JUGOSLAVIJA I NOVOGODIŠNJE PORUKE: ŠTA SE MOŽE IŠČITATI IZ TITOVIH ČESTITKI?

U Jugoslaviji je Nova godina proglašena zvaničnim državnim praznikom 1955., ali sadržaji novogodišnjih novina ukazuju nam da dolazak ove svetkovine ni prije samog ozakonjenja nije bio zanemarivan.

Činjenica je da novogodišnji brojevi nisu bili raskošni kao današnji, međutim, državni sistem nije propuštao priliku da građane obraduje lijepim vijestima i da ih ohrabri da još snažnije i savjesnije grade socijalističko-samoupravno društvo u godini koja je ispred njih.

Prvi novogodišnji broj Oslobođenja u prodaji se pojavio 30. decembra 1945. Na naslovnoj stranici čitaoce je dočekao tekst profesora Mladena Čaldarovića u kojem autor piše o pobjedi i oslobađanju zemlje od fašista, ispunjenju vjekovnog cilja svih naroda i narodnosti da žive u jednoj zajedničkoj zemlji. Ali i o tome kako su definitivno srušene sve prepreke za potpuno i vječno zbližavanje naših naroda i naroda bratskog Sovjetskog Saveza. Tito je Josifu Visarionoviču Staljinu vrlo brzo nakon toga rekao “ne”, odnosno da neće biti ništa od bratimljenja i zbližavanja, a svjedoci smo da se vjekovni cilj naroda i narodnosti da žive zajedno u jednoj zemlji raspao kao mjehur od sapunice.

Sve do 31. decembra 1963. i uvođenja prakse da se državno rukovodstvo obraća javnosti s novogodišnjom porukom – naslovnice novogodišnjih brojeva bile su odgovor na aktuelna dešavanja u svijetu ili u zemlji, a po potrebi su bile rezervisane i za ljude koji nisu politička elita. Takav je slučaj iz 1964. godine, kada je akademik Milan Bratoš, tadašnji vodeći jugoslavenski ekspert međunarodnog prava, oštro osudio odluku tadašnje vlade SR Njemačke o zastarijevanju krivičnog djela ratni zločin.

1947: Sarajevo rješava problem vode… 🙂

Listanje novogodišnjih brojeva sarajevskog Oslobođenja prilika je da se pronađu zanimljive vijesti i podaci. U broju iz 1947. godine čitamo kako – da bi se riješilo pitanje snabdijevanja glavnog grada vodom –  sarajevski vodovod planira izgradnju cjevovoda u dužini od 24,5 kilometara. Geografski određenije, plan je podrazumijevao da se voda sa izvorišta planine Treskavica dovede do potrošača u Sarajevu. Osam godina poslije (31. decembar 1956.), novine najavljuju izgradnju Trebevićke žičare. Kapacitet žičare će biti 400 mjesta, vožnja će trajati 13 minuta, izgradnja će započeti na proljeće 1957., a završetak je bio planiran za oktobar 1958.

Redakcija Oslobođenja je za novogodišnji broj iz 1952. odlučila da prenese dio novogodišnje poruke Konrada Adenaura, tadašnjeg kancelara Zapadne Njemačke. Kancelar u svom obraćanju građanima Njemačke izražava nadu da će tokom 1953. godine doći do ostvarenja ideje jedinstvene Evrope, ali i ujedinjene Njemačke u bliskoj budućnosti.

Naslovne stranice novogodišnjih brojeva većine jugoslavenskih novina bile su, po nekom nepisanom uredničkom pravilu, rezervisane za Josipa Broza Tita. Nakon što je Tito umro, istu praksu nastavili su njegovi nasljednici. Ali magija je nestala: to više nije isti doživljaj kao kada radnik koji je krenuo u jutarnju smjenu kupi novogodišnji trobroj Oslobođenja a sa naslovne mu nasmiješeni Tito predstojeći praznik čestita prigodnom porukom. Praksa novogodišnje poruke u sarajevskom Oslobođenju uvedena je u broju iz 1963

To je bila prilika da se maršal, a poslije i njegovi nasljednici, obrate građanima i građankama, da se rekapitulira odlazeća godina i najave nove pobjede u predstojećoj. U pojedinim godinama sadržaj novogodišnjeg obraćanja u sebi krije podatke koji nam ukazuju na zamašan razvoj, ali i na krize unutar zemlje. Neke od poruka izgledale su kao “raport” vrhovnog komandanta narodima i narodnostima, radnim ljudima, borcima i omladini, pripadnicima oružanih snaga i službi bezbjednosti.

U kom pravcu ide zemlja, šta nije valjalo u godini koja je na izmaku, šta je sve urađeno i šta sve treba popraviti u godini koja se očekuje? Novogodišnja čestitka ponekad je sadržavala i ozbiljne kritike određenih pojava u društvu.

U naslovu novogodišnjeg obraćanja uvijek je izdvojena jaka, sugestivna poruka kao ona iz 1963. godine – “Prionimo još jače, još upornije i jedinstvenije u stvaranju naše velike i sretnije budućnosti.” U toj poruci akcenat je bio na važnom međunarodnom sporazumu pod nazivom “Moskovski sporazum”. Riječ je o sporazumu kojim su se SSSR, SAD i Velika Britanija obavezale da neće vršiti nuklearne eksperimente u vasioni, atmosferi i pod vodom, kao i njihov dogovor o zajedničkom istraživanju vasione. Što se tiče unutrašnje političke scene, Tito je u svojoj poruci podcrtao da je potrebno više stimulisati individualne seljake, naročito one koji mogu da proizvedu višak, koji će biti plasiran na tržište. Te 1963. godine blizu 50% ukupnog stanovništva Jugoslavije još živi na selu.

Sve naše pobjede

Dvanaest godina poslije, Jugoslavija je izrasla u zemlju u kojoj je obrazovni nivo stanovništva bitno izmijenjen. U Titovoj novogodišnjoj poruci, naslovljenoj kao “Sve naše pobjede”, stoji podatak da je tokom 1975. srednju školu završilo preko 2,5 miliona učenika, a na fakultetima i visokim školama diplomiralo je 520 hiljada studenata. U tom trenutku u Jugoslaviji postoji petnaest univerziteta. Novogodišnja poruka iskorištena je da se radnim ljudima i građanima prikaže stepen razvijanja Jugoslavije od 1947. do 1975. U tih 28 godina, jugoslavenski realni društveni proizvod bio je povećan preko sedam puta. U isto vrijeme, industrijska proizvodnja rasla je u prosjeku za 10 posto godišnje. U odnosu na 1946. godinu, njezin obim je bio povećan preko 17 puta. Prosječni ljudski vijek u Jugoslaviji tada je iznosio 68 godina, prema 45 godina prije rata.

U svom posljednjem novogodišnjem obraćanju građanima i građankama Jugoslavije pod nazivom “Neka to bude godina velike aktivnosti i štednje, godina najveće discipline i odgovornosti”, Josip Broz Tito je kritikovao sistem u kojem se važna pitanja za radnike rješavaju bez njih samih, unutar uskog kruga funkcionera i u sprezi s drugim uskim krugovima u društveno-političkim zajednicama. Iz naslova poruke jasno je da Jugoslavija polako klizi u ekonomsku i političku krizu. No, i pored kritika, građanstvo je ohrabreno podatkom da je tokom 1979. industrijska proizvodnja porasla za osam, a poljoprivredna za pet posto. Podatak koji za današnju Bosnu i Hercegovinu izgleda nedostižan jeste da je u Jugoslaviji tokom 1979. godine zaposleno preko 200.000 novih radnika. U poređenju s ovim rezultatima, hrabra obećanja bh. političara o otvaranju novih 100.000 radnih mjesta unutar deset godina izgledaju smiješna.

Jesu li danas takve stvari moguće? U bivšoj SFRJ radnik je bio gospodin s osmijehom na licu, a evo na što je sve imao pravo

Mnogi se još uvijek dobro sjećaju Jugoslavije i Jospia Broza Tita, a kao glavni razlog navode poseban odnos države prema radnicima, koji su bili maksimalno zaštićeni.

Povijest govori kako radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u Jugoslaviji. A zašto, dokazat će i nekoliko činjenica koje se u današnje vrijeme nalaze van granica mogućeg, prenosi magazin.ba.

Onda nitko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po svojoj osobnosti.

Nisu bile rijetke priče ljudi koji su od kvalificiranog radnika došli do direktora jedne radne organizacije. Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene prehrane ili na kioscima koje su prodavale uglavnom kobasice i hrenovke.

U SFRJ se smatralo normalnim da zaposlenicima bude plaćen topli obrok. Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koju su ljudi koristili za ručak u gore spomenutim restoranima.

Subote i nedjelje su bile neradne, osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala da se radi i za dane vikenda. A za godišnje odmore, tu su uglavnom bila radnička odmarališta  a u koja se opet išlo preko organizacije sindikata.

Moglo se platiti na rate tijekom godine, pa je taj obiteljski godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih radničkih odmarališta.

Plaće su uglavnom bile isplaćivane gotovinski, i to u firmama. Novac se nalazio u kuvertama. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski pregledi bili su obavezni za sve.

Kada bi netko od radnika u mirovini umro, automatski je to za pokojnog značilo i besplatan sprovod. Ako bi umro za vrijeme radnog vijeka u istu firmu zaposlili bi istovremeno nekoga od najužih članova obitelji kako bi mogli od nečega živjeti.

Čini se da je onda radnik bio gospodin, plaća mu gospodska a na licu se uglavnom ocrtavao osmijeh i nekakav poseban žar...

Pilot JNA o Jugoslaviji: Nikada nije bilo ovako plemenite zemlje, niti će je ikada biti

Suad Hamzić rođen je 16.07.1945. godine u Sarajevu, završio je čuvenu gimnaziju u Mostaru a zatim je u jesen 1963. primljen u Vazduhoplovnu vojnu akademiju. Prvo postavljenje nakon akademije bilo mu je u 352. iae. Leteo je Tanderdžete, Sejbrove i sve verzije aviona MiG-21 koje je JNA imala u naoružanju. Završio je Komandno štabnu akadademiju RV i PVO i 1977. godine poslat je u Veliku Britaniju gde je godinu dana kasnije završio RAF Staff College.

U septembru 1980. godine upućen je u Sjedinjene Američke Države radi evaluacije aviona F-5, tačnije verzije F-5F i F-5E, kao i prototipa izviđačke verzije – RF-5E. Od septembra 1986. do do septembra 1990. godine vršio je dužnost vojnog izaslanika oružanih snaga SFRJ u Turskoj. U penziju je otišao 1993. godine.

Rambo Amadeus: Da je bilo interneta, SFRJ se ne bi raspala

Antiratna tribina "Tihe balkanske većine" održana je u beogradskom "Mikser hausu" povodom rastućih nacionalnih tenzija u regionu koje prete da ponovo eksplodiraju balkansko bure baruta.

Antiratna tribina "Tihe balkanske većine" održana je večeras u beogradskom "Mikser hausu" povodom rastućih nacionalnih tenzija u regionu koje prete da ponovo eksplodiraju balkansko bure baruta.

Na tribini su govorili muzičar i antiratni aktivista Rambo Amadeus, fudbalska legenda SFRJ Dževad Prekazi i hrvatski pedagog i sociolog i vođa tzv. "Kurikularnih reformi" Boris Jokić, kao i domaćini tribine, osnivač i direktor "Miksera", Ivan M. Lalić i osnivač i direktor Egzit festivala Dušan Kovačević.

Otvaranje beogradskog izdanja izložbe "Dvadeset godina Egzit aktivizma" i obeležavanje 25 godina od velike rokenrol antiratne akcije inicirali su večerašnje okupljanje, jer su akciju u martu 1992. godine organizovali tada najpopularniji rokenrol bendovi u Beogradu: EKV, Električni orgazam i Partbrejkersi.

Zajednička pesma "Slušaj ''vamo - mir brate, mir" ostala je kao simbol tog pokušaja suprostavljanja mržnji i ratnohuškačkom ludilu koje je zahvatilo sve republike tadašnje Jugoslavije.

Dušan Kovačević je naglasio da je divan period života iza njega.

"Proteklih 20 godina naših života su sigurno najbolje, ali verujem da će bolje tek doći. Bila je to jedna luda vožnja koja je počela u decembru 1996. godine kada sam sa grupom prijatelja u Novom Sadu inicirao šetnju do Beograda kako bi podržali studentski i građanski protest. Exit je nastao iz želje ljudi za normalnim životom. Posle godina provedenih u mržnji ljudi su hteli da ne mrze druge jer im to neko sa televizije poručuje", kazao je Kovačević.

Rambo Amadeus je naglasio da je najpopularnija muzika u nekom društvu uvek ogledalo političke elite koja ga vodi.

"Mnogo bih voleo kada bi najpopularnija muzika umesto turbo folka u Srbiji bila opera i džez, jer onda je lako biti rokenrol alternativa. Kada je turbo folk najpopularniji kao što je to slučaj kod nas, onda si prinuđen da razvijaš klasiku i džez i sve druge fine senzibilitete, a onda rokenrol prelazi na treće mesto. Kada bi politička elita ovde bila rok ja bih i onda bio alternativa jer sam tako navikao u životu", kazao je Rambo Amadeus.

Opšte poznat kao svetski mega Amadeus je bio uveren da uopšte nije popularan dok se nije pojavio njegov veb sajt

"Tada sam shvatio da je moje tržiste stabilno i čvrsto. SARS nikada nisu prodali nijedan CD, a lako pune salu od 8.000 ljudi u Zagrebu zahvaljujući internetu. Nama je ostala stara navika da gledajući mejnstrim medije kao što je televizija sudimo kakva je scena. Scena je vrlo bogata i jaka samo treba malo zaviriti po jutjubu. Da je bilo interneta ne bi se raspala Jugoslavija, jer bi slobodan protok informacija odvratio ljude od ludila", kazao je Rambo Amadeus.

On je istakao u narednih 100 godina moramo biti oprezni, jer će s desiti dramatične promene

"Profesionalni vozači će ostati bez posla, jer će automobili biti u stanju da se kreću sami. Korporacije će izdavati pasoš jer će države prestati da postoje. Biće sve više siromašnih koji će dobijati socijalnu pomoć jer ljudi neće biti potrebni u procesu proizvodnje", kazao je Amadeus.

Hrvatski pedagog i sociolog i vođa tzv. "Kurikularnih reformi" Boris Jokić napomenuo je da najviše čega se političari na ovim prostorima boje su obrazovanje, znanje i nauka.

"Učiniće sve da bace maglu ljudima u oči. Na ovim prostorima, u ovim zemljama postoji toliko potencijala koji su sistemski uništavani. Razlog za to je strah političara u Hrvatskoj da se taj potencijal oslobodi. Jedino što nam puštaju maglu prošlosti da ne bi videli sadašnjost i budućnost", kazao je Jokić.

(Izvor: Novosti.rs)

MLADIĆ KOJI ULJEVA NADU BALKANU - "U zabludi smo jer ne mrze se narodi, mrze se ideologije." (VIDEO)

Gost intervjua bio je drug Dušan Milenković. Predan i čestit borac za ljudska prava i slobodu građana. Veliki protivnik naciošovinizma i svih drugih oblika istog. Predsjednik i osnivač pokreta "Narodni front".

Drug Dušan je pričao o naciošovinizmu, kako se riješiti te opake "bolesti" i da li zaista među exYu narodima postoji velikih razlika.
Ono što nećete u medijima čuti, čut ćete ovdje.

Vrlo zanimljiv i prije svega dobro odmjeren intervju koji će zainteresovati i starije i mlađe, ali prije nego pogledate intervju, slijedi kraća biografija druga Milenkovića.

Drug Dušan Milenković rođen je 28.06.1989. godine u Kruševcu. Završio je srednju Tehničku školu, smer Građevinski tehničar za niskogradnju. Interesovanje za socijalizam i demokratiju iskazao je još u ranoj mladosti kao srednjoškolac. Od svoje sedamnaeste godine je član Društva za negovanje lika i dela Josipa Broza Tita. Organizator je više manifestacija proslave Dana mladosti u Kruševcu, kao i drugih važnih datuma iz vremena SFRJ. 
(19.04.2008.) Jedan je od prvih osnivača partije Komunisti Srbije i njen prvi sekretar sa napunjenih 19. godina. Maja 2009 te usled negativnih skretanja rukovodstva partije Komunisti Srbije u nacionalizam, frakcionaštvo i saradnju sa građanskim kapitalističkim partijama, podnosi ostavku na mesto sekretara u partiji Komunisti Srbije. Krajem Avgusta 2009. napušta partiju Komunisti Srbije. 
Od tada pa sve do današnjih dana aktivno radi na okupljanju obespravljenih radnika, seljaka, omladinaca. Predani borac za demokratski socijalizam i narodnu demokratiju. Borac za mir, ravnopravnost i saradnju među narodima, a protiv svih oblika nacionalizma i revanšizma. Nezaposlen je kao i većina mladih u današnjoj Srbiji. Neoženjen. 
Jedan je od osnivača Narodnog Fronta. Na prvoj osnivačkoj skupštini na predlog delegata iz Kragujevca, jednoglasno je izabran za predsednika Pokreta Narodni Front. 

VIDEO:

http://www.narodnifront.org.rs/predsednik.html

HEROJSKI ČIN: Srpski piloti usmerili avion u njivu da ne ubiju porodicu, potom su stradali oni!

Piloti Dejan Pandurović i Nenad Ćulibrk, koji su poginuli tokom vežbe za komandama "supergaleba G4", podneli su herojsku žrtvu prilikom pada aviona, kojim su poleteli sa aerodroma u Batajnici.

Kako Kurir saznaje oni su usmerili letelicu u njivu kako ne bi pali na kuću familije Mladenović. Očevidac pada aviona ispričao je za Kurir da je scena bila jeziva.

Opširnije u KURIRU o herojskom činu pilota Vojske Srbije.

VIDEO pogledajte klikom OVDJE.

(kurir.rs)

OGORČENI HRVATSKI BRANITELJ Nisam ni ustaša ni fašista, antifašista sam! Dosta je bilo fašizma!

Ja nisam ni ustaša ni fašista. Antifašista sam i tek sam jedan od mnogih koji su branili Hrvatsku. Na ovaj moj istup me ponukalo sve ovo što se dešava u mojoj zemlji za koju sam se borio.

Ovako u svom otvorenom obraćanju javnosti piše hrvatski branitelj Tomo Egredžija. On je svoje pismo objavio na Facebook stranici Dosta je Ja vas se ne bojim, koja u posljednje vrijeme ima sve većio broj sljedbenika u Hrvatskoj. Egredžija se osvrće na rastuću fašizaciju hrvatskog društva, i kaže da to nije ono za što su on i njegovi drugovi riskirali svoje živote.

"Bio sam pripadnik Specijalne policije i 1. gardijske brigade Tigrovi. Proveo sam 1901 dan u borbenom sektoru. Ranjen sam u Oluji. Odlikovan sam sa Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Hrvatskog Trolista. Nositelj sam Spomenice domovinske zahvalnosti i Spomenice domovinskog rata. Dobio sam Spomen plaketu Vukovar '91 iako je nisam zaslužio jer se nisam borio u Vukovaru već u Iloku. Dobio sam još hrpu pohvalnica, zahvalnica, čak i pištolj, ali mi je ipak najdraže priznanje od srpske starice iz Okučanskog Benkovca tijekom akcije Bljesak kada mi je rekla da sam najbolji vojnik koji je došao u njeno selo. U početku se bojala da ćemo je ubiti…

Sudionik sam Domovinskog rata od 11. ožujka 1991. godine pa sve do njegovog kraja. Borio sam se na ratištima od Iloka do Prevlake. Sudjelovao sam u akcijama Maslenica, Medački Džep, Bljesak i Oluja.

Ja nisam ni ustaša ni fašista. Antifašista sam i tek sam jedan od mnogih koji su branili Hrvatsku. Na ovaj moj istup me ponukalo sve ovo što se dešava u mojoj zemlji za koju sam se borio, a sad sam doživio da se sve te vrijednosti bacaju u blato. Uporno se bivši branitelji nastoje prikazati kao ustaše, nacionalisti, fašisti, a sve zahvaljujući braniteljskim udrugama kojima se ne zna ni broj te nekim bolesnim ambicijama čelnika tih braniteljskih udruga koji kroz njihovo djelovanje nastoje ostvariti svoje osobne interese. Nije njima stalo do digniteta Domovinskog rata i dostojanstva branitelja

Pitam se kako je moguće da po našim gradovima marširaju ljudi koji otvoreno podržavaju fašizam i ustaški pokret? Oni su danas cijenjeni građani, biskupi ih blagoslivljaju i podržavaju kao jedine prave branitelje. Veliča se NDH, revitaliziraju se ustaški zločini, iskrivljuje povijest. Ljudska prava, zagarantirana Ustavom, se na poštuju i gaze se. O slobodi medija da i ne govorim. Gospodarski kriminal se ne sankcionira. 'Branitelji' prijete svojim sugrađanima dok vlast s odobravanjem gleda na sve to. Nekažnjeno se dižu spomen ploče s ustaškim pozdravom, prijeti se veteranima koji ne misle kao oni, a najveći poticaj dolazi od HDZ-a i Crkve.

Najdraže priznanje

Od svih odlikovanja i spomenica koje sam dobio, meni je najdraže priznanje jedne srpske starice iz Okučanskog Benkovca tijekom akcije Bljesak. Rekla mi je da sam najbolji vojnik koji je došao u njezino selo. Cijelu je noć stajala ispred kuće. Bojala se da ćemo ju ubiti ako uđe u kuću. Ujutro kad više nije mogla izdržati, na naš je nagovor je ušla unutra i kolega joj je napravio napitak sa C vitaminom. Baka se uplašila da ju želimo otrovati i uplašeno me pogledala. Pitala me hoću li ja prije nje probati taj napitak. Naravno da sam joj ispunio želju i onda je i ona popila.

Zbog takvih trenutaka kada me je srpska starica pohvalila isplati se živjeti. Riječi te starice su bile iskrene i iz srca i zato mi je taj trenutak toliko važan. Slično sam doživio još jedanput prilikom pretresa terena poslije Oluje i smatram se sretnikom zbog toga.

Mislio sam da će poslije rata takve geste biti nešto najnormalnije. Mislio sam da moji sugrađani i suborci koji ne misle isto kao ovi bukači-branitelji, neće 2017. godine živjeti u strahu i dobro vagati svaku svoju riječ zbog svojih bivših suboraca. Sad kad je rat odavno završio, a mi, umjesto da živimo u Hrvatskoj o kojoj smo sanjali na bojištima i za koju smo bili spremni dati život, opet vodimo bitku za preživljavanje. Od obećane male Švicarske, mi smo postali siromašna, neperspektivna zemlja iz koje bježe svi koji mogu.

Nažalost, to većinu braniteljskih udruga ne zanima. Ne zanimaju njih veterani koji nemaju nikakva primanja, veterani koji nemaju posla, veterani koji nisu članovi nijedne braniteljske udruge pa im nisu u vidokrugu. Ne zanimaju njih niti njihovi sugrađani koji kopaju po kontejnerima za smeće. Njih zanima samo postotak. Bore se da neka mjesta (Vukovar, Udbina) dobiju status mjesta od posebnog pijeteta, a ne bore se da ta mjesta postanu mjesta prosperiteta.

Nadao sam se i želio da ćemo mi, hrvatski branitelji, dignuti svoj glas na nepravde u društvu i da ćemo i nakon rata braniti slabije. Da ćemo podržati radnike u njihovoj borbi za njihova prava i da ćemo svi zajedno graditi jednu lijepu i modernu, naprednu građansku Hrvatsku.

Na žalost to onima koji dižu šatore, spomen ploče s ustaškim pozdravom, veličaju jednu propalu zločinačku tvorevinu to nikad neće biti važno. Sada imaju dobro zaleđe i u novoj vladi i u Crkvi tako da ne znam gdje će to ludilo više stati. Znam da ima veterana koji dijele ove moje stavove, ali isto znam i da su uplašeni za sebe i svoje obitelji. To su oni veterani koji dijele sudbinu svojih sugrađana - rade i šute da bi preživjeli.

Ja ne mogu više šutjeti i zato putem ove Facebook stranice 'Dosta je, ja se vas ne bojim' želim progovoriti.

Želim da me puno ljudi čuju koji misle kao i ja. Siguran sam da puno veterana domovinskog rata može ispričati priču sličnu mojoj. Zato ih pozivam da se jave, da javno iznesu svoje stavove.
Nemojmo šutjeti i dopustiti šačici „glasnih“ da zgaze sve za što smo se u ratu časno borili. Dosta je bilo!"

(radiosarajevo.ba)