Nekoliko slučajnih primjera iz vremena vladavine Josipa Broza Tita i Saveza komunista koji demantuju glasine i laži vladajućih partija u zemljama nekadašnje Jugoslavije. Pošto vlastodršci u ovom dijelu Balkana dolaze na vlast lažnim obećanjama, a zavedenim i glupim biračima to nikakao ne dolazi u glavu, jasno je da će laž i dalje biti glavno oružje partija da se dođe na vlast i da će se svim sredstvima i svirepo boriti da tu vlast što duže zadrže
Za četvrt vijeka takozvane demokratije na Balkanu pokazalo se da vlastodršci nisu ni najbolji, ni najpametniji ljudi, već su to najčešće pohlepne, koristoljubiive i nemoralne osobe. Postalo je pravilo da se u zemljama nekadašnje Jugoslavije odmah po dolasku na vlast raspodijele funkcije i dobro plaćena mjesta: za tren oka na najvažnija rukovodeća mjesta u državi, privredi, prosvjeti i kulturi i društvenim institucijama dolaze isključivo članovi vladajuće partije. U borbi za vlast papagajski se govori kako su u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita i Saveza komunista jedino partijci mogli biti na rukovodećim mjestima. Današnje partijske glavešine i prije i poslije izbora to ponavljaju ne da bi iskorijenili takvu praksu nego da bi to isto radili bez imalo srama: gotovo na svako radno mjesto postavljaju svoje ljude. Ima izuzetaka, ali oni su tu da potvrde pravilo i politiku partija i vlastodršaca.
Predsjednik stranke kada postane šef države ili vlade na prečac dobro uhljebljuje svoju suprugu, djecu, brata ili sestru, a često su tu i sestrići, tečići, rođaci, kumovi i bliski prijatelji. Iskreno rečeno, imali su od koga i da nauče. Slobodan Milošević je vladao zajedno sa svojom suprugom, sinu je namještao sumnjive, ali dobro plaćene poslove, brata je postavio za ambasadora u Moskvi, a bulumenta njegovih prijatelja bili su na rukovodećim položajima u državi i privredi koji su zajedno pljačkali svoj narod i pare slali u inostrane banke, na Kipar ili u Švajcarsku, na primjer. Pitanje na koje još niko neće da odgovori: od čega žive Mirjana Marković, Slobodanova žena, i njen sin u najelitnijem i najskupljem dijelu Moskve?
Izvor: Facebook
Franjo Tuđman je odmah po dolasku na vlast , zna se, postavio svoga sina za šefa tajnih službi Hrvatske, unuku je formirao banku, kćerki omogućio da otvori ekskluzivne butike po Zagrebu. Gospođa Ankica, Franjina supruga, za koju je on rekao da ”hvala Bogu nije ni Srpkinja i ni Židovka” pridružila se poglavaru Hrvatske u prikupljanju velikih svota dolara, maraka, funti i drugih novčanica iz dijaspore koje su bile kobojagi namijenjene za humane svrhe, prije svega za bolesnu i siromašnu djecu, a ostale su, u stvari, u užem porodičnom krugu. To su uvidjele i gospođe Rajka Karadžić na Palama i kasnije Dragica Nikolić u Beogradu, pa su i one postale brižne žene za djecu u svojim zemljama. Vidjesmo kakva bijaše ta briga: sve je više neishranjene, gladne i bolesne djece, a ni danas se ne zna gdje se izgubiše te pare.
Još nije bio ni ušao u zgradu Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je kao predsjednik Bosne i Hercegovine već imenovao svoju kćerku za sekretaricu, sin je ubrzo postao direktor nekog lijevog zavoda, na dobro plaćenoj funkciji. I hanuma Izetbegović se bavila humanitarnim radom: u Turskoj i drugim muslimanskim zemljama prikupljala je pare za rat u Bosni i često svojim dobrotvorima govorila da odvoje po jednu vrećicu zlata za njenu porodicu. Jedan bošnjački portal nedavno je objavio da se bogatstvo Bakira Izetbegovića mjeri milionima dolara. I Bakirov kolega po dužini vladanja Milorad Dodik napravio je vile po Dedinju i Laktašima…
Pohlepni vlastodršci Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i njihovi brojni pajdaši primjeri su koji pokazuju koliko je velika korpa prljavih plodova ove demokratije koju imamo već dvadeset i pet godina. A bilo je vrijeme kada se vladalo i radilo poštenije i kada na rukovodeća mjesta nisu bili postavljani samo partijski kadrovi, nego obrazovani, pametni, sposobni i pošteni ljudi. To vrijeme je bilo u Jugoslaviji…
Emerik Blum sa Titom i stranom delegacijom za vrijeme posjete Energoinvestu
Photo: LA
U Sarajevu direktor ”Eneregoinvesta” Emerik Blum napravio je kompaniju kojoj su vrata svijeta bila širom otvorena. Na veb stranici posvećenoj ovom stručnjaku, koji je studije elektrotehnike završio u Pragu, na nekoliko mjesta piše da nije pripadao nijednoj partiji, a ponegdje piše da je bio član SKJ. Moj prijatelj Nijaz Vejzović kazao mi je jednom da je Blum, prilikom boravka u Doboju na sjednici Radničkog savjeta fabrike ”Trudbenik”, istakao da radnici ”’Energoinvesta” pred kapijama fabrika treba da ostave članstvo u partiji, nacionalnost i religiju i da unutar kolektiva nose samo svoje sposobnosti, stručnost, znanje i poštenje. U ”Energoinvestu” je u Blumovo vrijeme bilo zaposleno pedeset hiljada radnika, a svoje proizvode i tehnologiju prodavali su na svih pet kontinenata. Često su i strani državnici prilikom boravka u Jugoslaviji u programu imali i posjetu ”Energoinvestu”.
Samo iz mog Doboja, iz Fabrike dalekovodnih stubova i konstrukcija ”Energoinvesta” napravljeno je mnogo poslova u Americi, Aziji i Africi. Dalekovodni stubovi iz Doboja postavljani su u Arizoni, Juti i Nevadi na hiljade i hiljade kilometara, u Indoneziji takođe, u Libiji isto tako… Fabrika kompresora i pneumatskih alata ”Trudbenik” u Doboju, u sastavu ”Energoinvesta”, plasirala je svoje proizvode po Evropi i Sovjetskom Savezu, i u Americi takođe. Direktor ”Trudbenika” sa dvije hiljade zaposlenih radnika bio je Ferid Smailbegović, a nije bio član Saveza komunista.
U fabrikama ”Eneregoinvesta” nekada je radilo šest hiljada inženjera, a za dvije decenije u socijalizmu ovaj kombinat je stipendirao 12.000 studenata!
Alija Izetbegović, njegov sin Bakir i ostala SDA bratija uspjeli su u Sarajevu da ”Energoinvest” svedu na svega 650 zaposlenih radnika!
U mom Doboju je poslije Drugog svjetskog rata nekoliko godina direktorica Gimnazije bila Danica Puškarević i nije pripadala Partiji, pa čak ni Socijalističkom savezu.
Izvor: www.derventasrcem.net
Bio sam član Savjeta Gimnazije u Doboju neposredno poslije navodno demokratskih izbora u Bosni. Na mjesto direktora Gimnazije trebalo je da bude izabran profesor, musliman. Na sjednici Savjeta imali smo zadatak da verifikujemo izbor direktora koji inače nije bio član nijedne partije, a prije toga ni Saveza komunista. Na skup je došao i predstavnik Stranke deomkratske akcije. Odmah na početku rasprave je rekao da to mjesto pripada njima i oni imaju svoga kandidata. Kandidat muslimanske stranke nije ispunjavao sve potrebne uslove za direktora, ali bio je član SDA. Predstavnik Stranke je bio uporan, ali ni ja se nisam dao i rekao sam: ”Ne znam u čemu je problem, jer naš kandidat je profesor, musliman, ima sve uslove da bude direktor i podršku svih članova Savjeta”. Istina, kandidat Savjeta Gimnazije za direktora imao je jedan nedostatak: žena mu nije bila muslimanka. Ubrzo je izbio rat i ne znam gdje su i kako završili kandidati za direktora.
Direktor Privredne banke u Doboju, koja je pokrivala desetak opština sjeverne Bosne, više od petnaest godina bio je Cvjetko Lazić, koji nikada nije pripadao partiji na vlasti. Kada je i treći put trebalo da bude izabran za direktora jedne od najuspješnijih banaka u Bosni i Hercegovini izmišljena je neka afera i Lazić je smijenjen i zatvoren, a na njegovo mjesto tada je došao član partije.
Ni Jaroslav Kudera, rođeni Tuzlak, direktor Tvornice natron papira i kartonske ambalaže ”Natron” u Maglaju, najveće na Balkanu, nije bio u Partiji. Ova fabrika imala je nekoliko hiljada zaposlenih radnika i izvozila svoje proizvode po cijelom svijetu. U ovom gradu nepartijci su bili direktori u preduzećima ”Autoprevoz” i ”Pobjeda” – Marjan Sović i Šerif Zupčević i šef Poreske uprave u opštini Mitar Milojević.
U Orašju na Savi direktor Preduzeća za proizvodnju i otkup duvana, koje je bilo u sastavu Tobačne tovarne u Ljubljani, Hamdo Mehmedalić je svakog dana u podne išao u džamiju. Bio je to direktor koji je sve mlade ljude iz Orašja, koji završe fakultet, primao na posao, a prije pola vijeka ovo preduzeće imalo je najljepši restoran društvene ishrane u Bosni i Hercegovini u koji su često dolazili i poljoprivrednici, prozvođači duvana.
Tvornica natron papira i kartonske ambalaže ”Natron” u Maglaju
Izvor: www.maglajinfo.com
Derventa je postala poznata u Evropi po svojim cipelama. Direktor Tvornice obuće nepune dvije decenije bio je Dževad Alibegović koji je od male esnafske obućarske radnje napravio fabriku čije su ženske cipele redovno osvajale nagrade na sajmovima mode u Milanu, Parizu i Beogradu. To je bila i prva fabrika u Bosni i Hercegovini u kojojoj je radilo više od hiljadu žena i kolektiv koji je zapošljavao dvije hiljade i stotinu radnika. Pet-šest godina pred rat Tvornica obuće u Derventi počela je da proizvodi cipele i za jednu od najpoznatijih kompanija u svijetu – Eko u Danskoj. Alibegović nije bio član Saveza komunista.
U Oriovcu, selu kod Slavonskog Broda, radila je Tvornica namještaja ”Oriolik” čiji je direktor bio Mata Gabrić, nepratijac. Namještaj iz Oriovca je bio tražen u cijeloj Jugoslaviji i inostranstvu. Po svojim idejama i maštovitim prozvodima moglo bi se reći da je ”Oriolik” bio preteča današnje švedske kompanije IKEA.
Moj prijatelj Drago Kuffner, nepartijac, bio je direktor Tvornice strojeva za obradu drva ”Bratstvo” u Zagrebu, jednog od najuspješnijih preduzeća u Hrvatskoj, sa 462 zaposlena radnika. Neposredno pred rat otišao je u penziju. Pripadao je generaciji obrazovanih i sposobnih ljudi koja je odbačena i nije bila važna novoj HDZ vlasti. Imao je malu penziju i teško je živio, a ”Bratstvo” je spalo na trideset radnika.
Ovo je nekoliko slučajnih primjera iz vremena vladavine Josipa Broza Tita i Saveza komunista koji demantuju glasine i laži vladajućih partija u zemljama nekadašnje Jugoslavije. Pošto vlastodršci u ovom dijelu Balkana dolaze na vlast lažnim obećanjama, a zavedenim i glupim biračima to nikakao ne dolazi u glavu, jasno je da će laž i dalje biti glavno oružje partija da se dođe na vlast i da će se svim sredstvima i svirepo boriti da tu vlast što duže zadrže. Platon je govorio ko zadobije vlast, izgubi pamet. Prije će biti da izgubi dušu i srce.
e-novine
