Tražio sam na Facebooku jednog druga iz JNA, generacija '88-'89, kojeg otad nisam vidio. I našao sam ga. Trebalo mi je pola sata. Neke druge nisam uspio naći. Ili nisu na Fejsu ili nisu živi - pomislih. Sjetio sam se i djevojke koju sam upoznao na ljetovanju prije podosta godina. Zapamtio sam joj ime i djevojačko prezime koje više vjerojatno ne nosi. Nakon nešto dužeg traženja nađoh i nju. Iako se udala i promijenila prezime, svoje djevojačko ostavila je u zagradi. Da je ljudi lakše mogu naći.
Mreže kao drugi dom
Gotovo svakome je danas lako ući u trag. Digitalne tehnologije omogućile su da svi možemo biti privatni detektiv. Neke je, doduše, malo teže naći, ali potraga tada postaje izazovnija. Znam i ljude koji nisu na društvenim mrežama ili su ondje tek toliko da im drugi ne prigovaraju zbog neprisustva. Održavaju na njima vlastiti hladni pogon, preziru ih. S nekolicinom takvih kontaktiram izumirućim sms-ovima ili ih zovem, pa po starinski usmeno dogovaram susrete. I kada su oni u pitanju opet, nažalost, pomislim: ako nisu na mrežama kao da nisu među živima. Nema slike, nema zvuka, a ni statusa. Naprosto nema dokaza života. Tako je to tamo, na mrežama. Ili bolje rečeno - u njima.
Ni sam nisam od onih koji revolveraški brzo vade mobitel, uključuju kameru i okidaju, pa snimljeno odmah objavljuju. Iako sam umrežen, i ja prezirem pretjerano ostavljanje tragova. A kada bih s malobrojnim 'neumreženima' pokušao ovjekovječiti sva ta druženja, srkanja kava i ispijanja piva znam već da bi me zamolili ili čak ljutito naredili: Ne stavljaj me tamo! A one koji jesu Tamo, kojima su mreže drugi dom, danas gotovo bez greške dohvatiš u dva-tri klika. Za one suzdržanije koji se ne vole isprsiti na javnim profilima potrebno je dvostruko više.
Tragom lajkova
Kada slučajno u tom njuškalačkom meandriranju Facebookom i njegovim sporednim 'ulicama' kreneš pratiti trag lajkova (kao što se u visokoj korumpiranoj politici prati trag novca) nabasaš na gomilu neznanih no itekako zanimljivih ljudi. Odskrolaš malo po njihovim vremenskim crtama, baciš oko na bazične informacije, a ponajviše na galerije fotografija, pa dok si rekao 'klik' ugrubo rekonstruiraš živote potpunih stranaca. Kakvo jezivo uzbuđenje! Moguće je da tada udariš o tuđi zid pa se teatralno zapitaš: Može li se čovjek danas sakriti od svijeta? Ima li uopće potrebu skloniti se, ostati mrežno nerazdjevičen? Jer, kada te ne vide na zidu, u mreži, to je kao da znani stoje pored tebe živoga ne primjećujući te. Vidljiv si im tek tamo gdje je život sažet u zavodničke statuse, uljepšane informacije i ne nužno fotošopirane, ali uvijek pažljivo odabrane fotografije.
Ako imaš detektivskog njuha i imaginacije, život potpunog stranca možeš doslovce rekonstruirati u deset klikova. No, događa se da imaginacija i nije potrebna kada Facebook ili neka druga društvena mreža postane lovište u kojem ne vrijedi lovostaj. Ponekad je dovoljno ukucati ime i traženo lice se ukazuje.
Talijanski policajac i ruski mornar
To je na grub način saznao Luca Scata, talijanski policajac koji je 23. prosinca prošle godine u uličnoj pucnjavi ubio Tunižanina Anisa Amrija, koji je par dana ranije na božićnom sajmu u Berlinu usmrtio 12, a teško ozljedio 48 ljudi zabivši se u masu otetim kamionom. Scata je, i ne znajući na koga puca, presudio Amriju, koji je napao njega i njegovog kolegu u Milanu gdje se sklonio nakon izvedenog napada u Berlinu. Mediji su Scatu smjesta krenuli slaviti kao heroja usput mu objavivši i slike s Facebooka. Scatini nadređeni ubrzo su shvatili opasnost takve izloženosti svoga čovjeka. S javnim profilom, koji na Facebooku dođe poput otvorenog prozora ili nezaključanih vrata, mogao je biti lakom metom onima željnih osvete zbog Amrijevog ubojstva. Pa mu je smjesta, po nalogu nadređenih, deaktiviran račun na Facebooku, a on sam – kako su pisali isti oni mediji koji su ga isprva neoprezno slavili objaljujući mu slike i osobne podatke - sklonjen je na sigurno. Ima pregršt sličnih priča, možda ne toliko drastičnih i dramatičnih, u kojima se ljudima obila o glavu njihova izloženost, iskrenost ili naprosto ekshibicionizam na društvenim mrežama.
Nedavno su neki specijalizirani vojni portali prenijeli vijest o ruskim mornarima s bojnog broda 'Petar Veliki' koji su na palubi snimali selfieje, objavili ih na Twitteru i usput otkrili koordinate broda koji se u to vrijeme nalazio u vodama Mediterana pored Krete na putu prema Siriji gdje se uključio u tamošnje vojne operacije. Kasnije se nije spominjala sudbina lakomislenih mornara, no malo je vjerojatno da su prošli nekažnjeno.
Trijumf transparentnosti
Zaposlenici dobivaju otkaze zbog kritičkih ili šaljivih statusa o svojim šefovima, stranački aktivisti zarađuju ukore zbog prostačkih objava na račun političkih neistomišljenika. Neka se vozačica na jugu Hrvatske pohvalila kako joj je prometni policajac progledao kroz prste i pustio je bez kazne iako je prebrzo vozila. Njezin status smjesta su mnogi 'lajkali' i 'šerali' pa su ga, kako to nepogrešivo biva, uočili i šefovi policije koji su kaznili policajca koji nije kaznio vozačicu.
Društvene su mreže donijele trijumf transparentnosti u kojoj mnogi uživaju još nesvjesni svih njenih zamki. Tamo se neselektivno i bez jasne predodžbe o krajnjim posljedicama objavljuje sve i svašta, a bezazlenost više nije osobina mreža koje odavno nisu samo igalište premda ih mnogi i dalje tako doživljavaju. Upravo u tome leži razlog zašto ljudima u nekim profesijama koje su 'po defaultu' samozatajne ondje ipak ne možete ući u trag kao što u desetak klikova možete ući milijunima 'običnih'.
Ako znate ikoga tko radi makar i kancelarijski posao u nekoj obavještajnoj službi, pokušajte ga pronaći na društvenim mrežama. Neće ići, jer njim naprosto ne daju da tamo idu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Nema komentara:
Objavi komentar