subota, 6. svibnja 2017.

Na prodaju Titov Mercedes 600: Cijena tri miliona eura!







Poznato je da je Josip Broz Tito volio automobile i da mu je veliki broj ekskluzivnih primjeraka, raznih brendova, služio kao prevozno sredstvo. Jedan od njih, Mercedes-Benz Pullman 600 Laundelet, prodaje se posredstvom aukcijske kuće Tom Hartley JNR.

Možda su najupečatljiviji mercedesi 600, od kojih su najatraktivniji bili kabrioleti, odnosno landauleti, što je naziv za modele koji su samo djelimično prekriveni platnenim krovom.

Kako se navodi, u vlasništvu SFRJ bila su dva takva primjerka, od ukupno 59 napravljenih. Kuriozitet je to što spadaju u veoma rijetku grupu od svega devet ikada napravljenih landauleta sa šestora vrata.



Primjerak koji je predmet aukcije prodat je još 1989. godine. Proizveden je 1971. godine, a u periodu poslije Titove smrti do trenutka prodaje korišten je na Brionima za potrebe prevoza veoma važnih zvanica sa pulskog aerodroma do rezidencije.

Kako piše Auto magazin, primjerak mercedesa 600, sa serijskim brojem 001854, prodat je inostranom kupcu i od tada je promijenio nekoliko vlasnika odnosno kolekcionara.

Za prodaju se pobrinula aukcijska kuća Tom Hartley JNR, a nezvanična informacija je da će početna cijena aukcije biti nešto manja od tri miliona eura.

Pokreće ga benzinac zapremine 6.332 ccm, a do sada je ukupno prešao 27.378 kilometara.

Detalje o aukciji možete da pogledate na internet stranici aukcijske kuće Tom Hartley JNR. (Auto magazin)

U Titovo doba i nepartijci su bili direktori









Nekoliko slučajnih primjera iz vremena vladavine Josipa Broza Tita i Saveza komunista koji demantuju glasine i laži vladajućih partija u zemljama nekadašnje Jugoslavije. Pošto vlastodršci u ovom dijelu Balkana dolaze na vlast lažnim obećanjama, a zavedenim i glupim biračima to nikakao ne dolazi u glavu, jasno je da će laž i dalje biti glavno oružje partija da se dođe na vlast i da će se svim sredstvima i svirepo boriti da tu vlast što duže zadrže




Za četvrt vijeka takozvane demokratije na Balkanu pokazalo se da vlastodršci nisu ni najbolji, ni najpametniji ljudi, već su to najčešće pohlepne, koristoljubiive i nemoralne osobe. Postalo je pravilo da se u zemljama nekadašnje Jugoslavije odmah po dolasku na vlast raspodijele funkcije i dobro plaćena mjesta: za tren oka na najvažnija rukovodeća mjesta u državi, privredi, prosvjeti i kulturi i društvenim institucijama dolaze isključivo članovi vladajuće partije. U borbi za vlast papagajski se govori kako su u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita i Saveza komunista jedino partijci mogli biti na rukovodećim mjestima. Današnje partijske glavešine i prije i poslije izbora to ponavljaju ne da bi iskorijenili takvu praksu nego da bi to isto radili bez imalo srama: gotovo na svako radno mjesto postavljaju svoje ljude. Ima izuzetaka, ali oni su tu da potvrde pravilo i politiku partija i vlastodršaca.

Predsjednik stranke kada postane šef države ili vlade na prečac dobro uhljebljuje svoju suprugu, djecu, brata ili sestru, a često su tu i sestrići, tečići, rođaci, kumovi i bliski prijatelji. Iskreno rečeno, imali su od koga i da nauče. Slobodan Milošević je vladao zajedno sa svojom suprugom, sinu je namještao sumnjive, ali dobro plaćene poslove, brata je postavio za ambasadora u Moskvi, a bulumenta njegovih prijatelja bili su na rukovodećim položajima u državi i privredi koji su zajedno pljačkali svoj narod i pare slali u inostrane banke, na Kipar ili u Švajcarsku, na primjer. Pitanje na koje još niko neće da odgovori: od čega žive Mirjana Marković, Slobodanova žena, i njen sin u najelitnijem i najskupljem dijelu Moskve?



Izvor: Facebook
Franjo Tuđman je odmah po dolasku na vlast , zna se, postavio svoga sina za šefa tajnih službi Hrvatske, unuku je formirao banku, kćerki omogućio da otvori ekskluzivne butike po Zagrebu. Gospođa Ankica, Franjina supruga, za koju je on rekao da ”hvala Bogu nije ni Srpkinja i ni Židovka” pridružila se poglavaru Hrvatske u prikupljanju velikih svota dolara, maraka, funti i drugih novčanica iz dijaspore koje su bile kobojagi namijenjene za humane svrhe, prije svega za bolesnu i siromašnu djecu, a ostale su, u stvari, u užem porodičnom krugu. To su uvidjele i gospođe Rajka Karadžić na Palama i kasnije Dragica Nikolić u Beogradu, pa su i one postale brižne žene za djecu u svojim zemljama. Vidjesmo kakva bijaše ta briga: sve je više neishranjene, gladne i bolesne djece, a ni danas se ne zna gdje se izgubiše te pare.

Još nije bio ni ušao u zgradu Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je kao predsjednik Bosne i Hercegovine već imenovao svoju kćerku za sekretaricu, sin je ubrzo postao direktor nekog lijevog zavoda, na dobro plaćenoj funkciji. I hanuma Izetbegović se bavila humanitarnim radom: u Turskoj i drugim muslimanskim zemljama prikupljala je pare za rat u Bosni i često svojim dobrotvorima govorila da odvoje po jednu vrećicu zlata za njenu porodicu. Jedan bošnjački portal nedavno je objavio da se bogatstvo Bakira Izetbegovića mjeri milionima dolara. I Bakirov kolega po dužini vladanja Milorad Dodik napravio je vile po Dedinju i Laktašima…

Pohlepni vlastodršci Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i njihovi brojni pajdaši primjeri su koji pokazuju koliko je velika korpa prljavih plodova ove demokratije koju imamo već dvadeset i pet godina. A bilo je vrijeme kada se vladalo i radilo poštenije i kada na rukovodeća mjesta nisu bili postavljani samo partijski kadrovi, nego obrazovani, pametni, sposobni i pošteni ljudi. To vrijeme je bilo u Jugoslaviji…

Emerik Blum sa Titom i stranom delegacijom za vrijeme posjete Energoinvestu



Photo: LA
U Sarajevu direktor ”Eneregoinvesta” Emerik Blum napravio je kompaniju kojoj su vrata svijeta bila širom otvorena. Na veb stranici posvećenoj ovom stručnjaku, koji je studije elektrotehnike završio u Pragu, na nekoliko mjesta piše da nije pripadao nijednoj partiji, a ponegdje piše da je bio član SKJ. Moj prijatelj Nijaz Vejzović kazao mi je jednom da je Blum, prilikom boravka u Doboju na sjednici Radničkog savjeta fabrike ”Trudbenik”, istakao da radnici ”’Energoinvesta” pred kapijama fabrika treba da ostave članstvo u partiji, nacionalnost i religiju i da unutar kolektiva nose samo svoje sposobnosti, stručnost, znanje i poštenje. U ”Energoinvestu” je u Blumovo vrijeme bilo zaposleno pedeset hiljada radnika, a svoje proizvode i tehnologiju prodavali su na svih pet kontinenata. Često su i strani državnici prilikom boravka u Jugoslaviji u programu imali i posjetu ”Energoinvestu”.

Samo iz mog Doboja, iz Fabrike dalekovodnih stubova i konstrukcija ”Energoinvesta” napravljeno je mnogo poslova u Americi, Aziji i Africi. Dalekovodni stubovi iz Doboja postavljani su u Arizoni, Juti i Nevadi na hiljade i hiljade kilometara, u Indoneziji takođe, u Libiji isto tako… Fabrika kompresora i pneumatskih alata ”Trudbenik” u Doboju, u sastavu ”Energoinvesta”, plasirala je svoje proizvode po Evropi i Sovjetskom Savezu, i u Americi takođe. Direktor ”Trudbenika” sa dvije hiljade zaposlenih radnika bio je Ferid Smailbegović, a nije bio član Saveza komunista.

U fabrikama ”Eneregoinvesta” nekada je radilo šest hiljada inženjera, a za dvije decenije u socijalizmu ovaj kombinat je stipendirao 12.000 studenata!

Alija Izetbegović, njegov sin Bakir i ostala SDA bratija uspjeli su u Sarajevu da ”Energoinvest” svedu na svega 650 zaposlenih radnika!

U mom Doboju je poslije Drugog svjetskog rata nekoliko godina direktorica Gimnazije bila Danica Puškarević i nije pripadala Partiji, pa čak ni Socijalističkom savezu.


Izvor: www.derventasrcem.net
Bio sam član Savjeta Gimnazije u Doboju neposredno poslije navodno demokratskih izbora u Bosni. Na mjesto direktora Gimnazije trebalo je da bude izabran profesor, musliman. Na sjednici Savjeta imali smo zadatak da verifikujemo izbor direktora koji inače nije bio član nijedne partije, a prije toga ni Saveza komunista. Na skup je došao i predstavnik Stranke deomkratske akcije. Odmah na početku rasprave je rekao da to mjesto pripada njima i oni imaju svoga kandidata. Kandidat muslimanske stranke nije ispunjavao sve potrebne uslove za direktora, ali bio je član SDA. Predstavnik Stranke je bio uporan, ali ni ja se nisam dao i rekao sam: ”Ne znam u čemu je problem, jer naš kandidat je profesor, musliman, ima sve uslove da bude direktor i podršku svih članova Savjeta”. Istina, kandidat Savjeta Gimnazije za direktora imao je jedan nedostatak: žena mu nije bila muslimanka. Ubrzo je izbio rat i ne znam gdje su i kako završili kandidati za direktora.

Direktor Privredne banke u Doboju, koja je pokrivala desetak opština sjeverne Bosne, više od petnaest godina bio je Cvjetko Lazić, koji nikada nije pripadao partiji na vlasti. Kada je i treći put trebalo da bude izabran za direktora jedne od najuspješnijih banaka u Bosni i Hercegovini izmišljena je neka afera i Lazić je smijenjen i zatvoren, a na njegovo mjesto tada je došao član partije.

Ni Jaroslav Kudera, rođeni Tuzlak, direktor Tvornice natron papira i kartonske ambalaže ”Natron” u Maglaju, najveće na Balkanu, nije bio u Partiji. Ova fabrika imala je nekoliko hiljada zaposlenih radnika i izvozila svoje proizvode po cijelom svijetu. U ovom gradu nepartijci su bili direktori u preduzećima ”Autoprevoz” i ”Pobjeda” – Marjan Sović i Šerif Zupčević i šef Poreske uprave u opštini Mitar Milojević.

U Orašju na Savi direktor Preduzeća za proizvodnju i otkup duvana, koje je bilo u sastavu Tobačne tovarne u Ljubljani, Hamdo Mehmedalić je svakog dana u podne išao u džamiju. Bio je to direktor koji je sve mlade ljude iz Orašja, koji završe fakultet, primao na posao, a prije pola vijeka ovo preduzeće imalo je najljepši restoran društvene ishrane u Bosni i Hercegovini u koji su često dolazili i poljoprivrednici, prozvođači duvana.

Tvornica natron papira i kartonske ambalaže ”Natron” u Maglaju



Izvor: www.maglajinfo.com
Derventa je postala poznata u Evropi po svojim cipelama. Direktor Tvornice obuće nepune dvije decenije bio je Dževad Alibegović koji je od male esnafske obućarske radnje napravio fabriku čije su ženske cipele redovno osvajale nagrade na sajmovima mode u Milanu, Parizu i Beogradu. To je bila i prva fabrika u Bosni i Hercegovini u kojojoj je radilo više od hiljadu žena i kolektiv koji je zapošljavao dvije hiljade i stotinu radnika. Pet-šest godina pred rat Tvornica obuće u Derventi počela je da proizvodi cipele i za jednu od najpoznatijih kompanija u svijetu – Eko u Danskoj. Alibegović nije bio član Saveza komunista.

U Oriovcu, selu kod Slavonskog Broda, radila je Tvornica namještaja ”Oriolik” čiji je direktor bio Mata Gabrić, nepratijac. Namještaj iz Oriovca je bio tražen u cijeloj Jugoslaviji i inostranstvu. Po svojim idejama i maštovitim prozvodima moglo bi se reći da je ”Oriolik” bio preteča današnje švedske kompanije IKEA.

Moj prijatelj Drago Kuffner, nepartijac, bio je direktor Tvornice strojeva za obradu drva ”Bratstvo” u Zagrebu, jednog od najuspješnijih preduzeća u Hrvatskoj, sa 462 zaposlena radnika. Neposredno pred rat otišao je u penziju. Pripadao je generaciji obrazovanih i sposobnih ljudi koja je odbačena i nije bila važna novoj HDZ vlasti. Imao je malu penziju i teško je živio, a ”Bratstvo” je spalo na trideset radnika.

Ovo je nekoliko slučajnih primjera iz vremena vladavine Josipa Broza Tita i Saveza komunista koji demantuju glasine i laži vladajućih partija u zemljama nekadašnje Jugoslavije. Pošto vlastodršci u ovom dijelu Balkana dolaze na vlast lažnim obećanjama, a zavedenim i glupim biračima to nikakao ne dolazi u glavu, jasno je da će laž i dalje biti glavno oružje partija da se dođe na vlast i da će se svim sredstvima i svirepo boriti da tu vlast što duže zadrže. Platon je govorio ko zadobije vlast, izgubi pamet. Prije će biti da izgubi dušu i srce.

e-novine

Kako je Pikaso napravio plakat za “Bitku na Neretvi” za 12 flaša vina iz Jugoslavije!







Film „Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića iz 1969. najskuplje je ostvarenje snimljeno u SFR Jugoslaviji. Englesku verziju plakata crtao je Pablo Pikaso u zamjenu za vino iz Jugoslavije.

“Bitka na Neretvi” je peti najskuplji film svih vremena van engleskog govornog područja. Snimanje i postprodukcija trajali su 18 mjeseci.

Pikaso je u svojoj karijeri uradio samo dva filmska plakata. Jedan za španski film “Andaluzijski pas” iz 1929. godine, a drugi za “Bitku na Neretvi”.



Priča o plakatu počinje 1964. godine u Monte Karlu, gdje je dokumentarni film Veljka Bulajića “Skopje 63” dobio Gran pri Zlatna nimfa i nagradu kritike. Predsjednik žirija bio je francuski akademik Marsel Ašard, koji je za vrijeme festivala stanovao kod svog prijatelja Pikasa i pokazao mu kopiju filma u njegovom studiju.

Pikaso je došao na završnu svečanost festivala i čestitao Bulajiću. Nekoliko godina kasnije Bulajić je Pikasovom agentu u Parizu predložio da zamoli Pikasa da napravi plakat za film “Bitka na Neretvi”. Pogledavši film i proučivši dešavanja u filmu, Pikaso je potvrdio da će napraviti plakat, ali da će uzeti dio iz svoje slike Sabinjanke i zatražio samo da boja plakata bude crvena. On nije tražio nikakav honorar, a jedini zahtjev mu je bio da dobije 12 boca vina iz Jugoslavije, piše artnit.net.

Inspiraciju za filmski plakat, Pablo Pikaso je našao u mitu o Sabinjankama, koji je bio motiv više njegovih slika. Ovaj plakat ima sve karakteristike Pikasovog kubizma. Njegova geometrijska struktura nosi istinsku monumentalnu uzvišenost i nizom snažnih likova podsjeća na agoniju i apsurdnost rata. Jaka crvena boja plakata simboliše herojstvo, stradanja, krv i borbu za slobodu.

Plakat za film “Bitka na Neretvi” je štampan u ograničenom tiražu i svaki primjerak je potpisao Pikaso na poleđini. “Njujork tajms” je u nedjeljnom broju, u 1.200 000 primjeraka, objavio taj plakat



Prije premijere filma razvila se rasprava o tome kome će pripasti. Bilo je ideja da bude u Saveznoj skupštini, u Izvršnom vijeću ili u Titovom kabinetu. Plakat je ipak zadržao Bulajić jer ga je i platio. Koštao je, kako smo naveli, 12 flaša vina, jer toliko je Pikaso tražio. Reditelj mu je napravio i poslao kolekciju vina iz Srbije, Dalmacije i Makedonije.

Zimske Olimpijske igre, Sarajevo, 8.-19.02.1984.









Alo matori! Sjećate li se … Naravno da ne! Izlapeli, odlepili, pomrli …, a tek je 33 godine prošlo od kad smo bili svjedocima Olimpijskih igara koje je SFRJ dobila u jakoj međunarodnoj konkurenciji. Tada kao i sada to su bile prave političke igre – dobiti ih nije bila šala, one su izborene reputacijom koju je imala SFR Jugoslavija. Jesmo li mi to sanjali ili nam se to stvarno dogodilo …

Je, nije greška, prije neki dan bila je 33. godišnjica od otvaranja 14. zimskih Olimpijskih igara u ZETRI, Sarajevo, Jugoslavija. Vele svjedoci – nikad takve igre do tada, mislim zimske. Nema tko nije došao … čak i oni koji snijega nisu vidjeli – došli su. Došli su da se druže, da se igraju – u Sarajevo, u Jugoslaviju… U grad u kojem pored minareta i džamija, stoje katedrale, sinagoge, hramovi svih vjera … jedno pored drugih, kao i ljudi koji jedni s drugim dijele ulicu, zgradu, šetnicu, park, školu, vrtić …

Nikad prije niti poslije nisu se sportaši svijeta tako družili sa domaćinima.

A sada nema više igre, samo bitka i pobjeda, a za tu pobjedu – ubi, satri protivnika. Olimpizam je smijurija …

Maskota zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu bio je Vučko. Pitomi i dobrodušni vuk. Narodna poslovica veli da vuk dlaku mijenja ali’ ćud ne?! Nije vuk kriv, a najmanje Vučko, mi smo ti koji smo promijenili i dlaku i ćud.

Pjesnik Enes Kišević opisao je Olimpijadu i sportove zimske olimpijade u Sarajevu iz vizure Vučka.









Budi muško, reci da si Jugoslaven






Po okončanju Drugog svjetskog rata, socijalistička Jugoslavija predstavljala je ozbiljan napredak u odnosu na NDH. Ljubo Ćesić Rojs kazao bi: Budi muško, reci da si Jugoslaven.

Piše: Dragan Ciglenečki (Novi list)

Kad je Zlatko Hasanbegović imao 23 godine, slikao se s HOS-ovom kapom, koja podsjeća na ustašku, a s 26 je za časopis »Nezavisna Država Hrvatska« pisao tekstove u slavu ustaških heroja. Otkrio je to sredinom veljače tjednik Novosti, a potom se na Hasanbegovića sručila medijska kanonada. Nisu mu pomogla objašnjenja u stilu »bio sam mlad i lud«, jer s razlogom se tada isticalo, spomenute stvari ipak nije radio kao tinejdžer, nego kao mladić koji je u to vrijeme već trebao znati tko mu nosi glavu.

Povod prisjećanja na ovu epizodu tvrdnje su da se Draganu Markovini, predsjedniku Nove ljevice, danas podlo iz prošlosti izvlače izjave u kojima se on deklarirao kao žešći Jugoslaven od ikoga i naglašavao da mu Hrvatska ništa ne predstavlja, a na osnovi kojih je onda u dijelu medija izvrgnut linču.

Zanimljivo, baš je kolumnist Novosti Viktor Ivančić, jako osjetljiv na citiranje tih, kako ih je nazvao, »davnih izjava«, a s obzirom da sam to prije desetak dana i ja učinio, svrstao me među inicijatore Markovininog »obrednog smaknuća«. Sam je lider Nove ljevice, međutim, u priopćenju naveo da je to govorio prije četiri godine, što objektivno i nije bilo tako davno. Kad je beskompromisno ustvrdio da je žešći Jugoslaven od ikoga, Markovina je imao 31 godinu. Bio je, dakle, dosta stariji nego Hasanbegović u trenutku poziranja s crnom kapom i valjalo bi se smatrati da je u potpunosti bio svjestan sebe i svijeta koji ga okružuje.

Tu bih završio svoj odgovor Ivančiću, jer nema smisla šire polemizirati s čovjekom koji je napisao da ja sebe »rado smještam u lijevo-liberalno krilo crkve«?! Ali, Markovinin pokušaj bijega od vlastitih riječi vrijedan je pažnje. Zato što je usporediv s bivšim HOS-ovcima koji negiraju da su pozdrav »Za dom spremni« odabrali zato što su ga koristile ustaše. Kao što oni nemaju hrabrosti priznati da su 1991. odjenuli crne uniforme i preuzeli »Za dom spremni« isključivo stoga što su željeli reafirmirati ustaški pokret, tako se Markovina sada opravdava da mu priču o jugoslavenstvu vade izvan konteksta.

Ako netko u kameru razgovjetno izjavi da je žešći Jugoslaven od ikoga, kakav je tu još kontekst potreban? Markovina se žali da mu desničari ovih dana upućuju razne uvrede i prijetnje, pa je ljudski razumljivo što zbog toga nastoji pomalo zatajiti svoja prava nacionalno-politička uvjerenja. No, o tome je on trebao razmišljati prije nego što je odlučio zakoračiti na političku scenu. Sada kad je već tu, neugodno je čitati njegova »pojašnjenja« što je zapravo htio reći hvaleći se projugoslavenskom orijentacijom.

To što je Markovina takav, sasvim je legitimna politička pozicija. Budući da u Hrvatskoj postoje čak i NDH nostalgičari, nelogično bi bilo da u političkom prostoru nema i onih u čijim je srcima i dalje Jugoslavija. Uostalom, osim prvih godina po okončanju Drugog svjetskog rata, socijalistička Jugoslavija predstavljala je ozbiljan napredak u odnosu na NDH. Ljubo Ćesić Rojs kazao bi: Budi muško, reci da si Jugoslaven.

petak, 5. svibnja 2017.

ŠOKANTNI DETALJI, TUĐMAN I MILOŠEVIĆ SE 42 PUTA SASTALI: Htjeli veliku Srbiju u veliku Hrvatsku!

General bojnik Ivo Jelić izneo šokantne detalje iz ne tako daleke istorije.



Odgovarajući na pitanja novinara Jelić je otkrio kako su se, svojevremeno, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman sastali čak 42 puta kako bi se dogovarali o stvaranju velike Hrvatske, odnosno velike Srbije.

Generale, kako danas gledate na vreme kad ste zapovedali Četvrtom brigadom?

"Ponosan sam na to vreme, na svoje momke i devojke. Neka se niko ne naljuti, ali odgovorno tvrdim da je Četvrta brigada bila najbolja brigada ne samo u HV-u, nego kod svih zaraćenih strana na Balkanu. Bili smo inferiorni samo prvih 45 dana delovanja brigade, ali nakon bitke za Zadar, niko nam nije mogao ništa. A ta bitka za Zadar je, po mom mišljenju, veća od bitke za Staljingrad. Istina, Hitler je kod Staljingrada imao milion vojnika, ali i Rusi su imali milion vojnika, a situacija kod Zadra bila je jedan prema deset. Grad je branilo 500 branitelja koji su bili u sendviču: ispred sebe smo imali 3500 vojnika 9. kninskog korpusa, a iza sebe, u samom Zadru, još 1500 vojnika JNA pod zapovedništvom Momčila Perišića. Da ne govorim kako je neprijatelj u tom trenutku, uza sve topništvo i oklop, imao i snažnu vazduhoplovnu i pomorsku podršku, a mi smo imali puške i doslovno četiri minobacača, i to koje smo oteli od JNA", priča Ivo Jelić i nastavlja:

"Slično je bilo i na Južnoj bojišnici, gde je neprijatelj raspolagao sa više od 100 tenkova, 120 topova težeg kalibra i 106 aviona, uključujući i eskadrilu MiG-ova, dok mi nismo imali nijedan tenk, nijedan veći top i nijedan avion. I sve je to Četvrta brigada pomela, pa su neprijatelji u bežanju čak morali da sruše most u Ravnom da ih ne bismo zarobili. Dakle, od bitke za Zadar, preko bitke za Dubrovnik, do mostarske i livanjske bojišnice, moji borci su odradili sve postavljene zadatke. To smo uradili časno, poštujući sve međunarodne konvencije, dakle viteški. Ja tu brigadu gledam kao svoje dete i ovom sastavu najviše zameram njeno ukidanje. U stvaranje te brigade uložio sam sve svoje znanje, i moji borci su dali sve od sebe", kaže Jelić.

Na molbu novinara da razjasni izjave koje je dao da je "domovinski rat bio dogovoren rat" Ivo Jelić odgovara:

"Pođimo od geopolitičkoga konteksta. Glavni uzrok građanskih ratova na Balkanu je Kosovo, a rat je pokrenut iz Londona jer je tamo centar svetske moći. London je pokretač svih geopolitičkih događaja, ratova, naftnih šokova i kriza, pa su i ratovi u bivšoj Jugoslaviji samo deo britanskog geopolitičkog projekta, kao što su to i nedavni građanski rat u Libiji, sadašnji u Siriji i kompletno “arapsko proleće”, a sve u sklopu britanskog stvaranja globalnog carstva, kroz sastav i doktrinu “dirigovanog haosa”. Uostalom, treba se zapitati zašto su na kraju rata u Hrvatsku odmah doleteli britanski lordovi Karington, Oven i drugi... London je počeo i završio taj rat, a ne Beograd", jasan je Ivo.

Zašto bi London hteo da se Hrvati i Srbi pokolju?

"Njima je bio cilj da sruše komunizam, a hoćemo li se mi poklati, to im je bilo svejedno".

Onda rat nije krenuo iz Beograda?

"Sada dolazimo do uloge Beograda. Uoči rata Srpska akademija nauka i umetnosti ocenjuje da se problem Kosova, kao najveće rak - rane Beograda, konačno treba razrešiti, i to stvaranjem velike Srbije. Da bi to postigli, treba im partner na Balkanu, a to je Zagreb. Partneru je ponuđena velika Hrvatska, koja je trebala da uzme čitavu zapadnu Bosnu, po uzoru na nekadašnju Banovinu Hrvatsku, ali je Zagreb bio zadovoljan i zapadnom Hercegovinom. Beograd je želeo rat kako bi Srbe iz kninske i bosanske krajine preselio na Kosovo i tako promenio tamošnju “krvnu sliku”. To je ono kad Tuđman govori o “humanom preseljenju”. Tuđman je naš najiskreniji političar jer je otvoreno govorio o tome. Lepo je rekao da će državu dati u vlasništvo 200 porodica i da smo svi drugi stoka sitnog zuba. I to je i ostvario, jedino je malo promašio to za 200 porodica, jer u Hrvatskoj danas ima 260 milijardera, kako je javno izneo HDZ-ov ekonomista dr Goran Marić. To su za mene ratni profiteri", priča Jelić.

Da li je onda Domovinski rat bio i građanski rat?

"Činjenica je da su se pobunili hrvatski Srbi, računajući na potporu JNA. A činjenica je i da su Hrvati provocirali iz Zagreba: Tuđman je rekao da je srećan što mu žena nije Srpkinja, Mesić je Srbima poručivao da iz Hrvatske mogu odneti samo zemlju koju su doneli na opancima, a Đođan je govorio o šiljastim srpskim glavama. Takođe je činjenica da su Srbi prvi zapucali, jer je prva žrtva bio Hrvat, splitski vozač iz “Dalme” Vinko Elez. Dakle, pobunili su se Srbi, a to su bili građani Hrvatske. Znači, građani Hrvatske pobunili su se protiv drugih građana Hrvatske. Ako to nije građanski rat, šta je onda građanski rat? Istina, Srbija i JNA su odmah skočili u odbranu Knina i tzv. Krajine, i tu je onda već druga priča, tad nastupa međunarodna agresija na Hrvatsku", otkriva general bojnik.

Na čemu temeljite tezu o dogovoru između Miloševića i Tuđmana?

"Njih dvojica su se tokom rata sastali 42 puta. Je li se za vreme Drugog svetskog rata Hitler ikada sastao sa Čerčilom? Ili sa Staljinom? Sastali su se samo jednom ministri spoljnih poslova Ribentrop i Molotov, da se dogovore o nenapadanju i podeli Poljske. U slučaju Tuđmana i Miloševićeve ponude suština je podela Bosne, to je jedini razlog njihovog sastajanja. Iz tog ratnog saveza trebala je da se rode velika Srbija i velika Hrvatska, s granicama na reci Bosni i Neretvi, kao što pokazuje i Tuđmanova salveta koja je danas u Hagu. Mnogo je pitanja i nedoumica u vezi sa tim. Recimo, mi smo na početku rata imali Zapovedništvo za severnu i srednju Dalmaciju, a gde je južna? Nije je bilo, jer je sve južno od Neretve trebalo da pripadne velikoj Srbiji.

Kako se tu uklapa priča o Vukovaru?

"Poznato je da je general Tus naredio Gorinšeku da deblokira Vukovar, kao što je poznato da je Gorinšek, kao jedan od naših najboljih časnika, to i izvršio i probio blokadu kod Marinaca. Takođe je poznato da je tada zaustavljen naredbom iz vojnog vrha. Zašto? Gde su tri šlepera oružja koja su krenula u Vukovar, a nikad tamo nisu stigla? Zašto je Ministarstvo obrane, odnosno general Čermak, u vreme bitke za Vukovar prodao 15 tenkova T - 84 Kuvajtu, a ja celu prvu godinu rata završavam bez ijednog tenka, kao što je i Vukovar bio bez tenkova? Zbog okolnosti nastanka rata, a najviše zbog bahatosti vrha JNA i njihova uverenja u vlastitu nadmoć, ne mogu tvrditi da rata ne bi bilo, ali taj rat sigurno ne bi bio ovakav kakav je bio", ispričao je između ostalog generalj bojnik Ivo Jelić.

(Slobodna Dalmacija, kurir.rs)

četvrtak, 4. svibnja 2017.

(VIDEO) SUZE KOJE SU PREKINULE DERBI: Dan kada su Zvezda i Hajduk zagrljeni plakali zbog Tita

Živan Ljukovčan iz Zvezde i Zlatko Vujović iz Hajduka prisetili se dešavanja na Poljudu kada ih je sudija u 15.05 poslao u svlačionicu zbog smrti maršala Josipa Broza




Na današnji dan pre 37 godina desile su se čuvene suze na Poljudu. Utakmica Hajduk - Crvena zvezda prekinuta je kada se saznalo da je umro Josip Broz Tito, a plača na punom stadionu u razgovoru za Kurir prisetili su se neki akteri antologijskog meča.



Tadašnji Zvezdin golman Živan Ljukovčan nije zaboravio momenat kada je sudija, u 15.05, prekinuo utakmicu zbog smrti „vrhovnog komandanta“.

- Bili smo iznenađeni i tužni kada nam je rečeno da je Tito umro. Bio je to veliki šok i gubitak za sve nas u Jugoslaviji. Mogu danas razni, naši i njihovi, da pričaju svašta o tome, ali lažu! Cela zemlja je tugovala, a reakcija nas, fudbalera oba kluba, u tom trenutku bila je prirodna - rekao je Ljukovčan i nastavio:
- Kada je utakmica prekinuta, svi smo ćutali, a neko je i plakao. Posle smo otišli u svlačionicu, gledali TV i slušali vesti o smrti Tita. Znam da smo brzo, avionom, napustili Split.





Legendarni fudbaler Hajduka Zlatko Vujović kazuje svoje viđenje smrti „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“.

- Znalo se još pre utakmice da je Tito loše i da bi mogao umreti. Vest su nam rekli na poluvremenu. Okupili smo se na centru i sudija je prekinuo meč. Nije se ni muva čula na punom stadionu. Odjednom se začuo plač i kuknjava žena - priča Vujović i dodaje:
- Kada sam izašao na ulice Splita i krenuo kući, video sam na hiljade zbunjenih ljudi. Nisu se čule sirene, niti je ko bilo šta govorio. Meni je kroz glavu prošlo šta će biti s našom državom posle Tita i ko će nas voditi.


Pripremljeni
ŠESTIĆ: ZNALI SMO DA ĆE UMRETI

Miloš Šestić takođe je bio učesnik utakmice na Poljudu.
- Davno beše... Ko će se i setiti... Pričalo se danima pred utakmicu da je Tito loše. Kad nam je rečeno da je umro i kad smo se okupili na centru, neki igrači su počeli da plaču. Normalna reakcija, moralo je tako, jer se znalo šta je Tito bio za sve nas. Bilo nam je svima teško u to vreme - prisetio se popularni Šele.



Akteri koji su umrli

Nekoliko aktera utakmice u Splitu nije među živima. Oba trenera, Branko Stanković i Tomislav Ivić, pokojni su, kao i fudbaleri Đorđe Milosavljević (C. zvezda) i Mićun Jovanić (Hajduk), te sudija Husref Muharemagić.

(kurir.rs)