I opet je bio Dan Mladosti

Desilo se to gospodnje 2004. godine, u 21. vijeku kad su mnogi naši narodi našli svoju vlastitu "slobodu" i izašli iz "okova" prošlosti, ali narod u jednom malom crnogorskom gradiću, Tivtu, riješio je da se vrati više od dvadeset godina unazad, u Titovo vrijeme, i da bar jedan dan osjeti onu slobodu i sreću koju su imali dok se nosila štafeta mladosti za 25. Maj.

 

Pomislit će mnogi da je to bio skup Titovih suboraca, ali nije bilo tako. Skupilo se tu mještana koji su pamtili sva tri posljednja rata pa do onih od 2-3 godine starosti, koji nikad neće imati tu šansu da postanu Titovi pioniri , ali su mnogi od njih imali crvene marame i plave kapice sa crvenom zvijezdom petokrakom.

 

U pojedinim momentima, kad su se sa ozvučenja na pozornici čuli zvuci melodija kao što su "Sa Ovčara i Kablara" ili "Od Vardara pa do Triglava" i mnogih drugih melodija nastalih u Titovo doba, stezalo se grlo i oči se vlažile, ne znam dali od sreće što sam tu ili tuge kad se sjetim stvarnosti koja je zahvatila cijelu zemaljsku kuglu.

 

Nema više Tita, nema solidarnosti medu narodima, nema nesvrstanih - sve se pretvorilo u profit, u prevlast bogatih i patnju porobljenih i iskorištenih.

 

Ali baš na Balkanu, u Crnoj Gori, u malom mjestu Tivtu, narod je odlučio da se podsjeti kako je bilo prije. Pripreme za proslavu su počele u ranim prijepodnevnim časovima. Na rivi se polako dizala pozornica. U SFRJ konzulatu je bilo živo i vladala je užurbanost. Konzul je trčao na sve strane da bi priveo uspješno sve pripreme. Ispred konzulata stajao je crni Mercedes, poklon konzulatu, a koji je koristio Predsjednik Tito u svojim posjetama Crnoj Gori. Na zidu kuće iza njega se nalazila Titova slika a narod je prolazio i vidjela se srdačnost u pogledima. Oko jedan sat popodne, pošto je konzul lično povezao crvene marame oko vratova omladinaca, krenula je štafeta mladosti na svoj put.

 

Kako se primicalo veće sve je više naroda pristizalo na rivu. Neki su nosili zastave SFRJ a mnogi su oko vrata nosili pionirske marame iako već odavno nisu bili pioniri. A bilo je i pravih malih pionira koji su u bijelim košuljama sa maramom i kapicom podsjećali na jedno davno doba. Muzika je počela oko 6 sati i narod se u sve većem broju skupljao. Folklorne grupe u nošnjama svih naših naroda i narodnosti su plesali i igrali kola a kasnije su im se pridružile i ostale plesne grupe. Sve je bilo u štimungu Dana Mladosti. Napokon u 8 sati stiže štafeta nošena rukama omladinaca tog kraja. Zadnja primo-predaja je izvrešena ispod velikog panoa sa Titovom slikom što je narod oduševljeno pozdravio i štafetna palica praćena gromoglosnim aplauzom krenula je prema pozornici. Sve je bilo kao nekad davno i nitko ne bi rekao da se išta u Jugoslaviji promjenilo.

 

Ali realnost je drugačija i to moramo da prihvatimo.

 

Vuk. Tivat 25.maj 2004.

Yutel za mir

Desilo se to na Balkanskom poluostrvu. Bila je 1991. godina i već godinu dana je prošlo otkad je ukinuta SFRJ i uvedena zapadna demokratija na naše prostore. Nove partije i njihovi lideri su uspjeli pod plaštom demokratije, deset godina poslije Titove smrti, ukinuti bratstvo i jedinstvo i dovesti zemlju do situacije da pod izgovorom zaštite svog naroda, vode zemlju u propast ratnih strahota.

Narod je zbunjen. Zadnje što bi narod htjeo je da puca brat na brata, komšija na susjeda, prijatelj na druga. Ali narod više nitko ništa ne pita. Narod su pitali 1990. godine i od tada rade kako su oni zamislili a ne kako narodu odgovara. Medijska propaganda je jaka i ne dozvoljava se da istina izađe na vidjelo. Ipak, iako se u mnogim dijelovima Jugoslavije taj događaj ne prenosi, narod se okuplja u Sarajevu, negdje blizu centra Jugoslavije, i želi da pokaže svima da je za mir i za zajednički život u granicama Jugoslavije. Dolaze iz svih dijelova naše zemlje. Dolaze autobusima, vlakovima, putničkim automobilima.... dolaze da spasu mir i Jugoslaviju.

Za njih nije bilo bitno tko je prvi počeo - oni žele da se prestane sa ubijanjem i da se sačuva sloboda i mir za našu djecu i djecu naše djece i djecu..... Da sve generacije imaju miran put u budućnost.

Oni su došli 28. jula 1991. godine u Sarajevo u dvoranu Zetra

Na koncert

YUTEL ZA MIR

To je bilo naše novo biti ili ne biti. Koncert se trebao održati na platou kod hotela Holidej Inn ali zbog kiše koja je padala cijelu noć i taj dan prijetila je opasnost da bude odgođen ali se pojavila alternativa. Samopregornim radom radnika koji su radili na montaži opreme i organizatora koncerta, koncert je u rekordnom vremenu preseljen u Zetru. 

Djetinjstvo druga TITA

Između Kostelske bregove sa jedne i Slovenske gorice sa druge strane, gdje protiče rijeka Sutla, nalazi se jedno malo selo Kumrovec. Selo koje pod svojim krovovima nema više od 300 stanovnika i samim tim teško bi dospjeo na zemljopisne karte naše domovine da nije baš tu rođen jedan od velikana našeg doba Josip Broz Tito. 

Sedmog maja hiljadu osamsto devedeset druge u maloj kući Franje i Marije Broz rodio se Josip, 

sedmo dijete u brojnoj porodici Kumrovečkog zemljoradnika. Iako je taj dan zapisan i u knjigama tuheljske župe rođendan predsjednika SFRJ se slavio 25. maja. Postavlja se logično pitanje kako je došlo do toga a odgovor je vrlo jednostavan.

U svom ilegalnom radu drug Tito je često koristio papire sa lažnim podacima da bi zametnuo trag ili prevario neprijatelja. Tako se dogodilo da je u jednoj vojnoj ispravi Josipa Broza bilo zapisano da je rođen 25. maja. Baš tog dana 1944. godine su Nijemci odlučili napasti Drvar i zarobiti Vrhovnog komandanta. taj plan im je propao zbog herojskog otpora partizanskih jedinica i naroda Drvara, ali je novi rođendan prihvaćen i po Titovoj želji se slavi kao Dan Mladosti.

Djetinjstvo druga Tita se nije mnogo razlikovalo od hiljada dječaka iz zagorskih sela gladnih vjekovima. Objesni vlastelini, trgovci i župnici imućnih crkava krojili su životnu sudbinu zagorskih seljaka. Od kmetskog rada, znoja i krvavih žuljeva oni su omogućavali sebi raskošni život. Kako je bilo kmetovima najbolje svjedoče rijeci druga Tita kad je govorio o svom djetinjstvu: -" Djetinjstvo moje je bilo teško... Često ni kruha nije bilo dovoljno, zbog toga se dešavalo da je majka, da bi pravilno rasporedila rezerve kukuruznog brašna koje je imala, morala zaključavati ostavu u kojoj se nalazio kruh, a mi, djeca, dobijali smo samo toliko koliko se moglo pojesti.... Jednom je bio neki svetac, a roditelji otišli nekamo u goste. Bili smo gladni. Na tavanu je visjela suha svinjska glava koja se čuvala za Novu Godinu. Brača i sestre su plakali, a ja skinem tu glavu, stavim je u kotao s vrućom vodom, uspem malo brašna, pa se sve to kuhalo oko dva sata. Najeli smo se da je «sve pucalo». Ali jelo je bilo toliko masno da smo se svi razboljeli. Kad se majka vratila, mi svi samo šutimo i stenjemo. Ona se rastužila i nije nas zbog tog istukla..."

Majka Marija je bila rodom iz sela Podsrede koje se nalazi u Sloveniji. Bila je kćerka slovenskog seljaka Martina Javoršeka i upoznala se sa Franjom Brozom kad joj je bilo šesnaest godina. Vjenčali su se 1881. godine. Kako je porodica rasla tako je život postajao teži. Osam jutara posne zemlje koju su posjedovali, nije bilo dovoljno za bogatu žetvu. Živjelo se o grahu, repi, krumpiru i kukuruznom kruhu. Dosta tog je ponestajalo u toku zime pa se sa strepnjom očekivalo spasonosno proljeće.

Sa četiri godine dječak Josip je napustio svoj dom i prešao kod djeda Martina Jovoršeka, čiji je bio ljubimac. Djed se od srca smijao njegovim nestašlucima i bezazlenim dječačkim šalama. Djedov dom se nalazio na blagoj padini brežuljka, do ulaznih vrata se penje preko desetak stepenica i odatle se pružao divan pogled na okolne gorice. Vjerovatno bi taj odlazak djedu bio zaboravljen da nije urodio neočekivanom posljedicom. Naime, u slovenskom selu Posredi dječak se brzo privikao jeziku svog djeda , ujaka i prijatelja koje je tu stekao. Nije ni čudo, kad je slovenački jezik bio jezik njegove majke, blizak Josipu Brozu još od prvih tepanja.

Sve bi bilo u redu da nije po povratku kući , već u prvim susretima sa školom, pojavile teškoće u upotrebi jezika. Teško se vraćao na kajkavski dijalekt a još teže je bilo upotrebljavati književni govor kojim ih je u školi dočekao učitelj Juraj Marković. Učiteljeve riječi su osmogodišnjem dječaku su bile nedokučive, teške i pune stranputica. Šuti, budi manji od makova zrna, utoni što dublje u klupu, nestani - želio je dječak, ali na postavljena pitanja valjalo je odgovarati. 

Učenik Josip Broz je imao uistinu tešku zadaću. Rijeci naučene od djeda Martina morao je zamijeniti novim. Trudio se pošteno, zapinjao svim snagama, ali nije išlo. Kraj valjda pogađate. Učitelj je odlučio da dječak Josip ponavlja prvi razred. Izgledalo je to kao kazna a dječak nije zaslužio da ga kažnjavaju jer ništa nije skrivio. Međutim to je naučilo Josipa Broza da ponekad mora stisnuti zube, ustrajati i učiti. To nije bilo lako jer su njegove male dječije ruke u siromašnom seoskom domaćinstvu bile potrebne. Ako nije bilo drugih, težih poslova, morao je kravu odvesti na ispašu i paziti na nju da ne odluta preko mede. "Čim digneš oči od nje ili ispustiš štrik"- prisjeća se drug Tito "ona pravo u tuđu njivu... I hajde sad pročitaj priču do kraja! Nauči pjesmicu!... Ti imaš školski zadatak, a krava zna svoje. Za nju je uvijek tamo dalje trava sočnija i slađa."

Danas bi priča vjerovatno imala drugačiji završetak. Učitelj bi pomogao tom marljivom dječaku poklonivši za njega neki sat svog slobodnog vremena 

ali na žalost , učitelj Marković imao je premalo vremena. U kumrovačku školu je išlo 366 učenika iz Kumrovca i okolnih sela. Za sva četiri razreda bio je zadužen učitelj Marković - sam. Teško je to zamisliti. Jedan učitelj a četiri razreda. Jedni čitaju štivo, drugi uče naglas tablicu množenja. Nije tu bilo vremena za učitelja da se posveti jednom učeniku i njegovim problemima. 

Ipak je u svjedođbi četvrtog, završnog razreda stajale sljedeće ocjene:

Čudernost: vrlo pohvalno (5)

Vjeronauk: vrlo dobar ....(4)

Jezik: dobar................... (3)

Račun: dovoljan............. (2)

Crtanje: dobar................(3)

Pjevanje: dobar..............(3)

Gimnastika: vrlo dobar.....(4)

Rad u vrtu: vrlo dobar (4)

Izostanci: 24 opravdana i 7 neopravdanih.

Djetinjstvo, iako teško i puno problema, nije bilo lišeno radosti i smijeha. Bilo je trenutaka vedrine u djetinjstvu druga Tita. Iz vedrih pričica iz njegovog djetinjstva izvodi se zaključak da je duh dječaka Josipa Broza bio nesputan, živ i uvijek spreman smisliti neku pošalicu, dosjetku ili veselu zamku. To govori i o golemoj radosti prema životu, o želji da se smiješkom pobjede suze i da se u veselim , makar kratkotrajnim igrama utope svi oni tmurni dani i teški trenuci života.

Titova zadnja bitka

Došla je i 1980. godina.

U svijetu su se počeli gomilati problemi a snage više nije bilo u čovjeku koji je cijeli svoj život posvetio za bolji život običnog čovjeka , za život dostojan jednog bića koje sebe smatra vrhuncem na ljestvici evolucije.

Tito, čovjek koji je tri puta odlikovan ordenom narodnog heroja, se smrti nije bojao jer joj je u oči gledao bezbroj puta ali jednom prilikom se o njoj izrazio ovim riječima:

 

  "Smrt zavisi od toga kako je neko živio.

Ako ste uradili nešto korisno, to će vas nadživjeti.

Ako je netko imao neku korisnu ulogu u životu,

čak ni tad neće svijet krenuti nizbrdo kad on umre.

Ono što je uradio, zauvijek će ostati.

To mnogo zavisi od tog šta je neko uradio za državu

ili za narod. Istorija je dugačak proces.

Ljudi nikad ne zaboravljaju šta je bilo dobro kod nekog državnika.

Oni će se uvijek sjećati onog dobrog u njegovim djelima.

Postoji poslovica:

Srećan je onaj koji vječno živi.

To, u stvari, znaci da je on učinio

nešto dobro." 

(Tito, 16 maja 1968.)                        

Da Tito nije bio sam u toj borbi znamo svi, ali je Oskar Davičo u svom djelu "Poruke Ljubavi" objavljenog januara 1980 iznjeo to jednostavno i prisno:

"Niko nikad na svetu nije doživjeo tako sveopšte izraze brizne ljubavi kakva sad s privrženom nježnošću zapljuskuje Tita i okružuje ga njom sa svih strana. Jesu li to neki neprobojni zaštitni bataljoni saosjećanja?

Ta se ljubav u svakom slučaju ispoljava kao opštenarodni plebiscit odanosti, poistovječujući se s Titom u dobru, tegobama i ostalom svemu.

Znam ljude koji za one krizne poslije operativne noći nisu ni oka sveli; znam ih koji su u očekivanju prvog biltena posle prebacivanja iz šok-sobe u onu normalne njege, bili kao paralisani; ali znam ih takođe koji su se za sve to vrijeme bacali grudačke na rad savlađujući teškoće koje ranije ne bi tako kao od šale.. Jesu li tom dodatnom snagom, Nadošlom im neznano odkud, otklanjali crne misli i zagušivali zebnje? Ne znam. No, kad su novine donijele onu već slavnu i radosnu fotografiju troheroja Tita su razgovoru sa svojim sinovima, popucale su brane koje su dotle zaglušivale misli obuzdavale osećanja: pisma i telegrami su poleteli iz duša i dolazeći odasvud, saopštavali radost zbog još jedne herojske pobjede nad smrtnim zlom. Telegrami i pisma poručivali su istu radost kazujući koliko su im pošiljaoci srećni što je sve podneo i izdržao i da je sad svima lakše živjeti. Vidjeli su ga nasmešenog na slici, sigurno da će dobar i cio preboljeti rane.

Nije zabilježeno da je ijedan državnik posle 35 godina upravljanja tako složenom zajednicom, kakva je Jugoslavija, doživjeo toliko simpatija i toliko podrške koje i sad tako prirodno i spontano uživa Tito.

Bez obzira na rezultate, period od 35 godina koji su zajedno proživjeli narodi, narodnosti i Tito, nije navikao ljude ove zemlje na obilja i lakoće. Sve sto se tu postiglo - a postiglo se mnogo više nego mnogo - djelo je njegovog uma i njihovih zajedničkih ruku, teškog rada uz lišavanje svake vrste, uz znojenje i žuljeve. Požrtvovanja je tražila ova izgradnja. Ona podsjeća po mnogo čemu na nemoguće izvlačenje sebe sopstvenim rukama iz blata i ruševina koje su nas bile zatrpale i bacile ispod svoje sopstvene nulte tačke. Isto je tako mnogo odlučnosti i srčanosti iziskivala istovremeno odbrana nezavisnosti i sticanja ravnopravnosti između malih (kao sto smo mi) i velikih i moćnih ( kakvi mi nikad nećemo biti i ne želimo biti ). 

"Dok je njega", moglo se čuti i ovih dana na ulicama i na pijaci, u vozilima GSP i u radnjama, po kafanama i na svim mjestima gdje se skupljaju ljudi, "ništa nema da brinemo".

Jedan mi je drug prepričao i odgovor koji je čuo na taj uzdah: -" A kad ga , moliću, neče biti medu nama? Garantovano mu je ovdje mjesto dok je i poslednjeg jugoslovenskog uveta. Briši zato bako, brigu i neznanje".

"Za ovih smo decenija navikli sebe da mu kao glavi i starješini zadruge prepustimo donošenje svih odluka. I imali smo pravo", rekao mi je ovih dana jedan njegov bliski saradnik.

Da pomenem i onog mališana koji mu je poslao deset dinara - svoju ušteđevinu - da kupi sebi mandarine za koje je "čuo da osvježavaju".

Ili onog drugog iz istog razreda koji je napisao Titu da se ne sekira što je ostao bez jedne noge, jer on ima dvije pa će "trčati svud kamo ga bude on poslao".

Nesumnjivo, ima nečeg očaravajućeg u liku i pojavi Tita, ali ako opšte važeći zakon perdicije nije uspjeo da mu načne popularnost, ako je obratno, ta popularnost vremenom apsolutno i relativno porasla umjesto da logično opadne, ako je, dobivši na težini i obimu, ona postala opstenacionalna vrijednost, valja se upitati kako to?, zašto?, na koji način?....."

Ali došao je i taj 4. maj 1980. i ta grozna vijest koja se prenijela eterom iz mikrofona reportera RTV Beograd.

Ona je glasila:

"CK SKJ i Predsjedništvo SFRJ objavili su večeras u 18 časova proglas u kojem se kaže:

-Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima SFRJ -

Umro je drug Tito."

Mnogi nisu mogli da prihvate tu vijest. Jednostavno, u njihovim srcima još uvijek je Tito bio živ i kleli su se da sa njegovog puta ne skrenu. I oni su bili ti koji su nastavili Titovu posljednju bitku bez svog Vrhovnog komandanta.

Tako Jara Ribnikar piše maja 1980. god:

"Čovjek koji je hranio svojim bićem

4. maja 1980. godine završilo se Titovo dugo putovanje kroz život. Nije putovao sam. Nikada. Putovali su radnici, seljaci, studenti, željezničari i slikari, visoko pismeni i nepismeni, putovali su na raznim jezicima ljudi sa Titom, putovali su i pjevali borbene pjesme, putovali su i umirali, putovali su i padali od umora i zime da bi se opet digli, jer je Tito putovao dalje, pa i mi dalje sa njim, pa makar i smrznutih nogu, putovali su i putovali smo, gladni pa i makar i u neizvjesnost, ako se Tito tamo uputio, putovali smo opkoljeni od početka tvrđavom zaostalosti, putovali smo kroz žice neslobode, iz mraka, spašavajući se od mržnje, od zla. Straha je nestajalo što je dalje odmicalo Titovo putovanje kroz život. Sve je više bilo nasmijane djece, sigurnih žena, odvažnih ljudi. Nastalo je vrijeme sigurnosti. Predah, radost, ljubav medu ljudima. Svi su razumjeli odjednom. Ako su ih i rastavljale prepreke različitih jezika, ljudi su se preko njih dovikivali: "Tito". Da bi se sa druge strane čuo odgovor: "Tito". I svi su osjetili veliku zahvalnost: najljepše je kad te drugi razumije. I ponavljali su ljudi u sebi: "Tito".

Da ima sile koja može da naređuje svima na ovoj planeti rekla bih joj: učini da se kalendar promjeni. S Titom je otišla Titova epoha. Odsad ćemo ovako računati vrijeme: Prvi dan bez Tita. Drugi dan bez Tita, i tako godinama, decenijama, stotinama i hiljadama ljudskih godina.

Ne možemo da se spalimo na lomači zajedno, sa Titom, svi mi, koji u sebi nosimo kraj Titove epohe. Ne možemo jer su kraj nas, koji smo njegovi saborci, milioni novih putnika kroz život, putnika koji su se Titu priključili, mladi, a mnogi još nejaki, trčali su za Titom, koračali s njim i za njim, grabili istoriju iz njegovih reći, iz njegovih pokreta, iz njegovih očiju, iz njegovog osmjeha. Oni, mladi od nas i oni sasvim mladi, oni su takođe Titova epoha. I oni će je iznijeti na svojim mladim plećima iz crne tuge koja nas je sve u očaj bacila, tako da smo gotovo u njoj iznemogli.... Da, neće biti dana bez Tita, mladi će ga nositi u sebi. Neće biti mjeseca ni godina bez Tita, ne damo mi da budu dani bez Tita, neka se mijenjaju vjekovi i milenija, Titova epoha traje, mora da traje i trajaće dok ima ljudi na ovome svetu!

Jednog dana će stanovnici ove planete kazati: "Odavno , pre hiljadu godina, živeo je i na današnji dan, 4 maja, umro jedan neobičan čovjek koji je umjeo da nahrani svojim bićem stotine hiljada živih ljudi. Bio je to Josip Broz Tito, iz Jugoslavije."

Maj, 1980 

I kad je posljednji put Plavi voz prolazio kroz sela i gradove, preko mostova i njiva Titovi pioniri, omladinci, proleteri, suborci i mnogi drugi stajali su nijemo i ispraćali voljenog predsjednika u njegov put u legendu i vječnos

Put u legendu

8. maj 1980

Borislav Horvat 

Kakvo ime dati ovom majskom danu,

Upletenom u svježe cvijeće vijenaca

Zemlji koja zanemjelošću mjeri ranu

Pogrbljenih majki, radnika, djece?

Kako poreci zastavu na pola koplja,

Istinu, na vjetru, iz kablograma,

S' ekrana, prečnika narodnog bola?

O geografska karto, zajecala s nama!

Na tihim raskrsnicama saobraćajci

Ipak će morati smrt da propuste,

Ostavljajući kovčeg prekriven petokrakom,

Kao pobjedom počivke zlatouste.

Skamenjeni, slušamo tvoj pokoj, ratniče.

I kako se odazivaš zovu druge trube,

U smrti, kroz nevidljive krajolike,

Koji bi, kao i mi, da te poljube.

I već pretvoreni u jednu veliku suzu,

Vidimo: tvoj kovčeg klizi na lafetu

Fabričkim sirenama - knjigom žalosti,

Niz vječnost, po tužnom svetu.

Spavaj ispod slova tvog imena,

Godine rođenja i smrti, kad side,

Pod bijeli mermerni blok, kao sjena,

Dostojanstvom čovjeka pred burama.

I putuj kroz vrijeme s tvojim narodom,

a tebe, smrti, neka je vječno sramota!

Za nas, i mrtav, isti si komandante,

Kakav si bio za života!

    

  

Ovo je samo jedan od mnogih stihova koji su ostali kao pomen na taj dan kad se cijela Jugoslavija sa suzama u očima opraštala od svog Vrhovnog komandanta, svog Maršala i voljenog predsjednika. I nisu bili sami. U mnogim zemljama svijeta je održan dan žalosti i državnici skoro svih zemalja svijeta došli su u Beograd da odaju posljednju postu velikanu 20. vijeka.

I bilo je teško gledati bol koja se nadvila nad narodima Jugoslavije a da suze ne krenu iz oka, da se ne zapita čovjek: "Zašto?"

Ali odgovora nema, samo se čuje bolna tišina i kapi kiše kojom se i priroda opraštala od jednog čovjeka, od jedne legende. I bas ta tišina je inspirisala pjesnika Dragana Kolunđiju da napiše stihove:

  Drugu Titu u tišini zastava

Dragan Kolunđija 

Tišino velike žalosti.

Tišino Kumrovca,

Tišino Beograda,

Tišino Jugoslavije,

Velika tišino bola;

Da l' zato si danas

Tolika

Što ti najdivniji sin

Minu u tišinu zastava

Tvojih

I Partije;

Cvjetna tišino

U odlasku,

Povratku

I trajanju

Titovom.

Nastanak jugoslovenskih oružanih snaga

"Naša armija je počela da se stvara naročitim načinom, ne kroz kabinete, ne direktivama, ne velikim finansijskim sredstvima, ne nekim velikim vojnim stručnjacima, teoretičarima, nego se počela stvarati od običnog čovjeka, običnog seljaka, običnog radnika, običnog pravog narodnog intelektualca, od narodne inteligencije. Stvarati se počela u najtežim danima historije, u 1941. godini. Ljudi koji su postali tako reći temelj ta naše armije došli su od plugova, iz fabrika, iz školskih klupa. Baš u tome i jeste snaga te naše armije što se od prvog dana sastojala od takvih ljudi. Takvi ljudi su bili ne samo obični redovi, nego i podoficiri, oficiri, do onih najviših. I ja sam bio radnik." Tito je još dodao: "Ta armija rođena je i rasla pod jedinstvenim prilikama, kakvih primjera je bilo malo u historiji ratovanja."

JNA je stvorena u periodu 1941 - 1945 koji je bio izuzetno složen i težak. Stvorena je kao oružana snaga radničke klase i naroda u borbi za nacionalno i socijalno oslobođenje od okupatora i domaćih kvislinga. To je i učinilo da ta armija bude armija radnika, seljaka, napredne inteligencije tj. običnih ljudi. Podsticaj je dala KPJ. Ostala je sa narodom u vrijeme kapitulacije zemlje poslije aprilskog rata i u uslovima teške okupacije.

To je bilo moguće Partijskim pripremama za rat još od dolaska druga Tita na čelo Partije 1937 godine. Povodom tog drug Tito je rekao:

"Još kad sam došao na čelo Partije, radeći na osposobljavanju Partije za ulogu istinske avangarde, čvrsto sam se opredijelio za oružanu borbu. Naša partija se spremala odlučno za rat, za otpor osvajaču, već kad je fašistička Njemačka ušla u Austriju, kad je zaprijetila opasnost našoj zemlji."

Poseban značaj za pripreme je bila organizacija V zemaljske konferencije, održane od 19. do 23. oktobra 1940 u Zagrebu, poslije koje se pri CK KPJ formira vojna komisija. Još od tad je donijeta odluka da se nastavi sa otporom okupatoru bez obzira na sudbinu vojske Kraljevine Jugoslavije. Tu orijentaciju je Partija istakla Titovim proglasom CK KPJ od 15. aprila 1941. godine, prije završetka aprilskog rata, gdje se kaže da će:

"komunisti i čitava radnička klasa Jugoslavije ustrajati do konačne pobjede u prvim redovima narodne borbe protiv osvajača." Nadalje Tito naglašava "Ta borba će roditi novi svijet" i "stvorit će se na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna bratska zajednica..."

Time je ukazano da oslobodilačka borba u isto vrijeme predstavlja i borbu za socijalno oslobođenje.

Poslije aprilskog rata Kraljevina Jugoslavija i njena vojska bivaju uništene i zemlja biva isparčana između Njemačke, Italije, Mađarske i carske Bugarske. Takvo stanje nije priznala KPJ. Na majskom savjetovanju 1941. u Zagrebu utvrđuje se platforma borbe. Ističe se da ta borba mora biti jedinstveni narodnooslobodilački front koji okuplja najšire slojeve stanovništva. Odlučuje se da se počnu pripreme za početak borbe i šalju se članovi CK i partiski instruktori na teren. Time se stvara pred KPJ i drugom Titom velika istorijska odgovornost za sudbinu naroda i narodnosti Jugoslavije. Vrše se političke i vojnoorganizacione pripreme za stvaranje borbenih jedinica NOV. Osnivaju se vojni komiteti, komisije i povereništva u svim partijskim rukovodstvima koji neposredno rukovode pripremama oružane borbe. Organizuje se prikupljanje oružja i vojne opreme, formiraju se diverzantske grupe koje vrše prve oružane akcije protiv okupatora i domaćih izdajnika.

22. juna započinje napad Njemačke na SSSR. Istog dana CK KPJ se obraća narodima Jugoslavije pozivajući ih u "posljednji boj za slobodu". Obrazuje se i Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda 27. juna 1941. Za komandanta Glavnog štaba NOPO je postavljen J. B. Tito. Formiraju se i vojna rukovodstva u svim republikama.

Odluka o podizanju ustanka je donesena 4. jula 1941 na sjednici Politbiroa CK KPJ. Odlučeno je da osnovni oblik borbe bude partizanski način borbe. Ustanak počinje u Beloj Crkvi 7. jula 1941. godine. U samom početku ustanka kadrovska baza je bila 12000 komunista i preko 30 000 skojevaca.

POSLEDICE SE JOŠ OSEĆAJU Tri decenije od katastrofe u Černobilju

Pre tri decenije, u noći 25. na 26. april 1986. godine, u atomskoj elektrani Černobilj nedaleko od varošice Pripjat, na samom severu Ukrajine, uz granicu sa Belorusijom, dogodila se nukearna katastrofa.

Jedan od reaktora elektrane "Vladimir Iljič Lenjin" - kako se zvanično zvala černobiljska nuklearna elektrana, eksplodirao je 26. aprila u 1:24 posle ponoći po lokalnom vremenu.

Na licu mestu stradala je 31 osoba, sa ozračene teritorije evakuisano je 116.000 ljudi, a u narednom periodu još 230.000. Radioaktivni oblak je prekrio u danima koji su usledili znatan deo Evrope, s nesagledivim posledicama.

Radioaktivnoj prašini su izloženi, pored teritorije bivšeg Sovjetskog Saveza, i Poljska, Bugarska, Nemačka, Švedska, Švajcarska, Belgija,

Holandija, Velika Britanija, Finska, bivša Jugoslavija, Rumunija, Austrija, a radioaktivna prašina je zahvatila i istočni deo SAD. U izvesnoj meri gotovo čitava Severna hemisfera osetila je posledice.

Prema podacima Ministarstva zdravlja Ukrajine, pod medicinskim nadzorom, kao posledica černobiljske katastrofe, nalazi se više od dva miliona ljudi.

Prema podacima organizacije za zaštitu prirodne sredine "Grinpis", od posledica je umrlo oko 200.000 ljudi, a pretpostavlja se da će u perspektivi širom sveta biti još oko 270.000 slučajeva onkoloških oboljenja u vezi s radijacijom iz Černobilja.

Neslužbeni izvori procenjuju da je od posledica radijacije preminulo između 200.000 i 400.000 ljudi.

Grad Pripjat (neretko se naziva Černobilj) danas je "grad duhova", koji povremeno posećuju samo avanturistički opredeljni turisti. U zaštićenu zonu danas se može ući samo sa posebnom dozvolom i odgovarajućom opremom.

Prema zvanicnoj statistici, januara 1986. u Pripjatu je živelo 49.400 ljudi.

Novi zaštitni sarkofag nad uništenom elektranom nedavno je ponovo postavljen, a čitav poduhvat vrednosti oko milijardu evra finansirala je najvećim delom Rusija.

Nuklearna katastrofa u Černobilju označena je sedmim - najvišim stepenom nuklearne opasnosti, koji je zvanično vezan još samo uz nukleraku Fukušima, u Japanu, koju su 11. marta 2011. pogodili najpre zemljotres i ubrzo 14 metara visok razorni morski talas.

Japan, a uz njega i Nemačka, odrekle su se atomske energije, dok novi ekonomski džinovi, Kina i Indija, ne odustaju od namere da deo sve većih potreba za energijom zadovolje uranijumom.

U svetu posle katastrofe Fukušime vlada konfuzija u vezi sa daljim korišćenjem i gradnjom nuklearnih elektrana. Japan je zatvorio svih 50 nuklearnih reaktora, Nemačka osam nuklearki, a sada je, pored velikog uzleta proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, nemačka energetika u velikoj meri počela da računa i na gasne elektrane, naročito posle izgradnje druge linije Severnog toka i udvostručavanja priliva ruskog gasa sa ove trase.

U isto vreme su Rusima udvostručene inostrane porudžbine za gradnju novih nuklearki.

Prema podacima iz aprila 2014. godine, širom sveta je aktivno 435 nuklearnih elektrana u 31 zemlji. Međunarodna agencija za atomsku energiju očekuje da bi globalna upotreba nuklearne energije tokom naredne dve decenije mogla da poraste za 100 odsto.