Tito proveo 15 dana sa Sofijom Loren! (FOTO)

Mesio joj je štrudlu sa jabukama, premda nije bio neki kuvar.

Josip Broz Tito je za vreme svoje vladavine ugostio mnoge svetske zvezde poput Elizabet Tejlor, Sofije Loren i Ričarda Bartona. Svi oni su se divili jedno drugom, a i na Jovanku Brozsu ostavili dobar utisak, priča Nada Budisavljević, sestra Jovanke Broz. Ona u knjizi Žarka Jokanovića ”Moja sestra Jovanka Broz”, otkriva zanimljivosti iz života Josipa Broza Tita i prve dame SFRJ.

Doživotnog predsednika su za vreme njegove vladavine posećivale mnoge filmske zvezde iz inostranstva i njemu je to izuzetno prijalo, a i Jovanki. “Jednom mi je Tito dao da pročitam pismo koje mu je napisao Ričard Barton. Htela sam da vidim kako Barton piše. Pisao ga je rukom. To je za mene bilo jako interesantno.

A u pismu koje je Barton napisao Titu nakon filma Sutjeska (Barton je igrao Tita), rekao je da mu je nelagodno jer ga svi ljudi gledaju, odmeravaju i upoređuju sa Titom i da on oseća da pomalo gubi u tom poređenju”, rekla je Nada.

Tita je posetila i čuvena glumica Sofija Loren. Bila je njegov gost na Brionima 15 dana. Nada kaže da je tom prilikom italijanska diva dovela i svog sina koji je tada imao samo godinu i po dana. Došla je sa jednom švajcarskom dadiljom i bila je u vili “Jadranka”, tamo gde su prvo oni bili.

Svaki dan je dolazila na plažu da se kupa. Tito i Jovanka su sve vreme bili tu za vreme njene posete. “Svakog dana je telefonirala Karlu Pontiju. Kosu je prala destiliovanom vodom i stavljala je maslinovo ulje kao pakovanje. I ta njena kosa je bila veličanstvena. A kada bi je slikali uvek je okretala profil koji je bio lepši. To su te male tajne velikih majstora kuhinje. Sofija Loren je jako volela da kuva.

Posle je izdala knjigu “Sofija u kuhinji, s ljubavlju”. Tako nekako. I ona je pripremala sosove za špagete. Pošto se pravila velika količina tih sosova, sećam se da je u to stavljala teleće, svinjsko meso i pršutu, ali kada sam čula da ide i osam kilograma svežeg paradajza, bila sam iznenađena. I to je stvarno bilo veličanstveno. Pravi specijalitet. I onda smo svi to jeli, svi zajedno, bilo je božanstveno”, seća se Jovankina sestra.

Nada kaže da je Tito za Sofiju pravio zagorsku štrudlu. On je uživao da to radi, bio je tu i neki kuvar, ali Tito je to radio. Pravio je štrukle, štrudlu sa jabukama. Lično je razvijao testo na tom stolu, motao. Uživao je u tome. Ne znam baš da li je tačno znao koliko baš čega tu ide ili mu je kuvar u tome pomagao, ali je sam sve to mesio i pekao.

“Za razliku od njega, Jovanka uopšte nije uživala u kuvanju, morala je kasnije da kuva kada je ostala sama. Inače, ona nije kuvala Titu dok su bili zajedno. To nije bio njen fah, ali je volela da jede. Svašta je volela da jede, bila je sladokusac”, kaže njena sestra.

Ako je ovaj čovjek metalostrugar, onda ja nisam kraljica Velike Britanije

Lik i delo Josipa Broza Tita ostaju da žive među narodima raspale Jugoslavije kao primer da je na ovim prostorima moglo i drugačije da se živi i radi, te da nacionalističko ludilo u koje smo dobrovoljno potonuli pre tri decenije nije jedina moguća stvarnost. Uprkos svim osporavanjima, Tito svakim danom postaje sve življi, a bogato nasleđe njegove epohe tek treba da bude proučeno. Mnogi su govorili o Titu, a mi donosimo mali izbor najzanimljivijih izjava

Sandro Pertini, bivši predsjednik Italije: On je poslednji među velikanima drugog svetskog rata koji odlazi pošto je bio prvi u borbi za ostvarenje i odbranu nezavisnosti svog naroda. on je dobio sve bitke u kojima je sudjelovao kao protagonist, izgubio je samo poslednju – onu protiv smrti. osećam se duboko ožalošćen jer sa Titom gubim prijatelja kojeg sam smatrao drugom po borbi i uverenju.

Lordan Zafranović, režiser: Jednostavno se ta epoha 20. stoljeća ne može zamisliti bez imena Tita. To je ogromna historijska ličnost koja je obilježila ne samo naš prostor nego cijeli svijet.

Hašim Kučuk Hoki, pjevač: To je čovjek koji je bio natprirodno pametan i jak, koji je uspio da ove današnje hajvane, Balkance, drži 50 godina u miru.

Abdulah Sidran, književnik: Čak i da je danas sto puta bolje nego sto jeste, i dalje je sto puta gore nego u Titovo vrijeme.

Rade Šerbedžija, glumac: Onome ko ne zna koliko je dobro živeo pod Titom, ja pomoći ne mogu!

Bata Živojinović. glumac: Imao sam tu privilegiju da budem sa drugom Titom na Brionima. Takva su vremena bila. On je želeo da se druži sa glumcima i ja sam bio počastvovan njegovim pozivom. Voleo me je jer sam uglavnom igrao komandante u ratnim filmovima. Od preko trista, koliko sam ih snimio, bilo ih je trideset jedan partizanskih. “Breza” je bio dobar film. Tu sam igrao Zagorca a Tito je po majci odatle vukao korene. Dva meseca sam među njima učio melodiju tamošnjeg govora. Posle premijere on mene oslovi “Zagorac”. Ja mu kažem: “Druže Tito, nisam ja Zagorac, ja sam Šumadinac”! A on na to kaže: ”Meni je to isti kurac!

Veljko Bulajić, režiser: Apsolutno je u ratu bio briljantan komandant partizanskog pokreta. Odličan ratnik. Naravno, Stari je imao i pobeda i poraza. Na kraju krajeva, u finalu je pobedio. On je pobednik. Možete da ga volite ili ne volite. Što se mene tiče, neka svako izabere kako hoće.

Sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnoga značenja usporedivu s Titom: Predrag Matvejević

Predrag Matvejević, književnik: Sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnoga značenja usporedivu s Titom.Stevo Karapandža, kuhar: Nadaleko poznati kuvar kaže da je nekoliko puta kuvao za Tita, da je uvek sve savršeno funkcionisalo i da je Titov protokol imao puno poverenje u njega. Dobijao sam pohvale od Titovog protokla. Sećam se da je dva puta slavio Novu godinu u hotelu „Interkontinental“ u Zagrebu. Bilo je lako kuvati za njega, jer je Tito bio jednostavan. Voleo je obična, narodna jela. Sećam se da smo mu jednom prilikom rano ujutru, kada je išao u lov, spremali i škembiće. Voleo je i kolače od kukuruznog brašna.

General Džafer Nimeiri, bivši predsjednik Sudana: Vi ste maršal, a ja sam vaš vojnik!

Ričard Nikson, predsjednik SAD: Tito je lider koji ima svoju boju, smisao za humor i sjajno pamćenje; on je izvrstan sudija ljudskih karaktera i on se nas, Amerikanaca, ne boji!” “Pod njegovim rukovodstvom Jugoslavija je postala jedna od najcjenjenijih i najuglednijih zemalja u svijetu. Ona je veličine naše Luizijane – a ko u svijetu zna za Luizijanu, a za Jugoslaviju znaju svi. Ona je iskreni prijatelj Sjedinjenih Američkih Država.

Sofija Loren, glumica: Takvu jednostavnost nikad nisam doživjela ni pri jednom susretu sa slavnim ljudima.

Raif Dizdarević, bivši predsjednik predsjedništva SFRJ: Prvo hoću da kažem: ne mislim i nikada nisam mislio da je Tito bezgrešan. Mislim da i Tito nije mislio da je bezgrešan. Svjedok sam tog vremena, znam kako je Tito mijenjao svoje stavove kada oni nisu položili historijski ispit. Nisam ni za kakvu glorifikaciju, ali jesam zato da prvo vidimo ono što je valjalo i što je nesumnjiva historijska vrijednost pa da onda govorimo i o onome što nije valjalo. Znate, Titova je veličina bila i u tome što je umio – ja sam ga slušao – da iznese kritiku koja je u suštini samokritika. Umio je da se koriguje, a to je velika osobina

Elizabeta II, britanska kraljica: Ako je ovaj čovjek metalostrugar, onda ja nisam kraljica Velike Britanije.

Dr Kenet Kaunda, predsjednik Zambije: Pokret nesvrstanih donio je mnogo toga za promjenu odnosa u svijetu u korist slobode, pravde, mira, ravnopravnosti. On je mnogo donio i mojoj zemlji. Stvaranje pokreta nesvrstanih zemalja je bitan doprinos razvoju misli čovječanstva. Zbog svega toga hvala Vam kao osnivaču pokreta.

Margaret Tačer, premijerka Velike Britanije: Tito je bio jedinstvena ličnost savremene istorije.

Indira Gandi, premijerka Indije: Otišao je jedan od velikih ljudi našeg doba, stvaralac istorije. Tito je, pre svega, bio izuzetno ljudsko biće. Ne može se, međutim, deliti njegova javna i privatna ličnost. On je imao izuetnu snagu i pokušavao je da ostvari savršenstvo.

Tito je, pre svega, bio izuzetno ljudsko biće: Indira Gandi

Enriko Berlinguer, sekretar italijanske komunističke partije: Ovde, pri odavanju poslednje počasti Titu, prisutne su delegacije, gotovo sve na najvišem nivou, i tako reči iz celog sveta. Mislim da to nije samo izraz poštovanja koje ceo svet oseća. ne samo izraz potrebe da se Titu izrazi zahvalnost zbog onoga što je on predstavljao. Ovako visoki nivo delegacija može se tumačiti i kao želja da se sledi Titovo delovanje i učenje, koje je on ostavio svetu, kao svoju zalogu, zalažući se za saradnju između država bez obzira na razlike.Ahmet Seku Ture, bivši predsjednik Gvineje:Za nas Tito nije umro. Narodi sveta dele ideale koje je on otelotvorio. On će nastaviti da živi kroz sve narode sveta. Svaki put kada narodi budu izvojevali neku pobedu, mi ćemo znati da je to i Titova pobeda.

Antonio Ramaljo Janeš, bivši predsjednik Portugala: Odajem najdublje poštovanje onome koji je bio jedan od najvećih i najlucidnijih državnika ovoga veka.

Vili Brant, bivši kancelar Njemačke: Pokret nesvrstanih je, bez sumnje, izgubio veliku ličnost, koja, pored svih ostalih osobina, obeležava i sam početak nesvrstanosti. On je bio poslednji živi osnivač pokreta. Sve se to događa u vreme kada je nesvrstanost, kao princip, kao politika, cenjena više nego ikad ranije. To je Titovo zaveštanje.

Marko Vešović, književnik: Pamtim i da sam, kad sam odlazio kući, pred zgradom Skupštine vidio čovjeka koji je nosio veliku Titinu sliku. Meni je Tito ubio oca informbirovca, ali nisam zaboravio da sam ga od tog trenutka počeo malo drukčije gledati. Docnije, nije se jednom dešavalo, kad vidim šta radi demokratska ološ koja Titu naziva diktatorom, da javno kažem: “Đe si, diktaturo, stope ti ljubim!“

Džasper Ridli, književnik: Nikad u istoriji toliko svetskih državnika i vođa nije prisustvovalo jednoj državnoj sahrani. Bilo ih je mnogo više nego na sahrani kraljice Viktorije u Londonu 1901. godine, pa čak i više nego na sahrani Džona Kenedija ili Vinstona Čerčila.  Prisustvovali su toj sahrani četiri kralja, trideset i jedan predsednik države, šest prinčeva, dvadeset dva premijera vlada i četrdeset i sedam ministara inostranih poslova. Stigli su iz 128 zemalja i iz svih krajeva svijeta, s obe strane dva bloka zaokupljena hladnim ratom supersila, i iz svih neutralnih nesvrstanih zemalja.

U Titovoj državi Vojislav Šešelj je uspio i doktorirati, a mi u njegovoj ne bismo mogli ni da dišemo: Izet Sarajlić

Jova Radovanović, muzičar: Tito je bio veseo i komunikativan čovek. Voleo je muziku, svirao je klavir, a jednom je pokušao da izvuče tonove i iz mog saksofona. Toliko nas je cenio da nas je pozvao na večeru u svoju rezidenciju dan pre odlaska na operaciju noge u Ljubljanu. Za stolom su bili samo generali, njegova porodica i mi. Tada smo ga poslednji put videli. Ubrzo posle toga je umro. I danas mi odzvanja rečenica koju je uputio “Sedmorici mladih”: “Ćujte, boga mu, dećki, sedam Srba, a tako dugo zajedno”! Nad tim bi mogli da se zamisle političari koji sada vode našu zemlju.Ranko Bugarčić, bivši upravnik Kuće cvijeća: Pa nekada je dnevno u proseku dolazilo po pet i po hiljada ljudi. Prvi strani državnik koji je došao da položi cveće na Titov grob bio je američki predsednik Džimi Karter. To je bilo u junu mesecu osamdesete godine. Od tada pa do danas je u Kući cveća bilo od 16 do 18 miliona ljudi koji su odali poštu Josipu Brozu.

Izet Sarajlić, književnik: Kakav god da je bio, bio je šef najsretnije jugoslovenske države. U toj državi Vojislav Šešelj je uspio i doktorirati. A mi u njegovoj ne bismo mogli ni da dišemo.

Venčanje partizanke Jovanke (28) i maršala Tita (60) uzburkalo svet! Evo zašto

Tito bio je obučen u belu uniformu sa zlatnim oznakama čina. Njegova supruga, lepa preplanula brineta, imala je na sebi haljinu od bordo satena. Izlazeći prvi put pred strance, gospođa Broz nosila je o vratu zlatnu ogrlicu, dok je na haljini imala broš sa dijamantima, izveštavala je agencija Rojters

Malo je ko znao da su se Josip Broz Tito i Jovanka Broz tajno venčali 15. aprila 1952. godine nedaleko od Iloka. Prema rečima Iločana, venčanje je bilo tajno i održano je u Titovoj vili na Pajzošu (Dunavka) koja se nalazi između Šarengrada, Bapske i Iloka.Posle je službeno, u knjigama, bilo zavedeno u matičnom uredu u Šarengradu (malo selo u Hrvatskoj). Iločani kažu da svi oni znaju za to venčanje i kako im to nije nova informacija. Ne znaju koliko je gostiju bilo na venčanju, ali veruju da je na njemu bio samo uzak krug ljudi.

Vila na Pajzošu zapravo je bila vojna ekonomija, a pre toga i zemljište grofa Eltza. Reč je o imanju od stotinak hektara, na kojem se nalaze vinogradi, šume i nekoliko lovačkih kuća, razni objekti, vila, vinoteka i lovište.

Tamo je bio sagrađen i heliodrom pa je Tito često znao tamo da navrati i helikopterom. Iločani kažu da je obožavao da lovi u tom lovištu koje je bilo ograđeno, a da je za te potrebe divljač naterivana.

“Znali smo da je tamo bilo to venčanje, ali ga se ne sećamo. Ipak smo mi tamo počeli kasnije da radimo. Radili smo svoj posao i nismo nikad nikoga ništa pitali o njemu. Znam samo da nigde u kući nisu bile postavljene bilo kakve fotografije koje bi podsećale na to venčanje”, rekla je Rozalija Džalto koja je u Dunavki sa suprugom Mijom bila domar.

Seća se i vinoteke sa više od 2.000 boca vina, bačava rakije, ali i jakog obezbeđenja koje je u vili bilo kad bi je Tito posećivao. Za supružnike kaže da su bili dobri prema njima i da su se uvek lepo ophodili. Nisu imali često prilike za razgovor, ali Tito bi ih uvek kada bi ih video, pozdravio, pitao kako su, šta se radi i slično. Seća ih se i da su se često šalili i smejali.

Da su Tito i Jovanka sklopili brak strani novinari u Beogradu saznali su iz pozivnice za prijem u čast visokog gosta iz Britanije.

Vest o Titovom venčanju sa Jovankom primljena je u svetu kao prvorazredna senzacija. Gotovo da nije bilo lista u Evorpi ili Americi, koji na udarnoj strani nije ovom događaju posvetio veliku pažnju.

Agencija Rojters ovako je opisala prvo zajedničko pojavljivanje Tita i Jovanke:”Beograd, 19. septembar 1952. – Na prijemu koji je priređen u čast britanskog ministra inostranih poslova Idna u Belom dvoru maršal Tito bio je obučen u belu uniformu sa zlatnim oznakama čina. Njegova supruga, lepa preplanula brineta, imala je na sebi haljinu od bordo satena. Maršal i supruga primili su goste u predvorju Dvora, bivšoj rezidenciji princa Pavla. Izlazeći prvi put pred strance, gospođa Broz nosila je o vratu zlatnu ogrlicu, dok je na haljini imala broš sa dijamantima. Crne kose okruživale su njen lik i bile začešljane u vidu punđe.”

Dan ranije (18. septembar 1952.) Rojters je iz Beograda emitovao sledeći izveštaj:

“Jugoslovenska direkcija za informacije stavila je danas na raspolaganje prve slike gospođe Jovanke Broz, supruge maršala Tita. Kao što se vidi na snimcima, to je crnomanjasta žena, lepa i dobro građena. Na jednoj fotografiji vidi se kako šeta kraj jezera sa maršalom Titom i njegovim devetogodišnjim sinom od bivše žene, Aleksandrom. Gospođa Broz je približno istog rasta kao i maršal koji je visok nepunih pet stopa i šest palaca”.

Vilijam Gejlmor, novinar njujorškog “Dejli kompasa”, ovim rečima opisao je Jovankinu udaju za Tita:

“Vest da je maršal Tito, u svojoj 60. godini uzeo nevestu od 28 godina, Jovanku Budisavljević, možda je za mnoge iznenađujuća. Budući da sam se s njima upoznao i dugo razgovarao, ja nisam nimalo iznenađen. Josip Broz Tito, bez obzira na ulogu koju igra na međunarodnoj pozornici i na njegov dramatičan uspon na vlast, jedan je od najimpresivnijih ljudi koje sam ikada sreo. Ja mogu sasvim da razumem što jedna mlada žena, 32 godine mlađa od njega, nalazi da je on veoma privlačni primer vladalačke virilnosti nasuprot njegovih 60 godina. Čak i njegovi neprijatelji priznaju da je on čovek magnetske snage, sa očima koje su blage i proročke i širokim ramenima ispod plavosede, grivaste kose. On se lako smeje i ima mekan somotast osmeh. Tito je ličnost koja može da inspiriše ljude i privuče žene”.

Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče

Lik i delo Josipa Broza Tita ostaju da žive među narodima raspale Jugoslavije kao primer da je na ovim prostorima moglo i drugačije da se živi i radi, te da nacionalističko ludilo u koje smo dobrovoljno potonuli pre tri decenije nije jedina moguća stvarnost. Uprkos svim osporavanjima, Tito svakim danom postaje sve življi, a bogato nasleđe njegove epohe tek treba da bude proučeno. Mnogi su govorili o Titu, a mi donosimo mali izbor najzanimljivijih izjava

Mišo Kovač: Govore da je Tito bio diktator, a ja tvrdim da to nije istina. On nije bio diktator, nego su oni što su ga okruzivali od njega učinili – Boga! Zvali su me osam puta da mu pjevam, ja sam se svaki put izvukao i nisam otišao tom našem drugu Bogu. Nečcinim zbog toga od sebe heroja niti zamjeram onima koji su mu pjevali. Svatko je radio ono što je htio. Ja sam vjerovao i vjerujem u pravog Boga, a u Boga koji se zvao Josip Broz nisam vjerovao. Ni u njegov komunizam. S tim da nikad neću kazati da sam bio proganjan, da su mi zabranjivali odlazak u crkvu, da nisam smio nositi križ na lančiću oko vrata… Ni Tito ni njegova komunistička vlast nisu me dirali, odlazio sam u crkvu kad sam htio, otkad znam za sebe, nosim križ oko vrata… I nije mi falila ni dlaka s glave. Bio sam popularan od vrha Slovenije do dna Makedonije, da sad kažem kako sam zbog svog hrvatstva bio ugnjetavan, to bi bila laž.

Miroslav Krleža: Teško je reći sto će biti i kako će biti poslije Tita. Ovaj prostor ostaje ono što je uvijek bio – prostor trenja, ili dodira, ako hoćete, ali uvijek prostor pretenzija jačih suvereniteta. Ne treba nikada zaboraviti da se velike sile, ako ne ratuju, ali i kad ratuju među sobom, uvijek nagađaju preko glava malih naroda. Tito je postao ono što je postao upravo zato jer je o tome imao preciznu svijest, jer je o tome trajno vodio računa i jer je znao neutralizirati nagodbe pa, dozvolile, i diktate velikih na račun malih. U tom je smislu učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. Ali Hrvati, kažem vam, nisu toga svjesni….

Marijan Beneš, bokser: Sreli ste Tita? – Jesam, dva puta. Tile je bio laf. Kada su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?” Ja sam mu rekao: “Niste ni vi, druže Tito, viši.” Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću – i radnik i rudar i čistač ulica i liječnik. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjoj Luci.

Bruno Langer, pjevač: Za razliku od mnogih drugih, mi smo imali poruku, a to znači da nismo živeli u mraku. Naprotiv. Mogli smo slobodno da govorimo i još slobodnije da se krećemo. Onaj ko sada priča da smo u socijalizmu za vreme Tita bili nečim sputavani, taj priča najobičnije gluposti i tvrdim da je najobičniji lažov.

Helmut Schmidt, bivši kancelar Njemačke: Tito je najuspješniji političar suvremene Evrope.

Stipe Šuvar, političar: Tito je bio jedini Hrvat, južni Slaven, koji je ušao u svjetsku povijest i u njoj ostao. Bio je najslavniji vođa antifašističkog ustanka u samome srcu Europe. Titovi partizani bili su pravi anđeli prema onome što su u Drugome svjetskome ratu činili ustaše, četnici i belogardejci koji danas partizane optužuju za zločine. Titovo ime i djelo najviše dovode u pitanje njegovi narodi – Hrvati i Srbi, dok je njegovo ime u svjetskoj povijesti zauvijek upisano zlatnim slovima. Zanimljivo je da se nekih navodnih velikana, a koji su umrli prije godinu dvije, nitko više ni ne sjeća. Mislim da to dovoljno govori o Titovoj veličini.

Žan Pol Sartr: Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije.

Gabi Novak: Puno puta sam pjevala pred Titom,gotovo uvijek kada je dolazio u Zagreb. Jedne Nove godine pjevali smo mu Tereza, Arsen i ja… Odlično je igrao, krasno! Bio je strašno komunikativan, sve nas je mnogo volio. Čim odu uzvanici, s nama bi se zabavljao, pričao viceve, sve do pet, šest, sedam ujutru! Mi bismo već popadali od umora – a on bi ujutru naručio viski, zapalio „havanu“ i sjeo za klavir. Svirao je, sjećam se, Šopena…

Nenad Čanak: Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče.

U bivšoj SFRJ radnik je bio gospodin s osmijehom na licu, a evo na što je sve imao pravo …

Mnogi se još uvijek dobro sjećaju Jugoslavije i Jospia Broza Tita, a kao glavni razlog navode poseban odnos države prema radnicima, koji su bili maksimalno zaštićeni.

Povijest govori kako radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u Jugoslaviji. A zašto, dokazat će i nekoliko činjenica koje se u današnje vrijeme nalaze van granica mogućeg.

Onda nitko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po svojoj osobnosti.

Nisu bile rijetke priče ljudi koji su od kvalificiranog radnika došli do direktora jedne radne organizacije. Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene prehrane ili na kioscima koje su prodavale uglavnom kobasice i hrenovke.

U SFRJ se smatralo normalnim da zaposlenicima bude plaćen topli obrok. Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koju su ljudi koristili za ručak u gore spomenutim restoranima.

Subote i nedjelje su bile neradne, osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala da se radi i za dane vikenda. A za godišnje odmore, tu su uglavnom bila radnička odmarališta a u koja se opet išlo preko organizacije sindikata.

Moglo se platiti na rate tijekom godine, pa je taj obiteljski godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih radničkih odmarališta.

Plaće su uglavnom bile isplaćivane gotovinski, i to u firmama. Novac se nalazio u kuvertama. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski pregledi bili su obavezni za sve.

Kada bi netko od radnika u mirovini umro, automatski je to za pokojnog značilo i besplatan sprovod. Ako bi umro za vrijeme radnog vijeka u istu firmu zaposlili bi istovremeno nekoga od najužih članova obitelji kako bi mogli od nečega živjeti.

Čini se da je onda radnik bio gospodin, plaća mu gospodska a na licu se uglavnom ocrtavao osmijeh i nekakav poseban žar…

TITOV BUNKER Ovo je bila jedna od najčuvanijih vojnih tajni Jugoslavije

Tajna čuvana više od 50 godina

Planina Zlatar koja se nalazi u blizini Konjica, desetinama godina je čuvala najveću državnu vojnu tajnu bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Po službenoj dužnosti, samo četiri komandanta su znala za postojanje bunkera, pored radnika koji su birani pažljivo i koji su morali potpisati Ugovor o šutnji. Gledajući s vana, vidite samo tri obične kuće okružene prirodom. Međutim, te tri kuće su više od 50 godina skrivale tajnu o najvećem vojnom objektu, trećem po značaju u bivšoj SFRJ.

Namjena bunkera

Bunker je sagrađen kao sklonište za predsjetnika Tita, njegovu porodicu i bliže saradnike u slučaju atomskog rata. Također, funkcionisao bi kao centar vojnih operacija (skloništa za Štab vrhovne komande). Ovaj objekat koji podsjeća na labirint, sa svojih više od 100 prostorija bi obezbijedio nesmetan život 350 ljudi u periodu od 6 mjeseci.

Prvi dio

Maskirni dio se sastoji od tri objekta: nadzorne rezidencije, objekta za uže osiguranje bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i objekta u kojem je trebalo biti smješteno osoblje za tehničku podršku.

Drugi dio

Iza troje metalnih vrata debljine 1,20m se nalazi tunel koji Vas vodi u srce atomskog skloništa dubine 280 m i dužine 202 m. Zidovi tunela su izrađeni ručno od drveta. Cijeli objekat osvjetljava 6.000 neonki.

Treći dio

Posljednji dio bunkera je atomsko sklonište napravljeno u obliku potkovice. Štićeni dio objekta je podijeljen na 12 blokova. Najznačajniji su: komunikacija, Titov blok, klima, cisterne za naftu i voda.

Idealni uslovi za život

U slučaju opasnosti od nuklearnog udara bunker je bio spreman primiti 350 osoba iz najvišeg vojnog i političkog vrha bivše SFRJ. Oni su mogli boraviti tu šest mjeseci bez ikakavog kontakta sa vanjskim svijetom, jer se u njemu nalazi sve što je potrebno za normalan život. Temperatura u bunkeru je između 21 i 23 stepena celzija, a vlažnost zraka od 60 do 70 posto, što predstavlja idealne uvjete za život. Iz objekta postoji prinudni izlaz koji nije ucrtan na mapi. Vodi na brdo iznad objekta visine 170 metara, kojim možete doći do relejnog čvorišta na planini Zlatar.

SFRJ Ratno Vazduhoplovstvo 1945-1991

Ratno vazduhoplovstvo i protivazdušna odbrana (skr. RV i PVO) ili Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana, bilo je jedan od tri vida Jugoslovenske narodne armije, namijenjeno za zaštitu i prevlast u zračnom prostoru, kao i za podršku kopnenim i ukupnim oružanim snagama SFRJ. Formalno je osnovana 21. maja 1942. godine, tijekom Narodnooslobodilačke borbe, a sa raspadom SFR Jugoslavije, nestalo je u izvornom obliku i transformiralo se u nove ratne avijacije, 1992. godine, po novostvorenim državama.

U razdoblju 1945-92. godine, RV i PVO razvijalo se u skladu sa konceptom razvoja JNA, u duhu suvremene avijacijske naučne misli i tehnološkog razvoja u svijetu. Istovremeno, razvijani su i usavršavani vlastiti kadar, visoko školstvo i doktrina primjene RV PVO u suvremenim uvjetima. Oslonac na vlastite snage je imao prioritet, te su realizirani rezultati u razvoju snažnog RV PVO, s jakom vlastitom tehnološkom bazom, o čemu svjedoči i izvoz oko 200 primjeraka vojnih aviona iz vlastitog razvoja i proizvodnje.

Tokom Drugog svjetskog rata, glavni zadatak RV, bio je borba protiv okupatora i njihovih suradnika, za oslobođenje zemlje i za uspostavljanje društvenog poretka, projektiranog od Komunističke partije Jugoslavije. Neposredno po završetku rata, zadaci su se sveli na očuvanje uspostavljenog poretka i zaštitu od inozemne intervencije.