četvrtak, 1. rujna 2016.

Ljubavne afere zbog kojih se zamalo raspala Titova partija







''Cherchez la femme'', uzviknuo je, navodno, jedan francuski policajac u 16. vijeku, uvjeren da se iza kulisa nekog zločina krije žena. Uzrečica ''potražite ženu'' s vremenom se pohabala od upotrebe, poprimivši niz značenja među kojima ono doslovno, ''u pozadini afere potražite ženu, ljubavnu aferu, intrigu'', nije najmanje važno.

Kako iskrsavaju nova svjedočenja i stari dokumenti o istoriji Titove Jugoslavije, ta fraza i ovdje dobija sve više smisla. Podrobniji pregled izvora pokazuje, naime, kako se iza četiri ili pet najvažnijih događaja Titove Jugoslavije skrivala takva pozadina. 

Đilasovim tekstovima, koji su doveli do njegove smjene, kumovao je, recimo, snobovski brak i skorojevićki život Peka Dapčevića koji se, na užas pravovjernih komunista, oženio ljepoticom, balerinom, buržujkom, i brzo se prilagodio Dedinju. 

Titovim obračunima s dogmatskim kadrovima u Srbiji pomogla je pak afera u čijem se srcu stajao ljubavni skandal: Petar Stambolić ljubovao je sa ženom generala Ljubodraga Đurića, a ovaj o tome progovorio s – govornice partijskog Kongresa, u Zagrebu, u dvorani Studentskog centra. 


“Zaustavite tog ludaka”, povikao je Tito, a stvar je išla pravo u etar…



Slučaj je zaista bio značajan i radikalan. U dvorani zagrebačkog Studentskog centra Partija je 1952. održavala jedan od svojih najvažnijih kongresa. Četiri godine poslije raskida sa Staljinom, država je prelazila na liberalniji smijer. 

Amerikanci su slali desetine tenkova Šerman, puške Tompson, te oružje vrijedno nekoliko milijardi dolara. Grad Zagreb Sjedinjenim Američkim Državama je darovao zgradu na Zrinjevcu, Jugoslavija se okretala zapadu, ali ono što se čulo za govornicom kongresa šokiralo bi i Ameriku Klintonove ere. 

Tamo je, naime, general Ljubodrag Đurić, Titov bivši cimer u Belom dvoru, s govornice optužio Petra Stambolića da je – ljubavnik njegove žene. Dvoranom su se prolomili uzvici. Malo je ko među 2000 delegata mogao povjerovati šta se događa. Petar Stambolić, jedan od čelnika srpskih komunista, sjedio je ukočeno u radnom predsjedništvu kongresa. General Đurić uperio je prst u njega. 

Stvar je prekinuo Tito. “Zaustavite tog ludaka!”, povikao je. Pošto je Tito zaboravio da iskluci mikrofon, njegovu prijetnju čuli su, međutim, milioni građana u direktnom radioprenosu. General Đurić uhapšen je istog dana. 


“Nakon medenog mjeseca šef Titovog kabineta odjednom je počeo primjećivati ‘crvenu buržoaziju’ po državnim vilama, zlatni escajg i diplomatski magazin uvezene odjeće”, stoji u jednoj analizi Đurićeva slučaja.


“Kao vrhunac odnarođene potrošnje državne imovine, njegova žena priznala je kako već godinama održava seksualnu vezu s Petrom Stambolićem, koja je dovela do njene trudnoće. Stambolić je prikazan kao pohotnik koji konzumira poveći harem tuđih supruga. Priču je Đurić prenio samom Titu, koji je Rankovića zadužio da ispita činjenično stanje. Istina da je šef Udbe stao na Đurićevu stranu, (sređujući pobačaj njegove žene), ali je Tito odbio Stambolićevo smjenjivanje. I tako je Đurić, u najdubljem uvjerenju da uživa apsolutnu drugarsku podršku najplemenitijih izdanaka revolucije, samoinicijativno izašao za kongresnu govornicu, računajući na popravak kodeksa časti i dužnosti…”

Ali, pogriješio je. 

“To je bio”, piše Titov biograf Vladimir Dedijer, “tragičan dokaz erozije partizanskog morala. Tito je u bijesu to nazvao ‘užički jebhoz’. Ovaj naziv je iskovao adaptacijom dva izraza – kolhoz i sovhoz ili sovjetsko državno preduzeće, koji će se pretvoriti u jebačko preduzeće- jebhoz…” 

Afera je, dakako, imala i političke posljedice. Tito je u Srbiji dobio još jaču podršku Petra Stambolića, liberala, dok je tvrđa komunistička struja doživjela poraz. 

Istinu o “užičkom jebhozu” Đurić je ispisao u memoarima koji su objavljeni 1988. godine. Nakon toga, uzeo je pištolj, Titov dar, i upucao se u glavu.



Seks je, međutim, bio u pozadini i ključnog jugoslovenskog rascjepa – onog između Tita i Đilasa. Da herojski etos gubi svoju nekadašnju vrijednost, prvi je shvatio Milovan Đilas. Godine 1950., kada se Tito oženio Jovankom, u elitnim kuloarima sagledana je sva uzaludnost, koliko “crvenog“ terora, toliko ideoloških i političkih opravdanja koje je Đilas, kao šef agitpropa, pisao po službenoj dužnosti.

 Možda nikada nećemo saznati je li Stevo Krajačić i u to umiješao svoje nevidljive prste, pritom koristeći Jovankinu zahvalnost za najviši mogući ženski plasman u hijerahiji SFRJ. Naslutivši obećanu slobodu, Đilas se razveo od dotadašnje supruge Mitre, zavidnog revolucionarnog staža, zasnivajući bračnu zajednicu s mlađom Šteficom, ženom beznačajne komunističke biografije. 

Komunisti su to dočekali s tihim zgražanjem.

Naravno da će Đilas govoriti o licemjerju dvostrukih načela, nipošto o sopstvenim mukama. Tako će viteškim gestom ustati u zaštitu tuđe supruge. Objavivši “Anatomiju jednoga morala“ u časopisu Nova misao u januaru 1954. izložio je žalosni slučaj usamljene i prezrene balerine Milene Vrsajko, glumice, operske pjevačice i vjerenice svog cnogorskog zemljaka Peka Dapčevića, koji je “iz šume“ došao u Beograd na visoki vojni položaj da bi ga balerina potom “preodgojila” na užas starih komunista. 

Ta sitna, zla i smišljena uznemiravanja – telefonski pozivi mužu, saopštavanje njoj samoj sablažnjivih detalja, anonimnih pisama, sve je to opadalo iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan. 

Ali je mimo očekivanja i nasuprot tome, nije primila, kamo li prigrlila nova sredina. Dočekao ju je tako masivan, leden i neprobojan zid koji niko nije mogao unaprijed očekivati, elaborirao je Đilas nevolju Dapčevićeve žene.

S obzirom na uzrast, tokom rata Milena Dapčević bila je djevojčica, ni zaslužna za novu vlast ni kriva za njene prethodnike. 

Za difamaciju je tako poslužila retorika koju ispravne političke supruge sigurno nisu prihvatile u KPJ i NOB-u. Uprkos partijskim školama i kursevima pismenosti, u hipu je nagrnuo vokabular njihovog maternjeg porijekla balkanskih seljanki, zavidnih na dobroj bračnoj prilici. 

“Trebalo je samo da podigne suknju“ “uhvatila ga je na golu nogu“, brujalo se šapatom oko Milenine figure. Prema tim je motivima poslije snimljen film “Oficir s ružom”. Nekoliko mjeseci poslije na partijskom skupu Đilas je optužen za liberalizam koji zbunjuje i uznemirava javnost. 

Isključen je iz Centralnog komiteta. Nova misao nikada više nije izašla, njen glavni urednik, Skender Kulenović, degradiran je u korektora Borbe. Do razračunavanja Partije s Đilasom došlo je na plenumu CK 16. i 17. januara, napisao je u jednom tekstu Ivan Ivanji, dugogodišnji Titov prevodilac s njemačkog:


“Iako su uzrok svakako prije svega bili Đilasovi teorijski članci u Borbi, slutim, a naravno dokazati ne mogu, da mnogi konci vode i u spavaće sobe, na primjer, samog Tita, Kardelja, Rankovića i drugih, gdje su supruge uzbuđeno ukazivale na ‘Anatomiju jednog morala’ i spominjale Peka Dapčevića i Bebu ili njenu najstariju sestru. 


Niko o tome nije govorio ništa slično, možda je moja mašta pobjegla sa mnom… ” I Goli otok, to jest logor na njemu, usko je vezan uz ljubavne afere u Partiji. Zapovjednik tog logora bio je general Jovan Kapičić, djed poznatog glumca, otac još poznatijeg košarkaša i – što je manje poznato – prvi dečko Davorjanke Paunović, najveće ljubavi Josipa Broza Tita. Tito je Kapičiću uzeo Davorjanku, a zauzvrat dao – karijeru.

 “Kao da se ni tada ni kasnije nije ništa desilo, taj Jovo Kapičić je stalno napredovao bez obzira na to šta je radio”, ispričaće kasnije Vlado Dapčević, rođeni brat Peka Dapčevića, koji je na Golom otoku ostavio najbolje godine svog života. 

”Meni se čini da je tajna u sljedećem. Negova djevojka prije rata u Beogradu bila je Davorjanka Paunović Zdenka. Znaš ko je Zdenka? Titova ratna sekretarica i nevjenčana žena. Da, da, žena. To je bila javna tajna. Opasnije je bilo zamjeriti se toj Davorjanki nego lično Titu. 

Početkom četrdeset prve godine beogradska organizacija je od Centralnog komiteta Partije dobila naređenje da pošalje dvije studentkinje, članice Partije. Izbor je pao na nju i na Vjeru Planojević. Vjera je bila kasnije ljubavnica Sretena Zujovića. Tada se Davorjanka zbližila s Titom. 

Valjda su se i Tito i Davorjanka zbog toga osjećali nešto dužni Jovu Kapičiću – ona ga ostavila zbog Tita – i tako mu se svašta opraštalo, i još je napredovao”.

(Express.hr)

Beograd u svom punom sjaju: 1973. i 1974. godina (VIDEO)










ŽIVOT JUGOSLOVENA NA POČETKU OSNIVANJA DRŽAVE: Prizori koji vraćaju u stara vremena (FOTO)







Sredinom 1920. godine, istaknuti njemački fotograf  Kurt Hielscher je dobio poziv od vlasti u Beogradu da putuje po Jugoslaviji i napravi knjigu sa slikama države, osnovane samo nekoliko godina ranije.

 Kurt Hielscher već je napravio slične i vrlo uspješne knjige o Italiji, Španiji i Njemačkoj, pa je i ovaj poziv uzeo sa entuzijazmom, pišu Nezavisne novine.

U Beogradu je dobio tumača, pismo uvod u svim lokalnim vlastima i automobile koji su mu bili na raspolaganju sve vrijeme boravka u Jugoslaviji.

Na putovanju, od Alpa do Novog Mjesta prema Bugarskoj, napravio je 1.200 fotografija, od kojih je izabrao 191, evo neke od njih.


Pribor za jelo iz vremena kada je bilo obavezno služenje vojnog roka u JNA
























Služenje vojka roka u JNA










Nije malo iznenađenje doživio Beograđanin Stojan Kovač kada je nedavno na svom kompjuteru zatekao poruku Azema Ismailjija iz Đakovice. Ime mu još pamti, iako ga nije čuo gotovo 30 godina. Posljednji put ga je video pred kapijom kasarne "Tone Tomšič" u Mariboru 1980. godine. Sa njim je dijelio dobro i zlo decembarske klase na služenju vojnog roka u vojnoj pošti 8164 Jugoslovenske narodne armije.




Kovač i Azem bili su samo dio Drugog odjeljenja Drugog voda Prve čete Prvog pješadijskog bataljona, koji je bio dio tadašnje Devete armijske oblasti. Velika vojska bila, pa i termini složeni i rogobatni. U mariborskoj kasarni vojni rok najviše su služili Srbi, bilo je i Crnogoraca, u stopu su ih pratili Hrvati i Muslimani, nešto Slovenaca, Makedonaca, i poneki Albanac. Kao i većina drugih, i ova jedinica bila je SFRJ u malom.


Između Kovača i njegovog druga iz vojske Azema danas stoje tri decenije, godine ratova, splet životnih puteva koji su ih odveli u sasvim različitim pravcima. Velika Jugoslavija otišla je u istoriju, četvrta po snazi evropska armija odavno ne postoji, a bratstvo i jedinstvo završilo je u ognju rata. Uspomene iz JNA, osim na vojničkim fotografijama, nekako, kao za inat, nastavile su da žive u pamćenju običnih ljudi iz svih jugoslovenskih republika.

"Azem je tragao za mojom adresom i ko zna kojim putevima je došao do nje. Čuli smo se potom i telefonom", prepričava Kovač detalje kontakta sa drugom iz Armije. "Od devedesetih živi u Diseldorfu, ima tri sina, srpski jedva natuca, ali i dalje pamti kako smo popadali na nekakvim manevrima na poligonu "Slunj". Na Kosovo, kaže, rijetko dolazi, ali hoće da se vidimo."




Vojničke priče i danas su sastavni dio svakog susreta klasa bivše vojske, bez obzira na to da li se on dogodio u Beogradu, Skoplju, Zagrebu, Dubrovniku, Ljubljani, Podgorici ili Sarajevu. I važnije od toga, vojnički dani pod petokrakom gotovo su jedina tema oko koje Srbi, Hrvati, Bosanci, Slovenci, Makedonci i Albanci mogu da vode tolerantan i miroljubiv razgovor. 



Da se, uprkos svim nevoljama kroz koje je prošao Balkan, (najmanje) jednogodišnjeg vojnog roka u JNA sa nostalgijom sjećaju nekadašnji regruti od Vardara pa do Triglava svjedoče stotine internet-sajtova i foruma gdje nekadašnji "gušteri", "kajle", "džombe" iz svih republika objavljuju svoje vojničke fotografije, prepričavaju anegdote, prisjećaju se starješina, tragaju za drugovima ... Samo na jednom od najposjećenijih internet-sajtova registrovano je više hiljada članova.




Vojnici koji su polagali "svečanu obavezu" da će "razvijati bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti" mnogo više od teksta zakletve JNA danas pamte sanjivost na straži, prznicu iz Nikšića iz drugog voda, povučenog Slovenca Tonija iz Kopra ili pivo, kombinovano sa napolitankama, popijeno u kantini. Već prvih dana trebalo se navići na grubu uniformu, nestabilnu kapu "titovku", rijetka kupanja i još rjeđa odsustva.



Ispit zrelosti

Služenje vojske u mnogim dijelovima Jugoslavije smatralo se ispitom zrelosti, pa su momci ispraćani uz prave svetkovine. Vojnički dani donosili su upoznavanje sa vršnjacima iz najudaljenijih krajeva tadašnje velike države, ali i za mnoge prvo ozbiljno odsustvovanje iz roditeljskog doma.


Skraćenice i značenje

Niz skraćenica bile su zaštitni znak Armije. Vojnici su u "askari" jeli SDO, ili suhi dnevni obrok, puške su se čistile uz pomoć "deterdžentskog razlagača naslaga čađi", mnogo poznatijeg kao drnČ, a pikavce su skupljali na komandu KKR, što je značilo kanta-krug-rešetka.

(novosti.rs) 

Nastupi Jugoslavije na Eurosongu (1961-1992) i velika pobjeda 1989. (VIDEO)







Jugoslavija je na Eurosongu učestvovala 26 puta. Prvi put se pojavila 1961. godine, te se takmičila svake godine do 1991., osim 1977., 1978., 1979., 1980. i 1985.

Jugoslavija je tako imala izvođače iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Srbije. Makedonija nija imala predstavnika, kao ni Kosovo i Vojvodina.

1989. godine Jugoslavija je pobijedila na Pjesmi Eurovizije, a 1990. godine Eurosong se održao u Zagrebu.




JUGOSLAVIJA U MALOM NA OKUPU:Opet 'URA!' iz 160 grla!







Okupili su se po deveti put u Kikindi učesnici dobrovoljnih radnih akcija iz većine nekadašnjih republika bivše nam države SFRJ. Njih oko 160 sjatilo se u nekadašnje brigadirsko naselje "Mladost", pretvoreno u međuvremenu u hostel, da se prisjete davnog vremena i svega veličanstvenog što im je nekada davno pružao boravak na brigadirskoj trasi.

Za ovu priliku, u organizaciji kikindskog udruženja građana DORA, na sjever Banata doputovali su stari akcijaši iz BiH, Makedonije, Hrvatske, Slovenije i brojnih gradova Srbije. Izostali su, iz nejasnog razloga, Crnogorci, ali će i oni, ubeđena je prva dama DORE Vesna Petković, narednog proleća kompletirati sveukupni akcijaški ambijent.

Ni ovoga puta Arif Sirotanović, iz rudarske Breze, u BiH, nije, kako veli, mogao da odoli i ne dođe na trodnevno brigadirsko druženje. On je, inače, sinovac legendarnog Alije Sirotanovića, Titovog markantnog trudbenika sa novčanice.

- U Kikindu me goni srce. Šesti put sam zaredom ovdje među jaranima za sva vremena. Prijateljstvo iskovano na akcijama neuništivo je. Bili smo mladi, lijepi, puni života i radosti, vjere u ljude i ljubavi za svakoga. Ubi me, priznajem, nostalgija. A ovi susreti najpogodniji su melem da duši bude lakše. To stalno ponavljam djeci svojoj, uz napomenu da oni prenesu svojim nasljednicima da dobrota u čovjeku uvijek pobjeđuje - priča, u emotivnom zanosu, višestruki udarnik Arif Sirotanović.




Arifov drugar Fazil Tica, u društvu Kikinđana, uvjerava nas, osjeća se kao kod kuće. I ostali naši sagovornici tako zbore. Jasmina Milankov, Kikinđanka, kratko će:

- Evociramo uspomene na bivšu Jugu. Bilo je veličanstveno radnim akcijama graditi svoju zemlju. A bilo bi lijepo kada bi takvu doborovoljnu naviku stekle nove generacije...

Sofija Kijanović svojevremeno je, prije nekoliko decenija, u neku ruku, bila domaćin ORA "Deliblatski pijesak". Učestvovala je na više radnih akcija, pa tako u Kikindi provodila nekoliko puta po mjesec dana:

- Kikinda mi je, vjerujte, u srcu. Često na nju pomislim i rado joj se vraćam. Ovdje smo svi kako složna porodica, koja se nikada ne svađa. Divno se, zaista, osjećam - kaže Kijanovićeva.





Susret nekadašnjih akcijaša nije bio samo svečarski. Radilo se, naime. I to baš - udarnički. Iz 160 grla zaorilo se prepoznatljivo "ura", a onda se udarnička brigada zaputila prema Ruskom Selu, da sa nekoliko stotina sadnica pošumi dio golog atara. Po povratku u naselje, u večernjim časovima, uslijedilo je okupljanje oko logorske vatre. Kao nekada... A na rastanku: zagrljaji, čvrsta obećanja, suzne oči, obećanja da ih novi aprilski susret narednog proljeća neće mimoići.

ITALIJANI POSADILI PALMU I MASLINU

Brigadirsko druženje upotpunilo je i 50 gostiju iz Poreča. Riječ je o članovima Udruženja Italijana, koji su u Kikindu donijeli i u parku u centru grada, kao simbol velikog prijateljstva, posadili palmu i maslinu.

- S posebnom radošću smo prihvatili poziv da budemo ovdje. Predstavili smo se, između ostalog, pjesmom i igrom našeg podneblja. Kući nosim predivne impresije o Kikindi i njenim žiteljima - kazala nam je Lara Muzica iz Poreča.

Izvor: novosti.rs