Na procesu u Munchenu gdje se zbog ubojstva emigranta Sjepana Đurekovića već deset mjeseci sudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, bivšim čelnicima hrvatskih tajnih službi, pravu senzaciju priredio je Milan Damjanović, nekadašnji pukovnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS), prenosi Telegram.hr.
On je, naime, tokom svjedočenja otkrio da je JNA, zajedno s Inom, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih radila na specijalnom, tajnom nuklearnom programu.
Taj je projekt, objasnio je, bio formalno vezan uz opskrbu atomske centrale Krško nuklearnim gorivom.
Na pitanje advokata Ante Nobila je li taj pogram uključivao i pokušaj izgradnje atomske bombe, Damjanović je odgovorio da je Ina imala razvijenu tehnologiju te da je zbog toga bila uključena u istraživanja za proizvodnju goriva za nuklearnu elektranu Krško, ali da joj je nedostajalo novca da bi se upustila u proizvodnju atomske bombe.
Budući da suca Manfreda Daustera nisu zanimali detalji o tom zajedničkom projektu Ine i JNA, ostala su otvorena brojna pitanja koja su se nametnula nakon otkrića nekadašnjeg pukovnika KOS-a. Ponajprije, zašto je JNA bila uključena u taj program ako je on bio mirnodopskog karaktera. Zašto je bila potrebna suradnja Ine i JNA? Kako je Ina kao proizvođač nafte i naftnih derivata mogla učestvovati u izradi goriva za atomsku centralu u Krškom? Zašto je to bio strogo tajni projekt te da niko nije znao za njega?
Pokušavajući rekonstruirati o čemu je zapravo riječ, najprije smo saznali da su Ina i JNA tokom osamdesetih godina zaista radili na jednom zajedničkom tajnom projektu koji je nosio kodno ime Vrelo.
Vrlo uski krug ljudi u Ini, koji je znao samo za neke osnovne podatke, bio je uvjeren da je zadaća tog programa osposobiti se za proizvodnju goriva za atomsku centralu u Krškom.
Naime, u Petrokemiji Kutina, za procesa proizvodnje umjetnoga gnojiva, kao nusproizvod dobivala se specijalna smjesa, takozvani žuti kolač, iz koje su se, nakon brojnih veoma zahtjevnih tehnoloških zahvata, mogle dobiti komponente neophodne za proizvodnju urana, koji se koristi u proizvodnji goriva za atomske centrale, ali i pri izradi atomske bombe.
Na tom programu radilo se u Ini godinama, čak su se iz Maroka uvezli neki minerali za koje se vjerovalo da mogu pomoći pri izradi goriva za atomsku centralu. No na kraju je taj projekt sam od sebe zamro jer, kako je to potvrdio pukovnik Damjanović, nije bilo novca da bi se nastavilo s istraživanjima.
Poslije se međutim utvrdilo da je rad na zajedničkom projektu Ine i JNA bio tek jedan od brojnih pokušaja tadašnje JNA da se dokopa atomske bombe.
Prvi je o posljednjim pokušajima vrha JNA da proizvede atomsku bombu progovorio prof. dr. Almir Pleho, penzionisani profesor s Medicinskog fakulteta u Sarajevu i svojedobno član jugoslavenske Komisije za kontrolu i distribuciju bojnih otrova i naoružanja koja je bila nadležna i za nuklearna istraživanja. Profesor Pleho otkrio je kako je Jugoslavija prvo početkom šezdesetih, poslije toga i tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kupovala od SSSR-a nuklearno gorivo.
Strah od ruskog napada
Na to su potrošene milijarde dolara, no to gorivo, koje se nabavljalo kad još nije bilo atomske centrale, nuklearna elektrana Krško započela je s radom u januaru1984., trebalo je omogućiti jugoslavenskim stručnjacima da se detaljnije upoznaju s njegovom strukturom i sastavom. Profesor Pleho je objasnio kako je to gorivo trebalo za pokuse koji su se krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina izvodili u Institutu Vinča kod Beograda.
Svjedočenje pukovnika Damjanovića na procesu u Munchenu kako je JNA pokušavala izraditi atomsku bombu, ali za to nije bilo dovoljno novca, samo je još jedna potvrda onoga što je ranije otkrio profesor Pleho. No definitivna potvrda svih tih tvrdnji stigla je krajem 2011. i to ne samo od najkompetentnije osobe nego i čovjeka koji je bio najviše upućen u sve tajne jugoslavenskog atomskog programa.
Admiral Branko Mamula, nekadašnji moćni ministar obrane iz osamdesetih godina, u intervjuu beogradskom listu Politika, na pitanje je li JNA željela proizvesti atomsku bombu, odriješito je zaključio:
“Projekt nuklearnog razvoja je postojao i ja sam bio član komisije za to. Ali, ne bih o tomu ništa detaljnije govorio”.
Izvori koje je konsultirao Telegram suglasni su da se admiral Branko Mamula, od svih vojnih dužnosnika sedamdesetih i osamdesetih godina, najviše zauzimao za razvoj programa koji bi omogućio izradu atomske bombe.
To je ujedno bio i drugi pokušaj Jugoslavije da izradi vlastitu atomsku bombu. Prvi, koji je neslavno završio, započet je krajem pedesetih godina nakon sukoba Tita i Staljina kada je tadašnji SSSR prekinuo sve odnose s Jugoslavijom. Taj drugi program počeo se realizirati krajem proljeća 1974. kada je Indija izvela svoj prvi pokus s atomskom bombom.
U to doba bila je još na snazi takozvana Brežnevljeva doktrina o ograničenom suverenitetu socijalističkih država, među koje je SSSR svrstavao i Jugoslaviju pa je to izravno ugrožavalo suverenitet i nezavisnost države.
U takvim okolnostima vojni vrh donio je odluku da se obnovi rad na nuklearnom programu koji je prekinut sredinom pedesetih. Ni do danas nije jasno je su li tu odluku generali JNA donijeli na svoju ruku ili su ipak za nju dobili suglasnost presjednika Tita i državnog vrha.
Uglavnom, vodeći generali pozvali su u maju 1974. u Beograd sve šefove naučnih instituta u zemlji koji su se bavili nuklearnim istraživanjima. Budući da su svi bili na čelu civilnih institucija, nemalo su se iznenadili kada su saznali da će se sastanak održati u zgradi Generalštaba. Još ih je više zateklo kada su im prije početka sjednice, između ostalih generala, bili predstavljeni i najviši šefovi KOS-a.
Potom su morali potpisati dokument u kojemu je stajalo da nikada neće otkriti o čemu se raspravljalo na sastanku. Nakon toga im je rečeno da je zbog neizvjesne i nesigurne političke situacije u svijetu nužno obnoviti nuklearni program s tim da će naglasak biti stavljen na njegovu vojnu primjenu. Objašnjeno im je da će projekti koji su namijenjeni mirnodopskom korištenju atomske energije biti samo pokriće za vojne programe.
Krajem godine održan je i drugi sastanak u istom sastavu na kojemu je dogovoreno da opravdanje za proširenje nuklearnog programa bude plan da Jugoslavija sama proizvodi gorivo za atomsku elektranu u Krškom.
Cijelim tim pothvatom rukovodio je nuklearni odjel Vojnotehničkog instituta u Beogradu, čiji je šef bio pukovnik Martin Sajnkar. Najveći dio istraživanja preuzeli su instituti u Vinči, Institut za fiziku i Vojnotehnički institut. Sve tri institucije nalazile su se u Beogradu. Djelomice su u operaciji sudjelovali i instituti Ruđer Bošković u Zagrebu i Jožef Štefan u Beogradu, ali njihov je udio u istraživanjima bez većeg značaja. I, naravno, naftna kompanija Ina, koja se međutim nije spominjala među znanstvenim institucijama koje su bile uključene u nuklearni program za vojne namjene.
Prvi puta Jugoslavija je započela s razvojem nuklearnog programa 1948., odmah nakon sukoba Tita i Staljina te raskida odnosa sa SSSR-om. U strahu od mogućeg napada Rusije na Jugoslaviju Edvard Kardelj, jedan od najbližih suradnika predsjednika Josipa Broza, izjavio je:
“Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovicu svih naših prihoda”.
Prvi korak bio je osnivanje znanstvenih instituta koji su se bavili fundamentalnim istraživanjima. Tako su 1948. do 1950. osnovani Institut nuklearnih nauka Boris Kidrič u Vinči kod Beograda, Institut Jožef Štefan u Ljubljani, Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, kojemu je na čelu bio fizičar svjetskoga glasa Ivan Supek. Na čelu komisije za nuklearnu energiju bio je Aleksandar Ranković, poslije Tita najmoćniji čovjek Jugoslavije, koji je istodobno imao nadzor nad cijelim sigurnosnim sistemom te svim tajnim službama.
Panika nakon bijega
No 1958. došlo je do teške nesreće u reaktoru nulte snage u Institutu u Vinči, u kojemu se koristila teška voda i uran iz Sovjetskog Saveza, što je bio povod za smjenu šefova triju najvažnijih instituta u zemlji. Sa svojih funkcija bili su prisiljeni otići ugledni naučnici Pavle Savić, Ivan Supek i Anton Peterlin, a pravi razlog njihova odlaska bila je njihova rezerviranost spram želje JNA da se napravi atomska bomba.
Za zajednička istraživanja Ine i JNA o mogućnosti dobivanja urana i pluotnija koji bi se koristili u izradi atomske bombe, vjerojatno se ne bi nikada čulo da nije došlo do suđenja Perkoviću i Mustaču u Munchenu na kojemu se pojavio pukovnik KOS-a Milan Damjanović.
Njegovo svjedočenje otkrilo je i razlog panike koja je zavladala u vojnom vrhu kad se nakon bijega Stjepana Đurekovića saznalo da je od 1975. do 1983., dakle do njegova ubojstva, bio agent njemačke obavještajne službe BND.
KOS je utvrdio da je Đureković odao Njemcima sve podatke o opskrbama naftom i naftnim derivatima vojnih baza, skladišta i vojarni JNA, što zapravo i nije bilo teško jer je u intervjuu časopisu Nova Hrvatska 1982. otkrio da rezerve goriva u JNA iznose 100.000 tona te je tačno naveo petnaestak lokacija na kojima je u podzemnim skladištima vojska držala naftu i naftne derivate.
KOS je međutim, ustvrdio je pukovnik Damjanović, precizno rekonstruirao da je Đureković posjetio brojne vojne objekte, među ostalim i podzemni vojni aerodrom Željava, koji je bio od strateškog značaja za zračnu obranu Jugoslavije. Đureković je otkrio BND-u, objasnio je pukovnik Damjanović, koliko je u Željavi bilo rezevoara, gdje su se nalazili, koliko je bilo ukopanih u zemlju, koliko je goriva stalo u njih.
Pukovnik Damjanović kazao je također kako je KOS utvrdio da je Đureković odao Nijemcima najtajnije podatke o luci Lora, protupodmorskom helidromu Split, o raketnim lansirnim rampama i vojnim aerodromima u Hrvatskoj i Sloveniji… Zbog toga je JNA morala promijeniti namjenu mnogih svojih lokacija, izmjestiti neka skladišta i objekte čime joj je nanesena golema materijalna šteta.
Zabrinuti vojni vrh
No vojni vrh najviše je brinulo je li Đureković znao za zajednički nuklearni program Ine i JNA i je li što o tomu otkrio Nijemcima.
Sve međutim upućuje da Đureković nije znao za taj projekt jer, da je još i to znao, imalo bi to nesagledive negativne političke posljedice.
Jugoslavija se, naime, predstavljala u svijetu kao veliki protivnik korištenja atomske energije u vojne svrhe te je bila potpisnica konvencije o neširenju nuklearnog naoružanja.
(avaz.ba)
Nema komentara:
Objavi komentar