Tamnoplave školske uniforme, emisija Branka Kockice, pionirske kape i marame, štafete mladosti, reklama za kremu za sunčanje Coppertone, automobil Zastava 101 i farmerke Lee Coper, šoping u Trstu, ploče i kasete, crno-bijeli televizor, ordeni rada, fotografije iz radničkih odmarališta na Makarskoj rivijeri, stari jugoslovenski pasoš, novčanica od 5.000 dinara sa likom Josipa Broza Tita…
Prikupljeni kao eksponati koji uz fotografije, plakate i videa prikazuju svakodnevni život građana u bivšoj Jugoslaviji mogu se vidjeti na putujućoj izložbi “Nikad im bolje nije bilo?”, koja je iz Beograda, odnosno Muzeja istorije Jugoslavije, stigla i u Sarajevo, u Historijski muzej BiH.
Većinu predmeta iz nekadašnje države donirali su građani Sarajeva, kao i prije toga građani Beograda, nakon čega će izložba biti predstavljena u Ljubljani, Zagrebu i Puli, sa istim pozivom.
“Ideja izložbe bila je ta da ona bude putujuća i da predmeti budu sakupljeni od lokalnog stanovništva kako bi se time posle celog putovanja dobila jedna balansirana slika svakodnevnog života u bivšoj Jugoslaviji od kraja Drugog svetskog rata do 1990. godine, sa određene istorijske distance”, objašnjava Ana Panić, kustosica u Muzeju istorije Jugoslavije i autorica ove izložbe na kojoj su radili i historičari iz Beograda i Pule.
Sam naslov izložbe izgovoren je dva puta, u nešto izmijenjenom obliku. Britanski premijer Harlod Macmillan obraćajući se svojim glasačima 1957. rekao je da većini Britanaca nikada nije bilo tako dobro, što je ostao simbol evropske modernizacije nakon Drugog svjetskog rata.
Istu tu rečenicu, u malo drugačijem obliku, izgovara i Kata Rasnik, radnica u fabrici Borovo kod Vukovara, 1984. godine za Radničke novine.
“Zapravo u daljem čitanju intervjua sa njom otkrivate da njoj nije toliko dobro, da ona živi sa troje dece, mužem, svekrvom. Svekrva je dobila stan, ona i muž nisu mogli da dobiju stan, imaju kredit, hranu nabavljaju sa sela. Nije to tako idealno, ali prosto je njena startna pozicija bila loša, ona je iz Bosanske Posavine gde je spavala na slami sa celom porodicom i za nju zaista nikada nije bilo bolje nego taj standard koji je doživela.”
Odlazak u Trst i kupovina prvog auta
Upravo se tim modernizacijskim iskorakom izložba i bavi - koliko se u jednom životnom ciklusu toga promijenilo da je neko od spavanja na slami u ruralnom kraju došao u grad, dobio stan, posao, prvi put gledao televiziju, prvi put dobio auto.
“To se isto dešavalo u Evropi, ali je u Jugoslaviji bilo drastičnije, jer je bila ruralna zemlja sa mnogo nepismenog stanovništva”, kaže Panić.
Ipak, dodaje, naziv izložbe je izazvao i kritike: “Bilo je pitanja ‘ko su oni, zašto im’ - zapravo svi ‘oni’ smo ‘mi’ koji smo tu živeli, ali mi smo to sada posmatrali sa neke istorijske distance, pa su nam ti ‘oni’ objekat istraživanja.”
Izložba je podijeljena u dva dijela - “Ritam života” i “Ritam godine”. Ovaj drugi dio posvećen je praznicima u socijalističkoj Jugoslaviji, kojih većinom danas nema - Dan boraca, Dan republike, Dan mladosti...
“Tako da smo istakli praznike i koje vrednosti su slavili, jer je reč o univerzalnim vrednostima, kao što su ženska prava, zatim Praznika rada koji je ostao, ali se, barem u Srbiji, ne obiležava na taj način kao prije, Nova godina je ostala, ali je u to vreme imala možda veći značaj kao praznik koji je trebao da ujedini stanovnike različitih konfesija.”
“Ritam života” prikazuje različite periode života građanina bivše Jugoslavije, od formalnog obrazovanja, vaspitanja kroz pionirske organizacije, omladinske radne akcije, JNA, zatim svijet rada, u kojem su izdvojena dva zanimanja - rudar i sekretarica, pa preko odlaska na odmor koji je u prvim godinama bio vezan za radnička odmarališta, do konzumerizma.
“To je jedan specifikum Jugoslavije koja je bila socijalistička zemlja a ipak konzumeristička, tako da su ljudi mogli kupovati ona dobra koja u drugim socijalističkim zemljama nisu bila dostupna, mogli su putovati bez viza, odlaziti u Trst i druge evropske gradove. Tu je i motorizacija i kupovina prvog automobila, pa useljenje u prvi stan što je bio definitivno jedan od glavnih događaja u životu Jugoslavije”, kaže Panić.
Nostalgija građana Sarajeva
Zbog toga je na izložbi prikazan dio tog stana - dnevna soba i kuhinja, gdje isključivo građani grada u kojem gostuje izložba doniraju predmete za njihovo opremanje.
Odziv stanovnika Sarajeva je, dodaje Panić, bio je ogroman, mnogo veći od onoga u Beogradu.
“U Beogradu smo dobijali veliki broj predmeta, ali ne ovoliki kao u Sarajevu. Da li su građani Sarajeva nostalgičniji, ili imaju drugačiji odnos prema tome? Mislim da je u Srbiji dosta kritičniji odnos prema socijalizmu i Jugoslaviji nego što je bio u Sarajevu, tako da je zanimljivo da na kraju izložbe sakupimo sve to i da vidimo kako ljudi gledaju na tu istoriju.”
Kustosica u Historijskom muzeju BiH Svjetlana Hadžirović kaže da su sami bili iznenađeni velikim brojem predmeta koje su dobili, ali i brzinom odziva.
“A i iznenadili smo se da su uopšte sačuvali te predmete s obzirom da smo imali rat, da su se mnoge stvari palile da bi se ljudi grijali, kao naprimjer videokasete. Tako da smo uspjeli da napravimo ono što je bio dio našeg sudjelovanja u projektu, sobu i kuhinju, koje smo opremili da ljudi vide kako se nekada živjelo - od starih usisivača, fenova, starog crno-bijelog televizora koji još radi, aspiratora, starinske mašine za mljevenje mesa, starog kredenca koje su naše bake i nane koristile, vitrine... Zaista jako puno detalja koji su dočarali atmosferu kako smo nekada živjeli.”
Reakcije građana, dodaje Hadžirović, bile su dobre, što pokazuje i velika posjeta koju su zabilježili u Historijskom muzeju BiH.
“Prvi put od rata pa naovamo imamo veći broj domaćih posjetilaca u odnosu na strance. Uvijek je bilo 10 posto domaćih, a 90 posto stranca, što se sada okrenulo”.
Izložba bi u Sarajevu trebala ostati do 17. decembra, a iz Historijskog muzeja BiH nadaju se da će se taj rok produžiti.
Kako kažu, za ovu instituciju koja već 20 godina funkcionira sa neriješenim statusom, zbog čega vlasti izdvajaju mala ili nikakva sredstva za njen rad, bar što se tiče posjeta, “nikad bolje nije bilo”.
Piše: Vedrana Maglajlija
Izvor: Al Jazeera
Nema komentara:
Objavi komentar