Tito, partija, omladina, akcija!

Čak 40%  ispitanika misli kako je Josip Broz Tito bio pozitivna osoba, dok ih svega 8% kaže kako je riječ o diktatoru. Da mu treba uzeti u obzir dobro i loše što je činio, misli 51% ispitanih. Među izričitim vjernicima tek je 14% onih koji misle da je Josip Broz diktator, dok ga 31% vjernika smatra bezuvjetno pozitivnom osobom.

Da nam je nekad bilo bolje i puno bolje misli 82% ispitanih. Da je bilo lošije tvrdi 4% njih, dok ‘ne daj bože da se ponovi’ misli 6% ispitanika.

14% hrvatskih građana starijih od 45 godina za sebe otvoreno kažu da su jugonostalgičari, dok ih 62% misli da ne pripadaju u tu ladicu. Onih povremenih jugonostalgičara je, prema vlastitom priznanju, 22%.

Među izričitim vjernicima čak je 12% deklariranih jugonostalgičara, a 19% je onih koji bi se tako nazvali povremeno.

Baš kao i u Hrvatskoj i građani BiH stariji od 45 godina iskazuju jake, mahom pozitivne stavove i osjećaje spram nekadašnje zajedničke države; samo još u većoj mjeri. Tako bi, u slučaju blagostanja, čak 61% ispitanih moglo ponovno živjeti u jednopartijskom sustavu, dok bi 26% ispitanih pristalo na takvo političko uređenje, ali ovisno o stranci koja bi državu vodila. To je zbirno 87% ispitanika iz BiH kojima povratak u ‘jednoumlje’ ne bi nužno značilo i lošu stvar.

9% ispitanika iz BiH misli da je u SFRJ bilo nacionalno diskriminirano dok ih 87% to sa sigurnošću niječe.

Za građane BiH ljestvica vrijednosti koje su bile zastupljenije u SFRJ je ponešto drugačija od ‘hrvatske ljestvice’, ali i za njih je na prvom mjestu sigurnost posla (86%), a slijede obrazovanje (85%), javno zdravlje (83%), prijateljstvo i ekonomska sigurnost (82%) te uvažavanje starijih (81%). U odnosu na hrvatske ispitanike, ispitanici iz BiH četiri puta češće (8%) misle da su prava seksualnih manjina bila bolje zaštićena u Jugoslaviji, a da su mediji bili slobodniji misli čak 16% ispitanika. Da se je položaj žena u BiH pogoršao misli 58% ispitanih, dok ih 16 % misli suprotno.

Mislim da se i onda dalo zgrnuti novac i materijalna dobra na temelju korupcije i prikrivanja ljudi koji su bili na položaju i u Partiji.

Radnicima je bilo teško i tad. Nismo si baš mogli toliko priuštiti kao što se često priča, ali bilo je sigurnije radno mjesto. Nisu se dijelili otkazi kao danas i poštivalo se neka prava. Ipak korupcije je bilo na svakom polju i to puno.

U ono vrijeme ovakav upitnik ne bih smio iskreno ni ispunjavati. A sjećam se glasačkih listića. Kaže zaokruži tri kandidata, a toliko i ponuđenih. Redovi za kavu i deterdžent na bodove.

Radilo se manje jer su na jedno radno mjesto zapošljavali tri dangube. Sistem je funkcionirao zbog zaduživanja kao i danas u javnom sektoru. Ljudska prava nisu poštovana u komunističkoj diktaturi. Ne ponovilo se.

Nekad mi je kupovna moć bila bolja, ali nije bilo svega za kupiti kao danas. Danas je obrnuto.

Hrvatska i BiH složne: U SFRJ se živjelo bolje

I dok prvi žale za izgubljenim vrijednostima socijalističkog sustava, drugi će otvoreno reći da su pravi jugonostalgičari; pogotovo kada se radi o socijalnoj sigurnosti. Velik dio njih ne bi se složio ni s riječima aktualne hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je Josipa Broza Tita otvoreno nazvala diktatorom. Najvjerojatnije, riječ je više o odrazu aktualnog stanja, a manje o realnom sagledavanju prošlosti države koja se je raspala u krvavim ratovima. Pogotovo ako se prisjetimo ‘mjera stabilizacije’, nestašica, zavidnog pogleda prema zapadu i suženog medijskog prostora.

Upravo je to vrlo grub zaključak istraživanja “Je li nam nekad bilo bolje” u kojem je portal MojeVrijeme.hr anonimno ispitao preko 2200 osoba. Između njih smo izdvojili više od 1700 građana Hrvatske i BiH starijih od 45 godina, a njihove smo stavove o životu u SFRJ uobličili u ovaj izvještaj sa zasebnim podacima za svaku državu. Razlog je taj što upravo oni imaju iskustvo potpunog odrastanja i života u bivšem sistemu.

Da bi bez problema mogli živjeti u jednopartijskom sistemu, ako bi taj život provodili u blagostanju, misli čak 60% hrvatskih ispitanika starijih od 45 godina. Drugi dio njih od 14% bi mogao živjeti u takvom društvenom uređenju, ovisno o tome koja bi partija bila na vlasti. Zbrojeno, danas bi čak 74% hrvatskih građana s ozbiljnim iskustvom života u SFRJ moglo, pod određenim uvjetima, ponovno živjeti u društvu s jednom političkom strankom. Tek je svaki peti ispitanik (21%) kategorički ustvrdio da ne bi mogao živjeti u „jednoumlju“.

13% hrvatskih ispitanika starijih od 45 godina bivšu državu pamti po diskriminaciji na temelju nacionalnosti, a koju su, tvrde, iskusili na vlastitoj koži. Suprotno, najveći dio njih, čak 83%, misli da nisu bili diskriminirani na taj način.

Od niza ponuđenih vrijednosti koje su nekad više cijenile, hrvatski ispitanici su najčešće označili sigurnost posla (88%), a potom i javno zdravlje (78%). Dalje na ljestvici slijede prijateljstvo (72%), ekonomska sigurnost (72%) i solidarnost (71%). Čak 67% ispitanih hrvatskih građana starijih od 45 godina misli da su se nekad više uvažavali stariji kao i to da je obrazovanje bilo više cijenjeno. Da su nekad bila afirmiranija prava seksualnih manjina (LGBT) misli svega 2% ispitanih, dok ih 12% misli kako je sloboda govora bila na većoj cijeni. Čak 39% ispitanih misli da se je položaj žena pogoršao, dok ih 21% misli kako je pred ženama danas više mogućnosti. 34% misli da je položaj žena jednak kao i prije.

Diverzantske podmornice klase P-911

Ministarstva odbrane Crne Gore i Srbije postigla su sporazum o ustupanju Srbiji kao muzejskog eksponata, male tzv.džepne podmornice P-911 „Tisa“ koja je prije desetak godina povučena iz operativne upotrebe u tadašnjoj Mornarici Vojske SCG.

Podmornica se već godinama nalazi na obali u krugu vojnog objekta Pristan u Boki Kotorskoj, a Vlada Crne Gore je još jula 2014. donijela zvaničnu odluku da se taj ratni brod koji je proglašen viškom u Mornarici VCG, pokloni kao muzejski ekeponat Srbiji. Inicijativu za ustupanje te podmornice pokrenulo je još 2009. Godine Udruženje građana „Podmorničar“ iz Beograda koje okuplja bivše jugoslovenske podmorničare u Srbiji, a njihov plan je da podmornicu izlože kao muzejski eksponat na nekoj od lokacija u Beogradu ili eventualno u Novom Sadu gdje je sjedište Riječne ratne flotile Vojske Srbije.

Prema sporazumu dvaju ministarstava na koji je saglasnost prekjuče dala Vlada Crne Gore, podmornica P-911 se srpskom Ministarstvu odbrane ustupa „u viđenom stanju sa aspekta kompletnosti i funkcionalnosti, kao muzejski eksponat“. MO Srbije snosiće troškove utovara i transporta podmornice od Boke Kotorske do Beograda, a koji su procijenjeni na 2,5 miliona dinara (nešto preko 20 hiljada eura). Datum primopredaje podmornice na Pristanu, biće utvrđen odmah nakon potpisivanja Sporazuma koji će u ime Crne Gore potpisati potpukovnik Veljko Mališić, načelnik Direkcije za logistiku Direktorata za materijalne resurse Ministarstva odbrane.

Inače, Crna Gora je već 2011. Soveniji na isti način kao muzejski eksponat poklonila istovjetnu malu podmornicu P-913 “Soča” koja je već duže vrijeme jedan od najpopularnijih muzejskih eksponata u “Parku vojaške zgodovine” u Pivki, dok je treća takva podmornica, P-912 “Una”, muzejski eksponat u Zbirci pomorskog nasljeđa Porto Montenegra u Tivtu.

Ukupno je u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka za nekadašnju Jugoslovensku Ratnu mornaricu u Brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu, izgrađeno šest malih podmornica klase P-911. Riječ je o jednom od najsupjelijih projekata tzv.diverzantksih podmornica u svijetu, a koje i danas imaju prilično modernu tehnologiju i izuzetna svojstva tzv.bešumnosti i teškog otkrivanja, što je osnovna vrijednost svake podmornice. Svojevremeno je za kupovinu podmornica ovog tipa bila veoma zainteresovana ratna mornarica Švedske, ali je realizaciju tog unosnog posla spriječio raspad SFRJ.

Podmornice tipa P-911 duge su nepunih 19 metara, a puni deplsman im iznosi 88 tona. Ovaj produkt pameti jugoslovenskih inženjera i industrije “od Triglava do Đevđelije” namjenski je građen sa misijom da u slučaju rata, podmornice tajno doplove do italijanske obale gdje bi iskrcale diverzante koji bi napali tamošnja vojna i industrijska postrojenja, odnosno da podmornice tajno polože protivbrodske morske mine pred italijanskim lukama.

Priča o 'Heroju'

Tog 21. avgusta 1967 godine u Splitu bilo je veoma svečano – mnoštvo radnika splitskog brodogradilišta okupilo se na obali ispred velike hale posebnog dijela splitskog škvera – BSO (Brodogradilišta specijalnih objekata). U unutrašnjosti te hale u protekle dvije ipo godine postepeno je gradjeno čudo - najnovija dizel-električna podmornica projektantske oznake B-71, prva potpuno samostalno razvijena, konstruisana i izgradjena jugoslovenska podmornica.

Ovaj ratni brod koji je za to vrijeme bio izuzetno moderne koncepcije, razvio je Brodarski institut iz Zagreba, sa glavnim projektantom, inženjerom Žarkom – Fedjom Alujevićem na čelu. Dvadeset prvog avgusta 1967 novoizgradjena podmornica, trebalo je da bude porinuta.

I dok je gomila radoznalih radnika vani jedva čekala da vidi kakvo će to čudo da izadje iz velike i dobro čuvane hale i sklizne sa navoza u more, u unutrašnjosti hale pozdravni govor držao je kum nove podmornice – komandant JRM, admiral Mate Jerković:

„Dajem ti ime „Heroj“! Podji sretno u svoj element i plovi na čast i slavu naše domovine!“ – uputio je admiral Jerković novu podmornicu u more uz tradicionalno razbijanje boce šampanjca o njen pramac. Trenutak kada je umjesto pjenušca, pramac podmornice zalilo more, a sve to pozdravile sirene svih brodova u Splitu i aplauz okupljenih gledalaca, sa posebnim uzbudjenjem pratio je tada 36-togodišnji poručnik bojnog broda Tomislav Drašković. Njemu je pripala čast da bude prvi – probni komandant nove podmornice i čovjek koji će obaviti sva njena prototipska testiranja prije nego što „Heroj“ bude zvaničnu uvršten u Flotnu listu JRM.

Sa ne manjim uzbudjenjem ovaj vitalni 81-godišnjak prošle je nedjelje u Tivtu ponovno gledao svoj stari ratni brod – 45 godina nakon porinuća, oko „Heroja“ koji danas počiva na obali kao muzejski eksponat u krugu tivatske marine Porto Montenegro, ponovno se okuplja gomila radoznalaca, privučenih nesvakidašnjom prilikom da iz neposredne blizine vide, dodirnu i dožive ovaj i sada impozantan 50,4 metara dug, 4,7 metara širok i 9,75 metara visok ratni brod težak 706 tona.

Medju stotinjak ljudi koji su se ispod „Heroja“ okupili prije nekoliko dana kada je u Tivtu promovisana monografija „Podmorničarstvo Jugoslavije“, bio je i penzionisani kapetan fregate Tomislav Drašković, prvi komandant prve samostalno razvijene i napravljene jugoslovenske podmornice. On danas živi u Splitu, mjestu rodjenja „Heroja“ koji je medjutim, u Tivtu imao svoj drugi dom.

„Mislim da je podmornica „Heroj“ ovdje našla svoje pravo mjesto. Svoj radni vijek je odradila, puno toga doživjela i preživjela i smatram da joj je ovdje u Tivtu gdje je desetljećima održavana i remontovana, zaista pravo mjesto da ona kao spomenik podsjeća na prošla vremena, one i lijepe i teške trenutke kada smo bili zaista jaka pomorska sila.“ - priča za „Vijesti“ Tomislav Drašković dok teško sakriva emocije koje ga, kao i svakog pravog pomorca, obuzimaju u ponovnom usretu sa brodom koji je ostavio dubok trag u njegovom životu i karijeri.

U očima starog podmorničara nije teško nazrijeti začetak suza dok se u tami noći, na platou pred zgradom Muzejske zbirke Porto Montenegra, nazire ogromna tamna silueta podmornice P-821 „Heroj“ koju je Tomislav Drašković krajem ljeta daleke 1967 godine, po prvi put poveo u njen prirodan ambijent – modre dubine Jadrana.

Već iskusan podmornički komandant sa podmornice P-802 „Sava“ (u Drugom svjetskom ratu potopljene italijanske podmornice koju je potom izvadila, obnovila i u svoju flotu uvrstila JRM), Drašković je 1967, izabran za probnog komandanta nove jugoslovenske podmornice koja se radjala iza dobro zatvorenih vrata hale BSO u Splitu.

„Moj zadatak je bio da novu podmornicu kao prototip, temeljno testiram, dovedem do limita u svakom mogućem smislu i detaljno provjerim prije nego što bude uvrštena u flotu JRM i prije nego što država naruči gradnju drugih podmornica tog tipa. To dugotrajno i obimno ispitivanje smo uspješno izvršili na zadovoljstvo svih koji su bili uključeni u ovaj projekat, bez nekih posebnih incidenata.“ - objašnjava Drašković prisjećajući se medjutim, dva takva vanredna dogadajaja tokom ispitivanja nove podmornice. Prvi je bilo pucanje oplate tzv. lakog, odnosno hidrodinamičkog trupa podmornice na njenom tornju - mostu, nastalo prilikom opitovanja podmornice u vožnji maksimalnom brzinom u podvodnoj plovidbi.

„Dubina je bila 20 metara, brzina je postupno povećavana, podmornica je besprekorno slušala komande, a kada je brzinomjer pokazao maksimalnu brzinu od 15,3 čvora, začuo se jak prasak i lomljava. Nastao je trenutak neizvjesnosti jer niko nije znao što se dogodilo, a ja sam glavnom inženjeru samo kratko rekao - ode most! Zbog načina na koji su se slomili i zaglavili komadi stakloplastične oplate razvaljenog mosta, podmornica je dobila pozitivan trim, pamac se naglo uzdigao i za nekoliko sekundi velikom brzinom je probio površinu mora.

Kada se podmornica umirila na površini izašli smo napolje i vidjeli da je moja sumnja bila tačna i da se, zbog neke manje greške u sklapanju materijala, stakloplastična oplata mosta „rascvjetala“ i polomila pod hidrodinamičkim silama uzrokovanim maskimalnom brzinom podmornice u podvodnoj plovidbi.“ - prepričava Drašković najozbiljniji incident sa testiranja „Heroja“ prije 45 godina. Druga vanredna sitaucija desila se nešto kasnije kada je ispitivana maksimalna dubina ronjenja podmornice u tzv. Jabučkoj kotlini na srednjem Jadranu.

Podmornica se još nije bila spustila na svoju maksimalnu dubinu ronjenja, kada je na dubini od 190 metara, pod pritiskom mora, popustila jedna brtva u torpednom prostoru na pramcu podmornice. Jak mlaz vode pod pritiskom od skoro 20 atmosfera, raspršen u vodenu prašinu, prodirao je u prostor izmedju torpednih cijevi. Na trenutak su zlokobne misli prostrujale u glavama svih podmorničara sa „Heroja“ koji su posumnjali da je možda popustio tzv. čvrsti trup podmornice - jedino što stoji izmedju njih i sigurne smrti u imploziji podmornice uzrokovanoj ogromnim hidrostatičkim pritiskom mora na toj dubini.

„Moja reakcija je bila uobičajena kao i svakog drugog podmorničkog komandanta u toj situaciji – naredjeno je povećanje brzine, hidroplani postavljeni u položaj za izronjavanje i kako je „Heroj“ polako kretao ka površini Jadrana i dubina se smanjivala, tako je i prodor vode u pramčani prostor bivao sve manji, pa se sve srećno završilo.“ - prisjeća se Drašković koji je skoro godinu dana temeljno ispitivao „Heroja“ odradivši sa tom podmornicom i prva torpedna gadjanja, prije nego što je P-821 zvanično uvrštena u Flotnu listu JRM na svečanosti 10. septembra 1968. godine.

U naredne skoro 23 godine aktivne službe prije nego što je zauvijek izvučena iz mora na obalu 1991 godine u Tivtu, podmornica „Heroj“ je imala ukupno 726 plovidbenih dana, čak 910 ronjenja i prešla je ukupno 46.659 nautičkih milja, što je ekvivalent plovidbi dva puta oko zemaljske kugle. Najviše eksploatisana jugoslovenska podmornica tokom ta dva desetljeća obavila je ogroman broj zadataka, od kojih se o nekima oni koji su njome plovili, i dan-danas nerado izjašnjavaju.

Naime, podmornice su zbog svoje osnovne karakteristike – teškog otkrivanja - izuzetno pogodne za povjerljive misije prikupljanja obavještajnih podataka pri čemu nerijetko zalaze i u teritorijalno more drugih država. Jedan zadatak koji je „Heroj“ izvršio, članovi njegove nekadašnje posade danas ipak sa neskrivenim ponosom priznaju – aprila 1974. ova podmornica je u reonu Monte Gargana, na samoj ivici teritorijalnih voda Italije, na izvidjačkom zadatku sačekala i djelimično pratila brodove Šeste flote američke Ratne mornarice koji su plovili ka sjevernom Jadranu radi održavanja vježbe sa brodovima RM Italije. Američki ratni brodovi – nosač aviona, krstarice, razarači i ostalo, tom su prilikom bukvalno prešli preko zaronjene jugoslovenske podmornice koja je u tišini pod vodom snimala šumove njihovih propelera, ni ne otkrivši prisustvo “Heroja” u dubinama Jadrana.

Pogledajte najpoznatija svjetska groblja brodova

Gdje brodovi odlaze kada završe svoje plovidbe? Nekada završe na brodskim otpadima, nekada budu rastavljeni na dijelove i reciklirani, a postoje i mjesta na kojima se brodovi naprosto usidre i prepuste hrđi. Donosimo vam pregled najpoznatijih groblja brodova na svijetu.

Luka Nouadhibou, Mauritanija

Više od 300 brodova odmara se na najvećem groblju brodova na svijetu. Praksa ostavljanja brodova na ovom mjestu počela je '80-ih godina prošlog stoljeća, nakon što je ribarska industrija u zemlji nacionalizirana. 

Mo'ynoq, Uzbekistan

Nekadašnji lučki grad obiluje zahrđalim brodovima. Brodovi su napušteni '80-ih godina, usljed povlačenja Aralskog mora, koje se danas nalazi 150 kilometara dalje od nekadašnje luke.

Obala kostura, Namibija

Oblast je nazvana po kostima kitova i foka, koje leže razbacane po obali, zahvaljujući kitolovcima. Uz kosti, tu su i ostaci hiljada brodova – žrtava hridi i magle.

Groblje brodova Staten, New York

Odlagalište iskorištenih i rashodovanih brodova grada New Yorka.

Vojno groblje u blizini Landévenneca, Francuska

Groblje uglavnom ratnih brodova smješteno je na rijeci Aulne, a koristi ga francuska mornarica. 

Grytviken, Južna Georgia

Naselje je 1904. godine osnovao norveški kapetan kao stanicu za kitolovce i njegovu ribarsku kompaniju. Zatvoreno je 1966. godine, a kitolovci u luci su prepušteni hrđi i vremenu.

Brodski otpad Gadani, Pakistan

Treći najveći brodski otpad na svijetu ima kapacitet od 125 brodova svih veličina, uključujući i supertankere. Još '70-ih i '80-ih godina, kada je industrija brodskih otpada cvjetala, Gadani je bio najveći otpad na svijetu.

GROBLJE BRODOVA Ovo su ostaci nekadašnje moćne rezervne američke flote

Ovi zarđali brodovi su poslednji primerci nekadašnje moćne američke Rezervne flote (NDRF) koja je u svakom trenutku bila spremna da interveniše u slučaju eventualnog napada neprijatelja.

NDRF je formirana nakon Drugog svetskog rata 1950. godine. U svojoj bogatoj istoriji flota je učestvovala u brojnim istorijskim misijama u kojima je u kriznim vremenima, posebno za vreme rata u Koreji i Hladnog rata, obezbeđivala vojne i komercijalne brodove.

Na vrhuncu svoje slave Rezervna flota je brojala 2.277 ratnih brodova koji su bili usidreni u osam američkih luka spremno čekajući na poziv za hitnu intervenciju.

Međutim, kako je vremenom vojno naoružanje otišlo u drugom smeru, a Amerika postala vodeća, verovatno i jedina, sila u svetskim vodama, flota je izgubila na značaju.

Neki od ovih brodova su se toliko retko koristili da su prosto zarđali i danas više liče na "nautičko groblje" nego na jedinicu za hitne intervencije.

Od osam luka samo se u Džejms Riveru i Suisun Beju nalaze funkcionalni brodovi, dok su se ostale pretvorile u otpade trulih metalnih olupina koje zagađuju vodu sa teškim metalima i opasnim hemikalijama.

Poslednju vojnu ulogu flota je imala za vreme Zalivskog rata 1990, nakon čega je korišćena isključivo kao pomoć prilikom prirodnih katastrofa.

Poslednju intervenciju su imali nakon uragana Sendi koji je 2012. godine zahvatio američku istočnu obalu.

Danas NDRF broji svega 122 plovila, a njihov broj se i dalje smanjuje.

VIDEO Pogledajte najveći brod na planetu, grdosiju od 488 metara

Brod "Prelude" kompanije Shell u srijedu je porinut u Južnoj Koreji, a riječ je o 488 metara dugom mega-brodu, teškom 600.000 tona i širokom 74 metra. Njegova zadaća neće biti prijevoz nafte ili kontejnera, već će on biti plutajuća platforma za crpljenje tekućeg zemnog plina s dna oceana (FLNG). Njegova izgradnja trajala je godinu dana.

Dosad je najveći brod na svijetu bio Emma Maersk, koji je dug 397 metara.

Brod Prelude će kao FLNG platforma biti zadužen za izvlačenje, preradu i pohranjivanje tekućeg zemnog plina. Crpit će ga duboko ispod oceanskog dna te rafinirati oko 3,9 milijuna tona godišnje. Plin će na kopno prevoziti drugi brodovi, koji će ga preuzimati direktno s Preludea, prenosi Wired.

Obzirom da taj brod godišnje mora preraditi i skladištiti ekvivalent 175 olimpijskih bazena tekućeg zemnog plina, mora biti u stanju izdržati i sve što mu majka priroda pošalje ususret.

Za to će poslužiti 93 metra visok stup, koji prolazi kroz brod i spušta se do morskog dna. Taj će stup Prelude držati stabilnim na moru i pričvršćenim za dno. Osim tog stupa, tu su i tri brodska motora snage 6,700 konjskih snaga. Sve to dovoljno je da taj brod može izdržati uragan 5. kategorije.

Brod Prelude u lov na tekući zemni plin krenut će 2017. godine, a tad će mu novi dom na idućih 35 godina biti negdje na 480 kilometara od obale Zapadne Australije. Predviđeno je da ostane na istom mjestu do 2042. godine.