajalo i poslije Titove smrti. Da ste, recimo, krajem osamdesetih godina došli u Jugoslaviju i rekli ljudima da ta zemlja više neće postojati i da će biti rata, većina bi vas gledala kao luđaka nacionalistu. Ali, nakon toga smo dobili etnička čišćenja i jednu vrstu brisanja pamćenja. Ako su ova zbivanja pokazala nešto, to je da nema nikakvih garancija. Da se, jezikom političke teorije, ona hipoteza "never again", prema kojoj se ono što je bilo "nikada više" neće ponoviti, ispostavlja naivnom.
Istorijski revizionizam vrlo je dominantan i, kako kažete, uspeva da menja funkciju spomenika na osnovu liberalne doktrine.
- Tu mogu da se poslužim slovenskim iskustvom. Tačno je da kod nas, s obzirom na to da nije bilo rata, nije odmah bilo otvorene rehabilitacije fašizma. Međutim, manipuliralo se pitanjem nacionalnog pomirenja. Tako smo imali priču o pomirenju partizana sa domobranima – lokalnim fašistima u Sloveniji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Oni su mireni jedni s drugima u ime nacije i nove Slovenije. A zanimljivo je da se ovih dana razmatra postavljanje ogromnog spomenika svim žrtvama rata i totalitarizma, prema zahtjevu predsjednika Boruta Pahora.
Međutim, uloga tih pedagoških i liberalnih spomenika jeste da delegiraju sjećanje na sam spomenik, a nas odriješe od svakog aktivnog sjećanja, dok bi se floskulom totalitarizma trebali izjednačiti partizani i fašisti, što je kompatibilno s evropskim projektom izjednačavanja komunizma i fašizma. Trebali bismo zaboraviti zbog koga smo i zbog čega imali žrtve koje su pale za antifašizam i socijalnu revoluciju, zaboraviti da partizanskog otpora ne bi bilo bez fašističkog terora. Zato je vrlo delikatno kad govorimo o pomirenjima i treba se pitati s kim ili sa čim se mirimo. Treba biti vrlo precizan u tome ko je i zašto započeo rat i doveo do okupacije i lokalne kolaboracije. Ali, danas vidimo da liberalna doktrina pokušava poništiti jedan realni, istorijski angažman.
Vi, međutim, govorite da može postojati dihotomija u odnosu prema žrtvama čak i kad imamo aktivno sećanje na njih.
- Pitanje žrtve ima svoja potpitanja. U skorijoj literaturi Judith Butler ili Enza Traversa govori se o mogućnosti žalosti, koja može poslužiti, kroz progresivnu dimenziju sjećanja, čak kao temelj jedne emancipatorske politike. Recimo, Traverso kaže da nas u većoj mjeri može angažovati sjećanje na naše pale bake ili djedove nego neka buduća sreća naših unuka. S druge strane, prema Walteru Benjaminu, mi bismo se trebali sjećati borbe potlačenih, ali isto tako Benjamin upozorava da nas to može baciti u lijevu melanholiju.
To je ono kada se isuviše čvrsto vežemo za neki primjer poraza iz prošlosti, pa izgubimo svaki angažman u sadašnjosti. Jer ništa nije tako dobro kao onaj poraz od juče. Ja mislim da, ako govorimo o partizanskoj borbi, treba ponavljati takav gest, ali ne na isti način, jer ne možemo zamišljati da se borimo s fantomskim fašistima u šumama. Nemamo s njima posla.
A s kim / čim imamo posla?
- Naš politički neprijatelj jeste nacionalliberalizam (naci-liberalizam) i to su figure poput Wildersa, Trumpa, Le Penove itd. To su oni koji danas populistički prezentiraju sebe kao antiestablišment, dok ustvari spašavaju tehnokratski establišment, koji su, u posljednjoj instanci, prokapitalistički unutar uskih nacionalističkih horizonata. Opet se vraćam na pitanje revizionizma, koji za cilj ima dominaciju (neo)liberalizma, pa i po cijenu rehabilitacije raznovrsnih struja istorijskih lokalnih fašizama. Dakle, imamo vrlo direktnog i neskrivenog političkog neprijatelja, koji nam je poznat još od građanskih ratova početkom devedesetih. Možemo ga locirati između ekstremno nacionalističkih stranaka i Crkve, no i među inicijativama odozdo. Ponekad taj naš neprijatelj otkazuje finansiranje i zaštitu spomenika, a nekad ih odluči minirati. Ono što se nameće kao ključno pitanje jest: na koji se način danas sjećati, a da to bude izvan nacionalnog i totalitarnog sjećanja.
Pisali ste o tome da je potreban novi odnos prema javnom sećanju i da treba konkretnije upotrebljavati ono što se nalazi van muzeja, pri čemu su spomenici deo političkog obrazovanja ispred kojih možemo učiti kao u open-air učionicama.
- Ovo pitanje koje sam istakao – na koji se način treba sjećati – zapravo je na kritičkoj publici. Na intelektualcima, političkim aktivistima i kulturnim radnicima. Lekcija partizanske borbe koja se danas sve više naglašava jeste kako kombinovati "negativnu" borbu (antifašizam) i afirmativni program (socijalnu revoluciju); to jeste paradoksalna i kontradiktorna veza koju spomenici mogu uspostaviti, čineći sjećanje mjestom različitih tenzija i intervencija – a potrebno je da to mjesto danas bude još veće. To znači da ne treba rješavati pitanja tranzicije već se baviti pitanjem na koji način ponoviti partizansku gestu. A na to ne može dati odgovor, usamljeno, radikalna teorija niti radikalna umjetnost nego sprega politike, umjetnosti i teorije. I na to mjesto i takav događaj ne smijemo čekati. Moramo ga aktivno organizovati.
Ako se vratimo na istorijski primer antifašističkih spomenika, videćemo da je upravo postojala hrabrost u menjanju dominantnog obrasca delovanja. Naime, spomenička kultura u Jugoslaviji vremenom je razvijala nove tendencije u umetničkim stilovima, koji su onda postajali dominantni činioci kulturne politike sećanja.
- Zanimljivo je da se jugoslavenska politika u početku nije mnogo razlikovala od realističnih narativa / formi u zapadnim zemljama, koje su nakon Drugog svjetskog rata izgradile veliki broj ratnih spomenika. Kasnije, međutim, spomenici narodnooslobodilačkoj borbi jednostavno izlaze iz okvira lokalnih specifikuma. Počinju se ticati širih procesa i projekata sjećanja. Veliko nadahnuće u tom smislu bit će umjetnost Vladimira Tatlina, iz koje se iščitava ono transnacionalno i ono što će, zapravo, biti okrenuto prema budućnosti. Jugoslavenski autori – Bakić, Bodganović, Džamonja, Tihec – razvijaju vlastite forme, koje nisu samo vezane za crvenu petokraku i humanistički reprezentirane figure partizana ili partizanki već dolazi do masovnih intervencija na skulpturama.
Grade se spomenici koji nam formom ne sugeriraju jasnu priču. To će čak probuditi kritiku i jednom mainstream partijskom pogledu: treba li graditi apstrakne spomenike za koje niko neće razumjeti da stoje u čast partizanskoj borbi? Međutim, ne treba zaboraviti da spomenici ne izražavaju samo nečiju figuru već i ideju revolucije, koju je itekako teško formalizirati.
Osim toga, kuriozitet je da se spomenici ne postavljaju na uobičajena mjesta spektakla za publiku i turiste – na gradske trgove – već na autentične lokacije gdje su se vodile glavne borbe, pobjede i porazi partizanske vojske. A spomen-parkovi nemaju nužno muzeje. Da bi se ovo razumjelo, treba gledati kako je išlo finansiranje izgradnje spomeničkog naslijeđa. Ono je u dobroj mjeri dolazilo odozdo. Federalni budžet davao je samo dio, a onda i opštinski i gradski budžeti, pa sve do fabrika i radničkih organizacija. To je finansijski, zaista, bio samoupravni projekt.
Deo jugoslovenskog nasleđa jesu i heroji čija se značenja menjaju s promenom društveno-političkog konteksta. Jednom sagrađen i osveštan lik heroja može izgubiti značenje i ideju o antifašističkoj borbi. Na primerima heroja kao da možemo govoriti o kraju utopije.
- Narodni heroj jeste figura koju možemo povezivati s pričom o žrtvovanju, natčovječanskim naporima koji su ulagani za veliki cilj, drugove, za život. Čak su neki gradovi dobijali nazive po narodnim herojima kako bi se ukazalo na njihovu kolektivnu žrtvenu dimenziju, tako da u toj politici imamo različite slučajeve.
Sanja Horvatinčić napisala je dobar članak o tome da je uz ideju heroja u SSSR-u obično stajao socijalistički realizam kao žanr. Kod nas, s nekoliko izuzetaka (Murska Sobota i slično), nema mnogo tog žanra, kao ni u kulturi od 1952. uopšte. Ono što je manje zanimljivo kod nacionalnog heroja jest činjenica što je u pitanju bila etatistička politika, vođena odozgo, za razliku od samoupravne. Doduše, bilo je i heroja kojima su nakon rata, uglavnom u seoskim krajevima, podizani spomenici od strane mještana, polulegalno.
Ali, problem je u tome što nije postojao transfer te vrste sjećanja na mlađe generacije, pa je tako u šezdesetim godinama kod nove ljevice, ali i u kulturi i kritičkim filmovima vladao diskurs "vi ste se borili za te stvari, ali pustite nas, to nije naša borba". U postjugoslavenskom kontekstu možemo reći da je došlo do radikalnog napuštanja kulture sjećanja. Ako pravimo kritiku na račun vremena heroja Jugoslavije, treba shvatiti na koji način angažirati mlade i nove generacije da uspostavljaju taj transfer i politiku sjećanja.
Izvor: Al Jazeera
Nema komentara:
Objavi komentar