utorak, 1. prosinca 2015.

Mig 29




Lovačke karakteristike aviona MiG-29 su naglašene prvenstveno respektivnim asortimanom raketnog naoružanja, koje dolazi do punog izražaja zahvaljujući prvenstveno jedinstvenom integrisanom sistemu za otkrivanje, praćenje, zahvat i gađanje ciljeva – realizovanog kroz princip fuzije senzora. Takav princip je prisutan i na familiji aviona Su-27. Jedini operativni zapadni lovački avion sa sličnim spektrom senzora je američki F-14D, ali njemu nedostaje laserski daljinomer karakteristika ruskih migova i suhoja.

Kroz projekat aviona MiG-29 i dalje se oživotvoruje nekadašnja sovjetska krilatica: "leteti brže od svih, leteti dalje od svih i najviše nositi". Doduše, sada je ona nešto modifikovana i mogla bi se parafrazirati kao: "manevrisati brže od svih, manevrisati energičnije od svih, prvi pogoditi cilj". MiG-29 je jedini ruski avion koji je ušao u naoružanje NATO- pakta kroz nemačko ratno vazduhoplovstvo - Luftvafe. U maju 1995. godine MiG-29 je uključen i u borbeno dežurstvo NATO-vazduhoplovnih snaga. Krajem 1997. godine SAD su od Republike Moldavije kupile 21 avion MiG-29 za svoj tim "Red Eagles" za obuku američkih pilota na ruskim avionima.

Po spoljašnjem obliku MiG-29 ima sličnosti s američkim avionima sedamdesetih godina - F-14, F-15, F-16 i F-18, ali i sa sovjetskim (ruskim) avionom Su-27. Ipak, detaljnim razmatranjem konfiguracije aviona se može uočiti, da je on veoma različit u odnosu na svoje zapadne rivale: široko razmaknuta dva vertikalna repa, debeo strejk, uzgonski trup i široko razmaknuti motori. Kao elemenat borbene žilavosti i preživljavanja protiv raketa zemlja-vazduh (Z-V) i raketa vazduh- vazduh (V-V) MiG-29 je od samog početka razmatran kao dvomotorac, bez obzira što se svesno moralo prihvatiti povećanje i mase i cene aviona.





Aktuelna su stalna međusobna optuživanja poznatih svetskih aerodinamičkih škola o "krađi" projektnih rešenja. Međutim, to su ipak bizarna "prepucavanja", jer svi projektanti veoma dobro znaju, da je "trnovit put do zvezda" pa tako i od ideja do konkretne primene nekog aerodinamičkog ili konstrukcijskog rešenja. Sve nove ideje se podvrgavaju dugotrajnim i detaljnim ispitivanjima u aerotunelima i na demonstracionim avionima. U stvari, slična aerodinamička rešenja proizilaze iz sličnih zahteva naručilaca, pa su kod projektanata neizbežna slična razmišljanja, slični prilazi, pa i slična rešenja za istovetne probleme!



Stapanje krila sa trupom i strejkovi daju optimalan doprinos stvaranju maksimalno mogućeg uzgona. Sam doprinos trupa u stvaranju uzgona iznosi oko 40%. Zahvaljujući aerodinamičkoj konfiguraciji avion je optimiziran za let na velikim napadnim uglovima - oko 26 stepeni. To omogućuje pilotu, da maksimalno koristi stvoreni uzgon za manevrisanje, izraženo kroz povećanje ugaone brzine zaokreta i kroz smanjenje radijusa zaokreta. Potreba za velikim uzgonom trupa je dovela do upotrebe široko razmaknutih motora, što takođe povećava borbenu žilavost aviona. Naime, mala je verovatnoća, da će pogodak jednog motora IC-raketom dovesti do uništenja ili do prekida rada drugog motora.


Istovremeno, takvim rasporedom motora je ostavljeno dovoljno prostora za podvešavanje podtrupnog rezervoara za gorivo od 1.500 litara. U praksi se pokazalo, da MiG-29 može da leti, da izvrši zadatak i da sleti s jednim motorom! Možda će se neko odmah zapitati: "Ako je to tačno, zašto se onda MiG-29 srušio na izložbi u Parizu?" U Parizu 1989. godine pilot Anatolij Kvočur je "izgubio" jedan motor zbog upada ptice, a udes je bio neizbežan, zato što se otkaz motora desio na kraju faze leta aviona minimalnom brzinom na velikom napadnom uglu. Kao posledica takvog leta maksimalni otkloni aerodinamičkih upravljačkih površina nisu bili dovoljni da stvore aerodinamičke sile kojima bi se moglo kontrirati osnosimetričnom potisku s ispravnog motora, koji je radio na režimu dopunskog sagorevanja ("forsaža"). U svakom slučaju to je bio šokantan događaj, koji je stručnjacima bio jasan i razumljiv, ali je zlonamernima to bio ponovno "dobar" argument za kritiku kvaliteta ruske tehnike. Srećom, i ovde je do izražaja došla ona mudra narodna izreka "u svakom zlu ima i dobrog" - potvrđena kroz visoku pouzdanost izbacivog sedišta K-36D, koje je pilotu spasilo život u gotovo nemogućim uslovima.


Dva vertikalna repa su veoma pažljivo pozicionirana i dimenzionisana, a efikasnost im je poboljšana ugradnjom malih generatora vrtloga na pito-cevi. (Potrebno je napomenuti, da je američko RV imalo problema sa pojavom naprslina u korenu vertikalnih repova aviona F/A-18 zbog udara vrtloga sa strejkova. Jedno vreme su avioni F/A-18 čak bili i prizemljeni. Problem je otkriven simulacijom strujanja oko aviona i repova pomoću kompjuterske aerodinamike). Strejkovi (u ovom slučaju koreni produžeci krila) generišu stabilizirajuće vrtloge, koji obezbeđuju let na velikim napadnim uglovima, potpomažu stabilizaciju vazdušne struje i usmeravaju vazdušnu struju u uvodnike vazduha.
Kabina aviona MiG-29 pokazuje bitne razlike između koncepcije projektovanja letelica na Istoku i na Zapadu. Osim gornjeg prikazivača (HUD), ostali deo opreme kabine je klasičan i prepoznatljiv iz sedamdesetih godina.




 Neki bi odmah rekli: "Eto, to je dokaz da je MiG-29 "inferiorniji" u odnosu na F-16, F/A-18 i Mirage 2000". Istina je, međutim, mnogo komplikovanija nego što to na prvi pogled izgleda. Najpre treba sesti u kabinu aviona MiG-29 i doživeti šta znači "ruska integracija" - tj. funkcionisanje sistema HUD-radar-optoelektronski senzori- -nišan na pilotskoj kacigi u stvarnim uslovima leta. S druge strane, logika projektovanja kabine aviona MiG-29 je podređena pilotima aviona MiG-21 i MiG-23. Naime, MiG-29 je prvenstveno bio namenjen njima - ljudima kojima je unutrašnjost kabine trebalo da bude odmah poznata, a istovremeno značajno osavremenjena. Dakle, preobuka pilota s aviona MiG-21 i MiG-23 na MiG-29 je bila laka i brza - s akcentom na upoznavanju karakteristika stabilnosti i upravljivosti i novog navigacijsko-nišanskog sistema.
Kod aviona F-16 i F/A-18 pilot sedi "na vrhu" trupa u kabini kapljastog oblika, koja obezbeđuje odličnu vidljivost od 360 stepeni. Pilot na avionu MiG-29 sedi dublje u kabini, tako da mu se okvir kabine nalazi u visini ramena. Zbog toga je pogled napred-dole i bočno-dole delomično ograničen površinama trupa i nosa aviona.



U konstrukciji aviona MiG-29 su primarno primenjeni metali (legure aluminijuma, čelici i legure titanijuma) i delomično kompoziti - na sekundarnim delovima strukture (na krajevima krila, na nosu aviona, na antenama) - što je gotovo istovetno kao i kod vrhunskih zapadnih aviona treće generacije.
Za samozaštitu od IC-raketa i radarski navođenih raketa MiG-29 u korenim produžecima vertikalnih stabilizatora ima ugrađen sistem za izbacivanje IC-mamaca i protivradarskih patrona. Novije verzije aviona imaju ugrađen i aktivni radarski ometač.

Nema komentara:

Objavi komentar